Na Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu, sutkinja Sanja Nola donijela je presudu u kaznenom predmetu, tužbi Ivice Lovrića protiv Vjekoslava Magaša zbog klevete i iznošenja neistina. Aktualni zamjenik nasljednice Milana Bandića, Jelene Pavičić Vuković i šef zagrebačkog Ureda za obrazovanje tužio je novinara Hrvatskog tjednika koji je javnosti poznat i po sporu koji je vodio s bivšim poslodavcem, Hrvatskim helsinškim odborom.. Naime, tamo je Magaš bio voditelj za odnose s javnošću a nakon što je dobio otkaz tužio je HHO. Nepravamoćno mu je presuđena naknada za nezakoniti otkaz potkraj 2019. Prema nepravomoćnoj presudi Općinskog radnog suda u Zagrebu HHO je Magašu morao platiti 1,7 milijuna kuna zaostalih plaća, što je s kamatama od 2000. godine, kada je Magaš otpušten, premašivalo četiri milijuna kuna, pa je HHO zaprijetio bankrot.

No, u ovom predmetu Magaš se našao na drugoj strani, odnosno ulozi tuženika. Na završno ročište 17. veljače ove godine pristupio je Ivica Lovrić s punomoćnikom Selimom Šabanovićem u zamjenu za odvjetnika Krešimira Krsnika. Okrivljenika je branio zagrebački odvjetnik Mate Knezović. Presuda je objavljena 22. veljače 2021. Iz presude doznajemo kako je Magaš novinar sa SSS, trenutačno nezaposlen, otac dvoje punoljetne djece te neosuđivan bez drugog kaznenog postupka. Sutkinja Nola presudila je kako je kriv što je 22. rujna 2016.g. u Zagrebu, u  Hrvatskom tjedniku objavio članak pod pod naslovom "Inženjer prometa Ivica Lovrić zabranjuje Alićevu predstavu: Bez ilustracije nema kroacije, u Lisinskome" s ciljem da naškodi časti i ugledu privatnog tužitelja Ivice Lovrića.

U presudi se navode sporni dijelovi ... "Ovim dopisom Lovrić je višestruko prekoračio svoje ovlasti, povrijedio je ustavne i zakonske propise, dobre običaje i poslovnu praksu i uzuse te je na vulgaran način uveo cenzuru u hrvatski javni, kulturni i umjetnički prostor" ..nastavno;... "upustio se zapravo u egzistencijalnu likvidaciju zasluženoga i odlikovanoga hrvatskog umjetnika, koji zahvaljujući raznim lovrićima, jedva stavlja kraj sa krajem." ... "K tome otkud pravo Lovriću da sramoti nacionalne kulturne institucije besramno pokazujući da se repertoar jedne kulturne institucije kroji po načelima propale komitetske logike". 

U presudi piše kako je Magaš time uvrijedio Lovrića putem tiska  'čime je uvreda postala pristupačna većem broju osoba, te čime je počinio kazneno djelo uvrede opisano u članku 147. stavku 1. i 2. KZ/11,'.  Izrečena mu je kazna  u iznosu od 50 dnevnih iznosa okrivljenika u visini od 150 kuna dnevnog iznosa što ukupno iznosi 5.000 kuna. Magaš je dobio uvjetnu osiudu. Naime, presuda se neće neće izvršiti ukoliko okrivljenik u vremenu provjeravanja od 2 (dvije) godine od pravomoćnosti ove presude ne počini novo kazneno djelo. Okrivljenik je u slučaju opoziva uvjetne osude dužan novčanu kaznu platiti u roku od 3 mjeseca od pravomoćnosti odluke o opozivu uvjetne osude.  Magašu je naloženo i da plati rošak kaznenog postupka, odnosno paušalnu svotu u iznosu od 500 kuna, to dvjetnika privatnog tužitelja.

Iz spisa doznajemo kako se tuženik očitovao da se ne smatra krivim za kazneno djela klevete koje mu je stavljeno na teret privatnom tužbom. Tijekom dokaznog postupka sud je uzeo u obzir brojnu dokumentaciju koja se ticala samog predmeta, saslučan je Ivica Lovrić te brojni svjedoci: ravnatelj Lisinskog Dražen Siriščević,  stručna savjetnica za kazališnu djelatnost Grada Zagreba Žana Not, pokojni glumac Božidar Alić, bivši Bandićev pročelnik Gradskog ureda za kulturu Tedi Lušetić i Marijan Kajmak koji je poznat kao bivši prosvjetni inspektor i bivši pomoćnik ministra znanosti. Spomenimo i to kako je činjenica da je Božidra Alić sa suprugom prije smrti proživljavao egzistencijalnu dramu o čemu svjedoči članak o bankrotu njegove supruge koji smo prethodno objavili.

Tijekom postupka okrivljeni Magaš naveo je da stoji iza svih navoda koje je napisao u spornom članku koji je predmet inkriminacija, te ništa niti dan danas ne bi mijenjao sa sadržajem teksta koji je napisao. Smatrao je da je tekst bio izrazito odmjeren u odnosu na ono o čemu je pisao.  Magaš je tijekom suđenja smrt Božidara Alića dovodio u vezu s Ivicom Lovrićem jer je koristio termin kako je Lovrić uzrokovao egzistencijalnu smrt poznatog glumca. Tako je iskazivao da je Alić preminuo 3. ožujka 2020. godine. Iz presude doznajemo kako Magaš 'smatra da je tome pridonio i stres koji je među ostalim i zbog ovog pretrpio. Sam Božidar Alić je u svom iskazu opisao da je razgovarao sa Siriščevićem pred svojom suprugom, koji mu je sam potvrdio da izgleda da mu je ta predstava zabranjena, te da će morati zbog toga u komitet. Smatra da je sramotno da se na ovakav način zabranila kulturna predstava i kršila sloboda misli i izražavanja'.

U daljnjem tekstu slijede navodi iz sudske presude:

Privatni tužitelj Ivica Lovrić u više navrata tvrdio je da su navodi pod točkom 3 neistine i da su izmišljeni, tj. da protiv njega nisu vođeni nikakvi postupci, tj. istraživane bilo kakve okolnosti po nalogu Uskoka, pa da ga je time Magaš oklevetao. Naveo je da nema saznanja da je bilo kakva istraga vođena dok je bio ravnatelj škole. 'Tijekom postupka u više se navrata pokušalo pribaviti od nadležnih institucija relevantnu dokumentaciju, na što je negativno odgovarano, sve do trenutka kada je sam sudu dostavio brojeve spisa Prosvjetne inspekcije Ministarstva obrazovanja, da bi tek potom na traženje suda Ministarstvo tome udovoljilo i dostavilo tražene spise.

Dakle, Državno odvjetništvo je tri puta negativno odgovorilo na upite i traženje suda, tvrdeći da nema podataka o takvim postupcima, tj. da se isto ne može provjeriti prema dostavljenim podacima jer ti podaci na ime privatnog tužitelja nisu potpuni. Isto tako u svojem je iskazu privatni tužitelj tvrdio da protiv njega nije vođen niti jedan postupak vezan uz nezakonito stjecanje magisterija na Prometnom fakultetu u Zagrebu niti da su poduzimane bilo kakve istražne radnje vezano uz sumnju da bi bio vođen kakav kazneni postupak vezan uz nezakonito zapošljavanje rodbine i prijatelja. Ističe kako smatra da je takvim svojim iskazima uzimajući u obzir naknadno pristigle spise privatni tužitelj na sudu govorio neistinu i davao lažan iskaz.

Iz spisa predmeta Prosvjetne inspekcije vidljivo je da je prosvjetni inspektor Nino Jozić došao kod privatnog tužitelja u inspekcijski nadzor i pritom mu pročitao anonimnu prijavu koja je podnesena i koja je inicirala provedbu inspekcijskog nadzora. O tome da je bila zaprimljena takva prijava i da je potom proveden inspekcijski nadzor svjedočio je Marijan Kajmak, ravnatelj uprave za inspekcijske poslove i pomoćnik ministra za inspekcijske poslove potom, koji je potvrdio da je 2006. i 2007. bio zaprimljen podnesak i nalog Uskoka koji je proslijeđen Ministarstvu radi provedbe inspekcijskog nadzora', piše u presudi.  

Magaš se na sudu branio kako je  'prilikom pisanja spornog članka postupao u dobroj vjeri, jer je informacije koje mu se imputiraju pod točkom 3 provjerio, tj. iznio je točne činjenice, a isto tako smatra da postoji opravdan interes javnosti da se takve informacije objave. Dakle, imao je na uvid dopis Uskoka, obavio je razgovor sa prosvjetnim inspektorima, što su sve skupa bili uvjerljivi razlozi da povjeruje u istinitost onoga o čemu će pisati, a smatra da je tijekom postupka i dokazano da su takvi navodi iznijeti o privatnom tužitelju istiniti. Smatra da je za objavu istih postojao javni interes uzimajući u obzir javnu funkciju koju obnaša privatni tužitelj, pa i javni interes da se zna da postoji sumnja da isti čini ozbiljna kaznena djela.

Potom se osvrće na činjenicu da je unatoč sudskim traženjima u nekoliko navrata od strane nadležnih institucija,pa tako Uskoka, DORH-a i Ministarstva znanosti i obrazovanja sudu ukazivano da takvi postupci nisu vođeni, tj. da nije evidentirano da bi postojao takav nalog Uskoka, a on je sve sam prekinuo dostavom brojeva predmeta pod kojima su vođeni postupci, nakon čega je to Ministarstvo koje je prethodno negativno odgovorilo primorano dostaviti spise koje ih se traži. Naime, o tome da li je bila inspekcija Ministarstva znanosti i obrazovanja, sud je tražio od Ministarstva znanosti očitovanje 8. lipnja 2019. da bi 21. studenog zaprimljen odgovor da provjerom u dokumentaciji nije evidentirano da bi postojao nalog DORH vezano uz nezakonito zapošljavanje.

Potom je 4. prosinca 2019. ponovno sud išao sa upitom Državnom odvjetništvu na koji je odgovorilo 10. prosinca 2019. na način da je istaklo da se ne može utvrditi identitet osobe o kojoj se govori kada se govori o zapošljavanju u Željezničkoj školi. Na ponovni upit suda upućen 16.12.2019. gdje je specificiran sam privatni tužitelj 15.01.2020. zaprimljen je odgovor DORH da se ne nalazi da bi ovakav predmet bio predmet postupanja Državnog odvjetništva. Konačno, tek je nakon dostave brojeva spisa 13. prosinca 2019. dostavljen odgovor Ministarstva obrazovanja i dostavljena su tri sporna spisa koja ukazuju istinitost navoda pod točkom 3 privatne tužbe.

Navedeno ukazuje da su prethodni odgovori bili neistiniti tj. lažni, dakle, u četiri navrata sud je lažno obavještavan, što sve ukazuje na to da stvari vezano uz sve to skupa nisu bile čiste. U konačnici, šefica prosvjetne inspekcije Ministarstva znanosti dostavila je spise svjesna da postoje i da se kao takvi ne mogu prikriti. Pritom ukazuje na činjenicu da je prije nje na tom mjestu radila Mihaela Adamović koja sada radi u uredu privatnog tužitelja, prethodno je radila u DORH-u 5 godina, pa smatra da je isto razlog lažnog odgovaranja sudu od USKOK, DORH i Ministarstva znanosti. Dakle, razvidnoje da je postojala anonimna prijava nezadovoljnih profesora, da je po njoj postupano i naložen inspekcijski nadzor prosvjetne inspekcije Ministarstva obrazovanja, a rezultat koje je bilo da su doista utvrđene dvojbene situacije oko zapošljavanja osoba u Željezničko tehničku školu na čijem je čelu tada ravnatelj bio privatni tužitelj.

