• Imperijal.net
  • Naslovnica
  • Radar
  • Da Plenković nije na Pantovčak odnio 78 glasova uskoro bi Milanović proglasio 'Murphyjev zakonik', strah bi širilo novo mitsko biće, napola predsjednik napola premijer

GOSPODAR GORDIJSKOG ČVORA

Da Plenković nije na Pantovčak odnio 78 glasova uskoro bi Milanović proglasio 'Murphyjev zakonik', strah bi širilo novo mitsko biće, napola predsjednik napola premijer

S obzirom da je šef HDZ-a hrvatskom predsjedniku dokazao kako ima većinu za sastav nove Vlade svi koji podupiru koncept života bez svakodnevnih tektonskih stresnih poremećaja i prekomjerne radikalizacije - mogu odahnuti
Objavljeno: 10.05.2024 21:13

Ministar Grlić - Radman najviše je pozornosti posvetio bivšoj zastupnici Marijani Petir koja se nalazi na HDZ-ovoj listi za EU parlament, nekoga je pogledom tražila ministrica turizma Nikolina Brnjac koja je na istoj listi

Gradonačelnik Tomašević bio je usamljen i zamišljen dok mu nije prišao građanin što ga je usrećilo, poslije je vrijeme provodio u razgovoru sa Šimom Erlićem, ministrom regionalnog razvoja i fondova EU

Ležerno ozračje na proslavi Dana Europe 2024. na Europskom trgu u Zagrebu odražava ono što je i većina građana iskazala na izborima, žele normalne i uravnotežene političare a ne revolucionizam

Premijer Plenković je u kampanji otvorio TikTok da se približi mladim generacijama, očito je tinejdžerica s kojom je razgovarao imala i neke sugestije o tom istupu pa ih je želio čuti

