Vijeće Vrhovnog suda kojim je predsjedao Ranko Marijan odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 25. rujna 2018. na sjednici održanoj 9. prosinca 2021. u prisutnosti u javnom dijelu branitelja optuženika, odvjetnika Ivana Stanića prihvatilo je žalbu osuđenog Mire Vrlje. Samim tim ukinuta je prvostupanjska presuda te je predmet upućen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku. Samim tim žalba državnog odvjetnika odbačena je kao bespredmetna. Iz obrazloženja je vidljivo kako je Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu optuženi Miro Vrlja proglašen krivim zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 1. i 2. KZ/11., za koje je utvrđena kazna zatvora od jedne godine i tri mjeseca, i kaznenog djela iz čl. 256. st. 1. i 3. KZ/11. za koje je utvrđena kazna zatvora od jedne godine i dva mjeseca te je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od jedne godine i deset mjeseci. Na temelju čl. 57. KZ/11. optuženiku je izrečena djelomična uvjetna osuda na način da se od izrečene kazne zatvora izvršava osam mjeseci, dok se jedna godina i dva mjeseca neće izvršiti ako optuženik u roku četiri godine ne počini novo kazneno djelo.

Utvrđeno je da novčani iznos 3.064.722,49 kuna predstavlja imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom koje je počinio optuženi Miro Vrlja te mu je naloženo da Republici Hrvatskoj isplati navedeni iznos u korist Državnog Proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe. Određeno je i da će sud opozvati uvjetnu osudu ako optuženik bez opravdanog razloga u roku koji je određen tom presudom ne vrati imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom. Vrlji je naloženo da podmiri troškove kaznenog postupka time da će o visini troškova postupka biti odlučeno posebnim rješenjem. Protiv prvostupanjske presude žalbu su podnijeli državni odvjetnik zbog odluke o kazni, djelomičnoj uvjetnoj osudi i imovinskopravnom zahtjevu s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženiku za svako pojedino djelo utvrdi kazna zatvora u duljem trajanju. Žalio se i Miro Vrlja preko odvjetnika Ivana Stanića i Nikole Mandića uz prijedlog da se pobijana presuda ukine i predmet vrati „na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu“.

Sjednica drugostupanjskog vijeća održana je u prisutnosti Vrljinog odvjetnika Ivana Stanića, a u odsutnosti optuženika i državnog odvjetnika. Sudsko vijeće na čelu s Rankom Marijanom zaključilo je kako je žalba Mire Vrlje osnovana. U sudskom dokumentu je istaknuto kako je 'prvostupanjski sud konstatirao da je u postupku bilo sporno je li optuženik zaključio ugovor o nabavi motorne jahte na leasing s ciljem da se nepripadno materijalno okoristi jer je jahtu „nabavio za svoje privatne potrebe“ ... te je li (upravo vezano uz nabavu i korištenje iste jahte) računovodstvu nalagao da se u porezne prijave unose lažni podaci s ciljem izbjegavanja plaćanja poreza na dodanu vrijednost i poreza na dobit (djelo pod toč 2. izreke). U nastavku citiramo dijelove obrazloženja: 'Optuženik oba djela negira, tvrdi da je nabava jahte, uz prethodnu konzultaciju sa odvjetnikom Davorom Galetovićem, bila legalna i korištena za potrebe poslovanja i reprezentaciju (ugošćavanje poslovnih partnera) trgovačkog društva, dok je za knjiženje, a time i sačinjavanje odgovarajućih poreznih prijava, bila zadužena knjigovođa angažiranog trgovačkog društva koje se bavilo knjigovodstvom. Prvostupanjski sud ne prihvaća obranu optuženika kao ni iskaze svjedoka „koji su iskazivali o svojim poslovnim aktivnostima vezanim uz korištenje broda ... jer nemaju podlogu u dokumentaciji tvrtke“ i osudu temelji na financijsko knjigovodstvenom vještačenju te iskazu svjedokinje Vesne Harmincar „koja je u svom iskazu navela da joj je poznato kako je optuženi ... koristio predmetnu jahtu u privatne svrhe, na što ga je ona upozorila“. Nasuprot tome, optuženik prigovora selektivnom interpretiranju i vrednovanju dokazne građe, posebice iskaza svjedoka Vesne Harmincar te nalaza i mišljenja financijsko knjigovodstvenog vještaka. Tako optuženik u žalbi prenosi sadržaj iskaza svjedokinje Vesne Harmincar (što je posve izostalo u pobijanoj presudi) te ističe kako je svjedokinja na raspravi (14. lipnja 2016.) izrijekom navela da joj optuženik nije govorio kako da knjiži jahtu već je to sama knjižila na način kako je mislila da