Trbuhom za krugom i deseci tisuća Hrvata prije stotinjak i više godina napustili su svoja ognjišta i rodne grude poglavito u Dalmaciji, Istri ali i ostatku zemlje. Preplovili su svjetska mora i oceane u potrazi za boljim životom. Iza sebe ostavili su svoje najbliže a na put su kretali s malo novaca i s puno snova. Neki su uspjeli sreću pronaći na nekim od najsurovijih i tada pripitomljenih svjetskih destinacija. Poznata je priča o uspjehu Hrvata čak i u surovoj Ognjenoj zemlji, krajnjem jugu Južne Amerike koju dijele Argentina i Čile. Poznata je priča o obitelji Lukšić čiji je predak iz Sutivana s Brača krenuo put čileanske Antafogaste i kroz generacije izgrađen je imperij tako da se sada obitelj Lukšić naziva najbogatijom hrvatskom obitelji u čitavom svijetu. Puno je potomaka iseljenih Hrvata uspjelo u obje Amerike, Australije ali i diljem svijeta.

No, iza svake uspješne priče stajale su i sudbine tisuća nesretnika iz naše zemlje koji nisu uspjeli u svijetu ali se nisu uspjeli nikad ni vratiti na rodnu grudu. Potomci onih koji su uspjeli danas njeguju neke od običaja svojih hrvatskih predaka i tu leži i nikad do kraja ostvareni potencijal sinergijskog razvoja na temeljima suradnje iseljenih Hrvata i njihove domovine. Obitelj Lukšić primjer je hrvatsko-čileanske dinastije koja je podjednako uspješna u Čileu, svijetu ali i Hrvatskoj gdje su postali krupni investitori u hotelske-turističke komplekse. O nostalgiji Lukšićevih spram njihove matične bračke grude zorno svjedoči i podatak da je krovna tvrtka preko koje provode ulaganja u Hrvatsku Sutivan Investments Anstalt sa sjedištem u Vaduzu. Tako je Sutivan, brački gradić, očito imao neko mitsko mjesto u odrastanju Andronika Lukšića dok je po njemu nazvao svoju tvrtku preko koje vlada svojim hrvatskim imperijem.

Svjedočimo tome kako se domovina predaka voli iz daljine i postaje neko mitsko mjesto iz mašte koju većina onih kojima to prilike dopuste požele posjetiti. U njihove obiteljske priče utkane su i one o tome gdje su živjeli i što su posjedovali njihovi preci prije nego što su se otisnuli u razne obećane zemlje. S obzirom da se radi o ljudima iseljenima od 1800-e pa nadalje naravno da sada pričamo o trećoj, četvrtoj, u iznimnim slučajevima dugovječnosti o prvoj pa i drugoj generaciji iseljenih Hrvata. Postavlja se pitanje i kakva je sudbina zemlje svih tih iseljenih Hrvata i kako su prošli njihovi potomci. iskustvo nas uči kako je većina tih zemljišnih čestica u međuvremenu dobila nove vlasnike. Procedura je u svim slučajevima bila ista. Naime, nadležni općinski sudovi na zahtjev zainteresirane stranke oglasili bi tužbe protiv protustranaka i tražili da se isti ili njihovi opunomoćenici pojave pred sudom. Nakon isteka zakonskog roka tužitelj ili više njih bi se uknjižili na parcele bivših vlasnika i tako je sređeno vlasništvo što se sve može vidjeti iz zemljišnih knjiga. U cijeloj toj priči ima toliko  apsurdnih objava.

Primjerice, svjedočili smo brojnim oglasima gdje se osobe koje su iselili u Ameriku ili negdje drugdje pozivaju sudu da se jave jer će ih u protivnim proglasiti mrtvima i to ponekad i 100 i više godina nakon datuma rođenja. Zanimljivo je kako nikad nitko ni s jednog nadležnog općinskog suda nije službenim putem uputio zahtjev bivšim iseljenim vlasnicima parcela da se jave sudu putem diplomatsko-konzularnih predstavništava. Naime, iz većine oglasa vidljivo je kako je sudu bilo poznato gdje se nalaze iseljeni vlasnici te tko su njihovi nasljednici pa se samim tim postavlja logično pitanje zašto nitko nije posegnuo za takvim modelom informiranja bivših vlasnika. U sudskoj praksi te radnje omogućile su preknjižbe stotina tisuća čestica s bivših na nove vlasnike. U svemu tom zabilježeno je i puno kriminalnih djela pa je tako osvanuo i drastičan slučaj gdje se hrvatski par iz Italije pokušao uknjižiti na stotine parcela na Lastovu a slučajno su otkriveni pa i procesuirani.