Što se tiče samog teksta i članka objavljenog u Hrvatskom tjedniku, želi reći da je isti napisan, jer je bio potaknut nevjerojatnom samovoljom, institucijalnom moći od strane osobe koja obnaša javnu dužnosti. Sam dopis na listu 93 potpisan od strane privatnog tužitelja smatra reliktom prošlosti. Naime, svaki upravni dokument treba biti zakonski utemeljen, kako po osnovi zakonskog temelja temeljem koje se izdaje, tako i materijal treba biti obrazložena pozivom na određeni zakonski članak. U spornom dopisu od 12. rujna 2016. svega toga nema. Taj isti dopis poslan je Aliću, a isti taj dan i Siriščeviću je proslijeđeno da je obustavljeno prethodno dano odobrenje. Alić se na taj dopis nije očitovao, jer je nejasno zašto bi se na isti i trebao očitovati jer nije bio unikakvom obvezno-pravnom odnosu niti sa koncertnom dvoranom, niti sa privatnim tužiteljem.

Smatra da je privatni tužitelj time što je uputio ovakav dopis prekoračio svoje ovlasti, povrijedio propise RH, jer nije ovlašten odlučivati hoće li se ili ne odobriti korištenje dvorane Vatroslav Lisinski, za koju je prethodno već sklopljen ugovor o njenom korištenju. Ono što je sporno jest da je ta predstava slanjem ovakvog dopisa bila onemogućena, nije izričito bila zabranjena ili odgođena, već je bila onemogućena i to u trenutku kada su već poduzete sve radnje pripreme izvedbe te predstave u Koncertnoj dvorani. Brojni ljudi su mu se obraćali obzirom nisu mogli kupiti ulaznice, te je tada obavio razgovore sa gospođom Not, Lušetićem, Božić, no, nije mogao saznati stvaran razlog zašto se to događa, osim što je bilo govora o postojanu neke greške na serveru.

U više navrata je zvao i Lovrića, no, nije mu se jednostavno javljao. Osim člankom koji je potom napisao, htio je ukazati da je na ovakav način privatni tužitelj prekršio niz Ustavnih prava, pa tako pravo na slobodu mišljenja i izražavanja misli, slobodu govora i kulturnog stvaralaštva, te smatra da je naredio i provodio djelo cenzure koja je zabranjena. Osim toga, povrijedio je ravnopravnost građana kao što je to potvrdila svjedokinja Not, gospodin Alić je bio jedina osoba za koju se tražilo da dostavi dodatnu dokumentaciju. Osim toga, time je povrijeđeno i pravo na rad, kao i pravo na slobodu govora. Sve to posebice kada se uzme u obzir da je ovaj dopis bio upućen, nakon što je već 21. srpnja.2016. bio potpisan ugovor o korištenju dvorane sa udrugom Gavran, a koji ugovor nikada nije bio ni razvrgnut, ni opozvan, ni otkazan, pa čak niti jednostrano.

Bio je motiviran za pisanje ovog teksta jer je od početka sudjelovao u pripremi te predstave na poziv Alića. Tako ga je izvijestio u proljeće 2016. da je već krajem 2015. obavio potrebne razgovore s Lovrićem i osobama iz njegova ureda, da je 26. travnja 2015. uputio Gradskom uredu za kulturu zahtjev za financijskom potporom tog projekta kojim bi se obilježila 40-a obljetnica njegova umjetničkog rada. Iz dopisa sa listova 110 i 112 spisa razvidno je da je opisan i sadržaj i forma predstave koja se trebala izvesti. Osim toga, 24. studenog .2015. potpisan je nalog za isplatu iznosa 20.000 kuna financijske potpore za istu predstavu, kao što je razvidno iz dokumentacije sa lista 115 spisa, a koji je iznos bio i isplaćen. Slijedom svega toga smatrao je nevjerojatnim činjenicu da 12. rujna 2016., dakle, manje od mjesec dana prije planirane predstave, je upućen ovakav dopis od strane privatnog tužitelja Aliću, a posebice sporno u tom dopisu je što ga se tražilo dostavu programa i sadržaja predstave.

Posebice je sporan termin traženja sadržaja predstave, koji smatra da je nedopustiv, jer je nedopustivopreventivno sankcioniranje javnog izražavanja i nema propisa u RH koji bi isto dopustio. Kronološki gledano 11. siječnja 2015. dvorani je bio upućen dopis sa zahtjevom da se odobre tri termina za izvođenje predstave što je bilo i odobreno, 21. srpnja 2016. bio je potpisan ugovor o najmu dvorane, predstavu je potom dvorana oglasila na svojoj web stranici, počela je prodaja ulaznica, sve je već bilo određeno i cijena i oglašavanje i opis događaja koji je bio prihvaćen i isplaćena naknada za isti, i zato je posebno nakon svega bio upitan taj dopis poslan 12. rujna 2016. Aliću. Taj dopis mu je bio zastrašujući jer se ne radi o pravovaljanom upravnom aktu, radi se dopisu protiv kojeg ne postoji niti pravni lijek.

Želi navesti da nakon što su već obavljene pripreme za tu predstavu i to neposredno prije samog ovog dopisa, kada je predstava već bila najavljivana, tada su se u srpskim medijima počeli pojavljivati tekstovi da će na toj predstavi biti izvikivan pozdrav „za dom spremni“, o čemu u spis prilaže novinske članke srpskih medija, te se vezano uz sve to digla velika buka. Nakon što je predstava na ovakav način bila onemogućena, izvedena je 29. studenog 2016. u drugom prostoru, i sve je proteklo u redu i nije bilo takvih povika. Smatra da njegov tekst koji je bio objavljen potom, nije nepristojan niti uvredljiv, zapravo je vrlo blag obzirom na učinjenu štetu Aliću zbog onemogućavanja realizacije predstave. Naglašava da privatni tužitelj nije imao ovlasti za „krojenje“ programske politike dvorane Vatroslav Lisinski, a što je dopisom učinjeno.

Ono što ga je motiviralo da piše sporni članak je za njega zastrašujuća činjenica, da je izvedba ove predstave kojom se obilježavala obljetnica umjetnika Božidara Alića mogla biti onemogućena na ovakav način, bez formalno pravnog traga. U RH ne postoje propisi kojima bi se uređivala preventivna zabrana javnog iznošenja stavova i mišljenja u nekim izvedbama. U konkretnom slučaju radilo se o preventivnoj zabrani zbog izmišljene pretpostavke da će to javno događanje sadržavati neprimjeren izraz. Po njegovoj ocjeni takvo preventivno zabranjivanje umjetničkog događanja predstavlja cenzuru. Naime, zbog iskonstruirane pretpostavke da će u toj predstavi Alić izreći neprimjeren slogan, bez da se provela bilo kakva formalno pravna procedura i donio pravni akt, jednostavno je predstava radnjama privatnog tužitelja onemogućena.

Smatra da zabranu izvođenja predstave, posebice obzirom na već radnje koje su obavljene, nikako nije mogao izreći Gradski ured, koji kao osnivač koncertne dvorane za to nije ovlašten, kao što nije niti ovlašten za određivanje problemske politike dvorane. Za njega je zastrašujuća spoznaja da ovakav jedan događaj je mogao biti zaustavljen činom nečije samovolje.... Osim toga, nije niti poslan na adresu adresata kojem je trebao biti poslan. Naime, Božidar Alić nije bio ugovaratelj ovog događanja, nije bio niti stranka kojoj se Gradski ured trebao obraćati u konkretnom slučaju po bilo kojem pitanju. Nevažno je što je Alić sudjelovao prethodno u nekim razgovorima, no, nije bio nositelj ovog pravnog posla.

Smatra da je dopisom sa lista 93 spisa koji smatra reliktom prošlosti, privatni tužitelj prekoračio svoje ovlasti, povrijedio Ustavne i Zakonske propise, slanjem dopisa kojim je sebi uzeo za pravo da ocijeni hoće li ili ne odobriti korištenje Koncertne dvorane za izvođenje sporne predstave. Člankom kojim se smatrao pozvanim napisati, a koji je predmet privatne tužbe nastojao se oduprijeti institucionalnom uzurpiranju koje je provodio privatni tužitelj obzirom je povrijedio niz Ustavom, Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava, zajamčenih prava, a osim toga, po njegovoj ocjeni ovakvim načinom je ostvario obilježja niza kaznenih djela. Što se tiče motiva i okolnosti nastanka teksta koji je objavljen u 626. broju Hrvatskog tjednika, želi objasniti svoje učešće u pripremi spornog događanja.

Naime, upočetku priprema za isto, Alić ga je pozvao da mu pomogne, tj. da osmisli tehničke okolnosti održavanja tog jubileja. Naime, i prethodno je radio i koordinirao medijsku politiku niza raznih političkih događanja, bio je tajnik HVIDRA, predsjednik izvršnog odbora Hrvatskog helsinškog odbora u dva mandata, predsjednik odbora HSS, te je kao borac za ljudska pravao soba koja se zalaže za vladavinu prava i pravnu državu, te je u konkretnom slučaju bio posebno motiviran, jer nije mogao prihvatiti da se u današnjem demokratskom društvu u RH na ovakav način može zabraniti predstava. Sudjelovao je i kao šef protokola u izbornom stožeru Milana Bandića za vrijeme predsjedničke kampanje za što nije bio plaćen, a bilo mu je rečeno da će ga se već nekako uhljebiti.

To govori radi toga da objasni da je sudjelovao, a izlazilo je niz tekstova o mogućnosti uhljebljivanja, tj. zapošljavanja kod privatnog tužitelja. Što se tiče same predstave na listu 110 i 112 prileži dokumentacija iz koje je razvidno da je prethodno u detalje opisan i sadržaj i forma Alićeve predstave, barem u mjeri u kojoj ga se to uvodno tražilo. Ukoliko je bilo što bilo sporno, te ukoliko je trebao biti ispunjen još neki oduvjeta, trebalo se to ishoditi prethodno, prije nego je potpisan ugovor. Smatra da se nikako nije moglo tražiti potom ispunjavanje još nekih uvjeta nakon što je Alić u detalje obrazložio razloge svoje monodrame i nakon što je u konačnici ugovor bio sklopljen. Skreće pozornost da je kao što je razvidno sa dokumentacije iz lista 115 sam privatni tužitelj 2015. potpisao nalog za isplatu 20.000 kn u svrhu financijske potpore izvođenja predstave Božidara Alića 11. siječnja 2015. kao što je razvidno sa lista 86 spisa odobrena su tri termina za izvođenje predstave, da bi 21. srpnja 2016. bio zaključen ugovor 1089/2-16 o davanju na korištenje prostora dvorane, a zaključila ga je udruga Gavran s  Koncertnom dvoranom.

Smatra da je taj ugovor mafijaškim načinom potom suspendiran bez ikakve utemeljene pravne forme. Naime, kao što je razvidno iz dokumentacije u spisu, termini izvođenja predstave su bili za 8. prosinca i 14. listopada 2016., te sukladno ugovoru dvorana za prodaju je počela stavljati karte tri mjeseca prije termina predstave, u srpnju 2016.. 25. lipnja  je počela prodaja ulaznica, a najava predstave bila je u programskoj brošuri dvorane i na web stranicama i onda manje od mjesec dana prije termina izvođenja predstave dolazi sporni dopis Aliću na koji se nije niti smatrao obveznim očitovati, jer je već u tijeku bila realizacija samog ugovora. Smatra da je motiv za slanje tog dopisa bila uzbuna koja je krenula iz srpskih medija, da će Alić izvikivati pozdrav „Za dom spremni“ u toj predstavi, a o tome su pisali srpski portali, kao što je razvidno iz dokumentacije koju je uložio na zadnjoj raspravi, a isto su prenijeli i neki mediji u RH.