treba knjižiti, što je u izravnoj suprotnosti sa prikazom njenog iskaza u pobijanoj presudi o knjiženju na temelju naloga optuženika ... Apostrofira se dio iskaza svjedokinje da je ona sastavljala porezne prijave temeljem ulaznih i izlaznih računa, što je od značaja za zaključak o kaznenoj odgovornosti optuženika poglavito subjektivnom elementu djela, budući da prema nalazu i mišljenju vještaka sve nepravilnosti, odnosno inkriminacija, polaze od činjenice da troškovi jahte nisu ispravno knjiženi. Problematizira se i način na koji svjedokinja, a potom i vještak tumače pojam korištenja jahte „za osobne potrebe“ budući da iskazi niza svjedoka, s kojima je trgovačko društvo poslovno surađivalo, potvrđuju korištenje jahte u poslovne svrhe odnosno s osnova reprezentacije. Zamjera se da prvostupanjski sud nije analizirao iskaze svjedoka napose iskaz „tadašnjeg odvjetnika trgovačkog društva ...koji je govorio o svojoj aktivnosti u kupnji jahte, u odabiru i načinu knjiženja“ te optuženikovu nerazumijevanju ove problematike zbog čega ga je „kao odvjetnik ...usmjeravao direktno na knjigovodstvo, odnosno svjedokinju Harmincar.“ Nadalje, optuženik iznosi prigovore i na račun financijsko knjigovodstvenog vještačenja. Smatra da se dio odnosi na tumačenje pravnog pitanja (korištenje jahte za osobne potrebe) dok je istovremeno, primjerice, posve izostao konkretan odgovor na koji se način mogao knjižiti trošak korištenja jahte za reprezentaciju u vidu obavljanja poslovnih razgovora i sklapanje ugovora što je obrana potkrijepila dostavljenim poslovnim ugovorima i iskazima svjedoka.Imajući na umu ovako iznesene žalbene navode te način na koji je prvostupanjski sud, plošnom analizom dokazne građe, zaključio o dokazanosti objektivnih, a osobito subjektivnih elemenata kaznenih djela, u pravu je optuženik da je njegovu obranu trebalo razmotriti kroz temeljitu i sveobuhvatnu analizu personalnih dokaza u povezanosti sa nalazom i mišljenjem financijsko knjigovodstvenog vještaka. Naime, prvostupanjski sud osuđujuću presudu gradi na nalazu i mišljenju vještakinje Jadranke Tomić prema kojem u trgovačkom društvu „nije primijenjen, ni evidentiran poslovni sustav oporezivanja plovila za osobni prijevoz … zaposlenih osoba koje pomoću predmeta najma obavljaju registrirane djelatnosti odnosno nisu prikazani odnosi s poslovnim partnerima i stvarni troškovi nastali iz tih poslovnih odnosa temeljem kojih bi se transparentno i uredno evidentiralo poslovne događaje u knjigovodstvu društva vezane za korištenje jahte, nego su vršena knjiženja s ciljem nerealnog prikazivanja poslovnog događaja, s ciljem prikrivanja (preknjižavanja troškova operativnog leasinga), otežanog praćenja i kontrole evidentiranja poslovnih događaja vezanih uz operativni leasing što je na taj način dovelo i do nerealno iskazanih poreznih obveza društva.“ Iako iz nalaza i mišljenja vještakinje nedvojbeno proizlazi da su uočeni propusti u načinu na koji je knjigovodstveno praćeno poslovanje trgovačkog društva glede ugovora o najmu jahte i s tim u vezi podnijetim poreznim prijavama, što je uostalom utvrđeno i tijekom poreznog nadzora, postojanje kaznene odgovornosti pretpostavlja dolusno postupanje sa namjerom pribavljanja protupravne imovinske koristi i uskrate plaćanja poreza. Optužba polazi od postavke da je optuženik jahtu koristio za svoje „privatne potrebe“ pa da je u tom kontekstu „privatni“ najam jahte plaćalo trgovačko društvo, dakle, posve nevezano uz poslovanje trgovačkog društva, što optuženik negira i tvrdi da je korištena za ugošćavanje poslovnih partnera (ispitani svjedoci), u svrhu reprezentacije, a da je privatno korištenje platio. S tim u vezi valja primijetiti da prema navodu vještakinje Jadranke Tomić sa rasprave od 3. srpnja 2018. proizlazi kako je težište vještačenja bilo utvrditi osnovanost zaključenja ugovora o nabavci jahte, pri čemu je iz dostupne dokumentacije zaključila da društvo nije imalo poslovnih aktivnosti vezanih uz jahtu koja je pribavljena na leasing za osobne potrebe te da „same osnovanosti za najam jahte za osobne potrebe u društvu nije bilo potrebe“. Ipak, istovremeno je vještakinja jasno ustvrdila da nije bilo zakonske zapreke za zaključenje tog ugovora o najmu, ali je u tom slučaju „bilo potrebno primijeniti porezne tretmane važećih zakona koji nisu bili primijenjeni u knjigovodstvu društva Tutus Snaga.