Na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu sutkinja Ivana Markotić presudila je u tužbi državne tvrtke Hrvatske šume protiv Indeks promocije. Tužitelja su zastupali iz Odvjetničkog društva Ko& partneri j.t.d. iz Zagreba a tuženika zagrebačka odvjetnica Vanja Jurić. Spor se vodio radi naknade štete. Glavna i javna rasprava zaključena je 5. ožujka 2024. a presuđeno je 22. travnja 2024. godine. Hrvatske šume odbijene su sa zahtjevom da isplate tužitelju iznos od 50.000 kn s pripadajućim zateznim kamatama kao i sa zahtjevom za naknadu troškova postupka sve u roku od 15 dana. Presudom su dužni naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 1.250 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 22. travnja 2024. pa do isplate sve u roku od 15 dana. Iz obrazloženje je vidljivo kako je portal Index.hr 7. rujna 2021. objavio članak pod naslovom „Hrvatske šume mobingirale radnika: „Nisam htio krasti, morao sam hodati 40 km dnevno“. Tužitelj je tvrdio da je u predmetnom članku izneseno 'niz neistinitih, uvredljivih i klevetničkih tvrdnji na štetu tužitelja a prethodno je zatražena objava ispravka'.

Citiramo: 'Tuženik je odbio objaviti traženi ispravak dopisom od 8. listopada 2021., navodeći da je ispravak nerazmjerno duži u odnosu na informacije na koje se odnosi, te da ispravlja i informacije koje se odnose na druge osobe i sadrži komentare koji: „ne mogu predstavljati sastavni dio zahtjeva za ispravak“. Navodi iz tuženikova odgovora od 8. listopada 2021. nisu utemeljeni. Tužitelj napominje da je odredbom članka 42. stavka 4. točke 5. Zakona o medijima propisano da je glavni urednik dužan objaviti ispravak bez obzira na dužinu njegova teksta, ako se ispravak odnosi na klevetničke ili uvredljive navode, što navodi spornog članka zasigurno jesu. Svaka rečenica spornog članka iziskivala je potrebu za komentiranjem i osporavanjem, iz kojeg je razloga zahtjev za objavom ispravka a priori morao biti barem duplo duži od samog članka. Sam naslov članka senzacionalistički sugerira da je tužitelj mobingirao svojeg djelatnika tjerajući ga sadistički da hoda 40 km dnevno, a kao razlog za navedeno u naslovu članka upućuje se to što isti nije htio krasti. Pored navedenog, u spornom se tekstu sugerira da je zagrebački Općinski radni sud presudom utvrdio da je razlog zbog kojeg je tužitelj maltretirao i šikanirao gospodina

Damira Čuljata taj, što je gospodin Damir Čuljat godinama ukazivao na malverzacije i krađu kod tužitelja, a gospodin Damir Čuljat u navedenim nezakonitim aktivnostima nije htio sudjelovati. U konkretnom slučaju nikako ne može biti govora o objektivnom i nepristranom novinarskom pristupu temi, već upravo suprotno, o iznošenju najtežeg oblika uvreda i kleveta, bez ikakve provjere i davanja drugoj strani mogućnosti demantija. Također, netočno je da je tužitelj tražio objavu ispravka koja se odnosi na druge osobe. Ukoliko se pritom misli na gospodina Krunoslava Jakupčića kao fizičku osobu ističe se da se na njega u spornom članku referira kao na upravu tužitelja u vrijeme kada isti nije bio članom uprave tužitelja. Upravo je u tom smislu i zatražen ispravak te su osporene tvrdnje da bi uprava tužitelja (ili koji od njegovih radnika) ikoga maltretirala, a navod da gospodina Krunoslav Jakupčić u to vrijeme uopće nije bio članom uprave tužitelja ističe se kao jedan od dokaza o zlonamjernom iznošenju neistina od strane tuženika, na štetu tužitelja. Tužitelj stoga, temeljem odredbe članka 22. stavka 2. Zakona o medijima, podnosi ovu tužbu radi naknade štete zbog objave neistinitih, uvredljivih i klevetničkih informacija, uz pravnu i činjeničnu argumentaciju kako slijedi.

Tužitelj ponajprije naglašava da je presuda na koju se tuženik poziva u spornom članku kao izvor informacija nepravomoćna te da stoga ne može predstavljati dokaz o cit. “novom skandalu aferičnog šefa Hrvatskih šuma“, kao što to navodi autor spornog teksta. Autor spornog članka nije poduzeo niti minimalne mjere za provjeru točnosti objavljenih informacija, budući da nije niti pokušao kontaktirati tužitelja radi komentara. Tužitelj stoga, prije objave spornog članka, nije dobio priliku očitovati se o konkretnim navodima gospodina Čuljata, koje i ovim putem osporava u cijelosti. Nadalje, autor spornog članka je, komentirajući nepravomoćnu presudu, prenio samo izjave gospodina Čuljata, a nije prenio izjave saslušanih svjedoka kojima su njegove tvrdnje opovrgnute, na koji način je ovoj temi pristupio pristrano i subjektivno. Nepravomoćna sudska presuda ne može služiti kao dokaz istinitosti iznesenih informacija. Hrvatske šume su protiv predmetne presude izjavile žalbu, koja će tek biti ispitana od strane nadležnog Županijskog suda, po žalbi Hrvatskih šuma.