Smatra da su to bili razlozi zašto se išlo sa ovakvom intervencijom. Nakon onemogućavanja izvedbe predstave u dvorani Vatroslav Lisinski, ista je ipak izvedena i nikakvog usklika tamo nije bilo. U pripremi ovog članka je kontaktirao Gradski ured, Žanu Not, Tedi Lušetića i Koncertnu dvoranu, konkretno Nikolinu Božić i Tomislava Kralja raspitujući se zašto se ne prodaju ulaznice. Kao što je u svom iskazu to naveo, Alić je razgovarao potom sa Siriščevićem interesirajući se o čemu se radi, na što mu je on rekao „Stari morat ću u komitet, izgleda da ti je predstava zabranjena ako predstava ne bude održana morat ćeš me tužiti što će dugo trajati, no, sigurno ćeš dobiti“. Smatra alibi dopis koji je poslao privatni tužitelj Aliću besmislenim i pravno neutemeljenim jer traženje dostave programa i sadržaja predstave je cenzorska formulacija, posebice kada sezna da je programski sadržaj predstave u detalje prethodno dostavljen.

12.rujna 2016. privatni tužitelj u ime Gradskog ureda uputio je dopis Aliću i Koncertnoj dvorani da se obustavlja odobrenje dano za korištenje Koncertne dvorane, što je razvidno sa listova 78, 92, 121 spisa. Taj dopis nije nikada dostavljen Aliću, te je on i dalje radio na pripremi predstave. Iskaz privatnog tužitelja da se radilo o neispunjenju uvjeta za besplatno korištenje dvorane smatra izmotavanjem, da je tome bilo tako, moglo se tražiti plaćanje dvorane, a ne na opisani način ići sa zabranom predstave tj. ovakvim zakulisnim onemogućavanjem iste. Da su svjesni da su krivo postupili ukazuje činjenica da je Gradski ured ponudio Aliću naknadu 30.000 kn radi nagodbe, na što Alić nije htio pristati. Privatni tužitelj je sve radnje protuzakonito suspendirao bez da je raskinuo formalno pravni ugovor, bez da je o tome obavijestio ugovorne stranke, iako se radilo o projektu za koji je prethodno odobrio financijsku potporu.

Nakon što je objavio sporni tekst u Hrvatskom tjedniku, obratio mu se punomoćnik privatnog tužitelja odvj. Krsnik sa zahtjevom za objavom ispravka i uz naznaku da će u slučaju ne objave ispravka privatni tužitelj bit prisiljen štiti svoja prava pred nadležnim sudom. Hrvatski tjednik je u skladu sa uredničkom praksom objavio ispravak i to u integralnom obliku koji je privatni tužitelj dostavio, no, unatoč tome pokrenuo je ovaj postupak što govori o njegovim moralnim karakteristikama i vjerodostojnosti. Smatra da je svojim postupanjem prekoračio službene ovlasti, te počinio kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 291. KZ, a osim toga, smatra da je svojim postupanjem povrijedio niz Ustavom i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava zajamčenih prava, pa tako na slobodu mišljenja i iznošenja misli, pravo na slobodu kulturnog i umjetničkog stvaralaštva, slobodu ugovaranja, pravo na rad, smatra da je počinjeno kazneno djelo diskriminacije obzirom je Alić diskriminiran zbog svojih političkih uvjerenja, obzirom je Not u svom iskazu navela da ovakav zahtjev nisu imali ni prema jednom od izvođača kao što se tražilo Alića.

Počinjena je povreda prava osobnosti, te nanesena materijalna i nematerijalna šteta Aliću koji je u konačnici umro u 67. godini života, a do pogoršanja njegova zdravstvenog stanja došlo je nakon onemogućavanja ove predstave. Tekst koji je napisao nije uvredljiv, svi činjenični navodi u njemu su točni, a iznijeti vrijednosni sudovi su u skladu sa načelom razmjernosti razvijenim u praksi Europskog suda za ljudska prava koji govori o tome da se iskaz, pa i novinarska kritika treba procjenjivati razmjerno težini onoga o čemu se piše. Nije mogao ne pisati o tome, smatrao je da se radi o stvari od javnog interesa, posebice obzirom na poziciju Lovrića, a neprihvatljivo mu je bilo da se na ovakav način uvodi cenzura. Što se tiče prava na slobodu izražavanja, posebice novinarsku slobodu, želi ukazati da postoji opsežna praksa Europskog suda za ljudska prava u kojoj se ističe da obnašatelji javnih dužnosti moraju imati veći stupanj tolerancije na kritiku od običnog građanina, te da novinarska sloboda može podrazumijevati pretjerivanje i provokaciju, te da političari moraju imati veći stupanj tolerancije, osobito da su prethodno iznijeli javne tvrdnje koje su podložne kritici, a isto se odnosi i na njihove postupke.

Zaključno, smatra da je u duhu načela razmjernosti kada se uzme u obzir sporno postupanje privatnog tužitelja kod onemogućavanja izvođenja ugovorene predstave i jednog po njemu benevolentnog teksta koji je napisao, u kojem je iznio svoje stavove prema načinu postupanja, a ne prema osobi privatnog tužitelja, dostatno da se utvrdi da ne postoji njegova odgovornost. Pisao je tekst bez namjere vrijeđanja privatnog tužitelja, ne upirući ni na koji način u njegovu osobnost. Kada je radio kao tajnik HVIDRA bio je u kontaktima s Gradom Zagrebom,obzirom su bili od strane Grada financirani, te je bio upoznat sa načinom rada Ureda Grada Zagreba, pa mu je ovakav način postupanja Gradskog ureda bio posve neprihvatljiv. Što se tiče navoda pod točkom 3 koji mu se stavlja na teret, o tome je bio upoznat do Nine Jozića još 2005. ili 2006. godine. 

Navod pod točkom 3 u taj članak upisao jer iako je o tome upoznat prije više godina, htio je prikazati kakav je moralni profil osobe privatnog tužitelja, bio je bitno iziritiran revoltizmom i ovakvim protupravnim postupanjem kojim je bila onemogućenaova predstava. I prethodno prije nego je tekst napisao, pokušavao je stupiti u kontakt sa privatnim tužiteljem, no, nije ga uspio dobiti, pa je komunicirao s gospođom Not i Lušetićem, a kako do njega nije uspio doći, tekst je napisao bez da je s njime komunicirao. U ožujku 2019. privatni tužitelj je dao iskaz u kojem je tvrdio da protiv njega nije vođen niti jedan postupak vezano uz nezakonito stjecanje magisterija na Prometnom fakultetu, da nisu poduzimane bilo kakve istražne radnje, niti je vođen bilo kakav kazneni postupak vezano uz nezakonito zapošljavanje. Naglasio je kako je potom u postupku na temelju naknadno pribavljenih spisa utvrđeno da su takvi navodi neistiniti, pa iako je bio upozoren na posljedice davanja lažnog iskaza, smatra da je time počinio kazneno djelo davanja lažnog iskaza.

Što se tiče dopisa Gradskog ureda od 12. rujna 2016. skrenuo je pozornost na važnost dopisa koji je privatni tužitelj putem Gradskog ureda za kulturu tog dana dostavio Siriščeviću, ravnatelju Koncertne dvorane, a gdje ga upućuje na to da je Božidaru Aliću poslao dopis, kojim povlači odobrenje za korištenje dvorane. Istovremeno da je poslao takav dopis nije obavijestio niti Alića niti ugovaratelja, pa ni na koji način nisu imali mogućnost osporiti to povlačenje već danog odobrenja. Takvim postupanjem u onemogućavaju ove predstave privatni tužitelj je počinio više kaznenih djela, posebice time što je predstava bila onemogućena, a ne i zabranjena, pa se takav čin nije mogao bilo čime pobijati. Zaključno, naglašava da je tijekom postupka dokazao da njegovim ponašanjem nisu ostvarenja obilježja kaznenog djela klevete, pisanjem spornog članka nije iznio bilo kakve neistinite činjenične navode, a nije mu bila namjera pišući taj članak ni na koji način klevetati ili vrijeđati privatnog tužitelja.

Sam članak tek se posredno dotiče privatnog tužitelja kao počinitelja po njegovoj ocjeni protupravnih, protuzakonitih, pa i kriminalnih radnji, jer je njegov čin u suprotnosti sa temeljnim vrijednostima društva. Kao što je već naveo, obzirom na to da je zauzet u borbi za ljudska i građanska prava čemu je posvetio velik dio svoje karijere, takvo postupanje privatnog tužitelja kod njega je izazivalo odbojnost, zbog čega je smatrao potrebnim napisati ovakav članak. Dakle, članak se uglavnom bavi kritiziranjem akta tijela javne uprave, a pišući isti je intenzivno komunicirao i sa Gradskim uredom i Koncertnom dvoranom, prvenstveno nastojeći saznati razlog zašto ulaznice nisu u prodaji, a potom nakon što je sve utvrdio napisao je ovakav članak. Ukazao je i na tumačenje Europskog suda za ljudska prava vezano uz članak 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava u kojim presudama Europski sud za ljudska prava ističe da javni dužnosnik uživa u zaštiti privatnosti, no, ne i onda kada njegova etičnost, moral, poštenje, mogu utjecati na obnašanje javne dužnosti koja mu jepovjerena.

Prije pisanja članka intenzivno razgovarao sa Alićem, gotovo svakodnevno, a na pitanje da objasni zbog čega je smatrao da je odgovoran za onemogućavanje izvođenja predstave upravo osobno privatni tužitelj, naveo je da je dopisom od 12. rujno 2016. upućenom Siriščeviću sam privatni tužitelj samovlasno povukao prethodno dano odobrenje, a i pred ovim sudom u svojem prvom iskazu koji je dao je sam preuzeo odgovornost za neodržavanje predstave, jer je u svom iskazu naveo da je on Aliću taj dopis uputio radi donošenja odluke o besplatnom korištenju dvorane, a što je netočno, jer je besplatnost za korištenje te dvorane već prethodno upućena. Nije sporno da je okrivljenik kao novinar napisao članak koji je objavljen podnaslovom "Inženjer prometa Ivica Lovrić zabranjuje Alićevu predstavu "Bez lustracije nema Kroacije" u Lisinskome“ 22. rujna 2016. u Zagrebu na stranici 46. lista "Hrvatski tjednik"broj 626.

Nije sporno niti da je u istom članku, među ostalim, okrivljenik napisao slijedeće: "Ovim dopisom Lovrić je višestruko prekoračio svoje ovlasti, povrijedio je ustavne i zakonske propise, dobre običaje i poslovnu praksu i uzuse te je na vulgaran način uveo cenzuru u hrvatski javni, kulturni i umjetnički prostor" ..."upustio se zapravo u egzistencijalnu likvidaciju zasluženoga i odlikovanoga hrvatskog umjetnika, koji zahvaljujući raznim lovrićima, jedva stavlja kraj sa krajem."... "Osim njegovih najnovijih peripetija sa zakonom, još je u sjećanju nalog USKOKA da se potanko istraže sumnjive okolnosti njegova stjecanja magisterija na Prometnom fakultetu te kompenzacijsko zapošljavanje rodbine profesora kod kojih je polagao"......

