Na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu sutkinja Tihana Cišper presudila je u tužbi pjevačice Maje Vučić koju je zastupao odvjetnik Joško Biliškov protiv 1-tuženika Addiko Bank i 2-tuženika Igora Hajdarhodžića. Javnosti je poznato kako je Hajdarhodžić pjevačicin bivši muž s kojim je u braku dobila kći Gitu. Bivšeg muža morala je tužiti iz formalno-pravnih razloga jer je bio sudužnik u tom kreditu. Isprva se Hajdarhodžiću baš i nije svidjela ideja da bude drugotuženik, no, kad mu je Maja objasnila kako je to nužno iz objektivnih razloga i da neće trpjeti nikakve posljedice, prihvatio je to kao normalno. Na sudu se pojavio i posvjedočio o svim okolnostima relevantnim za spor. 

Nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 28. veljače 2024. u prisutnosti odvjetnika pjevačice te odvjetnika banke ali u odsutnosti Hajdarhodžića sutkinja je objavila presudu i to 7. ožujka 2024. godine. Presudom je utvrđeno kako je  'ništava i bez pravnog učinka odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u članku 6. Ugovora o kreditu broj: ....kojeg su tužiteljica, kao korisnica kredita, prvotuženik, kao banka i drugotuženik kao sudužnik, sklopili 18. travnja 2005. i solemnizirali kod javne bilježnice Ilinke Lisonek iz Zagreba.... 18. travnja 2005. te sadržana u članku 3. Aneksa br. 1. Ugovora o kreditu broj: .... kojeg su tužiteljica, kao korisnik kredita, prvotuženik, kao banka i drugotuženik, kao sudužnik, sklopili 1. travnja 2010. i solemnizirali kod javne bilježnice Ilinke Lisonek iz Zagreba 21. travnja 2010. ...'.

Tako je presudom utvrđeno kako je 'ništava i bez pravnog učinka odredba kojom se otplata anuiteta veže za valutu švicarskog franka (CHF) sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu broj:... kojeg su tužiteljica, kao korisnica kredita, prvotuženik, kao banka i drugotuženik kao sudužnik, sklopili 18. travnja 2005. i solemnizirali kod javne bilježnice Ilinke Lisonek iz Zagreba pod ...., te sadržana u članku 3. Aneksa br.1 Ugovora o kreditu broj: ...kojeg su tužiteljica, kao korisnik kredita, prvotuženik, kao banka i drugotuženik, kao sudužnik, sklopili 1. travnja 2010. i solemnizirali kod javne bilježnice Ilinke Lisonek iz Zagreba 21. travnja 2010. pod brojem....' - piše u presudi. No, bivša Divasica nije uspjela u cijelosti, odbijen joj je tužbeni zahtjev kojim je tražila utvrđenje ništavim i članka 2. Ugovora o kreditu .... od 18. travnja 2005. i članka 1. Aneksa br. 1 uz Ugovor o kreditu... od 1. travnja 2010. u  dijelu u kojem je određeno da se isplata kredita (glavnica kredita) veže za valutu švicarskog franka (CHF).

S obzirom da ja uspjela u sporu dosuđen joj je iznos od 34.993,75 eura sa zakonskim zateznim kamatama  koje teku od svibnja 2011. pa nadalje. Addiko banci presudom je naloženo da Maji Vučić 'na ime ništave odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iznos od 2.664,70 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 30. rujna 2007. pa nadalje'... Odbijena je u dijelu zahtjeva kojim je tražila da joj se, na ime ništave odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, isplati iznos od 4.737,54 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Presudom, koja je zasad nepravomoćna, naloženo je Addiko banci da 'naknadi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 10.053,37 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 7. ožujka 2024. do isplate.... sve u roku 15 dana'. Samim tim banka je odbijena  sa zahtjevom za naknadom parničnih troškova. Iz obrazloženje je vidljivo kako je Maja Vučić 10. lipnja 2019. podnijela tužbu u kojoj je navela 'da je s pravnim prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. sklopila 18. travnja 2005. Ugovor o kreditu, a kojim je isplaćen i stavljen na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 216.900,00 CHF prema srednjem tečaju banke za devize važećem na dan korištenja kredita, dok je 2-tuženik predmetni Ugovor sklopio u svojstvu sudužnika.

Stranke su 1. travnja 2010., u istim svojstvima, sklopile Aneks br. 1 kojim je produžen rok otplate za preostali iznos kredita. Tužiteljica tvrdi da je tuženik povrijedio njezino potrošačko pravo na način da je koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa i to prema jednostranoj odluci tuženika o kojoj se nije pregovaralo, niti su bili precizno određeni uvjeti promjenjivosti, pa je takva odredba ništetna (ispravno ništava). Da je navedeno postupanje tuženika protupravno dokazuje pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 16. srpnja 2014. kojom je potvrđena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a kojom je, između ostalog, utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika.