Naslov spornog članka glasi: „Hrvatske šume mobingirale radnika: ’Nisam htio krasti, morao sam hodati 40 km dnevno'“. U nastavku je navedeno da je „ŠEF Uprave Hrvatskih šuma Krunoslav Jakupčić...“ „...mobingirao radnika te državne kompanije koji je upozoravao na nepravilnosti“. Iz senzacionalističkog naslova spornog članka, dakle, proizlazi da je g. Krunoslav Jakupčić, kao predsjednik Uprave Hrvatskih šuma, mučio i mobingirao g. Damira Čuljata. Razdoblje za koji g. Čuljat tvrdi da je bio uznemiravan od strane tužitelja, odnosi se na vremenski period od ljeta 2008. do 15. travnja 2016. Gospodin Jakupčić je postao predsjednikom uprave tužitelja 20. veljače 2017. Dakle, g. Jakupčić nije mogao u utuženom vremenskom periodu, kao „šef Hrvatskih šuma“ mobingirati g. Čuljata, niti „krasti“, a niti je g. Krunoslav Jakupčić uopće stranka u predmetnom sudskom postupku. Netočno je da je tužitelj, kao niti članovi prijašnje uprave tužitelja, krali, mučili g. Čuljata, tjerali ga na išta ili istog na bilo koji drugi način uznemiravao. Također je netočno da je g. Čuljata itko tjerao dnevno pješačiti 40 km, odnosno da mu je oduzet službeni automobil.

Točno je da je 2012. godine, od strane ondašnje uprave tužitelja, donesena odluka da se službeni automobili nakon radnog vremena parkiraju ispred poslovne zgrade šumarije. Dakle, radnici su mogli koristiti službeni automobil za prijevoz tijekom radnog vremena, ali su nakon dovršetka posla isti bili dužni parkiratiispred poslovne zgrade, odnosno ne koristiti ga za prijevoz na posao i s posla te u privatne svrhe. Ova odluka odnosila se na sve radnike pa tako i na g. Čuljata. Ostali radnici tužitelja uskladili su svoje postupanje sa službenim automobilima s navedenom odlukom. Međutim, g. Čuljat je i nakon donošenja predmetne odluke nastavio koristiti službeni automobil za prijevoz s posla i na posao, na što je bio upozoren od strane upravitelja šumarije. Nakon ovog upozorenja, g. Čuljat je samoinicijativno, iz protesta, počeo obilaziti teren pješice, iako mu je službeni automobil bio i ostao na raspolaganju. Ovo je g. Čuljat izrijekom priznao na zapisnik pred sudom, gdje je doslovno izjavio: cit.“ ... uvidjevši da se ne postupa nezakonito te diskriminatorno odlučio sam ići na revir pješice 42 km svaki dan nosivši opremu tešku 15 kg i savladavši razliku nadmorske visine od 143 m gdje je nivo šumarije Zagreb pa do predjela Puntijarka koji je na nadmorskoj visini od 900 m“.

Iz citiranog dijela iskaza gospodina Čuljata, danog na sudski zapisnik, jasno proizlazi da g. Čuljata nitko nije mučio niti tjerao pješačiti 42 km dnevno, već je to činio samoinicijativno, „iz protesta“. G. Čuljatu nitko nije branio da koristi službeni automobil tijekom radnog vremena, u službene svrhe, niti mu je itko „oduzeo“ službeni automobil. Odluka uprave tužitelja odnosila se isključivo na zabranu korištenja službenog automobila nakon radnog vremena, u privatne svrhe. Nadalje, u spornom tekstu stoji da „Hrvatske šume mobingiranom radniku Damiru Čuljatu moraju isplatiti 100.000,00 kn“. Navodi g. Čuljata o navodnom uznemiravanju od strane g. Jakupčića i drugih, g. Čuljatu nadređenih radnika, nije ničime dokazano te su Hrvatske šume protiv predmetne presude (koja je utemeljena isključivo na iskazu samog tužitelja) izjavile žalbu. Također, tužitelj „sada“ ne mora platiti išta g. Čuljatu, odnosno g. Čuljat nema ikakvo potraživanje prema tužitelju, budući da je presuda za koju autor spornog članka tvrdi da predstavlja osnov za takvu isplatu, nepravomoćna.