“ Drugim riječima, zaključenje predmetnog ugovora o leasingu „isključivo za osobne potrebe“ - čl. 1. Ugovora, kojeg po prirodi stvari prate određeni troškovi (troškovi pribave jahte i troškovi veza) nije protivno zakonu već je stvar poslovne odluke i politike društva koja je u nadležnosti direktora (rasprava 31. svibnja 2017.), a druga je stvar kako isto treba knjigovodstveno voditi. Nadalje, prvostupanjski sud je posve zanemario cijeniti značaj iskaza svjedoka Davora Galetovića kome se kao stručnoj osobi, odvjetniku od povjerenja, obratio optuženik glede nabave i knjiženja poslovanja s jahtom te iskaz svjedokinje Vesne Harmincar o načinu na koji je ona kao knjigovođa knjižila najam/uporabu jahte. Svjedokinja primjerice navodi da se višekratno konzultirala u RRIF-u budući da joj optuženik nije rekao kako knjižiti jahtu već je to činila kako je smatrala ispravnim, a i obračun pretporeza je po upozorenju porezne uprave „sve stornirala“. Pored toga, spomenuta je svjedokinja navela da u knjigovodstvo nije dolazila dokumentacija iz koje bi proizlazilo da se jahta koristi u privatne svrhe, već da su dolazili računi od leasinga, za vez, kasko osiguranje, dok troškovi goriva (što je očekivani trošak stvarnog korištenja jahte) i za drugo održavanje nisu dolazili. Ujedno je svjedokinja protumačila da „privatno korištenje [jahte] znači korištenje za osobne potrebe direktora ili za poslovne partnere“, što nesumnjivo ima utjecaj na prosudbu knjigovođe o načinu knjiženja i podnošenje poreznih prijava. Prema tome, imajući na umu liniju obrane (negiranje namjere nabavke jahte za osobne, privatne potrebe), u pravu je optuženik da prvostupanjski sud nije temeljito razmotrio personalne dokaze povezano sa nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, zbog čega je činjenično stanje za sada pogrešno i nepotpuno utvrđeno pa je pobijanu presudu trebalo ukinuti. U ponovljenom postupku, u kojem stranke mogu isticati nove činjenice i iznositi nove dokaze, prvostupanjski sud će ponovno izvesti sve dokaze koje će po potrebi dopuniti te će radi provjere optuženikove obrane, kao i iskaza svjedokinje Vesne Harmincar, ispitivanjem vještaka razjasniti postoje li podaci o plaćanju osobnog korištenja jahte. Potom će nakon pažljive i sveobuhvatne ocjene dokazne građe donijeti novu, pravilnu i na zakonu osnovanu odluku koju će obrazložiti u skladu s čl. 459. ZKP/08.-19. Slijedom navedenog, na temelju čl. 483. st. 1. ZKP/08.-19, odlučeno je kao u izreci ovog rješenja' - piše na kraju sudskog dokumenta koji potpisuje sudac Vrhovnog suda Ranko Marijan.

Vrlja je osim ovog procesa poznat po tome što je identificiran kao osoba koja je 6. svibnja 2009. u pratnji supruge Blaža Petrovića, Mirjane te poduzetnika Roberta Brusa u poslovnicu Hypo banke u Dubravi donijele kovčeg sa 9,6 milijuna kuna, a čije je prisvajanje bilo inkriminirano Petroviću. Petroviću i njegovoj suradnici Vesni Kvartuč na zagrebačkom Županijskom sudu sudi se zbog optužbi iz 2009. a prema kojima su iz vlastite tvrtke Morovnik izvukli 9,6 milijuna kuna. Optužnica je tada teretila 'kako je Petrović nakon niza poslovnih transakcija najprije tvrtki Java kojoj su na čelu bili Dražen Jakovac i Vanja Jazić prodao dug Jugoslavenskih željeznica star više od 20 godina, da bi im zatim, nakon što su oni zatražili povrat, fiktivno vratio novac koji je zapravo zadržao za sebe. Jedan od ključnih trenutaka čitavoga suđenja postao je tako događaj iz poslovnice Hypoa u Dubravi kada je 6. svibnja 2009. Mirjana Petrović u banku donijela 9,6 milijuna kuna koje je uplatila na račun Jazića i Jakovca.

Državno odvjetništvo sumnjalo je da se radilo o isceniranom događaju, odnosno o fiktivnoj primopredaji novca, koji se zapravo nakon što je prošao nekoliko ruku vratio Mirjani odnosno Blažu Petroviću'. Vrljino ime isplivalo je i kada se doznalo da njegov spis nije mjesecima presigniran a tada je isplivalo kako je o tome trebao odlučivati njegov bratić sudac Ivan Turudić koji se izuzeo. Vrlja je javnosti postao poznatiji kada se iz Krškog vratio u rodnu Hrvatsku i otvorio mondeni Plaza bar koji je sada vlasništvo Nikice Jelavića što je vidljivo iz dokumenta Državnog odvjetništva u Zagrebu, odnosno slučaja o kojem smo nedavno pisali. Na otvorenju bile su brojne poznate osobe predvođene Davorom Šukerom ali i cijela svita ljepotica i bivših misica kako i priliči takvim događanjima.