Nadalje, ugovorena je valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a koja je također nepoštena i ništava odredba što je utvrđeno pravomoćnom i ovršnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Tužiteljica tvrdi da je po osnovi ništavosti odredbe o promjenjivosti kamatne stope i odredbe o primjeni valutne klauzule u CHF tuženik dužan isplatiti preplaćenu razliku anuiteta. Stoga tužiteljica predlaže da sud utvrdi da je ništava i bez pravnog učinka odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržane u članku 6. Ugovora o kreditu i sadržane u članku 3. Aneksa br. 1, da utvrdi da su ništave i bez pravnog učinka odredbe sadržane u članku 2. i 3. Ugovora o kreditu i u članku 1. i 3. Aneksa br. 1. u dijelu u kojem je određeno da se isplata kredita i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka, da se naloži 1-tuženiku da joj isplati preplaćeni iznos s osnove ništavih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sa zakonskim zateznim kamatama koje iznose će odrediti nakon provođenja financijskog vještačenja, kao i da joj tuženici nadoknade parnični trošak sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate' - piše u presudi.

Addiko banka nije sporila da je njezin pravni prednik 's tužiteljicom sklopio Ugovor o kreditu broj: ...., ali osporava osnov i visinu potraživanja tužiteljice. Tvrdi da tužiteljica pogrešno ističe da se na predmetni Ugovor o kreditu trebaju primijeniti pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda broj Pž- 7129/13 i Pž-6632/17. Nadalje navodi da nisu kumulativno ispunjeni uvjeti iz Zakona o zaštiti potrošača da bi se moglo govoriti o nepoštenosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu te tvrdi da se o ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo. Tužiteljica je mogla izabrati između više opcija ugovora i bila je upoznata sa svim rizicima. Tako je samostalno izabrala sklapanje baš kredita s promjenjivom kamatnom stopom i bilo je jasno da sklapa kredit s valutnom klauzulom u CHF pri čemu se u trenutku sklapanja Ugovora nije moglo predvidjeti kretanje tečaja CHF. 1-tuženik je obavijestio tužiteljicu o svim relevantnim okolnostima ugovornog odnosa i tužiteljica je svojom slobodnom voljom pristala na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu.

Također ističe prigovor zastare i predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnih troškova sa zakonskim zateznim kamatama'- piše u presudi. Drugotuženik Igor Hajdarhodžić u odgovoru na tužbu nije osporavao tužbu i tužbene navode. Tužiteljica je podneskom od 14. ožujka 2022., a nakon provedenog financijskog vještačenja, postavila tužbeni zahtjev kojim traži da sud: (1) utvrdi da je ništava i bez pravnog učinka odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u članku 6. Ugovora o kreditu i sadržana u članku 3. Aneksa br. 1, (2) da utvrdi da su ništave i bez pravnog učinka odredbe sadržane u članku 2. i 3. Ugovora o kreditu i u članku 1. i 3. Aneksa br. 1. u dijelu u kojem je određeno da se isplata kredita i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka, (3) da se naloži 1-tuženiku da joj isplati preplaćeni iznos s osnove primjene valutne klauzule u iznosu 263.660,41 kunu sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedinačno mjesečno preplaćene iznose teku od dana uplate do isplate, (4) da se naloži 1-tuženiku da joj isplati preplaćeni iznos s osnove promjenjive kamatne stope u iznosu 55.772,17 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedinačno mjesečno preplaćene iznose teku od dana uplate do isplate, kao i da joj 1-tuženik nadoknadi parnične troškove sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.  

Istim podneskom postavila je i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud: (1) utvrdi da je ništava i bez pravnog učinka odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u članku 6. Ugovora o kreditu i sadržana u članku 3. Aneksa br. 1, (2) da utvrdi da su ništave i bez pravnog učinka odredbe sadržane u članku 2. i 3. Ugovora o kreditu i u članku 1. i 3. Aneksa br. 1. u dijelu u kojem je određeno da se isplata kredita i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka, (3) da se naloži 1-tuženiku da joj isplati preplaćeni iznos s osnove primjene valutne klauzule u iznosu 263.660,41 kunu sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedinačno mjesečno preplaćene iznose teku od dana uplate do isplate, (4) da se naloži 1-tuženiku da joj isplati preplaćeni iznos s osnove promjenjive kamatne stope u iznosu 20.077,20 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedinačno mjesečno preplaćene iznose teku od dana uplate do isplate, kao i da joj 1-tuženik nadoknadi parnične troškove sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate. Addiko banka je sudu uputila prigovor da je tužiteljica podneskom od 14. ožujka 2022. preinačila tužbu i da se takvoj preinaci protivi te su isticali prigovor zastare tako preinačenom tužbenom zahtjevu. Sud je 23. studenoga 2022. donio 'presudu poslovni broj P-5349/2019-49 kojom je odbio prvo postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti, a djelomično prihvatio eventualno kumulirani tužbeni zahtjev na način da je utvrdio da su ništave i bez pravnog učinka odredbe

Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz tečaj CHF, naložio je 1-tuženiku da isplati tužiteljici s osnove ništave odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 263.660,41 kuna i s osnove ništave odredbe o kamatnoj stopi iznos od 20.077,20 kuna, a odbijen je zahtjev kojim je tužiteljica tražila utvrđene ništavosti odredbe kojom je određeno da se isplata kredita veže za valutu CHF'. Potom je Županijski sud u Puli 4. kolovoza 2023. u cijelosti ukinuo prvostupanjsku presudu navodeći da je 'prvostupanjski sud pogrešno smatrao da se radi o eventualno kumuliranom zahtjevu i da je zbog tako počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka donio pogrešnu odluku, te je uputio da prvotno treba odlučiti o deklaratornom dijelu tužbenog zahtjeva, a ako se utvrdi da bi taj dio tužbenog zahtjeva bio osnovan, valja odlučiti o kondemnatornom dijelu'. Tužiteljica Maja Vučić je podneskom od 8. siječnja 2024. postavila zahtjev za isplatu postavila u eurima (kao važećoj valuti Republike Hrvatske), dok je ostali dio zahtjeva ostao neizmijenjen.

Tijekom sudskog postupka saslušani su i sudski vještaci dipl.oec. Vitomir Sever, svjedokinja Jasminka Tadić, tužiteljica i 2-tuženik, njen bivši muž te izvedeni drugi dokazi. 'Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8. ZPP-a' - sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.  Predmet spora dakle bio je 'zahtjev tužiteljice da sud utvrdi ništavost dijela odredbi Ugovora o kreditu i Aneksa br. 1. kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula CHF te da naloži 1-tuženiku da joj isplati preplaćene iznose anuiteta koje je 1-tuženik obračunavao po višoj kamatnoj stopi i višem tečaju CHF u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu (za cijelo vrijeme otplate kredita po 5,25%) i tečaj CHF na dan isplate kredita'. U presudi je navedeno i sljedeće: 'Prema pravnom shvaćanju Županijskog suda u Puli izraženom u ukidnoj odluci, ne radi se o eventualno kumuliranom zahtjevu budući se ne radi o situaciji iz članka 188. stavak 2. ZPP-a kada se ističu dva ili više tužbenih zahtjeva koji su u međusobnoj vezi tako da sud slijedeći od tih zahtjeva prihvati ako nađe da onaj koji je ispred njega istaknut nije osnovan.

Dakle, eventualno kumulirani zahtjev ne može biti sadržajno identičan prvo postavljenom zahtjevu, jer da bi o slijedećem zahtjevu sud uopće mogao odlučivati, prvo postavljeni zahtjev mora biti u cijelosti osnovan, a taj eventualno kumulirani zahtjev mora biti kvalitativno različit od primarnog zahtjeva. U konkretnom slučaju identičan je zahtjev za utvrđenje ništavosti pojedinih odredbi Ugovora i zahtjev za isplatu po osnovi ništavosti valutne klauzule, dok se razlikuje zahtjev za isplatu po osnovi ništavosti kamatne stope na način da je zahtjev iz kumuliranog zahtjeva manji (niži) od zahtjeva u prvo postavljenom zahtjevu, tj. zahtjev iz kumuliranog je sadržan u prvo postavljenom zahtjevu.Slijedom navedenoga, ne radi se o institutu eventualne kumulacije iz članka 188. stavak 2. ZPP-a zbog čega je sud odlučivao samo o prvo postavljenom zahtjevu. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da su ga tužiteljica (kao korisnica kredita i založna dužnica), prednik 1-tuženika (kao kreditor) i 2-tuženik (kao sudužnik) sklopili 18. travnja 2005., a istim je odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 216.900,00 CHF.