"K tome otkud pravo Lovriću da sramoti nacionalne kulturne institucije besramno pokazujući da se repertoar jedne kulturne institucije kroji ponačelima propale komitetske logike". Sporno u ovom postupku je predstavljaju li naprijed navedeni navodi neistinite činjenične tvrdnje podobne naškoditi časti i ugledu druge osobe te je li ih okrivljenik napisao svjestan njihove neistinitosti kako bi takvim tvrdnjama naškodio časti i ugledu privatnog tužitelja. Ovaj sud je na temelju analize činjeničnog opisa kaznenog djela koje se stavlja na teret okrivljeniku utvrdio da se navodi inkriminirani pod alinejama 1, 2 i 4, dakle, "Ovim dopisom Lovrić je višestruko prekoračio svoje ovlasti, povrijedio je ustavne i zakonske propise, dobre običaje i poslovnu praksu i uzuse te je na vulgaran način uveo cenzuru u hrvatski javni, kulturni i umjetnički prostor" ..."upustio se zapravo u egzistencijalnu likvidaciju zasluženoga i odlikovanoga hrvatskog umjetnika, koji zahvaljujući raznim lovrićima, jedva stavlja kraj sa krajem."...

"K tome otkud pravo Lovriću da sramoti nacionalne kulturne institucije besramno pokazujući da se repertoar jedne kulturne institucije kroji po načelima propale komitetske logike" odnose na vrijednosne sudove, dok tek navod pod alinejom 3 "Osim njegovih najnovijih peripetija sa zakonom, još je u sjećanju nalog USKOKA da se potanko istraže sumnjive okolnosti njegova stjecanja magisterija na Prometnom fakultetu te kompenzaciju zapošljavanje rodbine profesora kod kojih je polagao", predstavlja činjenične tvrdnje podobne za ispitivanje njihove istinitosti.Okrivljenik je tijekom postupka dokazao da navod pod alinejom 3 predstavlja istinitu činjeničnu tvrdnju, odnosno da je postojao nalog USKOK-a za istraživanjem okolnosti stjecanja magisterija privatnog tužitelja na Prometnom fakultetu u Zagrebu kao i kompenzacijsko zapošljavanje rodbine profesora kod kojih je polagao.

Naime, na okolnost istinitosti navedene činjenične tvrdnje, po prijedlogu obrane, ispitan je svjedok Marijan Kajmak, te su zatraženi podaci od USKOK-a, DORH-a i Ministarstva znanosti i obrazovanja. Iz iskaza svjedoka Marijana Kajmak utvrđeno je da je godinama radio u Ministarstvu školstva, gdje je obnašao dužnost rukovoditelja za prosvjetnu inspekciju te je jedno vrijeme bio ravnatelj Uprave za inspekcijske poslove, a jedno vrijeme pomoćnik ministra za inspekcijske poslove, a obzirom na funkciju, poznavao je manje-više sve ravnatelje škola u RH, a posebice ravnatelje na području Grada Zagreba, pa je tako poznavao i privatnog tužitelja koji je bio ravnatelj Željezničke škole u Zagrebu te zna da je 2006. ili 2007. u Ministarstvo zaprimljen podnesak Uskoka koji je proslijeđen upravo u Upravu za prosvjetnu inspekciju, u kojem su se iznosile činjenice da je Ivica Lovrić magistrirao na Prometnom fakultetu, a da je kao protuuslugu za to što su mu profesori bili blagonakloni, zapošljavao njihove supruge.

Nakon što je dopis zaprimljen, tražilo se da ispitaju takvi navodi, pa je taj dopis prosijedio nadležnom načelniku, koji je odredio prosvjetnog inspektora za područje zagrebačke županije koji je obavio inspekcijski nadzor. Redovno čita Hrvatski tjednik i pročitao je članak koji se spominje u privatnoj tužbi, te s obzirom na ono što je danas naveo, kada mu je predočen navod iz privatne tužbe "Osim njegovih najnovijih peripetija sazakonom, još je u sjećanju nalog USKOKA da se potanko istraže sumnjive okolnosti njegova stjecanja magisterija na prometnom fakultetu te kompenzaciju zapošljavanje rodbine profesora kod kojih je polagao" naveo je da je to sve odgovaralo onome što je iskazao. Nema informacija o tome kako je taj predmet okončan, da li je okončan i što je Uskok eventualno utvrdio. Ne sjeća da li je prije nego je okrivljeni napisao ovaj članak sa njime pričao o tome, moguće je da su o tome pričali. Naime, u to vrijeme je i sam znao ponekad nešto objaviti u Hrvatskom tjedniku, pa su tako okrivljeni i on znali svašta komentirati, pa je moguće i da je snjime komentirao to što je pisao u članku.

Nadalje, iz sadržaja spisa Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta broj 600-04/06- 01/00425 proizlazi da je Ministarstvu znanosti 8. prosinca 2006. na znanje poslana anonimna prijava nezadovoljnih profesora i asistenata Prometnog fakulteta u Zagrebu proslijeđena USKOK-u da se ispitaju okolnosti zapošljavanja bračnih drugova i rodbine u Željezničkoj školi u Zagrebu čiji je ravnatelj Ivica Lovrić kao usluga za sređivanje ispita i magisterija na Prometnom fakultetu, slijedom čega je kao što to proizlazi iz spisa UP-I/600-04/07-01/0004 Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa provelo inspekcijski nadzor po prosvjetnom inspektoru Nini Joziću. Nadalje, iz spisa 600-04/07-01/00034 Ministarstva znanosti i obrazovanja i športa proizlazi da je postojao nalog USKOK-a upućen istom Ministarstvu da se istraže navodi anonimne prijave koja im je proslijeđena, te ih se požuruje s dostavom izviješćao postupanju po istoj. 

Slijedom navedenog, iako je u svojem iskazu privatni tužitelj osporavao da bi postojao ovakav nadzor i nalog za istraživanjem okolnosti iz podnesene prijave, okrivljenik koji je u svojem tekstu koristio informacije o tim činjenicama koje su istinite te ih iznio dokazao je, po ocjeni ovog suda, da je navod "Osim njegovih najnovijih peripetija sa zakonom, još je u sjećanju nalog USKOKA da se potanko istraže sumnjive okolnosti njegova stjecanja magisterija na prometnom fakultetu te kompenzaciju zapošljavanje rodbine profesora kod kojih je polagao", napisan u spornom članku istinita činjenična tvrdnja, pa isti ne može biti predmetom kaznenog djela klevete. Naime, za postojanje kojeg kaznenog djela traži se da je počinitelj iznio neistinite činjenične tvrdnje o drugome pri čemu je bio svjestan njihove neistinitosti, a iznosio ih je upravo s ciljem takvim iznošenjem naškoditi časti i ugledu drugeosobe. 

Razmatrajući nadalje ostale navode koji su predmet inkriminacije, sud je zaključio kako slijedi.Konkretno, u navodu "Ovim dopisom Lovrić je višestruko prekoračio svoje ovlasti, povrijedio je ustavne i zakonske propise, dobre običaje i poslovnu praksu i uzuse te je na vulgaran način uveo cenzuru u hrvatski javni, kulturni i umjetnički prostor" tek dio "na vulgaran način uveo cenzuru u hrvatski javni, kulturni i umjetnički prostor", predstavlja vrijednosni sud, podoban naškoditi časti i ugledu drugoga, dok ostali dio inkriminiranog navoda predstavlja mišljenje okrivljenika o postupanju i radu privatnog tužitelja i ne sadrži, po ocjeni ovog suda, bilo kakve uvredljive konotacije. Nadalje, navod okrivljenika da se privatni tužitelj "upustio u egzistencijalnu likvidaciju zasluženoga i odlikovanoga hrvatskog umjetnika, koji zahvaljujući raznim lovrićima, jedva stavlja kraj sa krajem", i to u dijelu ukojem se navodi da se privatni tužitelj upustio u "egzistencijalnu likvidaciju zasluženog hrvatskog umjetnika" također predstavlja negativan vrijednosni sud o njemu, podoban uvrijediti onoga o kome se iznosi.

Naime, iako likvidacija (pa i egzistencijalna) bi mogla predstavljati i činjenično utvrđenje podobno za ispitivanje i ocjenu istinitosti, po ocjeni ovog suda, a s obzirom da taj navod nije ničim pobliže obrazložen ne predstavlja činjeničnu tvrdnju već negativan vrijednosni sud o privatnom tužitelju koji je svojim činom onemogućioegzistenciju umjetnika Alića (i time ga likvidirao), posebno kad se uzme u obzir nastavak navoda "koji zahvaljujući raznim lovrićima jedva spaja kraj s krajem" koji nesporno ukazuje na omalovažavanje uprave osobe privatnog tužitelja. Konačno i navod "K tome otkud pravo Lovriću da sramoti nacionalne kulturne institucije besramno pokazujući da se repertoar jedne kulturne institucije kroji po načelima propale komitetske logike", po ocjeni ovog suda također predstavlja negativan vrijednosni sud o osobi privatnog tužitelja podoban uvrijediti ga jer se privatnog tužitelja koji je pročelnik Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport prikazujeu izrazito negativnom svjetlu.

Naime, postojanje uvrede ocjenjuje se po objektivnim kriterijima, odnosno shvaćanju prosječnog čovjeka koje se odnosi na kontekst izgovorene ili napisane riječi u datoj sredini. Ocjenjujući navode okrivljenika, odnosno vrijednosne sudove koje je iznio o privatnom tužitelju u predmetnom članku sud je utvrdio da se radi o negativnim vrijednosnim sudovimakoji su podobni štetiti časti i ugledu svake osobe, pa tako i privatnog tužitelja. Naime, čast je moralna vrijednost neke osobe, a ugled priznanje dostojanstva od drugih odnosno uvažavanje od drugih, a ovakvim iznesenim navodima okrivljenika se svakako dovodi u pitanje moralna vrijednost privatnog tužitelja te njegovo uvažavanje i priznanje od strane drugih osoba. Naime, navod da je "na vulgaran način uveo cenzuru u hrvatski javni, kulturno i umjetnički prostor" te da sramoti nacionalne kulturne institucije besramno pokazujući da se repertoar jedne kulturne institucije kroji po načelima propale komitetske logike negativan je i omalovažavajući stav o osobi privatnog tužitelja.

Naime, pojam cenzure označava postupak nadzirane slobode izražavanja svojstven autoritativnim državnim sustavima, pa shvaćanje iznesenog navoda da je privatni tužitelj i to na vulgaran način uveo cenzuru i sramoti nacionalnu kulturnu instituciju krojeći programski sadržaj po načelima komitetske logike. Naime, koristeći pojam vulgarnog uvođenja cenzure po načelima komitetske logike, pri čemu je pojam komiteta općepoznat kao struktura Komunističke partije koja je donosila odluke, osoba i rad privatnog tužitelja prikazuje se u omalovažavajućem kontekstu. Također i navod da se privatni tužitelj upustio u egzistencijalnu likvidaciju zasluženog i odlikovanog hrvatskog umjetnika, negativan je vrijednosni sud, jer sama riječ likvidacija koja znači usmrćenje, uništenje, razaranje hrvatskog umjetnika Božidara Alića, svakako predstavlja omalovažavanje privatnog tužitelja.