Iako je obećavajuće zvučao slogan 'Rijeke pravde dolaze' glasači su u najvećem broju uočili defekt, kakva je to pravda i demokracija koja ovisi o baražnom verbalizmu pojedinca na čelnoj poziciji, konkretno Zorana Milanovića koji se kao predsjednik otisnuo u bitku života, kako ju je sam definirao. Ta farsična bitka koja je bila osuđena na propast i prije nego što je formalno potvrđena kao takva, danas se konačno i dogodila. Na Pantovčak je s osmijehom stigao premijer u trećem mandatu - Andrej Plenković - koji je dobio potpise 12 članova DP-a, 4 manjinca i Škorine sestre Vesne Vučemilović. Kamere su autentično prikazale stvarno stanje lidera nacije - Plenkovićevu ležernost i Milanovićevu zgrčenost. Teško je priznati poraz svima koji nemaju teških utakmica u nogama, makar im se čini da su prošli brojne mundijale. Tako je teško i Milanoviću sakriti pred očima nacije dubine svoga poraza, obećavao je revoluciju i osedlane konje vrane koji su mu došli kao unutarnji zov njegovih predaka koji su se pred Turcima iz okolice Livna spustili u dalmatinsku zagoru i naselili okolicu Sinja, a sad je opet na istoj poziciji na Pantovčaku. Netko ili nešto je od bivšeg šefa SDP-a proteklih godina napravio mitomana, čovjeka koji se posve udaljio od retorike stranke i ideologije koja ga je učinila prvo premijerom i koja ga je kasnije ustoličila na Pantovčaku. Danas, kada bi netko mogao staviti hrvatskog predsjednika na detektor istine, zacijelo bi uređaj pokazao kako je on duboko vjerovao u svoju pobjedu na proteklim izborima, makar nije bio formalni sudionik već samo premijerski kandidat oporbe. No, autizam u politici bi bio po definiciji sličan definiciji samog autizma -  slaba ili nikakva socijalna interakcija i komunikacija, ograničeni i ponavljajući obrasci ponašanja. Milanović je, u mjesecima koji su prethodili današnjem donošenju 78 potpisa, nakon kojih je morao Andreju Plenkoviću dati mandat za sastav nove vlade, imao takve obrasce ponašanja da su svi građani koji žele živjeti u ovoj zemlji u duhu i tradiciji EU, morali biti zabrinuti skreće li naša zemlja u pseudodemokracije latinoameričkog tipa ili pak idemo u smjeru postsovjetskih republika bjeloruskog tipa. Naime, Milanovićev je obrazac bio autoritarni model javne komunikacije koji je bio nedvojben nagovještaj istog takvog modela vladavine. Stoga ne čudi da je i bivši predsjednik Ivo Josipović rekao kako su se glasači uplašili Milanovića. Logično, jer mnogi bi se morali pozdraviti sa zdravim razumom prije nego što bi istinski mogli povjerovati kako s Milanovićem ubuduće stižu 'Rijeke pravde'. Kao da je pravda nešto personalizirano a ne stvar sustava i institucija. Dan prije nego što će Milanoviću na Pantovčak odnijeti 78 glasova i dobiti mandat od predsjednika koji je taj isti mandat silno želio dodijeliti samom sebi, kao podvojena osoba, napola predsjednik a napola premijer, biće koje čak nije zabilježeno ni u jednoj mitologiji gdje postoje napola bog, napola čovjek, napola čovjek, napola jarac i da ne nabrajamo..... Plenković je proslavljao Dan Europe 2024. na Europskom trgu u Zagrebu. Snimili smo ga dok je ležerno namještao mikrofon prije nego što će dati izjavu TV novinarki. Dalo se zaključiti kako Plenković nema umišljaj vlastite misije u svemiru niti misli kako treba u svakom trenutku emitirati u javnost, kako je on primarno premijer a potom čovjek. Tako nekako se pokušavao pozicionirati zadnjih mjeseci predsjednik RH, on ne samo da nije bio predsjednik već nije bio u prvom redu ni čovjek već kao neko biće koje se bori za titulu premijerskog kandidata i budućeg mandatara, odnosno premijera, i to protiv svih sila mraka ovog i onog svijeta (evidentna je bila njegova borba i s nevidljivim demonima) ali i s institucijama tipa Ustavni sud. Da Plenković nije uspio izboriti treći mandat ne bi se on ležerno šetkao pred kamerama, ne bi vladalo ležerno i opušteno ozračje u prigodi proslave EU 2024., već bi možda tamo stigao Milanović i održao govor koji bi po svemu bio sasvim suprotan duhu zajednice kojoj pripadamo ne samo politički već i zakonodavno. Da je pobijedio Milanović a ne Plenković našom bi zemljom zavladao rebelijanski duh koji bi nas odveo ne znamo kamo ali zasigurno udaljio od duha i EU vrijednosti. No, to nije sve....

Lajkajte našu facebook stranicu

facebook.com/imperijal.net

Na sreću za Hrvatsku, nakon zadnjih parlamentarnih izbora, umjesto zapjenjenog Milanovića kao mandatara nove Vlade na Pantovčak je stigao Plenković po treći put. Sviđalo se to nekome ili ne, Plenković je dokazao kako je normalan i razuman političar, onaj koji ne pati od političkog autizma u smislu da se plaši socijalnih interakcija, onaj koji nema autokratske oblike ponašanja, onaj koji nije zasjeo u fotelju kako bi kontrolirao sve i svakoga. Koliko bi se ljudi kladilo da bi Milanović, da je postao premijer, dopustio da ijedan njegov ministar ili dužnosnik povezan s njim završi u lisičinama? Koliko bi se ljudi kladilo da ne uzurpirao tajne službe i da ne bi prekoračio svoje ovlasti? Bi li on, poput premijera Plenkovića, izlazio na ulicu, među ljude, u protokolarnim i neslužbenim prigodama.