U spornom članku nadalje se navodi da je g. Čuljat „godinama upozoravao na malverzacije u Hrvatskim šumama“ da je „uvjeravao nadležne da su financijsku štetu Hrvatskim šumama napravile tvrtke s kojima su surađivali, i to na sumnjivim fakturama i ostalim nepravilnostima“ no da se „Uprava Hrvatskih šuma okreće protiv njega i Čuljat proživljava maltretiranje i šikaniranje“. Netočna je tvrdnja da bi tvrtke s kojima su Hrvatske šume surađivale prouzročile istima financijsku štetu i to na sumnjivim fakturama i ostalim nepravilnostima. Citirana tvrdnja je neistinita, paušalna i ničime argumentirana, a kamoli dokazana. Također je neistina da se „Uprava Hrvatskih šuma“ zbog toga okrenula protiv g. Čuljata te da ga je maltretirala i šikanirala. Upozoravanje na nepostupanje u skladu s internim odlukama i uputama poslodavca od strane tog istog poslodavca i time inicirano samoinicijativno izražavanje revolta, kroz sasvim neprimjereno i nepotrebno fizičko iscrpljivanje od strane radnika, ne može se smatrati maltretiranjem i šikaniranjem radnika od strane poslodavca.

Tužitelj nije ni na koji način maltretirao i šikanirao g. Čuljata. Iako sporni članak i ovdje insinuira da „Upravu Hrvatskih šuma“ personificira g. Krunoslav Jakupčić, ponavljamo da g. Jakupčić nije bio u Upravi Hrvatskih šuma sve do mjeseca veljače 2017. godine. U spornom članku nadalje stoji da je nedavno stigla i sudska odluka prema kojoj tužitelj g. Damiru Čuljatu mora platiti oko 100 tisuća kuna zbog mobinga i dugovanja te da je već sada ovaj sudski postupak tužitelja koštao je više od 14 tisuća kuna. Kao što je to već gore navedeno, presuda na koju se autor spornog članka poziva je nepravomoćna te će o njezinoj osnovanosti, odnosno neosnovanosti odlučiti nadležni Županijski sud. Ne postoji pravni osnov temeljem kojeg bi tužitelj morao platiti g. Čuljatu išta, niti mu je išta s tog osnova do sada platio. U spornom članku nadalje stoji da se „iz presude koju je Telegram dobio uvid može iščitati kako su još 2009. Čuljatu čelni ljudi šumarije i Uprave šuma Zagreb poručili da je nepoželjan.

'Rekli su mi da bih trebao ići raditi u šumariju Velika Gorica na revir 'Turopoljski Lug'. Tada je baš Jakupčić bio voditelj Uprave šuma Podružnice Zagreb''. Nejasno je zašto bi upućivanje radnika na rad u obližnju šumariju u Velikoj Gorici podrazumijevalo da je g. Čuljat nepoželjan. Poslodavac ima pravo i dužnost organizirati poslovanje na najoptimalniji način te u tu svrhu može privremeno upućivati radnike na druga mjesta rada. G. Čuljat nije bio iznimka, već su i drugi radnici tužitelja bili i još uvijek znaju biti, u slučaju potrebe, upućivani na druga mjesta rada. Ovaj argument ni u kom slučaju ne može govoriti u prilog tvrdnjama g. Čuljata o navodnom mobingiranju. U nastavku spornog teksta nadalje se ističe da je g. Čuljat opisivao kako su mu par godina kasnije dali službeno vozilo koje je bilo potpuno trulo, da se morao u njemu voziti 30-ak kilometara pa su mu tijekom vožnje znali ispadati kotači, a kada je na to upozorio nadređene, voditelj mu je oduzeo automobil. Slijedi citat iskaza g. Čuljata:

„Prelazio sam pješice i po 40 kilometara na dan. Savladavao sam i oko 150 metara nadmorske visine, do nekih 950 metara, i to sve s oko 15 kilograma na svojim leđima.“ Netočno je da je službeno vozilo koje je koristio g. Čuljak bilo „potpuno trulo“ te da su mu „tijekom vožnje znali ispadati kotači“ (?!). Netočno je da je voditelj g. Čuljatu oduzeo automobil, kada ga je upozorio na gore navedene navodne nedostatke. Kao što je to tužitelj već obrazložio u gornjem dijelu teksta, službeno vozilo g. Čuljatu nije oduzeto, već je donesena odluka na razini društva (koja se, dakle, odnosila na sve radnike Hrvatskih šuma pa tako i na g. Čuljata) o nemogućnosti korištenja službenih vozila u privatne svrhe. Iako su ostali radnici Hrvatskih šuma poštivali navedenu odluku, g. Čuljat je nastavio koristiti službeno vozilo nakon završetka radnog vremena te ga je njegov nadređeni na to upozorio. Nakon toga, g. Čuljat samoinicijativno i iz protesta te potpuno nepotrebno, počinje obilaziti revir pješice. Tužitelj ponavlja da ga na navedeno nelogično i neshvatljivo ponašanje nitko od njemu nadređenih nije tjerao.

