Nekada je maleni otok Tangier u američkoj saveznoj državi Virginia u zaljevu Chesapeake bio najpoznatiji po svojoj dugoj tradiciji lova na rakove i jedinstvenom, dijalektu kojim govori njegovih 500 stanovnika. Danas je otok Tangier poznatiji po tome što ubrzano nestaje. Zapisi pokazuju da je taj otok - koji danas ima samo 1,3 četvorna kilometra - od 1850.-ih izgubio dvije trećine kopna i svake godine gubi novih 15 metara obale. Ako se ništa ne poduzme, znanstvenici predviđaju da će Tangier biti potpuno progutan za samo 25 godina.
Diljem svijeta kopno uzmiče pred morima i oceanima. Tako koraljni otoci i atoli koji čine Maldive tonu u Indijski ocean, a nekoliko grebena Salomonovih otoka nestaje u južnom Tihom oceanu. U sljedećih 50 godina istraživači predviđaju da će se taj trend samo ubrzati jer učinci klimatskih promjena pod utjecajem čovjeka uzimaju svoj danak. Svjetski geoznanstvenici upozoravaju kako osim tih pojava potresi postaju sve češći i dramatičniji uzrok dematerijalizacije tla. "Ispod nogu mogu vam se otvoriti velike rupe - vrlo drastične", upozoravao je godinama Lindsay Ivey Burden, inženjer geotehnike i profesor inženjerstva građevine i zaštite okoliša na Sveučilištu Virginia.
On je opisivao ekstremne slučajeve nestanka kopna - vrtače ili ponikve kojima sada svjedočimo gledajući prizore iz okolice Petrinje i sela Mečečane. Opisao je recept za taj fenomen: Prvo, tlo mora biti obogaćeno karbonatnim mineralima poput vapnenca ili pješčenjaka. Ako smjesi dodate dovoljno tekuće podzemne vode ti će se minerali početi otapati. Dovoljno se otope i oni se sruše, gutajući sve što je bilo iznad njih u zemlju'. On je istaknuo kako su pojave iznenadnih, zjapećih provalija relativno rijetke, jer u SAD-u nastaju postupno osim na Floridi.
Veći dio floridskog poluotoka smješten je na vrhu porozne, karbonatne stijene koja ima notornu odliku urušavanja. Srećom, u tim područjima sklonim vrtačama nastoje nadzirati kemiju tla i koriste satelite za opseg rizičnih zona što pomaže u predviđanju budućih potonuća. Zatim slijedi ukapljivanje, fenomen koji je u najmanju ruku zastrašujući koliko god zvučao. Evo kako to funkcionira: Kad mokro, pjeskovito tlo iznenada zatrese snažni potres, pritisak vode se poveća i pojedina zrna izgube kontakt jedni s drugima. "Tlo se u osnovi ukapljuje", kaže Ivey Burden. "Postaje poput vode i stvari tonu u tlo."
Čim se mućkanje zaustavi, tlo se ponovno učvrsti, zarobivši sve što je potonulo - vas, vašeg psa, vaš automobil. Najgore od svega je činjenica da je potrese teško predvidjeti, a za ukapljivanje se gotovo nemoguće pripremiti se. Ukapljivanje zahtijeva specifične uvjete, u SAD-u je rijetko i obično se događa tek nakon potresa na mjestima sklonim tremoru poput Kalifornije i Novog Zelanda. Zadnjih desetljeća velike rupe ostale su nakon potresa u Aziji, gigantska rupa ukazala se u Gvatemali, Japan obiluje prizorima gigantskih rupa nakon potresa, kod njih su česti prizori da se rupe otvore na cesti i gutaju automobile pa zato Japan, kao zemlja čestih i snažnih potresa, ima i brzojureći vlak sa senzorom za potres koji ga automatski zaustavlja.
Na engleskom se te rupe nazivaju sinkhole. Upišete li pojam u tražilicu prvo ćete ugledati prizore s Floride gdje su rupe slične onima u Mečečanima progutale kuće, bazene, dvorišta... Na Floridi, Japanu i Nizozemskoj, koja doduše nema potrese već zemlja erodira pod utjecajem mora, rješenje vide u betonskim zidovima. Ali oni su mač s dvije oštrice, jer također ubrzavaju propast prirodnih barijera ekosustava. Znanstvenici upozoravaju kako oni štite infrastrukturu, ali su vrlo štetni jer teški inženjering znači gubitek svih onih prirodnih zaštitnih okruženja. Još jedan primjer iz SAD-a ukazuje na jalovost ljudskih napora da se obnovi izgubljeno zemljište.Iskusili su to stanari Millennium tornja u San Franciscu.
Taj luksuzni blistavi neboder, izgrađen 2005. godine, s 58 katova usidren je na odlagalište otpada i smješten je na takozvanom "obnovljenom zemljištu", što znači na sedimentu koji je izvađen s mora i izgrađen, ali s nedostatnom strukturnom cjelovitosti. Do 2010. toranj se počeo tonuti i naginjati dovoljno da podigne uzbunu - danas se naglo naginje i prijeti da će postati atrakcija kao Kosi toranj u Pizzi. Ista opasnost prijeti i stambenim tornjevima na Manhattanu koji su izgrađeni nasipanjem obale kako bi se proširila stambena zona u tom skupom i traženom dijelu New Yorka. Ipak, nastanak rupa, odnosno likvefakcija u Hrvatskoj nije viđena punih 140 godina.
Mještani Banovine s pravom strepe što će biti s njihovim kućama i imanjima. Djelatnici zagrebačkog Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta i Hrvatskog geološkog zavoda izašli su na teren ali treba imati na umu da dosadašnja iskustva s potresom na Banovini dokazuju održivost Murphyjevog zakona. Zato se čini umjesnim da se stanovnicima tih prostora osigura kontejnersko naselje kako bi se izbjegle nove moguće katastrofe s urušavanjem kuća ali i, ne daj bože, novih ljudskih žrtava. Citirat ćemo za kraj smisao tog zakona. Murphyjev zakon je opće prihvaćeno sarkastično razmišljanje koje čini niz izjava na osnovi nepogrešivih iskustvenih zaključaka o ljudskim pogreškama i pogreškama u složenim sustavima. Murphyjev zakon u najpoznatijem obliku opisuje da "Ako nešto može poći naopako, poći će naopako".