Dakle, uzimajući u obzir navedeno, ovaj sud je utvrdio da se inkriminiranim navodima pod alinejama 1, 2 i 4, pri čemu je ispušten navod pod alinejom 3 jer je dokazana istinitost istoga, mogu ostvariti obilježja kaznenog djela uvrede, a kako sukladno odredbi članka 449. stavka 2. ZKP/08 sud nije vezan za prijedlog tužitelja o pravnoj ocjeni djela, ali okrivljenika ne može proglasiti krivim za kazneno djelo teže od onog koje mu je optužbom stavljeno na teret....Okrivljenik Vjekoslav Magaš u svojoj obrani negirajući učin kaznenih djela klevete i uvrede obrazložio je razlog pisanja spornog članka, razloge korištenja upravo inkriminiranih izjava te je poričući postupanje sa namjerom škoditi na bilo koji način časti i ugledu privatnog tužitelja naveo da je sporni članak napisao zgrožen postupkom i samovoljom privatnog tužitelja Ivice Lovrića, konkretno sadržajem dopisa koji je kao pročelnik Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport uputio 12. rujna 2016. Božidaru Aliću tražeći ga "dostavu programa isadržaja izvedbe, kako bi se donijela konačna odluka o odobrenju korištenja Koncertnedvorane Vatroslav Lisinski", što je smatrao samovoljnim činom, reliktom prošlosti, radilo se pravno neutemeljenom aktu, a na temelju kojeg je onemogućeno unaprijed ugovoreno izvođenje predstave Božidara Alića u koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski.

Sud je radi ispitivanja navedenih okolnosti pročitao iskaz privatnog tužitelja Ivice Lovrića, svjedoka Tedi Lušetića, Žane Not, Dražena Siriščevića i Božidara Alića te materijalnu dokumentaciju uloženu u spis predmeta, a na kraju dokaznog postupka i okrivljenika. Iz iskaza privatnog tužitelja Ivice Lovrića, pročelnika Gradskog ureda za obrazovanje,kulturu i sport Grada Zagreba u to vrijeme, u bitnome proizlazi da je okrivljenik, kao autor spornog članka, svjesno i namjerno izložio neistinite činjenične tvrdnje sa isključivom namjerom da naškodi njegovoj časti i ugledu. Naime, Grad Zagreb je vlasnik i upravitelj Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski, a odluku o korištenju slobodnih termina dvorane, donosi Gradski ured za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba, pri čemu se za tu odluku uvijek traži od podnositelja zahtjeva program i sadržaj predstave koja se namjerava izvesti.

Gradski ured za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba gotovo svakog mjeseca, odnosno po potrebi, donosi odluku o davanju Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski, te njenih slobodnih termina na besplatno korištenje za održavanje besplatnih manifestacija. Odluku donosi pročelnik uz pomoć vijeća za određenu kulturnu djelatnost, koje je savjetodavno tijelo pročelnika, a koje razmatrajući zahtjev iznosi svoj stav o programu, te se na temelju toga donose odluke. Što se tiče konkretnih uvjeta koje trebaju podnositelji zahtjeva ispunjavati da bi im se omogućilo korištenje slobodnih termina dvorane za održavanje određenih programa, oni su okvirno propisani u Programu javnih potreba u kulturi Grada Zagreba, a razvijeni su upraktičnoj primjeni. U konkretnom slučaju nije postojao adekvatan zahtjev da se dodijeli dvorana za besplatno korištenje u slobodnim terminima, posebice što nije bio dostavljen sadržaj programa koji se namjerava izvoditi. 

Gospodina Alića, koji im se obratio sa zahtjevom, se upozorilo i on je znao da je potrebno dostaviti sadržaj programa, međutim, taj uvjet nije ispunjen i sadržaj nije bio dostavljen. Inače, vezano uz konkretan zahtjev g. Božidara Alića za davanje koncertne dvorane na besplatno korištenje bio je održan jedan sastanak na kojem je bio osobno nazočan u Gradskom uredu, a na kojem je gospodin Alić iznio ideju i potrebu da se za tu predstavu dvorana dodijeli na korištenje besplatno u slobodnom terminu, te je tada bio upoznat da za odluku o tome treba dostaviti program predstave. Sjeća se da su rezervirali već termin u dvorani za istu predstavu, no, kako Alić potom nije dostavio sukladno traženju program, a isto nije učinio niti potom, unatoč višestrukim upućenim mu telefonskim pozivima, jednostavno su bili prisiljeni otkazati taj termin jer nije bio ispunjen taj uvjet.

Dopis od 12. rujna 2016. koji se nalazi uz sam članak objavljen u Hrvatskom tjedniku, predstavlja dopis koji je poslao, vjerodostojan je, a isti je poslan nakon ovakvih telefonskih poziva na koje nisu dobivali odgovore. Uopće nisu komunicirali, niti im je bio upućen zahtjev od nepoznatog trgovačkog društva iz Gospića, već se njihova komunikacija odvijala samo i isključivo sa Božidarom Alićem. Njima se to trgovačko društvo iz Gospića nije niti obraćalo, već su za isto saznali tek naknadno, nakon što je pokrenut građanski postupak, po tužbi tog trgovačkog društva protiv njih ili koncertne dvorane, a vezano uz odbijanje zahtjeva oko iste predstave. On je komunicirao kao pročelnik sa Alićem, a to je razvidno iz dopisa koji mu je predočen, te su mu izašli u susret i dali odobrenje da se izvrši rezervacija dvorane za obljetnicu 40-godišnjeg umjetničkog rada Božidara Alića, dok uopće nije komunicirao sa tim trgovačkim društvom iz Gospića, ne zna da li se ono obraćalo Gradskom uredu, ne sjeća se toga, zna da je čuo za to trgovačko društvo kasnije, vezano uz neki drugi postupak koji se također vodi.

Sjeća se da je bio prisutan na inicijalnom sastanku sa Božidarom Alićem, zna da ga je potom znao sresti, ne sjeća se da bi potom s njime razgovarao, osim što je bio informiran od savjetnice za kazališnu djelatnost, da je ona u više navrata pokušavala ishoditi od Alića taj program, koji je on obećavao da će dostaviti, no, to se nije dogodilo, a slijedom toga mu je upućen dopis koji mu je predočen i koji je potpisao, no, kako istom traženju nije bilo udovoljeno, zahtjev je bio odbijen. Upravilu, pisanim putem obavještavaju ukoliko je zahtjev prihvaćen, isto tako ukoliko je odbijen, ne sjeća se da li je tako bilo u konkretnom slučaju, moguće da o tome postoji dokumentacija. Koncertna dvorana je samostalna, sukladno Statutu, sklapati ugovore okorištenju dvorane, međutim, bez suglasnosti Grada Zagreba ne mogu se ugovarati termini o davanju dvorane na besplatna korištenja. U tom dijelu Koncertna dvorana nije samostalna.

Trgovačko društvo iz Gospića ih nije tražilo suglasnost za besplatni termin za održavanje predstave niti im se sa bilo čim takvim obratilo, niti su dali takvu suglasnost. Ne zna da li je potom Koncertna dvorana omogućila korištenje tog besplatnog termina tom trgovačkom društvu, no, ako je to tako i bilo, ono je bilo vršeno mimo njihove suglasnosti. Grad Zagreb sufinancira kulturne projekte temeljem programa javnih potreba u kulturi za određenu kalendarsku godinu. U pravilu se odabir tih kulturnih projekata vrši na temelju natječaja koji se za narednu godinu raspisuje u rujnu, a na koji se prijavljuju izvođači, pri čemu su dužni opisati sadržaj izvedbe koji nude. Tijekom godine Grad Zagreb sufinancira i određene kulturne programe i kao takav ustupa na besplatno korištenje određene gradske prostore patako i dvoranu Vatroslav Lisinski, a odluku o tome, na temelju prijedloga nadležnog kulturnog vijeća, donosi pročelnik Gradskog ureda za obrazovanje kulturu i sport. Takva procedura je bila u konkretnom slučaju, netočan je navod da je ta predstava bila zabranjena, već nije dobivena dozvola iz razloga što nisu bili ispunjeni uvjeti za njeno izvođenje.

Sve te činjenice su bile poznate okrivljeniku, no, njegova namjera ovim člankom nije bila iznijeti istinite činjenice, već svjesno i namjerno nanijeti mu štetu. Dodao je da je ovdje prijepor nastao samo radi toga jer je trebalo donijeti odluku da li će se odobriti gospodinu Aliću besplatno korištenje dvorane Vatroslav Lisinski za izvođenje predstave. Ovaj slučaj odnosi se na zahtjev za besplatno, odnosno po povlaštenoj cijeni, danoj mogućnosti za korištenje gradskog prostora dvorane Vatroslav Lisinski, a ne činjenici da se zabranjuje izvođenje predstave u tom prostoru. Naime, ta dvorana se po tržišnoj cijeni uredno mogla iznajmiti i koristiti za izvođenje predstave, dok se odabir da li će se i pod kojim uvjetima dozvoliti besplatno korištenje, odnosno korištenje po povlaštenim cijenama određenog gradskog prostora, određuje sukladno programu o korištenju javnih gradskih prostora koji se donosi za svaku godinu.

Nikako se ne može ono što mu se imputira raditi o cenzuri, jer se predmetni gradski prostor uredno mogao koristiti, a ovdje se radilo samo o pitanju hoće li se on ustupiti besplatno ili ne. Odgovorno tvrdi da u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni uvjeti da seodobri besplatno korištenje dvorane Vatroslav Lisinski sukladno traženju, a sve uzimajući uobzir program javnih potreba u kulturi Grada Zagreba za 2016. godinu. Dopis koji je sadržan u dijelu ovog članka sa njegovim potpisom, kao pročelnikom Gradskog ureda za obrazovanje kulturu i sport, nije predstavljao odbijenicu za izvođenje predstave, i prije se nisu odupirali izvođenju predstava gospodina Alića i promovirali su njegov rad, pa je tako to i namjeravano u konkretnom slučaju, a na ovaj poslani mu dopis, nikada nisu zaprimili bilo kakav odgovor. Okrivljenika osobno ne poznaje. Ravnatelj sklapa ugovore o korištenju dvorane sukladno Statutu ustanove, a tom prilikom se definira cijena u dvorani koja se daje na korištenje. Sa dvoranom može sklopiti ugovor svaka fizička i pravnaosoba.

U svakom slučaju organizacije izvedbi u koncertnoj dvorani u tim slobodnim terminima, traži se od izvođača, odnosno strane koja je ugovaratelj, dostavu programa i sadržaja planirane umjetničke izvedbe, u nekim slučajevima izvođači to već i dostavljaju, to se događa u većini slučajeva, a nekad ne, kao u konkretnom slučaju, a tim više su se ovakvim dopisom obratili Božidaru Aliću za dostavu istog. Gradski ured za kulturu nikada nije zabranio izvođenje bilo kakve umjetničke izvedbe, niti za to postoji mogućnost. Oko izvođenja ove predstave, cijelo vrijeme su komunicirali s Božidarom Alićem, pa je zbog toga ovaj dopis naslovljen na njega, on se prethodno njima obratio sa zahtjevom, dok je organizaciju predstave sa dvoranom vršila nepoznata pravnaosoba. Božidar Alić im se obratio sa zahtjevom, no, isti nije bio kompletiran, a inače u prethodnim godinama kada su s njime radili, u pravilu su imali problema, jer je sve išlo sporoi zahtijevalo je puno strpljenja s njihove strane, no, izlazili su mu u susret, pa tako i ovaj puta, no, nisu mogli ići mimo propisane procedure.