Vjerojatno ne jer ne gradi reputaciju političara - građanina - skandinavskog tipa kakvima se svojim nastupom približava Plenković. Milanović se deklarirao kao konfliktni i naelektrizirani tip političara i lidera kojeg sigurno ne biste zvali kad imate požar u kući ili vam je pukla cijev. Zacijelo biste procijenili da ne bi se sjetio posegnuti ni za mlazom vode ni za vatrogasnim uređajem, ne bi ni znao gdje je ventil koji zatvara tok vode. Ali Milanovića bi lakše zamislili u ulozi onoga koji lamentira u kaosu, i drži govor kako je znao da će do problema doći. Milanović bi mogao održati sjajan standupovski nastup ako želite gledati uprizorbu Murphyjevog zakona. Milanović bi bez omaške dokazao kako je Murphy bio u pravu jer "Ako nešto može poći naopako, poći će naopako".

Milanović bi zacijelo poduzeo sve da dokaže da Hrvatska nije nikad imala Vinodolski zakonik kao prvi pisani pravni dokument već da smo oduvijek imali samo jedan 'Murphyjev zakonik' jer se njemu uvijek pričinjava da su stvari u našoj zemlji posložene na najgori mogući način jer imamo sinergiju ljudskih pogrešaka (čitaj Plenković - HDZ-ovih pogrešaka) te pogrešku sustava koje on uvijek pripisuje samo jednom izvoru. No, na sreću, danas je na Pantovčak, Zoranu Milanoviću  otišao Andrej Plenković, osoba koja se definirala kao antipod karakteru i ponašanju aktualnog predsjednika. Plenković je bitku s Milanovićem dobio onaj čas kad je prestao istom mjerom uzvraćati na Milanovićeve uvrede, kad je prestao trčati na njegovo rudo.

Milanović vjerojatno još ne zna što je uzrok njegova poraza jer je, kao svaka osoba s disorderskim pogledom na svijet, suočena s nemogućnošću objektivizacije vlastite uloge i pozicije, ali i okruženja u kojem živi. Jučer, 9. svibnja, su u prigodi proslave Dana EU 2024. svi koji nešto znače isticali kako je važno da smo u trenucima velikih kriza, imali potporu Europske Unije. Kada se 22. ožujka 2020. dogodio zagrebački potres snage 5.5 po Richteru te kada je 29. prosinca iste godine potres jačine 6.2 prema Richteru porušio pola Petrinje i okolice mnogi su te događaje vidjeli kao neku malu apokalipsu koja je unijela strepnju u živote velikog broja građana. Svi koji su bili žrtve tih događaja, bilo samo da su slušali zastrašujuću buku zemljine utrobe, da im se treslo tlo pod nogama ili da su im pucali zidovi i rušio se svijet oko njih osjetili su tada golemu nemoć.

I da nije bilo pripadnosti Hrvatske Europskoj Uniji teško da bi sami uspjeli sanirati posljedice tih destruktivnih sila prirode. Zagreb kao hrvatska metropola imao je sreće da se i prvi razorni Veliki potres 1880. jačine 6.3 po Mercalliju dogodio kada je Hrvatska bila dio Austro-Ugarskog carstva. I ta je činjenica utjecala da se Zagreb nakon tog strašnog razaranja izdigne iz pepela i postane još veći, grandiozniji i ljepši. Biti dijelom tvorevine veće od nacionalnih granica u slučaju Hrvatske kroz povijest, unatoč i limitima, pokazalo se presudnim da uopće opstanemo u ovom kutku svijeta. Naša zemlja i nacija nisu švicarskog tipa, nismo samodostatni, nemamo resurse biti velesila u bankarskom smislu poput Švicarske, mi nismo porezni raj na zemlji poput Monaca ili Andore, nismo tehnološki divovi i meštri sofisticiranih tehnologija poput Japana.

Mi smo jedna mala zemlja koja će tek možda pronaći put do neke izvrsnosti nužne čovječanstvu a koje bi nam donijelo poziciju da budemo mali ali divovi nečega. Stoga nije čudo da smo jučer, u prigodi proslave Dana Europe, svjedočili jednom prigodnom skupu na Europskom trgu kojem su prisustvovali premijer Andrej Plenković, gradonačelnik Tomislav Tomašević, brojni ministri, HDZ-ovi kandidati za Europski parlament te brojni uglednici. Europa i Bruxelles kao sjedište EU mogu biti percipirani iz različitih kutova. Za neke je EU reduciran na zasjedanja EU parlamenta u kojima Mislav Kolakušić kao hrvatski zastupnik voli držati zapjenjene govore na razini teoretičara zavjera i pritom govorom tijela sugerirati kako bi mu lupanje šakom o stol bila omiljena dnevna aktivnost.