Člankom 2. ugovoreno da će se odobren iznos kredita isplatiti prema srednjem tečaju za devize prednika 1-tuženika važećem na dan korištenja kredita. Člankom 3. ugovorena je kamata od 5,25% i ugovorena je otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima obračunatim po srednjem tečaju prednika 1- tuženika za devize na dan plaćanja, dok je člankom 6. ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatnim stopama prednika 1-tuženika. Uvidom u Aneks br. 1. utvrđeno je da su ga tužiteljica (kao korisnica kredita i založna dužnica), prednik 1-tuženika (kao kreditor) i 2-tuženik (kao sudužnik) sklopili 1. travnja 2010., a istim je produžen rok otplate kredita. Člankom 1. utvrđeno je ranije prethodno sklapanje Ugovora o kreditu, da je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 216.900,00 CHF prema srednjem tečaju prednika 1-tuženika te da preostalaglavnica kredita na dan 31. ožujka 2010. iznosi 165.420,60 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Člankom 3. ugovorena kamatna stopa u visini 6,75%. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred

Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P- 1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao 5-tuženik) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg

Zakona o zaštiti potrošača ....u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ...... i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.  Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt- 249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.  U pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula): - Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva, - Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III- 2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III- 2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu, - Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu, - Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., - Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

Dakle, pravomoćnim presudama u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući itužiteljicu) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužiteljicu) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula. U odnosu na navode tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravno shvaćanje iz presuda Visokog trgovačkog suda broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., zbog čega bi u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitivati poštenost spornih odredaba potrošačkog ugovora, ističe se da je, sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118.

Zakona o zaštiti potrošača, ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništava odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Naime, člankom 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. uz obrazloženje da sudovi nisu dužni u navedenom pravcu provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. st. Zakona o zaštiti potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano člankom 118.

Zakona o zaštiti potrošača. Citirana odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ustavnosudskog ispitivanja i Ustavni sud Republike Hrvatske ju je u cijelosti potvrdio odlukom U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u kojoj je obrazložio da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača. U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužiteljica nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na tuženiku i dopušteno je tuženiku to dokazivati, ali u ovom postupku tuženik nije tako nešto tvrdio (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.). 

Nadalje, Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci brojU-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. iznio pravno shvaćanje da su "...u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora.".

U odnosu na sredstva dokazivanja (dokaze) o punoj obaviještenosti konkretnog potrošača Ustavni sud je istaknuo "...da postoji već stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti...".  Također je stanovište Ustavnog suda da saslušanje zaposlenika banaka koji nisu sudjelovali u sklapanju konkretnog ugovora (već mogu iskazivati o općim procedurama banke pri sklapanju ugovora) po svojoj dokaznoj vrijednosti nisu prikladni za utvrđivanje obavijesti koje su dane konkretnom potrošaču i da nesaslušavanje takvog predloženog zaposlenika banke ne može povrijediti načelo jednakosti oružja i utjecati na ishod i pravičnost postupka. 

Dakle, iz citiranih odluka Vrhovnog suda i Ustavnog suda slijedi da je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, ali da banka može dokazivati postojanje posebnih okolnosti zbog kojih se na konkretnog potrošača ne bi primjenjivao direktan učinak odluke iz kolektivnog spora. U tom smislu banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora sasluša njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora i to na okolnost pune obaviještenosti potrošača o značenju promjenjivosti kamatne stope i parametrima promjene kamatne stope te o rizicima fluktuacije tečaja CHF. Tuženik je predložio saslušanje svoje djelatnice Jasminke Tadić koja je sudjelovala u postupku obrade i sklapanja kredita. Ova svjedokinja je iskazala da se sjeća tužiteljice i 2-tuženika, odnosno da je s njima razgovarala oko sklapanja ugovora o kreditu. Ne sjeća se da bi im objašnjavala uvjete promjene kamatne stope, niti promjene tečaja CHF.

Ugovore sastavlja Pravna služba te ona kao osobni bankar ne može utjecati ili mijenjati pojedine odredbe ugovora. Korisnici kredita mogli su birati između kredita u CHF ili kredita u EUR, a ne sjeća se jesu li mogli birati između fiksne i promjenjive kamatne stope. Ako je postojala mogućnost biranja vrste stope tada je razdoblje fiksne kamatne stope bilo ograničeno na prvih 5 godina otplate kredita. Misli da tužiteljica i 2-tuženik nisu tražili pojašnjenja u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Tužiteljica je iskazala da je sigurna da nikada o kreditu nije razgovarala s Jasminkom Tadić, već je razgovarala s Kordićem i Filipovićem. Bio joj je potreban kredit u iznosu 140.000,00 EUR, obratila se gosp. Kordiću kojeg poznaje dugi niz godina i pitala ga što joj preporuča. On joj je rekao da preporuča kredit u CHF, jer je kamata niža, a na njezino pitanje otkud sad CHF s obzirom da sve imamo u EUR, odgovorio joj je da je EUR friška valuta, da se ne zna što će se s tom valutom događati i da je CHF najstabilnija valuta. Sve to su bili razlozi zašto se odlučila za kredit u CHF.