U spornom članku autor citira navode g. Čuljata: „Osnovni problem između mene i mojih nadređenih bio je u tome što nisam želio krasti i što sam pošteno radio svoj posao. Zato sam smetao interesnoj zajednici Jakupčić, koji je tada bio Upravitelj šuma Podružnice Zagreb, Damir Miškulin, koji je bio šef proizvodnje i v.d. Upravitelja šumarije Zagreb te Ivica Dugački, Upravitelj šumarije Zagreb. Oni su predstavljali interesnu skupinu koja nije željela da ja ostanem na reviru 'Markuševečka gora' kako bi oni tamo mogli raditi što žele, a da ih nitko u tome ne sprječava. Smetao sam ih jer sam upozoravao na nepravilnosti.“ Citirani dio članka predstavlja bezočnu laž i klevetu. Netočno je da su g. Jakučić, g. Miškulin i g. Dugački krali te da im je g. Čuljat smetao jer je upozoravao na nepravilnosti. Sve pritužbe g. Čuljata rješavane su u skladu s internim aktima tužitelja. G. Čuljat je imao pravo i dužnost, ukoliko je sumnjao da pojedinci u Hrvatskim šumama čine kaznena djela, uputiti u tom smislu odgovarajuću prijavu nadležnom državnom odvjetništvu, što nesporno nije učinio. Kao što je to tužitelj već istaknuo, poslodavac ima pravo i obvezu organizirati poslovanje na način koji smatra najefikasnijim.

U konkretnom je slučaju tužitelj poslao g. Čuljata na ispomoć u Gospić, na kraći vremenski period, jer je procijenio da je pomoć g. Čuljata u Šumariji Gospić u tom trenutku bila potrebna. Autor spornogčlanka zaključno ističe da Općinski radni sud na kraju presuđuje u korist g. Čuljata te da „zaključuje kako je od 2012. do 2016. bio izložen tzv. vertikalnom mobingu od strane nadređenih i to Krunoslava Jakupčića, Ivice Dugačkog i Damira Miškulina“. Međutim, zaključci prvostupanjskog suda izneseni u spornoj nepravomoćnoj prvostupanjskoj presudi ne mogu biti korišteni kao dokaz bilo čijih proizvoljnih navoda. Tuženik je u spornom članku iznio neistinite, uvredljive i klevetničke informacije, a kao „dokaz“ svojih tvrdnji zlonamjerno se pozvao na utvrđenja iz prvostupanjske nepravomoćne presude. Ovime je tuženik kod prosječnog čitatelja stvorio dojam da su zaključci prvostupanjskog suda pravilni i dokazani, odnosno da su utvrđenja prvostupanjskog suda iz sporne nepravomoćne presude, istinita.

Odredbom članka 21. Zakona o medijima propisano je da je nakladnik koji informacijom objavljenom u mediju prouzroči drugome štetu, dužan predmetnu štetu naknaditi, dok je odredbom članka 22. istog Zakona propisano da se nematerijalna šteta u pravilu naknađuje objavljivanjem ispravka informacije i isprikom nakladnika te isplatom naknade sukladno općim propisima obveznog prava. Tužitelj je zatražio od tuženika objavu ispravka neistinitih informacija objavljenih u spornom članku, bez promjena i dopuna, na istom ili istovrijednom mjestu programskog prostora na kojem su bile objavljene informacije na koju se ispravak odnosi. Tuženik je odbio objaviti traženi ispravak. Obzirom na težinu uvreda i kleveta objavljenih u spornom novinskom članku, kao i na činjenicu da je tuženik odbio objaviti traženi ispravak, tužitelj ovim putem potražuje naknadu štete koja mu je prouzročena objavom spornog članka, uslijed grubog kršenja prava osobnosti, u iznosu od 50.000,00 kn uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana podnošenja tužbe, sve uz naknadu parničnog troška uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate' - piše u presudi.

Tuženik - Index promocija - u odgovoru na tužbu osporavao je navode tužbe kao neosnovane te predložio odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti. Isticali su da su objavljenje informacije točne. Citiramo: 'Sporni članak tuženika „Hrvatske šume mobingirale radnika: "Nisam htio krasti, morao sam hodati 40 km dnevno“, objavljen dana 7. rujna 2021. godine, u cijelosti je prenesen s portala Telegram.hr – kako to jasno proizlazi iz članka – te se temelji na presudi Općinskog radnog suda u Zagrebu, posl.br. Pr-121/16, od 30. studenog 2020. godine, kojom je utvrđeno da je tužitelj u razdoblju od najmanje 2012. godine do travnja 2016. godine uznemiravao radnika Damira Čuljata te kojom mu je naloženo poduzimanje mjera za sprječavanje uznemiravanja istog radnika, na radnom mjestu revirnika u Upravi šuma Podružnica Zagreb, šumarija Zagreb. U tom smislu, sam naslov članka je u cijelosti točan, s obzirom da se temelji na javno objavljenoj odluci Općinskog radnog suda u Zagrebu, u kojoj je konstatirano kako je radnik

Damir Čuljat „bio uznemiravan na radnom mjestu od strane nadređenih (vertikalni mobing) personificiranih u osobama Krunoslava Jakupčića, Ivice Dugački i Damira Miškulina“, kao i činjenica da je navedeni radnik „zbog nepravilnog tumačenja Pravilnika o uporabi službenih automobila /.../ morao pješačiti na posao svaki dan i po četrdesetak km /.../ te je tijekom postupka tvrdio da je osnovni problem u odnosu njega i nadređenih bio u tome što nije htio krasti“. Jednako tako je točna i informacija „Šef Uprave Hrvatskih šuma Krunoslav Jakupčić mobingirao je radnika te državne kompanije koji je upozoravao na nepravilnosti“ , s obzirom da iz dokumentacije dostavljene od strane tužitelja jasno proizlazi da je Krunoslav Jakupčić (sadašnji) predsjednik uprave tužitelja, dok je presudom nadležnog suda ustanovljeno da je isti, za vrijeme dok je obnašao funkciju voditelja Uprave šuma Podružnica Zagreb, uznemiravao podređenog radnika Damira Čuljata.

