Na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu sudac Marko Duk presudio je u pravnoj stvari tužiteljice Josipe Pleslić, a koju je u postupku zastupao punomoćnik Silvija Hraste, poznatog zagrebačkog odvjetnika. Tuženik je bio medijski nakladnik HANZA MEDIA iz Zagreba, kojeg je zastupao punomoćnik Vedran Vusić. Spor se vodio radi naknade štete. Nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 25. kolovoza 2025. u prisutnosti punomoćnika obiju parničnih strana presuđeno je 26. rujna 2025. godine. Sudac je odbio tužbeni zahtjev nekadašnje kninske kraljice i bivše državne tajnice. Naime ona je tužbom tražila isplatu naknade štete u iznosu 4.000 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom sve u roku od 15 dana. Tužiteljica je tražila i da se s portala Jutarnji.hr trajno ukloni članak objavljen 03.02.2024.g., u 19:21 h, pod naslovom:„Imamo stotine poruke Turudića i Josipe Rimac, kandidat za šefa DORH-a prešutio sastanke: 'Napravi mi ono'“, dostupan na sljedećem linku: https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/imamo-stotine-poruka-turudica-i-josipe-rimac-kandidat-za-sefa-dorh-a-presutio-sastanke-napravi-mi-ono-15422917.

Odbijena je i sa zahtjevom da Hanza Mediji  tužiteljici Josipi Pleslić iz Knina, s prijavljenim boravkom u Zagrebu, naknadi 'parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom sve u roku od 15 dana', jer je sudac presudio da je kao neosnovan. Ujedno je naloženo da Josipa Pleslić Hanza Mediji isplati 'troškove tog parničnog postupka u visini od 1750 € sa zakonskim kamatama tekućima na isti od donošenja ove odluke pa do isplate, po katnoj stopi sukladno čl. 29 Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 dana'. Citiramo  Obrazloženje presude:

'Tužiteljica u tužbi navodi da je tuženik kao nakladnik objavio sljedeće članke: 03.02.2024. u 19:21 h – elektronička publikacija JUTARNJI.HR Članak „Imamo stotine poruke Turudića i Josipe Rimac, kandidat za šefa DORH-a prešutio sastanke: 'Napravi mi ono'“ autor Marin Dešković, Slavica Lukić

https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/imamo-stotine-poruka-turudica-i-josipe-rimac-kandidat-za-sefa-dorh-a-presutio-sastanke-napravi-mi-ono-15422917;

04.02.2024. – tiskano izdanje JUTARNJI Članak „Turudić prešutio sastanke s Rimac“ autor Marin Dešković, a u kojim člancima su objavljene informacije i fotografije koje predstavljaju osobne podatke, a čiji je sadržaj privatan, te je u predmetnim člancima uz navedenoobjavljeno i niz imputacija i insinuacija te omalovažavanja tužiteljice. Objavom istih tuženik je postupio protivno osnovnim postulatima novinske profesije, protivno pažnji dobrog gospodarstvenika i stručnjaka, čime je tužitelju nanesena nemjerljiva neimovinska šteta koja se očituje u povredi prava osobnosti poglavito pravo na zaštitu privatnosti, pravo na ugled, čast i dostojanstvo, pravo na tjelesno i duševno zdravlje te pravo na dobar glas, a sve kako se obrazlaže u nastavku.