Poznat je i slučaj bivše predsjednice Općinskog suda u Supetru Ivane Domić kojoj se godinama sudilo kao i skupini odvjetnika koji su sudjelovali u kreiranju novih vlasničkih zemljišnih odnosa na opisani način. No, postupak protiv nje završio je apsolutnom sudskom zastarom pa je sve završilo onako kako narod opisuje 'pojeo vuk magarca'. No, najveći neprijatelj svih tih sumnjivih zemljišnih preknjižbi i transakcija je digitalizacija koja je zadnjih desetljeća zahvatila i Hrvatsku. Katastar i zemljišne knjige su digitalizirani pa je moguće iz svakog kutka svijeta saznati imena  bivših i sadašnjih vlasnika. No, potomcima iseljenih Hrvata najveća je zapreka što samo imaju maglovite priče svojih očeva a oni pak svojih djedova,  o tome gdje su živjeli i što su posjedovali u smislu kuće ili vrta, pašnjaka, vinograda. Njima se čini nedostižnom identifikacija tih zemljišnih čestica. No, i tome ima lijeka - tvrde nam upućene osobe. Naime, postoji službena baza podataka koja omogućuje uvid u bazu bivših i aktualnih vlasnika te modalitete izvlaštenja, odnosno oduzimanja zemlje bivšim vlasnicima.

Hrvatska se zadnjih godina suočavala s povratima oduzete imovine ne samo potomcima židovskih obitelji kojima je imovina oduzimana tijekom Drugog svjetskog rata i kasnije već i potomcima iseljenih Hrvata tijekom istog perioda a koji su bili politički prognani zbog povezanosti s Pavelićevim režimom i sudioništvo na strani nacista. No, iza ta dva razvikana procesa povrata zapravo se skrivao jedan puno veći problem - a to je tiho oduzimanje zemlje iseljenim Hrvatima diljem Dalmacije, poglavito otocima, te Istre, a koja otimačina se provodila legalnim putem na gore navedeni način. Ovaj put istaknut ćemo jedan slučaj do kojeg smo došli prateći vlasničke transformacije u Milni na Braču. Iz tog mjesta brojni su pripadnici obitelji Buzolić, Poklepović, Marangunić, Mladinić, Bonačić i drugi iselili  početkom 20. stoljeća u Čile. Mnogi od njih postali su ugledni građani te zemlje. Tako je primjerice poznati geolog i ekspert za ledenjake postao Čedomir Marangunić sin Gustava Marangunića.

Spomenimo i Miguela Poklepovića, karijernog čileanskog diplomata i bivšeg veleposlanika te zemlje u Aziji. Tu je naravno i Marco Buzolić potomak Stipana Buzolića koji je 1902. emigrirao iz Milne u Čile. On je imenovan 25. svibnja 2021., odlukom hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića, počasnim hrvatskim konzulom u Čileu sa sjedištem u Antofagasti. Pokriva i regije Atacama i Coquimbo. Inače, Marco Buzolić je bivši čileanski tenisač koji je odrastao u obitelji hrvatskih iseljenika u Antofagasti. Danas je uspješni poslovni čovjek a u Hrvatskoj je imao i funkciju člana Nadzornog odbora u Plavoj laguni čiji je većinski vlasnik obitelj Lukšić. O tome koliko voli Hrvatsku vidljivo je i s njegovih profila na društvenim mrežama. Tako smo s Instagrama saznali kako se više puta sastajao i s bivšom hrvatskom predsjednicom Kolindom Grabar - Kitarović, da je nekoliko puta posjetio i rodnu grudu svojih predaka pa se tako slikao na Milni s tamošnjom moćnom i bogatom političarkom Katijom Katicom Buzolić o kojoj smo pisali. Također, slikao se i na Jelačič placu ispod spomenika banu Josipu Jelačiću. U više intervjua nastupao je kao član Savjeta za iseljene Hrvate i podijelio oduševljenje Istrom i Hrvatskom.