U odnosu na tužiteljevo tumačenje iste informacije, tuženik naglašava kako isti, kao nakladnik, odgovara samo za one informacije koje doista pišu u spornom članku te sve interpretacije, intonacije, kontekst i ostala subjektivna ''tumačenja'' objavljenih informacija nisu i ne mogu biti predmet raspravljanja u ovom postupku. Nadalje, informacija „Prema presudi, Hrvatske šume mobingiranom radniku Damiru Čuljatu moraju isplatiti 100.000 kuna“ također je u cijelosti točna – što jasno proizlazi iz iznosa određenih izrekom dostavljene presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, uvećanih za iznos pripadajućih zakonskih zateznih kamata. Nastavno na sve navedeno, iz dostavljene presude Općinskog radnog suda u Zagrebu jednako tako proizlazi i točnost informacija (i) „Godinama upozoravao na malverzacije u Hrvatskim šumama“; (ii) „Uvjeravao je nadležne da su financijsku štetu Hrvatskim šumama napravile tvrtke s kojima su surađivali, i to na sumnjivim fakturama i ostalim nepravilnostima“; te (iii)

„No, Uprava Hrvatskih šuma okreće se protiv njega i Čuljat proživljava maltretiranje i šikaniranje“ – s obzirom da je tijekom postupka pred Općinskim radnim sudom u Zagrebu jasno utvrđeno kako je radnik Damir Čuljat „bio uznemiravan na radnom mjestu od ljeta 2008. pa do 15. travnja 2016. /.../ da su ga u tom razdoblju uznemiravali i naprijed navedeni koji su bili u hijerarhijskoj strukturi iznad tužitelja /.../ a on im je smetao jer ih je upozoravao na nepravilnosti“ te je tvrdio „da je problem između njega i Krunoslava Jakupčića nastao kad je odbio potpisati tvrtki Jurić promet iz Macelja, a razlog za nepotpisivanje je bio što je navedena tvrtka napravila štetu cca 250.000,00 kuna...“. Jednako tako, navedenom sudskom odlukom utvrđeno je i kako je „upravljačka struktura Jakupčić, Dugački, Miškulin uznemiravala tužitelja (radnika Damira Čuljata) u radu, onemogućavala mu normalan rad, cijelo vrijeme ga pokušavala maknuti sa revira Markuševačka gora u Veliku Goricu /.../ a poslodavac nije poduzeo ništa da spriječi uznemiravanje tužitelja na radnom mjestu, iako se tužitelj stalno, višekratno obraćao poslodavcu i pismeno i usmeno sa zahtjevima za rješavanje prijepornih situacija...“

Nadalje, nejasno je iz kojeg razloga tužitelj osporava istinitost informacije „...a nedavno je stigla i sudska odluka prema kojoj mu Hrvatske šume moraju platiti oko 100 tisuća kuna zbog mobinga i dugovanja. Već sada ovaj sudski postupak Hrvatske šume koštao je više od 14 tisuća kuna, navodi Telegram“, s obzirom da je ista u cijelosti točna. Jednako tako,informacije (i) „Iz presude u koju je Telegram dobio uvid može se iščitati kako su još 2009. Čuljatu čelni ljudi šumarije i Uprave šuma Zagreb poručili da je nepoželjan. "Rekli su mi da bih trebao ići raditi u šumariju Velika Gorica na revir Turopoljski Lug. Tada je baš Jakupčić bio voditelj Uprave šuma Podružnice Zagreb", tvrdio je Čuljat u tužbi protiv Hrvatskih šuma“; (ii) „Opisivao je zatim kako su mu par godina kasnije dali službeno vozilo koje je bilo potpuno trulo. Morao se u njemu voziti 30-ak kilometara, pa su mu tijekom vožnje znali ispadati kotači. No, kada je na to upozorio nadređene, voditelj mu je oduzeo automobil“; te (iii) „Prelazio sam pješice i po 40 kilometara na dan.