Tužitelj je odmah po saznanju za objavljene informacije angažirao odvjetnika radi pružanja pravne pomoći te je dana 20. veljače 2024. godine podnio Zahtjeve za objavu isprike i uklanjanjem članaka, tuženiku kao nakladniku medija JUTARNJI List tiskano izdanje i elektroničke publikacije www.jutarnji.hr, te glavnom uredniku tih medija g. Goranu Ogurliću, sve sukladno odredbi čl. 22. st. 2. Zakona o medijima (Narodne novine broj: 59/04, 84/2011, 81/13, dalje u tekstu: ZM). Navedenim su ispunjene procesne pretpostavke za podnošenje tužbe radi naknade štete u predmetnoj pravnoj stvari, sukladno odredbi čl. 22. st. 2. i 23. ZM-a. U predmetnim se člancima u naslovu i u tekstu se navodi: "Di si radosti", napisala je Josipa Rimac tadašnjem predsjedniku Županijskog suda u Zagrebu IvanuTurudiću. "Di si lipa", odvratio joj je Turudić... „WhatsApp poruke koje su godinama razmjenjivali Josipa Pleslić (bivša Rimac) i sadašnji sudac VKS-a i predloženi kandidat za glavnog državnog odvjetnika Ivan Turudić kojima raspolažemo pokazuju da je njihov odnos sasvim drukčiji od onoga kako ga Turudić predstavlja.

Sadržaj mobitela Josipe Pleslić (prije Rimac), koje je USKOK zaplijenio, svjedoči da su tijekom godina, sve do njezina uhićenja 29. svibnja 2020. godine, sudac Turudić i ona razmijenili više stotina poruka i telefonskih poziva te se susreli više puta. Neki od njih dogodili su se i na Županijskom sudu u Zagrebu. Prepiska pokazuje i da te susrete nije inicirala samo ona, već i on. On čak i malo više.“ „Rasvjetljavanje njegova odnosa s "kninskom kraljicom" podsjeća na ljuštenje luka.“ „No, Turudića demantira sadržaj njihove prepiske koja je zabilježena u mobitelu Josipe Rimac. ... U nastavcima objavljujemo najilustrativnije dijelove te prepiske koji bjelodano ukazuju na to zašto je u nekim slučajevima objava podataka iz istrage itekako u javnom interesu.“ Također, uz članak su objavljene fotografije koje imitiraju tzv. screenshotove mobitela tužiteljice, iako je posve jasno da su to nevješte grafičke konstrukcije, jer niti tužiteljica, niti sudionici prepiske nikada nisu pokazali mobitel novinaru tuženika (vidi točku V).

Predmetna dva članka početak su buduće serije članaka u kojima se iznose dopisivanja iz mobitela tužiteljice. Naime, a kako je to opisano pod točkom V tužbe, novinar, odnosno medij, je na nepoznat način, neovlašteno i bez odobrenja tužiteljice, došao do cjelokupnog sadržaja njezinog mobitela i svih privatnih dopisivanja! Nakon što je pribavio takav sadržaj tuženi je započeo s istraživanjem istog sadržaja te je bez znanja i odobrenja tužiteljice objavio sadržaj njezinog privatnog mobitela! Informacije i fotografije poruka koje su objavljene tiču se osobnog i privatnog života tužiteljice, njezinog odnosa s trećim ljudima, načinom pozdravljanja, planiranju susreta itd. te je objavom takvih informacija, bez da je zaštićen identitet tužiteljice, grubo povrijeđeno pravo tužiteljice na zaštitu njezine privatnosti. Tužiteljica ima jednaka prava i slobode kao i svaka druga osoba te nije dopušteno objavljivati informacije i fotografije kojima se na opisani način upliće u njezin privatni život, dom i dopisivanje.

U pogledu objavljenih informacija i poruka koje se tiču tužiteljice nije postojalo opravdano zanimanje javnosti za objavu predmetnih informacija i poruka. Naime, tužiteljica ne obavlja javnu službu niti dužnost, a niti svojim izjavama, ponašanjem i drugim djelima u vezi s njezinim osobnim ili obiteljskim životom privlači pozornost javnosti. Osim toga, sadržaj poruka govori o privatnim susretima i privatnom dopisivanju o čemu javnost nema pravo imati saznanja niti za istim postoji ikakav javni interes. Upravo suprotno, korišten je senzacionalistički pristup, sadržaj poruka interpretirao se na neprimjerenoj i političkoj razini, iako se radi o privatnom dopisivanju. Dakle, očito je grubo povrijeđena odredba čl. 7. Zakona o medijima (Narodne novine br. 59/04., 84/11., 81/13., 114/22., dalje u tekstu: ZM). Sve što je objavljeno prikupljeno je na nezakonit način.