U dopisu koji je uputio Aliću 12. rujna 2016. nije se pozvao na bilo kakav zakonski ili podzakonski akt, dopis posve jasan, jasno se vidi što se traži, uobičajen je dopis koji se šalje podnositeljima zahtjeva i ne radi se o upravno-pravnom postupku, da bi se trebalo pozivati na neki zakonski ili podzakonski akt. Gospodinu Aliću je na temelju dopisa bilo poznato da se na isti treba očitovati, obzirom na njihov inicijalni sastanak s njime i prethodnu praksu. Na daljnje pitanje da pojasni kako to da je ovakav dopis12. rujna 2016. slao gospodinu Aliću u vrijeme kada je već predmetna predstava bila najavljenana web stranicama Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski, naveo je da nije znao da se to već nalazilo na web stranici dvorane, niti to prati, u tom trenutku, Ured Grada Zagreba zaobrazovanje, kulturu i šport, je bio nadležan za 320 gradskih ustanova, te nije niti mogao pratiti što se nalazi na web stranici pojedine ustanove, pa tako ni ovo nije znao, niti je njegova zadaća to pratiti, a opisao je proceduru i razloge zbog kojih je uputio ovakav dopis Aliću.

Što se tiče uložene dokumentacije vezano uz financijsku potporu predstavi gospodina Božidara Alića, pojasnio je da je zapravo ovim dopisom Alić tražio Gradski ured za obrazovanje financijsku potporu za organizaciju izvedbe predstave u listopadu 2015., a iz dopisa je razvidno kako je ukratko prezentirao program predstave, ukazao na pravnu osobu preko koje će se izvršiti organizacija izvođenja iste, te je molio novčanu pomoć, uz specifikaciju troškova potrebnih za organizaciju iste, te je razvidno iz naloga za isplatu, da je Grad Zagreb odobrio sufinanciranje iste predstave. Dakle, na jednak način tražilo se u konkretnom slučaju gospodina Alića da dostavi program predstave koju je namjeravaoizvoditi u besplatnom terminu Koncertne dvorane kao i da im dostavi tko će raditi na organizaciji predstave umjesto njega, kako bi mu moglo biti dano odobrenje koje je tražio.

Naime, iz ove dokumentacije je razvidno da je Aliću bila poznata procedura pod kojom Gradski ured daje financijske potpore, pa je onda tim više čudno da mu ta ista procedura 2016., kada ga se isto tražilo, nije bila poznata.Točno je da su protiv njega vođene neke istrage po nalogu Uskoka, neki predmeti su obustavljeni, u nekima je oslobođen, a jedan postupak se još uvijek vodi. Ni jedan postupak protiv njega nije vođen vezano uz navodno nezakonito stjecanje magisterija na Prometnom fakultetu u Zagrebu. Koliko mu je poznato, nisu vođene nikakve istražne radnje vezano uz sumnju na takvo kazneno djelo, te nikada nije bio vođen nikakav kazneni postupak vezan uz nezakonito zapošljavanje protiv njega. Točno je da je USKOK protiv njega pokretao određen kaznene postupke, no, može reći da je u jednom predmetu samo državno odvjetništvo odustalo od progona, jedan je postupak okončan nepravomoćnom oslobađajućom presudom, a u jednom obustavom postupka.

Koliko se sjeća navoda iz spornog članka, ovdje se nije mislilo na te postupke koji su vođeni protiv njega, već se neistinito spominju neki drugi navodni postupci pred USKOK-om, a što ne odgovara istini. Pozvao se na činjenicu da nije na novinaru da iznosi ovakve stvari koje se odnose na optuživanje, odnosno presuđivanje. Istaknuo je da postoji presumpcija nevinosti i zbog toga je podnio privatnu tužbu. Smatra da ga se na ovakav način, a posebice ovakvim pitanjima, nastoji diskreditirati. Ne zna da li se protiv njega vodio bilo kakav postupak zbog navodnog nekakvog zapošljavanja, niti da li je bilo što pisano u medijima. Protiv njega se nikada nije vodio kazneni postupak zbog stjecanja magisterija, niti su vođene istražne radnje.

Okrivljeni ga nije kontaktirao prije nego je objavljen ovaj članak koji je predmet privatne tužbe. Koliko mu je poznato nikada nije bio upućen bilo kakav upit od okrivljenog Gradskom uredu za informiranje, vezano uz razlog neodobravanja ovog termina za predstavu "Bez ilustracije nema Croatie" u Lisinskom. Svi navodi koji su izneseni u spornom članku, posebice koji su izneseni u privatnoj tužbi su netočni. Smatra da su izneseni isključivo saciljem da mu se nanese šteta, da ga se oblati i prikaže osobom kakva on nije. Misli da bi s svatko tako osjećao da se o njemu iznesu ovakvi navodi kao što su navodi o njemu iznijeti u spornom članku, koji su predmet privatne tužbe, pa da takve navode u javno objavljenom tekstu pročitaju njegova djeca, rodbina i prijatelji.

Svjedok Dražen Siriščević, ravnatelj Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski, naveo je da se zbog proteka vremena, a i velikog broja korisnika koji koriste dvoranu takoreći svakodnevno, ne sjeća svih detalja vezano uz rezervaciju dvorane za izvođenje ove predstave Božidara Alića. Naime, postoje tri modela da se Koncertna dvorana dobije na korištenje, prvi model je da zaprime naputak od Gradskog ureda Grada Zagreba da se konkretnom izvođaču omogući korištenje dvorane, drugi model je da sam pristupi umjetnik ili agencija, pa se ugovara za tog umjetnika korištenje dvorane i treći model jest da sami zovu kao Koncertna dvorana nekog umjetnika ili agenciju i nude dvoranu na korištenje, odnosno poslovnu suradnju s Lisinskim. Različito je davanje na korištenje dvorane ovisno o pojedinom modelu. U prvom modelu kada dobiju naputak Gradskog ureda, dvorana se daje na korištenje bez naknade, odnosno odnedavno se ugovara da korisnik mora snositi minimalne troškove koji se odnose na angažirane studentske službe koja pomaže pri izvođenju predstave.

Kod drugog i trećeg modela, ovisno o ugovoru, dogovara se koliko će dvorana osigurati prihode uložene u pojedine predstave, pa se to dijeli sa umjetnikom, izvođačima ili da se plati izvođač, a prihod ostvaruje kroz prodaju ulaznica. Što se tiče konkretne predstave, radilo se o prvom modelu korištenja dvorane, obzirom su dobili naputak od Gradskog ureda da se osigura dvorana za izvođenje te predstave. Dakle u konkretnom slučaju su prethodno dobili dopis Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba sukladno redovitoj proceduri, da se sukladno njihovom programu javnih potreba u kulturi za tu godinu, osigura dvorana za korištenje bez naknade, slijedom čega su rezervaciju i izvršili. Potom im je bio upućen novi dopis, kojim se otkazuje rezervacija dvorane ili odgađa, ne zna točno. Naime, vlasnik Koncertne dvorane je Grad Zagreb koji ima pravo gradski prostor ustupiti sukladno svom programu korisnicima, a slijedom toga oni samo budu obaviješteni kada je potrebno osigurati rezervaciju dvorane za izvođenje programa za korisnike kojima je Gradski ured odobrio korištenje uz minimalne troškove odnosno bez naknade.

Nikada ne propitkuju koji su razlozi da je Gradski ured, koji je vlasnik Koncertne dvorane, donio takvo odluku o odobrenju ili je uskratio takav zahtjev. Samo zna da je zaprimljen dopis sukladno regularnoj proceduri, njihove službe su operativno provele, kako rezervaciju dvorane, tako i otkazivanje termina po novo zaprimljenom dopisu. Ne sjeća se da li su za ovu predstavu "Bez ilustracije nema Croatie", oni sa izvođačem sklopili ugovor. Ovakve ugovore, ukoliko ih sklapaju na temelju dopisa koje dobivaju iz Gradskog ureda, onda nisu samostalni u dogovaranju uvjeta ugovora i to iz razloga jer oni onda taj događaj, odnosno tu predstavu, nisu niti dogovorili, no, ukoliko bez zahtjeva Gradskog ureda dogovaraju korištenje dvorane, tada mogu ugovor samostalno sklopiti sa izvođačima.

I svakom slučaju sklapaju ugovor sa izvođačima o korištenju dvorane i bez toga se dvorana ne može niti koristiti, no, razlika je da li se ugovor sklapa na temelju prethodno zaprimljenog dopisa Gradskog ureda za kulturu o kojem je prethodno iskazivao ili ako Koncertna dvorana, sukladno njihovim željama i potrebama sa izvođačima sklapa ugovor. Konkretan ugovor zapredstavu o kojoj ga se pita, bio je sklapan na temelju prvotnog dopisa koji im je uputio Gradski ured. Dakle, da je Koncertna dvorana ugovarala taj projekt, tada bi tražili svu dokumentaciju i detalje o predstavi koja će se izvoditi, no, to u ovom slučaju nije slučaj. Ne sjeća se da li je bilo gdje bilo što govorio bilo o zakazivanju, bilo o razlozima otkazivanja predmetne predstave, moguće da jest, ako išta takvo postoji dokumentirano. Ne sjeća se da bi vidio bilo kakav dopis vezano uz predstavu koji je Lovrić poslao Aliću, samo se sjeća dopisa Gradskog ureda o otkazivanju termina za tu predstavu, a koji je bio prethodno rezerviran. Vezano uz održavanje predstave razgovarao s Božidarom Alićem, bio je kod njega u uredu, no nije davao bilo kakve upute Božidaru Aliću, a nakon što je predstava otkazana, neka on tuži Koncertnu dvoranu.

Svjedokinja Žana Not u svojem je iskazu navela je da radi kao savjetnica za kazališnu djelatnost u Gradskom uredu za kulturu u Gradu Zagrebu. Sjeća se tog predmeta. Naime, radilo se o predstavi Božidara Alića kojom je trebao obilježiti 40-godišnjicu svog umjetničkog stvaralaštva, pa se obratio Gradu Zagrebu, tadašnjem Gradskom uredu za obrazovanje, kulturu i sport, tražeći da mu se odobri korištenje određenog prostora za izvođenje te predstave. U Gradskom uredu je održan tada sastanak na kojem su bili nazočni tadašnji pročelnik gradskog ureda Ivica Lovrić, njegov zamjenik Lušetić, voditeljica odjela za razvoj i program kulture Laura Topolovšek i ona. Na tom sastanku donesena je odluka da se Aliću odobre tri termina u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski za izvođenje predmetne predstave, time da ga se tražilo sukladno uobičajenoj praksi, da dostavi dokumentaciju, konkretno o čemu se radi, odnosno plan i program izvođenja te predstave.

Nakon tog sastanka Gradski ured je uputio dopis na Koncertnu dvoranu kako bi se rezervirali termini za korištenje dvorane za izvođenje predstave, sukladno donesenoj odluci. Potom je prošlo određeno vremensko razdoblje, međutim, Alić im nije dostavio potrebnu dokumentaciju, slijedom čega su mu iz ureda uputili dopis tražeći ga dostavu te dokumentacije, a kako ista nije dostavljena, upućen je i njemu dopis kao i Koncertnoj dvorani, da se povlači odobrenje za dodjelu prostora na besplatno korištenje. To je dio njihove redovne procedure. Alić je bio upoznat sa tom procedurom, ne zna zašto nije dostavio dokumentaciju, a nakon što su poslali dopis, više s njima nije uopće komunicirao. Poznato mu je da je naknadno preko Udruge Gavran, bila upućena određena reakcija na to otkazivanje izvođenje predstave u dvorani Vatroslav Lisinski u novine.