Savladavao sam i oko 150 metara nadmorske visine, do nekih 950 metara, i to sve s oko 15 kilograma na svojim leđima", kazao je na sudu Čuljat.“ također su točne, kako to jasno proizlazi iz str. 13. obrazloženja presude Općinskog radnog suda u Zagrebu. Nadalje, dio članka „Osnovni problem između mene i mojih nadređenih bio je u tome što nisam želio krasti i što sam pošteno radio svoj posao. Zato sam smetao interesnoj zajednici Jakupčić, koji je tada bio voditelj Uprave šuma Podružnica Zagreb, Damir Miškulin, koji je bio šef proizvodnje i v.d. upravitelja šumarije Zagreb, te Ivica Dugački, Upravitelj šumarije Zagreb", tvrdio je na sudu. "Oni su predstavljali interesnu skupinu koja nije željela da ja ostanem na reviru Markuševečka gora kako bi oni tamo mogli raditi što žele, a da ih nitko u tome ne sprječava. Smetao sam im jer sam upozoravao na nepravilnosti", zaključio je“ u cijelosti je utemeljen na str. 14. obrazloženja dostavljene prvostupanjske presude te je iz istih informacija razvidno kako su utemeljene na navodima radnika Damira Čuljata, a koje je isti, kao tužitelj, istaknuo u sudskom postupku protiv ovdje tužitelja, pokrenutom radi uznemiravanja (mobinga), naknade štete i isplate.

Zaključno, informacija „Općinski radni sud u Zagrebu na kraju je presudio u Čuljatovu korist. U presudi se navodi kako je od 2012. do 2016. bio izložen tzv. vertikalnom mobingu od strane nadređenih, i to Krunoslava Jakupčića, Ivice Dugačkog i Damira Miškulina“ u cijelosti je točna, kako to jasno proizlazi iz presude Općinskog radnog suda u Zagrebu. Slijedom svega navedenog, razvidno je kako se u konkretnom slučaju ne radi o objavi „neistinitih, uvredljivih i klevetničkih informacija“, već o informacijama koje su u cijelosti točne i utemeljene nautvrđenjima zauzetim u presudi Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr- 121/16 od dana 30. 11.2020. Javni interes za izvještavanje o navedenoj temi ne može biti sporan u ovom postupku. Naime, tužitelj je tijelo javne vlasti – javno poduzeće u vlasništvu Republike Hrvatske – koje gospodari šumama i šumskim zemljištem u Republici Hrvatskoj te čije se djelovanje djelomično financira i novcem poreznih obveznika.

S obzirom na navedeno, mediji i javnost imaju pravo i dužnost komentirati, kritizirati i problematizirati njegovo poslovanje i sve okolnosti koje se tiču obavljanja poslova u njegovoj nadležnosti. Nadalje, nesporno je da je sadašnji predsjednik Uprave tužitelja, Krunoslav Jakupčić, još 2020. godine uhićen u aferi Vjetroelektrane, zajedno s bivšom gradonačelnicom Knina i pomoćnicom ministra uprave Josipom Rimac, u sklopu velike policijske akcije organizirane od strane USKOK-a, a radi sumnje na počinjenje kaznenih djela iz područja gospodarskog kriminala. U sklopu navedenih uhićenja, tužitelj je od strane tvrtke C.E.M.P. bio optužen za ucjenu, odnosno za plaćanje reketa u iznosu od 1,5 milijuna kuna. Jednako tako, nesporno je da je Povjerenstvo za sukob interesa u rujnu ove godine pokrenulo postupak protiv navedenog predsjednika Uprave Hrvatskih šuma, a radi činjenice da je račun za odvjetničke usluge pružene istome u sklopu korupcijske afere

Vjetroelektrane – platio tužitelj, novcem poreznih obveznika. Uzimajući u obzir sve navedeno, tuženik je opravdano smatrao da je dužan izvijestiti hrvatsku javnost i o potencijalnom dugogodišnjem mobingu i uznemiravanju od strane tužitelja, kao poslodavca, a čiji glavni akteri su sadašnji članovi upravljačke strukture tužitelja – Krunoslav Jakupčić, Damir Miškulin te Ivica Dugački, koje uznemiravanje je utvrđeno presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu. Tuženik smatra nespornim da je svaki slučaj u kojem postoji i najmanja šansa da je javno poduzeće u vlasništvu Republike Hrvatske godinama uznemiravalo svojeg radnika, odnosno nije poduzelo odgovarajuće mjere kako bi spriječilo uznemiravanje jednog od svojih radnika na radnom mjestu, i to od strane sadašnjeg vrha upravljačke strukture – pitanje od iznimnog interesa javnosti. U tom smislu, mediji imaju ne samo pravo, nego i dužnost o navedenom izvještavati hrvatsku javnost i u javnosti pokretati javnu raspravu, a javnost ima pravo takve informacije primati.

Dobra vjera je pojam koji prvenstveno treba promatrati i cijeniti iz pozicije javnosti i cilja objave određene informacije. Mediji, a time i tuženik, kao tzv. javni pas čuvar, imaju obvezu prema javnosti - izvještavati ih o svim pitanjima od javnog interesa, a javnost, s druge strane, ima pravo takve informacije primati. Ukoliko novinar opravdano vjeruje u točnost objavljene informacije te ako za objavu te informacije postoji značajan javni interes – ne može biti sporno da su novinar i nakladnik postupali u skladu s načelom dobre vjere. U odnosu na ne objavu tužiteljeva zahtjeva za ispravak, tuženik ističe kako isti nije dužan objaviti zahtjev za ispravak, ukoliko ne ispunjava temeljne zakonske pretpostavke i svrhu zahtjeva za ispravak, odnosno ukoliko nije u skladu s dobrim običajima. U tom smislu, tuženik je opravdano upozorio tužitelja na potrebu usklađenja njegovog Zahtjeva s odredbama Zakona o medijima, kao i da se predmetni ispravak može odnositi isključivo na objavljene informacije, a ne na iznošenje komentara te negativnih kvalifikacija o novinarima i mediju, a što sve, u svojoj ukupnosti, prelazi svrhu ispravka i protivi se odredbama Zakona o medijima.