Novinari u samom članku govore da se radi o porukama koje je USKOK zaplijenio. Međutim,konkretne poruke koje su objavljene ne predstavljaju dio spisa povodom (jedine) dvije optužnice koje se odnose na našu stranku (Kov-Us-12/2022 i Kov-Us-139/2022). Naime, predmet tih postupka nema apsolutno nikakve veze sa sadržajem objavljenih poruka te iste nisu izdvojene niti priložene u predmetnim spisima obzirom nisu predmetom optužnice, što se lako može utvrditi. Zbog navedenog tužiteljica je podnijela i odgovarajuće kaznene prijave protiv NN počinitelja radi postojanja osnovane sumnje protiv u počinjenje kaznenog djela „Nedozvoljena uporaba osobnih podataka“ opisano i kažnjivo po čl. 146. važećeg Kaznenog zakona i kazneno djela „Povreda tajnosti postupka“ opisano i kažnjivo po čl. 307. važećeg Kaznenog zakona. Osim toga, da se radi upravo o podacima nezakonito pribavljenim iz programa „CELLEBRITE PARSER“ razvidno je iz samog sadržaja medijskih objava, jer su novinari, želeći se prezentirati što vjerodostojnije prema javnosti, objavili sadržaj tih poruka onako kako one izgledaju samo i isključivo ukoliko su pribavljene iz navedenog programa (oznaka vremenske zone).

Štoviše, tuženik je u toj svojoj želji za vjerodostojnošću (kao i nevještim pokušajem izbjegavanja odgovornosti za objavljeno) pribavljeni tekstualni sadržaj iz programa „CELLEBRITE PARSER“ grafički preoblikovao da izgleda kao da se radi o tzv. „screenshotu“ iako su pritom propustili činjenicu da iz samog prikaza aplikacije nisu vidljive bazne oznake („+UTC+ 1“ i sl.). Dakle, čak niti s tog aspekta ne postoji apsolutno nikakav interes javnosti za objavom privatnih poruka tužiteljice koje, uostalom, kao takve, ne predstavljaju nikakav nezakonit sadržaj ili dokaz o nezakonitom postupanju tužiteljice! Radi se o nezakonito pribavljenom privatnom sadržaju mobitela tužiteljice, njezinim osobnim podacima i privatnim dopisivanjima, koji su skinuti pomoću posebnog programa, a koji ne predstavljaju sadržaj kaznenih niti bilo kojih drugih spisa (što je lako dokazivo već iz samog uvida u sadržaj poruka i oznaka istih). Radi se o sadržaju koji je pribavljen u sklopu izvida i istrage koji su tajni i nejavni (206.f i 213. Zakona o kaznenom postupku).

Nakon završetka istrage, samo dio dopisivanja i to onaj vezan uz predmet optužnica, nalazi se u spisima kaznenog postupka, a što nisu dopisivanja objavljena u predmetnim člancima. Dakle, tuženik je kao nakladnik u potpunosti odgovoran te se ne može ekskulpirati niti pozivom na odredbu čl. 21. ZM-a jer je stavkom 4. iste propisano kako se ekskulpacijski razlozi ne odnose se na osobne podatke kojih je tajnost propisana zakonom te na informacije prikupljene na nezakonit način. Iako je novinar slobodan u odabiru izvora informacije, pa čak i u načinu interpretacije dobivenih informacija, isti nije ni na koji način ovlašten reproducirati objavljivanjem sadržaj privatnog dopisivanja pribavljenog na očito nezakonit način i to bez odobrenja vlasnika tog sadržaja i osobe na koji. Tu se čak ne radi o iznošenju sadržaja dobivenog od izvora, nego o izravnom objavljivanju materijala koji su novinaru dani, a koji su očito privatan sadržaj, osobni podaci, odnosno materijal do kojeg se na zakonit način nije moglo niti doći.