Naknadno je ta predstava bila izvedena na nekom prostoru na Kaptolu. Ukoliko se traži dodjela prostora koncertne dvorane Vatroslav Lisinski uz neplaćanje pune cijene, već samo nužnih troškova, tada je potrebno da se stranka koja traži takav prostor obrati i traži odobrenje Gradskog ureda, a što je bilo i u ovom slučaju. Poslali su dopis da se osiguraju ta tri termina Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski, time da tim dopisom nisu rezervirali te termine, već se dogovor oko toga kada će biti ti termini postiže između samih stranaka, dakle, izvođača i Koncertne dvorane. Nisu bili upoznati da činjenicom da je nekakav ugovor između Alića odnosno Udruge Gavran i Koncertne dvorane bio potpisan. Nakon što su poslali dopis Koncertnoj dvorani da se izvrši rezervacija ta tri termina za izvođenje te predstave, povratno nikakav odgovor od Dvorane nisu dobili, niti je uobičajeni dio procedure da im šalju odgovor na njihov dopis. Gospodin Alić je od Gradskog ureda tražio sufinanciranje za izvođenje tih predstava u Koncertnoj dvorani.

Božidar Alić se obratio Gradskom uredu jer je tražio termine za izvođenje predstave u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski, pa se trebao obratiti Gradskom uredu i dobiti odobrenje za predstavu, a Gradski ured je trebao procijeniti da se radi o predstavi posebnog interesa, a za koju se onda daje odobrenje za korištenje prostora Koncertne dvorane. Točno je da su prvo na temelju sastanka sa Alićem na kojem je bilo dogovoreno da će im dostaviti cjelokupnu dokumentaciju plana izvođenja i programa te izvedbe dali odobrenje za korištenje prostora Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski. Pritom je Alić bio upućen da je potrebno dostaviti dokumentaciju. Nakon tog sastanka su o toj činjenici da je dano to odobrenje obavijestili Koncertnu dvoranu kako bi se izvršila rezervacija termina obzirom na prekapacitiranost te dvorane općenito.

Nakon toga, gospodinu Aliću je poslan dopis u kojem ga se tražilo da dostavi plan i program izvedbe, poslan mu je jedan dopis koliko zna, no, ista dokumentacija nije bila dostavljena. Na druge načine gospodina Alića se nije pokušalo kontaktirati, no, shvatila je da mu je na tom sastanku sve to već bilo poznato. Nakon toga, obaviještena je bila Koncertna dvorana da Alić nije dostavio traženu dokumentaciju, te da se ti termini za koje se tražila rezervacija više ne smatraju rezerviranim, no, ne zna točno u tom kontekstu je išao dopis Koncertnoj dvorani. Vezano uz cijeli predmetu Gradskom uredu za kulturu bio je oformljen i poseban predmet. Inače se za dobivanje takvih termina naknadno traži dostava takve dokumentacije, pa onda izvođač dostavlja doista detaljan plan i program izvođenja predstave koji sadrži ime redatelja, tekst predstave, popis glumaca, scenografiju i sve ostale detalje.

Na temelju tako dostavljenog plana i programa pojedine izvedbe daje se onda odobrenje, pri čemu nikad ne ulaze u sadržaj same izvedbe, pa da bi sukladno tome uskratili davanje odobrenja. Na daljnje pitanje da pojasni zato se Alića tražilo dostavu programa i sadržaja planirane izvedbe, a da bi Gradski ured mogao donijeti konačnu odluku o korištenju dvorane, navela je da je to dio njihove uobičajene procedure, ovo je bio prvi slučaj gdje podnositelj zahtjeva nije dostavio traženu dokumentaciju. Dakle, svi dosada, a radi već 6 godina na tom radnom mjestu, su isto dostavili, pri čemu bi se onda na temelju tako dostavljene dokumentacije jednostavno davalo odobrenje ne ulazeći u sadržaj same predstave. Ovo je bio prvi slučaj gdje im takva dokumentacija nije bila dostavljena. Gospodin Alić je prvi puta od Gradskog ureda tražio odobrenje, odnosno osiguranje termina za besplatno korištenje dvorane za izvođenje svoje predstave.

Na tom sastanku su mu sve detaljno obrazložili i činilo joj se da mu je sve bilo jasno. Taj dopis koji su nakon tog sastanka slali, je bio samo dopis prema Dvorani u pravcu rezervacije termina, ne znaju što je potom Dvorana poduzimala vezano uz to, no, oni su potom uputili dopis da povlače onu prethodnu rezervaciju obzirom nisu dobili dostavljenu dokumentaciju. Kada joj je predočen dopis od 11. travnja 2016. sa lista 85 spisa pa pozvana da se očituje, navela je da se radi o dopisu o kojem je iskazivala, to je upravo taj dopis kojim su od Koncertne dvorane tražili, među ostalim, termini za izvođenje predstave Alića. Po zaprimanju te dokumentacije koja se traži, se ne formira i ne sastaje vijeće za kazališnu djelatnost koje inače procjenjuje kada se radi godišnji planizvedba od interesa za Grad Zagreb dostavljenu dokumentaciju, već se samo traži dostava plana i programa kao uvjeta za daljnje odobrenje, a ne radi se neka posebna procjena sadržaja istog.

Svjedok Tedi Lušetić zamjenik pročelnika za kulturu u Gradskom uredu za kulturu, obrazovanje i sport, zadužen upravo za kulturu u svojem je iskazu naveo da je bilo nekolikosastanaka održanih vezano uz izvođenje predstave Božidara Alića u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski. Na tim sastancima uz njega kao pročelnika, zaduženog za kulturu, bila je nazočna i savjetnica za kazališnu djelatnost Žana Not. Sjeća se da je dogovoreno da se odobre termini, ne sjeća se točno koliko, u Koncertnoj dvorani za izvođenje te predstave Alića. Bilo je nekoliko naziva, misli Ilustracija Kroacija ili tako nešto, a također je dogovorena i financijska potpora oko izvođenja predstave koju je dao Grad Zagreb. Poznato mu je da su nakon tog odobrenja nastupili neki problemi, naime, za sva ova događanja koja sufinancira Grad Zagreb traži se popis programa izvedbe i detaljan financijski troškovnik, pa su isto ukonkretnom slučaju tražili u nekoliko navrata da im se dostavi.

Sjeća se da isto nije dostavljeno, a posebno je bilo sporno što nisu dobili opis o kakvoj se točno predstavi radi. Nakon toga, počeli su natpisi u novinama, pa su razgovarali sa Siriščevićem i sve u svemu utvrdili da nešto ne štima u pripremi same predstave, slijedom čega su donijeli odluku da povlače suglasnost za prethodno odobrene termine za izvođenje predstave u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski. Obzirom se radi o javnoj ustanovi koja se financira javnim novcem, velika je odgovornost i na pročelniku za kulturu i njemu kao zamjeniku pročelnika za izvođenje predstava u javnoj ustanovi, a isto se odnosi na koncerte ili bilo koja druga događanja, te ono što im je bilo nužno da znaju jest detaljno što će se izvoditi. Što se tiče komunikacije sa Alićem, poznaje ga dugi niz godina, znao ga je sretati na cesti, znao ga je pitati što je s tim odobrenjem, objašnjavao mu je kako je potrebno da dostavi detaljan opis predstave, no, njegovo je mišljenje da nije imao niti pripremljen scenarij i sve što je potrebno, pa im isto nije dostavio.

Ne sjeća se točno na koji način su obavijestili o tome da je povučena suglasnost za prethodno dane termine za izvođenje te predstave, a nakon što taj detaljan opis predstave nije dostavljen, misli da su o tome obavijestili Siriščevića s kojim sve dogovaraju, jer je i ta prvotna suglasnost da se odobre termini za izvođenje predstave upravo dano dvorani Vatroslav Lisinski. Iznio je svoje mišljenje, a to je da je Alić Božidar naš poznat naš glumac, osobno mu je htio pomoći, no, općepoznato je da postoje kod njega određeni problemi sa njegovim zdravstvenim stanjem, te misli da u konkretnom slučaju nije postojao drugi način da mu se pomogne, nego da se povuče suglasnost koja je prethodno dana za odobrenje termina za izvođenje te predstave u Koncertnoj dvorani. Božidar Alić obratio njima kao Gradskom uredu za kulturu, tražeći financijsku potporu kao i da mu se odobri određeni broj termina za nekomercijalno tzv. besplatno korištenje dvorane Vatroslav Lisinski.

Naime, Grad Zagreb može odobriti za izvođenje pojedinih predstava, koncerata i slično određeni broj nekomercijalnih termina u dvorani. Inače, to je propisano Planom javnih potrebna u kulturi koji donosi skupština Grada Zagreba, a kojim planom je onda definirano da se zbog potreba predstava odnosno događanja koja su od javnog interesa mogu odobriti takvi termini u ustanovama kojima je osnivač Grad Zagreb. Pritom se od izvođača takvih događanja koja suod javnog interesa i za koje se traži rezerviranje nekomercijalnih termina, traži dostava plana i sadržaja izvedbi kako bi se mogla dati suglasnost o događanjima u tom prostoru. Taj plan i sadržaj izvedbe koji traže da im se dostavi, kontrolira ovisno o događaju ili savjetnik zakazališnu djelatnost ako se radi o predstavi ili savjetnik za glazbenu, likovnu ili drugu djelatnost, ovisno o sadržaju. Ako se radi o financijskoj potpori, onda se traži suglasnost neovisnog vijeća koje je sačinjeno od pet neovisnih stručnjaka koji nisu zaposlenici Grada, akoje na temelju sadržaja programa i financijskog izvješća odlučuje o davanju suglasnost za financijsku potporu.

na da je bio odobren određen novčani iznos od Grada za financijsku potporu za izvođenje te predstave i uplaćen na račun neke firme, no, zna da se potom nešto dogodilo, da se Alić razišao s tom firmom i da su oko toga postojali nekakvi problemi. Ne sjeća se točno kada je bila uplaćena financijska potpora, da li je to bilo prije ili nakon tog sastanka iz travnja 2016. Zna da su se vezano uz izvođenje te predstave sa Alićem susretali u nekoliko navrata, zna da drugi puta kada je došao na sastanak je tražio ugovaranje preko neke druge firme u odnosu na firmu na koju je bila uplaćena financijska potpora za izvođenje predstava. Moguće da se odobri financiranje neke izvedbe i isplati financijska potpora na temelju samog prijavljenog opisa događanja, međutim, uvijek se mogu tražiti dodatna pojašnjenja neovisno o tome što je financijska potpora već isplaćena. Nije mu poznato da bi Alić 2015. od Gradskog ureda tražio odobrenje termina i financijsku potporu, a pri čemu je predao opis predstave samo pod drugim radnim naslovom.

Postoji mogućnost da se taj ugovor s dvoranom Vatroslav Lisinski sklopi prethodno, radi se o dodjeljivanju prostora dvorane zatzv. besplatno korištenje, a da se tek naknadno traži dostava programa i sadržaja izvedbe. Naime, moguće je da se neki umjetnik direktno obrati Dvorani tražeći termin za korištenje dvorane na temelju tog termina za besplatno korištenje, pa se onda dvorana obraća Gradskom uredu da li su suglasni da se to odobri tom umjetniku, a moguće je da tu suglasnost daju i naknadno traže program izvedbe. Gradski ured dostavio Koncertnoj dvorani suglasnost za tri termina za izvođenje predstave Alića na temelju toga što se radilo o predstavi kojom se obilježava dugogodišnji umjetnički rad umjetnika Božidara Alića. Imao je priliku gledati javne nastupe Božidara Alića, ne može se decidirano očitovati u koje ih je vrijeme gledao i da li je to vezano uz vrijeme kada se dogovaralo izvođenje predstave Alića u Koncertnoj dvorani, no, na tim nastupima je primijetio da njegovi javni nastupi nisu na nivou koji bi seočekivao od Alića s obzirom na njegovo ime.