No, ono što posebno dominira njegovom prezentacijom na Instagramu je istaknuta povezanost s Hrvatskom i evidentno domoljublje. U skladu s tim stoji i podatak kako je Marco Buzolić s drugim potomcima iseljenih Hrvata član klape Tri solara koja njeguje i izvodi dalmatinske pjesme. Jedan od članova te klape istaknuo je kako oni imaju san - doći i zapjevati u Hrvatsku. To nam sve govori kako je nostalgija skoro pa metafizička kategorija. Ne nestaje niti se gubi ni kroz stoljeće i više od iseljenja. Djed Marca Buzolića u Čile je stigao 1902. godine kao mladić u dobi 21. godinu. Naime, on je bio rođen 18. rujna 1881. godine u Milni kao sin Marka. Imao je braću i sestre. Stigao je u novu domovinu, teškim radom uspio podići obitelj i kao i većina migranata više nikada nije vidio rodnu grudu. Umro je 1939. godine, dakle prije nego što je počeo krvavi drugi svjetski rat nakon kojeg su u Južnu Ameriku stigli novi valovi iseljenih Hrvata. Slijedili smo podatak o Stjepanu Buzoliću u pokušaju da detektiramo što se dogodilo s imovinom koja je pripadala njegovoj obitelji. Saznali smo kako je pradjed počasnog hrvatskog konzula u Čileu živio s obitelji u kući ispred glavne crkve u Milni te da su posjedovali zemlju.

Pretražujući službene arhive RH došli smo do nevjerojatnog podatka. Naime, 16. svibnja 2008. Općinski sud u Supetru oglasio je u Narodnim novinama RH sljedeće: 'Proglašenje nestalih osoba umrlima i dokazivanje smrti'. Dalje u oglasu piše:  'Općinski sud u Supetru objavljuje da je kod ovog suda, po prijedlogu Nikole Poklepovića, pok. Srećka iz Splita...1, zastupan po opunomoćeniku Borisu Vrdoljaku, odvj. iz Splita, ..., pokrenut postupak za proglašenje nestalog Stipana Buzolića, pok. Marka, rođenog 18. rujna 1881. godine u Milni, umrlim. O nestalom Stipanu Buzoliću, pok. Marka, koji je prije I. svjetskog rata emigrirao u Ameriku, nema nikakvih vijesti dulje od 60 godina. Nestalom je postavljen skrbnik Gordan Lolić, odvj. iz Splita. Poziva se ovim oglasom nestali Stipan Buzolić, pok. Marka, da se u roku od 3 mjeseca od  objave ovog oglasa u Narodnim novinama javi ovom sudu. Pozivaju se i sve druge osobe kojima su poznate bilo kakve vijesti o životu nestalog Stipana Buzolića, pok. Marka, da to jave ovom sudu u roku od 3 (tri) mjeseca od objave ovog oglasa u Narodnim novinama. U protivnom, Stipan Buzolić, pok. Marka, rođen 18. rujna 1881. godine, će se proglasiti umrlim'.

Iz navedenog se vidi da su tražili da se sudu javi u dobi od 127 godina. Nakon isteka tri mjeseca tražitelj uknjižbe mogao je pristupiti postupku upisa vlasništva. Provjerom smo utvrdili kako se tražila uknjižba na parcele koje su u vlasničkom listu bile upisane kao: šuma, 4 pašnjaka, vinograd i vrt. U vlasničkom listu bili su upisani redom: Buzolić Stipan i Buzolić Ante sinovi Marka, Poklepović Jerka žena Nikole, Bonačić Lovretović Kata žena Nikole, Poklepović Lukra žena Josipa i Poklepović Jerka žena Nikole te Poklepović Nikola. Podsjetimo kako je to izgledalo u stvarnosti kada netko pokrene spor te se nakon proglašenja mrtvim i u odsutnosti uknjiži na imovinu iseljenih ili sudu nedostupnih osoba. O tome je svjedočio slučaj Ivane Domić. U ožujku 2017. objavljeno je kako je bivša predsjednica Općinskog suda u Supetru nepravamoćno oslobođena krivnje. Nju se teretilo da je počinila više kaznenih djela utvrđivanja vlasništva i uknjižbe zemljišta, oštetivši mnoge Bračane za oko 75 milijuna kuna.