Nastavno na navedeno, unatoč dopisu tuženika, kojim je tužitelja opravdano upozorio na potrebu usklađenja njegovog Zahtjeva za ispravak s odredbama Zakona o medijima, tužitelj je propustio isti Zahtjev ispraviti, slijedom čega je, čak i u slučaju eventualnog nastanka štete radi objaveinformacija – doprinio njenom nastanku, sukladno čl. 1092. i čl. 1106. Zakona o obveznim odnosima. U postupcima radi naknade štete, tužitelj je dužan dokazati kumulativno ispunjenje svih pretpostavki odgovornosti za štetu, i to – štetnika, štetnu radnju, štetu, protupravnost i uzročno-posljedičnu vezu, na način kako je propisano Zakonom o obveznim odnosima. Tuženik je objasnio zašto sporne informacije smatra točnima, kao i kontekst u okviru kojeg su objavljene te je dokazao postojanje opravdanog javnog interesa za ovu temu. Osim toga, dokazano je da je tuženik postupao u dobroj vjeri, budući da je izvještavao o pitanju od značajnog javnog interesa. Slijedom navedenog, sukladno čl. 21. st. 4. Zakona o medijima, ispunjene su pretpostavke za oslobođenje tuženika od odgovornosti za štetu.

Nadalje, osim što tužitelj ne može dokazati protupravnost tuženika prilikom objave spornog članka, ne može dokazati niti da mu je eventualna šteta za koju opisuje da mu je nastala i čiju naknadu potražuje u ovom postupku – u iznosu od čak 50.000,00 kn – nastala upravo objavom spornog članka na portalu tuženika, s obzirom da se radi o informacijama prvotno objavljenim od strane portala Telegram.hr. Slijedom navedenog, predlaže se odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te obvezati tužitelja da tuženiku nadoknadi prouzročeni parnični trošak' - piše u presudi. Uz odgovor je odvjetnica Index promocije dostavila i niz dokaza. Sutkinja je prije presude saslušala i brojne svjedoke a među njima i tadašnjeg direktora Krunoslava Jakupčića te proučila dostavljenu dokumentaciju.

Nakon toga je je utvrdila da tužbeni zahtjev nije osnovan. Utvrdila je prvo kako nije sporno da se Damir Čuljat dobio presudu protiv Hrvatskih šuma. U presudi piše: 'Sporno je jesu li u članku objavljenom na portalu tuženika dana 7. 9 .2021. pod naslovom „Hrvatske šume mobingirale radnika: „Nisam htio krasti, morao sam hodati 40 km dnevno“ iznesene neistinite, uvredljive i klevetničke tvrdnje na štetu tužitelja ili su, u dobroj vjeri i vodeći računa o javnom interesu budući je tužitelj tijelo javne vlasti, prenesene informacije iz članka objavljenog na portalu www.telegram.hr. Iz iskaza saslušane svjedokinje Ane Raić Knežević sud je utvrditi da je ista kao novinarka portala www.telegram.hr. pratila radni spor koji je Damir Čuljat vodio protiv Hrvatskih šuma, a rezultat kojeg je naprijed opisana prvostupanjska presuda te da je autorica članka koji je sastavljan na temelju već objavljenih činjenica iz nepravomoćne sudske presude. Svjedokinja Andreja Hudika, glavna urednica tuženika, potvrđuje da su informacije u članku prenesene sa teksta objavljenog na portalu Telegram, a koji je sastavljen na temelju nepravomoćne sudske odluke.

Također pojašnjava da kada ispod naslova članka bude potpis Index Vijesti (kao što je ovdje slučaj), to znači da su novinari prenijeli ili preveli informacije koje su objavili drugi mediji, dakle prenesene su vijesti koje nisu rezultat njihovog istraživačkog rada. U sustavu se vodili tko je unio taj članka pa tako u konkretnom slučaju zna da je to bio novinar Neve Barković. Svjedok Neven Barković u svom iskazu pred sudom potvrđuje da je na portalu tuženika prenio ono što je ranije objavio portal www.telegram.hr, a pročitao je i prvostupanjsku presudu Općinskog radnog suda. Sve to vodeći računa da se radi o presude protiv Hrvatskih šuma, kompaniji u državnom vlasništvu koja se financira iz državnog proračuna pa smatra da javnost ima pravo znati što čini kompanija u vlasništvu države. Svjedok Damir Čuljat je u svom iskazu pred sudom potvrdio da se u članku koji je prvo objavljen na portalu Telegram opisuje sadržaj dvije presude, sve vezano uz predmet koji je vodio protiv Hrvatskih šuma radi mobingiranja.