Kao i kod svake prijave javnih potreba u kulturi, tako i u ovom slučaju od Božidara Alića, se tražio scenarij odnosno priča o čemu ta predstava govori koja će biti izvođena. Naglasio je da se radi o pripremljenosti predstave, kojaje forma predstave, postoje li neki likovi, da li je tekst napisan ili nije napisan. Ne radi se onikakvoj cenzuri niti iščitavanju političkog govora. Nije mu poznato da je Lovrić u tom dopisu gospodina Alića tražio da dostavi sadržaj umjetničke izvedbe, no, ta sintagma se manje više odnosi na ovo što je opisivao da se traži da se dostavi Gradskom uredu. Poznaje Žagara, no, nije mu poznato da bi on izradio dopis kojim je opisao sadržaj izvedbe i zajedno sa Alićem ga predao Gradskom uredu. Svjedok Božidar Alić naveo je da se dosta teško može očitovati o svim detaljima vezano uz organizaciju i izvođenje njegove predstave kojom se trebala obilježiti 40-godišnjica njegova umjetničkog djelovanja jer još uvijek vodi postupak protiv Grada Zagreba na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu, a i zbog stresa koji je doživio zbog toga, narušenomu je zdravstveno stanje.

Ono što može reći je, da je poslao Gradskom uredu za kulturu zahtjev da mu se odobre termini za izvođenje njegove predstave s naslovom „Osuđen na doživotnu Hrvatsku“ u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski, kao i da mu se od Grada Zagreba da odgovarajuća financijska potpora, a taj zahtjev je poslao negdje 2015. Potom je razgovarao i sa privatnim tužiteljem i sa gospodinom Lušetićem, te mu je bilo odobreno izvođenje te predstave i odobrena su tri termina u maloj dvorani Vatroslava Lisinskog, nakon čega je i potpisan ugovor s Koncertnom dvoranom. Osim toga, odobrena mu je od Grada Zagreba novčana pomoć u iznosu 20.000 kuna. Poznato mu je da je privatni tužitelj odobrio tu novčanu pomoć, no, ista mu nikada nije bila isplaćena, vezano uz što također vodi postupak. Koliko mu je poznato, ta novčana pomoć je bila uplaćena na račun nekih firmi koje su nestale, te su vezano uz to reagirali i bili na sastanku kod gospođe Not i tražili da se poduzmu odgovarajuće mjere, pa i kazneni progon, obzirom na novčana sredstva koja su jednostavno nestala.

Na temelju potpisanog ugovora s koncertnom dvoranom, a ugovor je zaključen sa udrugom Gavran, bilo je dogovoreno da će se ulaznice za predstavu prodavati tri mjeseca prije prve izvedbe, te je smatrao da je time sve bilo dogovoreno. Međutim, prodaja ulaznica bila je puštena na dan kada su svi djelatnici Koncertne dvorane bili na godišnjem odmoru ili dan ranije, te je primijetio da postoje neki problemi, a to je saznao obzirom su ga zvali ljudi koji su ga obavještavali kako ne mogu kupiti ulaznice, jer im se stalno javlja da postoji neka greška, da se ne mogu kupiti niti online niti fizički, zbog čega je zvao Siriščevića kojeg poznaje već godinama, može reći da su prijatelji, te mu je rekao da postoji neka greška na serveru, no, bilo mu je čudno, jer greška nije postojala za prodaju drugih ulaznica. Dogovorili su se naći na sastanku, a na taj sastanak je sa njim došla njegova supruga Sanda, te mu je Siriščević tada rekao da mora ići u komitet, da je najvjerojatnije njegova predstava zabranjena u Koncertnoj dvorani.

Osim toga, tada mu je rekao da će morati tužiti Grad Zagreb, da će spor dugo trajati, no, da će ga sigurno i dobiti i da će dobiti odštetu. Inače, 20-ak dana prije nego je trebala biti održana ta prva izvedba, bio mu je upućen dopis privatnog tužitelja kojim ga se tražilo da dostavi neku dokumentaciju, a na temelju koje je već prethodno dano odobrenje za izvođenje predstave i potpisan ugovor. Na taj dopis nije odgovarao niti je bilo koga kontaktirao. Potom je potražio drugi prostor i tako je predstava izvedena u drugom prostoru, u Nadbiskupskom pastoralnom centru na Kaptolu, te je ista bila rasprodana i čak je bilo stajaćih mjesta. Ne zna tko je zabranio na ovakav način izvođenje predstave u Koncertnoj dvorani isto cenzurirao, moguće da za to nije odgovaran privatni tužitelj, nego neke veće istance.

Kada mu je predočena financijska potpora za predstavu Osuđen na doživotnu Hrvatsku, naveo je da se radi upravo o dokumentaciji o kojoj je iskazivao, predstava koju spominje je bila zapravo predstava koja seu finalnom naslovu zvala Bez ilustracije nema Croatije, a Osuđen na doživotnu Hrvatsku je bio radni naslov, a zapravo se radi o jednoj te istoj predstavi. Vezano uz odobravanje termina za izvođenje predstave u Koncertnoj dvorani razgovarao sa privatnim tužiteljem, zna da je bio dosta zauzet i da ga je vezano uz to uputio na Lušetića. Točno je da je bio u Gradskom uredu za obrazovanje, kulturu i sport, ne sjeća se kada je to bilo, sjeća se da je na tom sastanku Lovrić zvao Žanu Not da nazoči sastanku, a vezano uz tu financijsku potporu 20.000 kuna koja je bila tražena. Smatra da je ta predstava u Gradskom prostoru bila zabranjena, zna da su sada na prvom udaru privatni tužitelj i njegov zamjenik Tedi Lušetić, a tko uistinu stoji iza te zabrane ne zna.

Naime, usprkos potpisanom ugovoru s Koncertnom dvoranom i dobivenim termina za izvođenje predstave, te dodijeljenoj financijskoj potpori za istu i obvezi da sezapočne sa prodajom ulaznica tri mjeseca prije izvedbe, ništa se od toga nije dogodilo, ulaznice su bile samo sat i pola puštene na prodaju, a nakon toga je bila onemogućena daljnja kupnja ulaznica, bilo online, bilo neposredno, pa smatra da je ta predstava bila po nečijem nalogu zabranjena. Detalja tog sastanka se ne sjeća, kao niti da li je na sastanku bio Tedi Lušetić, a koliko se sjeća na tom sastanku ga se nije tražilo da dostavi bilo kakvu dokumentaciju. Sjeća se da je s Lovrićem razgovarao te 2015. Tada mu je predočio što će biti sadržaj te predstave i o čemu se radi, predao mu je jedan primjerak, odnosno sinopsis cijele izvedbe, on ga je uputio da to urudžbira, pa je isto učinio, odnosno tajnica Lovrića je taj dokument urudžbirala. Ne sjeća se imena društva kojem je Gradski ured za obrazovanje izvršio isplatu tih sredstava za financijsku potporu predstave, no, o tome postoji dokumentacija u Gradskom uredu za obrazovanje, kulturu i sport, a to društvo se zasigurno ne zove udruga Gavran.

Prije ove predstave nikada nije obraćao Gradskom uredu Grada Zagreba da mu se dodjele besplatni termini za korištenje koncertne dvorane Vatroslav Lisinski. Koliko se sjeća, o detaljima i dopisu koji mu je iz Gradskog ureda bio poslan, nije razgovarao sa okrivljenim, samo ga je obavijestio da će predstava biti izvedena u drugom prostoru. U tom međuvremenu od 2015. pa sve do jeseni 2016. kada je trebala biti praizvedba predstave, u više navrata se čuo sa privatnim tužiteljem, sa njime je komunicirao očekujući financijsku potporu koja je trebala stići, te je konačno od njega dobio potvrdu da su financijska sredstva uplaćena. Čuli su se više puta, a u tim njihovim razgovorima nije bilo bilo kakvog govora odokumentima ili drugim uvjetima za izvođenje predstave.

Taj dopis od Lovrića dobio je 20-ak dana prije planirane praizvedbe predstave, te, iako je do tada imao dobru komunikaciju s Lovrićem, nije ga zvao niti se interesirao, jer mu je bilo jasno, obzirom mu je bio zabranjenjavni prostor, znao je da je predstava cenzurirana, te ga nije više htio gnjaviti, jer je znao da mu neće reći tko je to zabranio. Sumnjao je da bi iza zabrane predstave uopće stajao on, te je shvatio da je taj dopis zapravo samo prikrivanje činjenice da je izvođenje predstave u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski zabranjeno. Sumnja da je iza te zabrane stajao Lovrić, obzirom je u to vrijeme kao i on bio član HDZ-a, kojeg je na čelu bio Tomislav Karamarko, a koji je upravo u svom programu inzistirao na lustraciji.

Razgovarao je sa Magašom koji je pisao za Hrvatski tjednik o više tema, jer su istih svjetonazora, pa ga je tako, ne zna točno kada, no, svakako ga je upoznao sa činjenicom da je predstava zabranjena, misli da je to bilo nakon što se više nisu mogle kupovati ulaznice za predstavu, negdje u kasno proljeće ili početkom ljeta 2016. Smatra da je ova privatna tužba koja je podnesena protiv okrivljenika, u službi tužbe koju je podnio Općinskom građanskom sudu u Zagrebu kako bi se u slučaju da Magaš bude osuđen, potkrijepilo argumente Grada u onom postupku, a koji su lažni. Točno je da ga je zabrana izvođenja predstave dovela u egzistencijalne probleme i nakon te predstave je općenito imao problema u djelovanju u javnom prostoru, a nakon te cenzurirane predstave bio mu je zabranjen javni prostor, te je napadan od brojnih hrvatskih tiskovina.

Neko vrijeme prije nego što mu je zabranjeno izvođenje predstave, u srpskim tiskovinama je izašlo očitovanje da namjerava vikati tokom predstave „za dom spremni“, a što nije odgovaralo istini. Ima svoje promišljanje o tom pozdravu, no, niti je isti namjeravao koristiti pri izvođenju predstave, niti ga je koristio u predstavi koja je izvedena na drugom prostoru. Nakon ovoga vezano uz ovu predstavu, podnesena je od Milas Klarić, bivše pravobraniteljice za djecu, te Milorada Pupovca protiv njega kaznena prijava državnom odvjetništvu, te je pokrenut postupak kojim mu se namjeravalo oduzeti sina jedinca zbog navodnog odgajanja u netolerantnom okruženju, no, kaznene prijave su odbačene. Trenutno vodi sudske postupke protiv srpskih novina Novosti, a obzirom na to kako su ga u tim člancima okarakterizirali, a sve nakon ovoga s ovom predstavom.

U to vrijeme je dobivao i prijetnje smrću, a sve je bilo nakon zabrane ove predstave, o čemu je podnosio prijave policiji. Nakon analize svih izvedenih dokaza, i to kako svakog pojedinačno, tako i u njihovoj ukupnosti te povezujući iste s iskazom okrivljenika sutkinja Nola smatrala je nesporno utvrđenim da su se u radnjama okrivljenika ostvarila sva kako objektivna tako i subjektivna obilježja kaznenog djela uvrede iz članka 147. stavka 2. KZ/11 na način kako je to opisano u izreci presude za koje ga je i oglasila krivim. Kao olakotne je okolnosti sud cijenio da se radi o osobi starije životne dobi koja do sada nije osuđivana, odnosno da ovakav način postupanja nije uobičajen u njegovom životu, da je oženjen, otac dvoje djece. Otegotnih okolnosti sud nije pronašao. Protiv tog rješenja stranke imaju pravo žalbe u roku 15. dana.