Takvu je presudu donio Županijski sud u Šibeniku, odnosno sutkinja Jadranka Biga-Milutin. Oslobađajuća presuda izrečena je i za 12 suoptuženika u tom kaznenom postupku. 'Obrazlažući presudu, sutkinja Biga-Milutin istaknula je kako u kaznenom postupku ničim nije dokazano da je Ivana Domić počinila kaznena djela koja joj se stavljaju na teret pa nisu dokazana ni kaznena djela suoptuženicima. Tijekom postupka saslušano je oko stotinu svjedoka, izvedeno više od tisuću dokaza i pregledani brojni parnični spisi s Općinskog suda u Supetru gdje je Domić bila sutkinja i predsjednica suda, kazala je Biga-Milutin. Podsjetila je kako su Domić i 12 suoptuženika tuženi da su pribavili znatnu imovinsku korist na štetu drugih, za što je predviđena kazna do 10 godina zatvora. No, tijekom kaznenog postupka nisu dokazana bitna obilježja tih kaznenih djela, to jest nije dokazano da je Ivana Domić svjesno i namjerno pribavila protupravnu imovinsku korist osobama na štetu drugih, naglasila je sutkinja. 

Domić je optužena da je donijela više presuda zbog odsutnosti te da je bila u dogovoru sa suoptuženicima, odnosno da su je oni na to poticali i u tomu pomagali. No ni to nije dokazano, a elemente kaznenog djela sudsko vijeće županijskog suda u Šibeniku nije otkrilo ni u tomu što je Domić imenovala uvijek iste privremene zastupnike tuženima te da su bili njezini pomagači. To je, kako je kazala Biga-Milutin, bila uobičajena praksa i drugih sudaca na Braču. Nije dokazano ni postojanje kaznenog djela u tome što je Domić u kratku roku od 1 do 5 sati zakazivala 15 ili 20 ročišta, rekla je Biga-Milutin, dodavši kako su to bila pripremna ročišta koja uvijek vrlo kratko traju. To što je izricala presude zbog odsutnosti, što nije detaljnije pregledavala spise i utvrđivala opravdanost optužbe, te što nije pregledavala dostavnice ne upućuje na kazneno djelo, kazala je Biga-Milutin. Dodala je kako bi se tu moglo govoriti o tome koliko je Domić savjesna ili ne. Budući da nije dokazano postojanje glavnoga kaznenog djela za koje je Domić bila optužena, nema ni kaznenih djela pomaganja i poticanja suoptuženika' - objavljeno je tada u medijima.

Nakon svega bivša optužena predsjednica Općinskog suda u Supetru preselila se u Zagreb. U ožujku 2012. i sama je zatražila upis više parcela na svoje ime i uspješno ih uknjižila. Primjerice, postala je vlasnica dva vinograda u Milni koji su prethodno glasili na Domić Žiža Toma, pok. Ivana za 1/4 dijela, Domić-Žiža Kate, pok. Ivana za 1/4 dijela, Domić-Žiža Jozica-Parkvete pok. Ivana za 1/4 dijela, Valerijev Mande, žena Jurja za 1/4. Uknjižila se i na tri vinograda površine 6.225 m2 u Bobovišću koji su prethodno glasili na Katicu Domić. To je zatražila u ožujku 2012. Uspješno se uknjižila i na vinograd u Milni za koji je zatražila isti mjesec. Prethodni upisani vlasnici bili su: Domić Ljubo, Jurjev, Ložišća za 1/6 dijela, Domić Srećko, Jurjev, Ložišća za 1/6 dijela, Domić Milan, Jurjev, Ložišća za 1/6 dijela, Domić Dušan, Jurjev Ložišća za 1/6 dijela, Domić Dinko, Jurjev, Ložišća za 1/6 dijela, Domić Toma, pok. Ivana za 1/24 dijela, Domić Katica, pok. Ivana za 1/24 dijela, Gospodnetić Jozica, ž. Ivana za 1/24 dijela, Valerio Mandalena ud. Jurja. Bivša sutkinja Ivana Domić zatražila je uknjižbu na pašnjak u Bobovišću.