Radi se o podacima o kretanjima tužiteljice, njezinom imenu i prezimenu, imenu i prezimenu osoba s kojima se dopisuje, načinu oslovljavanja,privatnim odnosima. Postupanjem tuženika povrijeđena su i pravila Kodeksa časti novinarske etike i to odredbe točke 10. o poštivanju zakonske odredbe o tajnosti podataka kao i druge odredbe pa tako i točka 13., 17... Sloboda medija te sloboda izražavanja nije neograničena te izbor informacija, način njihovog iznošenja javnosti, ako se odnose (i) na privatnu osobu te privatno dopisivanje mora biti u skladu spozitivnim propisima te ne smije ujedno značiti i pomaganje u počinjenju kaznenog djela i tešku povredu privatnosti i nanošenje štete u odnosu na drugu osobu, čak ako potencijalno postoji kakav javni interes u odnosu na druge sudionike, što u predmetnom slučaju nije poštivano.

Razvidno je kako je cilj bila objavasenzacionalističkih i nezakonito pribavljenih tajnih informacija kojima su teško i trajno povrijeđeni dostojanstvo, ugled i čast tužiteljice, a objavom kojih informacija, obzirom na njihov privatan karakter, je našoj stranci izazvan niz neugodnosti i problema u osobnom i obiteljskom životu. Naprijed opisanim postupanjem tužiteljici je počinjena nemjerljiva neimovinska šteta povredom prava osobnosti, poglavito prava na ugled – kako profesionalan, tako i privatan, čast i dostojanstvo, prava na tjelesno i duševno zdravlje te prava na dobar glas, sve u smislu odredbi članka 35. Ustava Republike Hrvatske, članka 3. Zakona o kaznenom postupku, članka 7. i 16. Zakona o medijima, točke 17. Kodeksa časti hrvatskih novinara i članka 19. Zakona o obveznim odnosima. Prethodno opisanim postupanjem te iznošenjem sadržaja dopisivanja iz mobitela tužiteljice istoj je grubo povrijeđeno pravo na ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, čime joj je nanesena neimovinska šteta, slijedom čega tužiteljica podnosi ovu tužbu.

Zbog članaka objavljenih u medijima, tužiteljica osjeća snažnu uznemirenost. Ovim člancima se otkriva iznimno velika količina njezinih privatnih i osobnih podataka i poruka koje su sada u posjedu medija – tuženika. Tužiteljica nema apsolutno nikakvu moć niti kontrolu nad svojim osobnim podacima i privatnim informacijama koje u cijelosti kontrolira tuženik, koji ih je neovlašteno pribavio i objavio. Takva situacija bespomoćnosti uzrokuje ozbiljne napade nesanice i anksioznosti kod tužiteljice. Osim toga, tužitelja su objavljene informacije posebno uznemirile s obzirom da je tužiteljica udana osoba s djetetom, da se mora koncentrirati i na svoju obranu u kaznenom postupku, a neprestano razmišlja o tome da je cijela njena intima u neovlaštenom posjedu tuženika. Tužiteljica je također bio uznemirena i činjenicom da je objavljen njezin identitet iako tužiteljica nije javna osoba niti (već nekoliko godina) sudjeluje u političkom životu niti je dala ikakvog povoda da se o njoj na takav način piše. Takvo objavljivanje identiteta tužiteljice uzrokovalo je strah kod tužiteljice da bi netko takve informacije mogao iskoristiti da našteti istoj.