Za neke je EU mjesto gdje SDP-ova Biljana Borzan ima priliku boriti se da veliki proizvođači elektro uređaja ne ugrađuju programirane kvarove kako bi morali kupovati novu tehniku i pritom rapidno ostavljati negativan ugljični otisak na planetu. Za neke je EU zapravo Bruxelles u koji će Plenković otići kako bi naslijedio svoju prijateljicu, čelnicu EU, Ursulu von der Leyen. Za neke je EU utjelovljenje neke perfidne Stare Dame koja vreba kako da nam isiše i zadnji nacionalni resurs i pritom nam nameće neku migracijsku politiku koja odvlači naše mozgove a iz Azije nam doprema jeftine Glovo dostavljače. Neki pak EU doživljavaju kao tvornicu liberalnih svjetonazora i zakona, nekima nije dovoljno ni liberalna niti socijalna. Kakva god ta EU bila nesporno je da je ona nama više potrebna nego što smo mi kao Hrvatska potrebni njoj.

Kolikogod neki mislili kako smo mi dragulj svijeta, nismo mi resurno tako atraktivni niti bismo ikome mogli dokazati ni da smo neotkriveno ni naftno a ni nedetektirani rudnik rijetkim ili plemenitih metala o kojima će ovisiti tehnologije budućnosti i hibridna prometala, pa da smo u toj udružbi s EU mi prošlo lošije nego oni. Ako je to već tako, ako nam je EU donijela ne samo kohezijske i fondove solidarnosti, ako nam je EU donijela i sustav sofisticiranije vladavine zakona i višu razinu institucionalnosti, zašto bi onda itko razuman u ovoj zemlji, ili barem većina, nasjeli na priču kako je vrijeme da 'osedlamo konja' kao što je to poručio Milanović tijekom predizborne kampanje. Dakle, da odemo u neku reku hajdučiju ili rebelijanstvo.

Zašto bi itko razuman sudjelovao pojedinačno i kolektivno u rezanju grane na kojoj sjedimo, unatoč tomu što se nekim aspektima EU, poput eura, došla i strašna skupoća? Odnosno, zašto bi itko razuman sasjekao tu granu a da pritom nema nikakvu kvalitetnu granu na kojoj bi se mogao zakačiti kad prethodnu otpila. E to nam je na pojednostavljen način ponudio Milanović kao napola predsjednik, napola premijer, i zato nije uspio iako se on s tim zacijelo nikad neće pomiriti. U sebi će on vjerojatno i dalje živjeti kao podvojeno biće, napola predsjednik a napola nerealizirani premijer, sve dok ta podvjenost njegovu osobnost ne dovede to točke eksplozije. I na kraju nije se loše prisjetiti i Gordijskog čvora.

'Legenda kaže da je u frigijskom gradu Gordiji postojao vrlo zapetljan čvor, a vjerovalo se da će onaj tko ga raspetlja zavladati svijetom. Prema legendi, enigmu je riješio Aleksandar Veliki, koji je prvo pokušao naći neki kraj užeta, no kad je uvidio da je to nemoguće, jednostavno je presjekao čvor. Sintagma gordijski čvor je sinonim za veliki problem koji se vrlo lako rješava'. Ako prevedemo na našu situaciju zadnjih mjeseci Milanović je poduzimao sve ne da bude gospodar Pantovčaka već gospodar ili čuvar Gordijskog čvora, no Plenković je dokazao kako ga je moguće lako raspetljati. Zato Milanović sada mora riješiti jedan novi čvor, onaj koji se obično nalazi u zoni želudca a koji se očito dodatno zapetlja pri susretu s Plenkovićem. 

Radar