Tu nije uspjela u cijelosti već je uknjižena kao vlasnica 19/24. Tražila je preknjižbu na sebe s prethodnih vlasnika: Domić Marije pok. Dinka za 5/12 dijela, Domić-Žiže Tome pok. Ivana za 5/96 dijela, Domić-Žiže Jozice Paskveta pok. Ivana za 5/96 dijela, Valerjev Mande žene Jurja za 5/96 dijela, Gospodnetić Jozice r. Domić za 10/384 dijela, Valerio Catherina za 5/384 dijela, Valerio Knego Antonetta za 5/384 dijela, Domić Hrvoje, pok. Šimuna Ložišća za 5/24 dijela, uz pravo doživotnog plodouživanja Domić Dragica ud. Šimuna, Ložišća, Domić Catterina udove Giovannija. Ivana Domić koja sada živi u Zagrebu uspješno je upisala 1/1 vlasništvo i na pašniku i tri vrta u Bobovišću za koji je 2011. također tražila upis s bivših vlasnika.

Formulacija je glasila: 'Predlaže da se u navedenom ulošku ispravi zk. stanje na način da se pravo vlasništva navedenih nekretnina uknjiži na ime predlagatelja za cijelo uz istodobno brisanje tog prava sa imena upisanih zk. suvlasnika: Domić Tomo pok. Ivana Žiža za 4/16 dijela, Domić Jozica-Paskveta pok. Ivana Žiža za 4/16 dijela, Valerijev Manda žena Jurja za 4/16 dijela, Gospodnetić Jozica, r. Domić za 2/16 dijela, Valerio Catherina za 1/16 dijela, Valerio Knego Antonetta za 1/16 dijela'.  Ivana Domić uknjižila se i na pašnjak u Sutivanu površine 2300 m2 koji je glasio na Katicu Domić. Preko odvjetnika Željka Kaselja iz Zagreba, preko kojeg je pokretala i većinu radnji, tražila je prijepis na sebe i pašnjake, šume i vrta u Bobovišću koje je prethodno glasilo na sljedeće osobe: Domić-Žiža Tomo, pok. Ivana za 1/4 dijela, Domić-Žiža Jozica-Paskveta pok. Ivana za 1/4 dijela, Valerijev Manda žena Jurja za 1/4 dijela, Gospodnetić Jozica, r. Domić za 2716 dijela, Valerio Catherina za 1/16 dijela, Valerio Knego Antonetta za 1/16 dijela.

Bivša ministrica pravosuđa Vesna Škare Ožbolt opisala je kako su izgledali vlasnički transferi u režiji predsjednice supetarskog suda koju je ona smijenila. 'Riječ je o zemljištima čiji su vlasnici bili ljudi koji su živjeli po svijetu. Oni su bili tuženi i i donosile bi se presude u odsustvu. Na te presude zastupnici vlasnika, dodijeljeni po službenoj dužnosti, ne bi se žalili i presude bi postale pravomoćne. Ljudi bi ostali bez zemlje. To je bilo jedno vrlo teška priča koju sam tada razriješila u okviru svojih ovlasti. Slučaja Kuščević u tome nije bilo”.  Bivša ministrica kazala je kako nije pratila što se kasnije događalo sa zemljištima, te je kazala dokle god nemate odluke da je ta odluka zasnovana na kaznenom djelu ona je relevantna. “Ne znam tko su ljudi koji su dobivali ta zemljišta. Kad bi postali vlasnici zemljišta, temeljem tih pravomoćnih presuda, oni bi ga prodavali investitorima te su tu nikle kuće, vile' - rekla je u ljeto 2019. Vesna Škare Ožbolt gostujući na N1 televiziji.  I ova priča pokazuje kako izgleda sređivanje hrvatskih zemljišnih knjiga i kako većina oštećenika nikada ni ne sazna sudbinu svoje djedovine.