Ništa joj nije objašnjavao o eventualnoj promjeni kamatne stope i načinu te promjene. Iz njezine perspektive bilo joj je bitno koliko je rata kredita i da tu ratu može plaćati. Na početku je rata iznosila 6.500,00 kuna, onda je počela rasti i kada je došla do otprilike 8.000,00 kuna vidjela je da je to za nju veliko financijsko opterećenje zbog čega je išla u banku i molila da se vidi način da to riješi. Dogovorili su se za sklapanje Aneksa prema kojem je produljen rok otplate kredita na 30 godina, a rata joj je ponovno iznosila oko 6.500,00 kuna. Ta rata je kasnije ponovno rasla na nekih 8.000,00 kuna ili 9.000,00 kuna. Nije mogla pregovarati o kamati od 6,75% iako je to pokušavala i upućivala je djelatnike banke s kojima je razgovarala da njihovi klijenti koji preko banke primajuplaću imaju otprilike 1% nižu kamatu, ali njoj su rekli da joj to ne mogu odobriti. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bila je u izvanbračnoj zajednici s 2-tuženikom te je ona otplaćivala rate kredita. Pročitala je odredbe Ugovora i Aneksa za ono što je njoj bilo bitno, a to je što i koliko treba plaćati, a nije čitala sve odredbe.  2-tuženik je iskazao da se sjeća da su razgovarali s gosp. Kordićem kojeg poznaju privatno te je prilikom sklapanja Ugovora bio prisutan i gosp. Filipović.

Sjeća se savjeta i uvjeravanja da se kredit uzme u CHF. Tužiteljica je plaćala rate kredita i on prema tužiteljici nema nikakvih potraživanja s osnove otplate rata kredita. Iz pisane izjave predložene svjedokinje Ive Krhlanko Cvetko proizlazi da je ona bila zaposlena na radnom mjestu Regionalni menager za poslovanje s građanstvom od 1. siječnja 2004. do 1. siječnja 2008., a od 1. siječnja 2008. do 1. siječnja 2012. je radila na radnom mjestu Voditelj tima za razvoj kreditnih transakcija i štednih proizvoda. U razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. je 97% štednje građana i pravnih osoba u RH bilo u EUR te je u istom razdoblju imala u ponudi ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Ugovori s valutnom klauzulom u CHF i ugovori s valutnom klauzulom u EUR nisu bili istovjetni proizvodi. Za ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u CHF je bila niža kamatna stopa iz razloga što su bili različiti uvjeti financiranja banke, tj. banka je plaćala manju kamatu svojim izvorimafinanciranja za pozajmljivanje CHF.

Nitko nije mogao očekivati, a kamoli predvidjeti rast tečaja CHF u razdoblju nakon 2009. Povijesno gledano od 1978. do 2008. je CHF bila stabilna valuta te nije bilo većih oscilacija tečaja od onih uobičajenih na deviznom tržištu. U trenutku kada se određena osoba odlučila sklopiti Ugovor o kreditu, kreditni je referent prezentirao oba proizvoda banke (kredit u CHF i kredit u EUR) te nije postojala uputa kreditnim referentima da prvenstveno nude ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u CHF, niti da tu valutu prezentiraju kao sigurnu ili stabilnu, nego je klijent u skladu sa svojim potrebama i mogućnostima utvrdio koji je proizvod za njega prikladniji. Korisnici kredita su imali mogućnost iskoristiti svoje pravo na konverziju kojom je omogućeno da u svakom trenutku traže promjenu valute. Upravo je u tome ležala ravnoteža ugovornih odnosa između banke i potrošača. U trenutku kada je tečaj CHF počeo drastično rasti prednik 1-tuženika je aktivno omogućavao konverziju kredita u drugu valutu i za konverziju nije naplaćivana naknada sukladno preporuci Vlade RH.