Svjedoci Damir Miškulin i Ivica Dugački nisu pročitali spornu prvostupanjsku presudu Općinskog radnog suda u Zagrebu, no poznato im je da je Damir Čuljat vodio postupke protiv Hrvatskih šuma radi mobingiranja. Svjedok Miškulin naglašava da su oni u Hrvatskim šumama nakon objave bilo kojeg članka koji preispituje rad Hrvatskih šuma bili izloženi upitima i neugodnostima, dok svjedok Dugački nije niti siguran je li pročitao sporni članak. Svjedok Krunoslav Jakupčić je pročitao presudu Općinskog suda u Zagrebu i potvrđuje da je u spornom članku preneseno ono što je navedeno u presudi. Na temelju informacija koje javnosti moraju biti javno dostupne, jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli koje obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa i slobodno osnivanje svih ustanova javnog priopćavanja, sve sukladno čl. 38 Ustava Republike Hrvatske.....

Isti članak propisuje i da novinari imaju pravo na slobodu izvještavanja i pristupa informaciji, a svakome kome je javnom viješću povrijeđeno Ustavom i zakonom utvrđeno pravo se jamči pravo na ispravak. Prema čl. 35 Ustava svakom se jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti, a pravo na zaštitu istih predviđa i čl. 7 st. 1 Zakona o medijima (NN 59/04, 84/11, 81/13, 114/22, dalje u tekstu ZM-a). Jamstvo štovanja ugleda i časti moguće je ograničiti naprijed opisanim pravom na slobodu izražavanja misli, slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa. S tim u vezi valja se pozvati i na čl. 21. st. 4 ZM-a koji definira razmjernost tog ograničenja tj. propisuje pretpostavke kada se nakladnik može osloboditi od štetne odgovornosti a to je, između ostalog, ako je informacija kojom je šteta učinjena prenesene iz akta tijela sudbene vlasti te utemeljena na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne i poduzeo je sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, a postojalo je opravdano zanimanje javnosti za objavu tih informacija i ako je postupano u dobroj vjeri.

Ono ne vrijedi za svaku osobu jednako budući je u čl. 7 st. 2 ZM propisano da pravo na zaštitu privatnosti, dostojanstva, ugleda i časti nemaju osobe koje obavljaju javnu službu u slučajevima koji su u vezi s javnom službom ili dužnosti koju osoba obavlja. Povezujući iskaze saslušanih svjedoka, posebno svjedoka Krunoslava Jakupčića i Damira Čuljata kojima je dobro poznat i sadržaj presude Općinskog radnog suda u Zagrebu i sadržaj ovdje spornog članka za kojeg potvrđuju da prenosi utvrđenja iz tada nepravomoćne sudske odluke, svjedokinje Ane Raić Knežević koja je autorica članka u kojem se iznose utvrđenja iz (tada) nepravomoćne presude Općinskog radnog suda te svjedoka Nevena Barkovića koji je prenio sporni članak na portal tuženika, sud sa sigurnošću zaključuje da je tuženik u konkretnom slučaju dokazao da su ispunjeni razlozi za oslobođenje nakladnika od odgovornosti za eventualnu štetu predviđeni naprijed citiranim ekskulpacijskim razlogom iz članka 21. ZM-a.

S druge strane tužitelj (koji u tužbi propituje ispravnost utvrđenja prvostupanjskog suda u radnom sporu) u ovom postupku ničim ne dokazuje postajanje pretpostavki iz odgovornost za štetu, a što je dužan učiniti primjenom pravila o teretu dokazivanja, sukladno čl. 219. i čl. 221a. ZPP-a. Naime, naknada neimovinske štete za povredu ugleda i časti se priznaje onda kada je ta povreda izuzetno teška i kada su realne manifestacije kod oštećenoga tako očite da se jasno iskazuju kao povreda časti i ugleda posljedičnoizazvana objavljenom informacijom. Prema čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima .. u slučaju povrede prava osobnosti, sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema. Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

Uz sve navedeno, nesporno je da su šume i šumska zemljišta dobra su od interesa za Republiku Hrvatsku te imaju njezinu osobitu zaštitu. Zaštićuju se, upotrebljavaju, koriste i njima se gospodari na način određen Zakonom o šumama (NN br. 68/18, čl. 1 st. 1 i st. 2 ). Tuženik je javni šumoposjednik, dakle, pravna osoba od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku koja gospodari šumama i šumskim zemljištima u vlasništvu Republike Hrvatske. Osnivač javnog šumoposjednika kao društva s ograničenom odgovornošću je Republika Hrvatska. (čl. 17). Stoga je interes javnosti da poslovanje takve tvrtke, tijela javne vlasti, bude transparentan, a oni pravodobno obaviješteni o svim okolnostima koje ukazuju na nepravilnosti ili nezakonitosti rada tog tijela i osoba zaposlenih u njemu, neupitan. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u točci I. izreke ove presude.....' - piše u presudi protiv koje je  dozvoljena  žalba Županijskom sudu u Zagrebu i to u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude.