Danas, 4. travnja 2021 Uskrs slave katolički vjernici diljem svijeta po Gregorijanskom kalendaru. Hrvatska kao i ostatak svijeta pamti i neke bolje ali u ne tako davnoj prošlosti - u vrijeme Domovinskog rata - imali smo i Krvavi Uksrs na Plitvicama 1991. godine. Dakle, prošlo je punih 30 godina od tog događaja. Sasvim dovoljno da kažemo kako se loše stvari zaboravljaju ali i pamte kroz povijesan podsjećanja. Uskrs je vrijeme vjere i nade. Vjeru ćemo prepustiti svećenicima koji o njoj govore propovijedi. Mi ćemo govoriti o nadi u bolje sutra. To je potrebno svima nama bez obzira živimo li na dnu, sredini ili među gornjim društvenim slojevima. Bolje sutra potrebno je svima jer je čak i najbogatijima podnošljivije živjeti u svijetu ekonomski stabilnih zajednica. Manje je frustrirajuće živjeti iza svojih debelih zidova koji neke odvajaju od hrvatske stvarnosti, voziti se u limuzinama zatamljenih stakala ako izvan tog svijeta komfora nisu ljudi koji kopaju po kontejnerima u potrazi za plastičnim bocama ili ostatcima hrane.
Uskrs 2020. za građane metropole protekao je u friškim sjećanjima na razorni potres. Ove godine s posljedicama potresa Uskrs dočekuju vjernici na Banovini. Nitko u ovoj zemlji više sa siurnošću ne može reći hoće li sljedeći Uskrs proteći samo u znaku sjećanja na potres ili će isti biti iskustvo nekih drugih dijelova Hrvatske. Budući da je Uskrs vrijeme vjere i nade podjsetit ćemo kako u mnogim dijelovima svijeta, u mjestima gdje se kroz povijest priroda znala surovo poigrati sa ljudima i njihovom imovinom, žive ljudi koji se tradicionalno klanjaju toj sili prirode. Spomenut ćemo samo Havaje i Novi Zeland, mjesta gdje su aktivni vulkani oblikovali krajobraz ali i karaktere ljudi. Tko god je gledao reportaže iz tih krajeva ili pohodio iste zna da se tamo tradicionalne zajednice klanjaju vulkanima. Oni su za njih izraz volje majke Zemlje, snaga i početak. Vulkani su kroz povijest, ma koliko razorni bili, iza sebe ostavljali i okvir novog života. Na vulkanskim obroncima juga Italije i Sicilije, zahvaljujući obilju minerala izbačenih iz utrobe zemlje kroz oblake dima i prašine, nastala su najplodonosnija polja za uzgoj agruma i drugih kultura.
Manifestacija sile zemje, što su vulkani i potresi, ne znači samo destrukciju i uništenje. Znanost nas uči da tamo gdje su djelovali vulkani ili događali se potresi, ili oboje u isto vrijeme, nastaje vrijedno blago koje ima golemu komercijalnu vrijednost. Tako su djelovanjem vulkana diljem svijeta nastala najbogatija rudna ležišta, kako najskupljih dragulja tipa dijamanti tako i rijetkih i plementiih metala. Znanstvenici su davno ustanovili kako su i ležišta zlata nastala u zonama rasjeda. Naši seizmolozi kažu kako su potresi na ovim prostorima znak da su potresi iste takve ili i veće snage postojali i u prošlosti. Suvremeni su znanstvenici odavno elaborirali teze nastanka zlata u kvarcnim žilama nakon potresa.
Naime, potresi kroz veliku energiju oslobađaju plinove iz unutrašnjosti zemlje koji sa sobom donosi čestice zlata koji se u tankim listićima nakupljaju u zonama rasjeda o čemu smo već pisali. Naravno da su potrebne silne godine da to zlato dospije na površinu. Nitko pametan ne računa da će naša generacija uspjeti profitirati iz mineralnog blaga koje je iz utrobe zemlje prokuljalo kroz recentne potrese na površinu Hrvatske. No, u Hrvatskoj sigurno postoji zakopani potencijal prošlosti koji tek čeka biti otkriven. Entuzijastični tragači za mineralima diljem Hrvatske stalno obogaćuju svoje zbirke malenim ali vrijednim uzorcima karneola, jaspisa, ahata, prehnita, opala.... svega onog što službena znanost smatra kako je kod nas rijetko i raspoređeno na mikrolokalitetima.
Smisao ovog članka nije da ikoga uvjerava kako je Hrvatska neotkriveni raj dragulja i plemenitih metala u neizmjernim količinama. No, čak i oskudne količine blaga zemlje koja kod nas još nisu otkrivene mogu pružiti vjeru i nadu da je i kod nas moguće pronaći ekonoomski isplativija nalazišta. Svije u korona pandemiji ionako pokazuje sve znakove krhkosti. Vidjeli smo kako se mogu lako urušiti ili zaljuljati svi aspekti života za koje smo mislili kako su neupitni i nedodirljivi. Zbog toga mnoge nacije počinju razvijaju strategije samodostatnosti i što većeg razvoja vlastitih kapaciteta i potrage za nacionalnim resursima. Zašto se kod nas ne bi promijenio pristup i umjesto okoštalih stereotipa ne bismo postali zemlja koja vjeruje kako se i ispod nas skrivaju potencijali čija istraživanja trebamo pokrenuti na dobrobit cijele ove osiromašene i destruirane zemlje?