U razdoblju od 2004. do 2008. educirala je zaposlenike banke koji su neposredno sudjelovali kod pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu s CHFvalutnom klauzulom na način da im je objašnjavala način funkcioniranja valutne klauzule, rizike koji proizlaze iz takvog ugovaranja u smislu mogućnosti rasta, ali i pada tečaja te utjecaja na visinu mjesečnih anuiteta u kunama. Naglašavala je svim zaposlenicima da isto moraju pojasniti i klijentima prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno tijekom prodajnih razgovora.  Iz predmetne pisane izjave Ive Krhlanko Cvetko proizlazi da ona nije osobno sudjelovala u razgovoru s tužiteljicom oko sklapanja ugovora i uvjeta kreditnog odnosa. Sadržaj izjave upućuje na opće procedure banke prilikom klapanja ugovora. Stoga sud smatra da predložena svjedokinja Iva Krhlanko Cvetko nema saznanja o relevantnim okolnostima koje se utvrđuju u ovom postupku, a na koje je uputio Ustavni sud RH, pa je odbijen prijedlog 1-tuženika da se sasluša ova svjedokinja. Iz iskaza svjedokinje Jasminke Tadić proizlazi da tužiteljici i 2-tuženiku nije objašnjavala uvjete promjene kamatne stope, niti promjene tečaja CHF te da ona kao osobni bankar ne može utjecati ili mijenjati pojedine odredbe ugovora kojeg sastavlja pravna služba banke.

Sud prihvaća iskaz tužiteljice i 2-tuženika da su se informirali o uvjetima kreditnog odnosa i da im je od strane djelatnika banke bilo preporučeno da uzmu kredit uz valutu CHF, jer je u tom trenutku kamata za tu valutu bila niža od kredita uz valutu EUR. Logično je, životno i uvjerljivo da je tužiteljica imala povjerenja u djelatnike banke s kojima je razgovarala i koje osobno poznaje te se zbog toga odlučila na kredit uz valutu CHF, te da joj je isključivo bilo bitno da visina anuiteta odgovara financijskom opterećenju kojeg može podnijeti. Također sud smatra istinitim iskaz tužiteljice i 2-tuženika da im nije objašnjen modalitet promjene kamatne stope, kao i rizik od rasta tečaja CHF, jer takve navode potvrđuje u iskazu svjedokinja Jasminka Tadić. Tijekom postupka nije izveden niti jedan dokaz iz kojeg bi proizlazilo da su tužiteljici, kao korisnici kredita, bili detaljno objašnjeni parametri koji utječu na promjenu kamatne stope i promjenu tečaja CHF, već je naprotiv, dobila uvjeravanja da se radi o stabilnoj valuti s kamatom koja je niža od npr. kredita uz valutnu klauzulu EUR.

Slijedom navedenog, ovaj sud zaključuje da tužiteljica nije dobila punu obavijest o promjeni kamatne stope i rastu tečaja CHF, a koji čimbenici izravno utječu na rast visine anuiteta kojeg otplaćuje što bi onda bilo od odlučnog značaja na donošenje njezine odluke o sklapanju Ugovora o kreditu i Aneksa. Ovakve činjenice utvrdio je i Trgovački sud u Zagrebu u sporu kolektivne zaštite zbog čega je donesena presuda o ništavosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Stoga je sud prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da su ništavi dijelovi članka 3. i 6. Ugovora o kreditu te članka 3. Aneksa br. 1. u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamata stopa i valutna klauzula vezana uz CHF (točka I. i II. izreke presude). Nasuprot tome, odbijen je zahtjev u dijelu kojim tužiteljica traži utvrđenje ništavim dijela članka 2. Ugovora o kreditu i dijela članka 1. Aneksa br. 1 prema kojima se kredit ugovara u valuti CHF i isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti. Ovim odredbama nije ugovorena promjenjiva kamatna stopa, niti otplata kredita vezana za tečaj CHF, već je ugovoren iznos kredita iz čega, onda, slijedi da neosnovano tužiteljica tvrdi daje u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno o ništavosti ovakve odredbe i da bi se radilo o direktnom učinku.

Također, sud nije našao niti jedan razlog zbog kojeg bi članak 2. Ugovora o kreditu i članak 1. Aneksa br. 1. bio ništav, pa je taj dio zahtjeva tužiteljice odbijen kao neosnovan (točka III. izreke presude). Kako su odredbe Ugovora o kreditu i Aneksa br. 1. ništave u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i 1-tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 104. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 73/91., 3/94. i 26/96. - dalje: ZOO/91) 1 tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništavim. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta. Prema stavu ovog suda, sklapanjem Aneksa br. 1. tužiteljica je pristala na kamatnu stopu od 6,75% te je takva odredba bila jasna, uočljiva i transparentna. Stranke su sporazumno izmijenile kamatnu stopu s 5,25% na 6,75% koji je sporazum stranaka valjan. Stoga tužiteljici za razdoblje nakon sklapanja Aneksa br. 1. pripada preplaćeni iznos obračunat prema kamati od 6,75%. 

Neosnovan je prigovor zastare, jer zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača (od 13. lipnja 2014. za odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu). Potraživanje iz ove parnice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz članka 371. ZOO-a, a koji rok nije protekaobudući je tužba podnesena 10. lipnja 2019.  Povodom dvojbi i nedoumica o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništavosti ugovornih odredbi u CHF, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto je pravno shvaćanje da, ako je ništavost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništavost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Dakle, zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništavost u kolektivnom sporu, jer VSRH u izraženom pravnom stavu izričito navodi "počinje teći", a ne "ponovno počinje teći".

Da je korišten izričaj "ponovno počinje teći" tada bi to upućivalo na shvaćanje da je podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu (tužba u kolektivnom sporu je podnesena 4. travnja 2012.) prekinuta zastara i da se računa vrijeme prije podnošenja te tužbe, te bi u tom slučaju zastarjeli svi anuiteti plaćeni prije 3. travnja 2007. Kako je, međutim, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto pravno shvaćanje da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništavost u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada to znači da se za sve anuitete zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 i to od 13. lipnja 2014. za odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko vještačenje po vještaku Vitomiru Severu iz društva Bez brige d.o.o. koji je u nalazu i mišljenju naveo da su stranke Ugovorom o kreditu ugovorile kredit u kunskoj protuvrijednosti od 216.900,00 CHF u svrhu kupovine stana uz promjenjivu kamatnu stopu od 5,25% godišnje s time da će se kredit otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja.

Trajanje kredita ugovoreno je do 30. lipnja 2020. Aneksom br. 1. produžen je rok otplate kredita do 31. svibnja 2032. te je ugovorena kamatna stopa od 6,75%....' - piše u presudi. Citira se i sljedeće: 'Mišljenje je vještaka da preplaćeni iznos s osnove primjene valutne klauzule iznosi 263.660,41 kunu. U odnosu na preplaćeni iznos zbog promjene kamatne stope vještak je dao dvije verzije izračuna. Prema prvoj verziji, a uzimajući u obzir da se kroz cijelo vrijeme otplate kredita primjenjuje kamatna stopa od 5,25%, preplaćena kamata iznosi 55.772,17 kuna. Prema drugoj verziji, a uzimajući u obzir otplatu kredita uzkamatnu stopu od 5,25% te od 1. travnja 2010. u visini 6,75%, preplaćena kamata iznosi 20.077,20 kuna. Tužiteljica je prigovorila da nisu jasna i razumljiva navođenja vještaka naslovljena kao "Verzija 1" gdje se prvo navodi iznos od 55.772,17 kuna, a nakon toga iznos od 63.087,35 kuna te naslovljena kao "Verzija 2" gdje se prvo navodi iznos od 20.077,20 kuna, a nakon toga iznos od 18.752,27 kuna.

Također prigovara da nisu jasne i razumljive stavljene oznake "-" ispred pojedinih novčanih iznosa kao i da vještak spominje "prvog tuženika", pa da nije jasno na kojeg se tuženika to misli. 1-tuženik nije imao primjedbi na matematički dio izračuna, ali osporava metodologiju izračuna koju je koristio vještak budući proizlazi da su stranke ugovorile kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom, a što nije bila prava volja stranaka, pa predlaže nadopuniti nalaz i mišljenje na način da se izračun izvrši primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK valuti. Također prigovara a izračun razlike za period nakon 30. studenoga 2010. treba izvršiti u odnosu na kamatnu stopu od 6,75% ugovorenu Aneksom. Sud je odredio saslušanje vještaka radi obrazloženja nalaza i mišljenja te odgovora na prigovore stranaka. Vještak je iskazao da je izradio dvije verzije nalaza zbog Aneksa br. 1. kojim je izmijenjena početno ugovorena kamatna stopa s 5,25% na 6,75%. Kada je u tabeli naznačen minus ispred iznosa to znači da je tužiteljica platila manje, a kada minusa nema to znači da se radi o iznosu koji je preplaćen.

U odnosu na prazne "kućice" na stranici 24 i 25 nalaza i mišljenja objašnjava da takve praznine označuju da nije bilo preplate. Tužiteljica je nakon ovakvog obrazloženja vještaka povukla prigovore te prihvatila nalaz i mišljenje. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, jer smatra da je isti dan stručno, jasno i obrazloženo te sukladno članku 258. ZPP-a. Prigovor tuženika da ovakav izračun ne pridonosi rješenju spora obzirom je izrađen kao da su stranke ugovorile kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom je pravne naravi i o njemu je sud iznio svoj stav u prethodnom dijelu obrazloženja ove presude. Prigovor tuženika da nakon sklapanja Aneksa br. 1. treba izračun izvršiti prema kamatnoj stopi od 6,75% i da u tom smjeru treba dopuniti vještačenje je neosnovan budući je vještak upravo na takav način izvršio izračun u Verziji 2. mišljenja.  Slijedom navedenoga, sud je tužiteljici dosudio preplaćeni iznos s osnove razlike u tečaju CHF od 34.993,75 eura / 263.660,41 kuna. S osnove promjenjive kamatne stope tužiteljici pripada pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to za razdoblje od isplate kredita do 30. rujna 2010. prema kamati od 5,25%, a od 1. listopada 2010. u visini od 6,75% (nakon primjene odredbi Aneksa br. 1).

Mišljenje je suda, a kako je to već prethodno obrazloženo, da je tužiteljica sklapanjem Aneksa br. 1. ugovorila kamatnu stopu u iznosu 6,75% te da je takva odredba jasna i uočljiva. Dakle, sud je prihvatio Verziju 2. mišljenja vještaka (stranica 227-228 spisa) prema kojoj preplaćeni iznos s osnove promjenjive kamatne stope iznosi 3.441,10 eura / 25.926,99 kuna. U isto vrijeme tužiteljica je manje platila (tzv. negativne razlike) iznos od 776,40 eura / 5.849,79 kuna. Tužiteljica je postavila tužbeni zahtjev na način da je uračunala tzv. negativne razlike, tj. izrazila je svoj stav da se manje plaćeni iznosi trebaju uračunati, pa je sud dosudio tužiteljici preplaćeni iznos od 2.664/70 eura / 20.077,20 kuna. Stoga je odbijen preostali dio zahtjeva za isplatu preplaćenih kamata od 4.737,54 eura. Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužiteljici pripadaju zakonske zatezne sukladno članku 214. ZOO/91 i to od kada su izvršene uplate. Naime, 1-tuženik je nesavjestan od trenutka kada je primio uplate od strane tužiteljice, pa je dužan kamate platiti od dana plaćanja anuiteta. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO/05). dluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 2. ZPP-a pri čemu je sud uzeo u obzir uspjeh u sporu u osnovi i visini prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu.

Kod uspjeha u sporu nije uzet u obzir deklaratorni dio zahtjeva, jer se radi o primjeni direktnog učinka presude iz spora kolektivne zaštite potrošača. Uspjeh tužiteljice u sporu iznosi 89%, a uspjeh tuženika iznosi 11% (100% - 89% uspjeha tužiteljice), što znači da je tužiteljica u većoj mjeri uspjela u parnici i od njezinog postotka oduzima se postotak uspjeha tuženika te se tužiteljici odmjerava naknada troška u omjeru od 78% (89% uspjeha tužiteljice umanjeno za 11% uspjeha tuženika). Tužiteljici su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.... Također joj je priznat trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu 5,31 eura i plaćene sudske pristojbe za presudu u iznosu 42,30 eura. Dakle, priznati trošak iznosi 12.548,61 eura i ovaj trošak je umanjen razmjerno uspjehu u sporu (78%), pa je priznat trošak u iznosu 9.787,92 eura. Trošak financijskog vještačenja u iznosu 265,45 eura priznat je tužiteljici u cijelosti, jer je bio potreban bez obzira na uspjeh u sporu zbog čega je tužiteljici dosuđen ukupni trošak u iznosu 10.053,37 eura.

Na dosuđeni trošak tužiteljici su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a tekuće od presuđenja do isplate u visini određenoj člankom 29. stavak 2. ZOO/05. Ističe se da sud trošak određuje primjenom članka 155. ZPP-a i prilikom odlučivanja o troškovima određuje naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice cijeneći pri tome brižljivo sve okolnosti i vodeći računa o pravilima za pripremanje glavne rasprave' - piše u presudi u kojoj se navodi i koji joj dio tropka nije priznat. istaknuto je kako je 'Tužiteljica rješenjem Gradskog ureda za opću upravu od 2. rujna 2019. oslobođena od plaćanja sudskih pristojbi u visini od 90% iznosa sudskih pristojbi te pravo na oslobođenje djeluje od 7. lipnja 2019.' - piše u presudi koju potpisuje sutkinja Tihana Cišper. Protiv te presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana od objave presude. Žalba se podnosi Općinskom građanskom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Županijski sud u Puli.