Naposljetku, tužitelj je bio dodatno uznemiren i zabrinut zbog djelovanja objavljenih informacija na njezinog supruga, dijete, obitelj. Sadržaj koji je tuženi objavio izazvao je takav učinak da su za tužiteljicom na ulici vikali „Di si lipa“, da je Internet preplavljen takvim komentarima, što sve skupa nema apsolutno nikakve podloge u javnom interesu. Tuženik je naprosto na senzacionalan način objavio sadržaj mobitela tužiteljice, a sve pod krinkom javnog interesa u odnosu na imenovanje g. Turudića, učinivši ju pritom kolateralnom žrtvom. Do dana podnošenja ove tužbe, tuženik nije objavio ispriku, niti je uklonio sporne članke. Štoviše, tuženik je poslao tužitelju dopis u kojem se obavještava da isprika neće biti objavljena, a članci se i dalje nalaze na stranicama elektroničke publikacije www.jutarnji.hr. Odredbom čl. 21. ZM-a propisano je kako nakladnik koji informacijom objavljenom u mediju prouzroči drugome štetu dužan ju je naknaditi.

Pritom, štetom se smatra nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta). Odredbom čl. 22. ZM-a propisano je kako se nematerijalna šteta u pravilu se naknađuje objavljivanjem ispravka informacije i isprikom nakladnika, što je nakladnik odbio učiniti, te isplatom naknade sukladno općim propisima obveznog prava. Odredbom čl. 1048. Zakona o obveznim odnosima propisano je kako svatko ima pravo zahtijevati od suda da naredi prestanak radnje kojom se povređuje pravo njegove osobnosti i uklanjanje njome izazvanih posljedica. Shodno navedenom tužiteljica ovom tužbom traži i uklanjanje članka iz elektroničke publikacije. VII Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže da naslovni sud temeljem odredbe čl. 21. i čl. 22. ZM-a te 1048. ZOO-a donese sljedeću, Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužiteljica tužbenim zahtjevom od 25. ožujka 2024. godine, od tuženika kao nakladnika zahtijeva isplatu pravične novčane naknade u iznosu od EUR 4.000,00 na ime naknade neimovinske štete, a koju je tužiteljica navodno pretrpjela objavom sljedećih članaka:

1) dana 03.02.2024. godine na portalu jutarnji.hr pod naslovom «Imamo stotine poruke Turudića i Josipe Rimac, kandidat za šefa DORH-a prešutio sastanke: 'Napravi mi ono'», autora Marina Deškovića i Slavice Lukić; 2) dana 04.02.2024. godine u tiskanom izdanju Jutarnjeg lista pod naslovom «Turudić prešutio sastanke s Rimac», autorice Slavice Lukić. Tužiteljica također zahtijeva uklanjanje članka objavljenog na portalu jutarnji.hr. Tuženik ističe kako je predmetna tužba u cijelosti neosnovana, te u cijelosti osporava kako osnov tako i visinu tužbenog zahtjeva. Vezano za zatražene isprike, tuženik ističe kako isprike nisu objavljene iz razloga koje je glavni urednik Jutarnjeg lista i elektroničke publikacije jutarnji.hr naveo u svojim obavijestima, a to je da iste ne udovoljavaju zakonskim pretpostavkama za objavu. Naime, objava isprika u tekstu kako ih je podnositeljica zatražila ne bi bila u skladu sa odredbama Zakona o medijima. Ističe se kako glavni urednik nije dužan objaviti ispriku čija objava bi bila u suprotnosti sa zakonom i dobrim običajima, te čija objava bi prouzročila odgovornost nakladnika za štetu.

U konkretnom slučaju, podnositeljica zahtjeva za ispriku traži objavu teksta, kojim bi nakladnik i glavni urednik “priznali” povredu prava na zaštitu privatnosti, te prava na ugled, čast i dostojanstvo ovdje tužiteljice, kao i to da su “objavili, dopustili i omogućili objavu osobnih podataka, informacija i fotografija koje se tiču osobnog i privatnog života Josipe Pleslić, a koje sadrže senzacionalističke insinuacije te omalovažavanje Josipe Pleslić.” Tuženik ponovo ukazuje kako glavni urednik nije dužan objaviti takvu ispriku. Nadalje, tuženik skreće pažnju da je tužiteljica u zahtjevu za ispriku, postavila i zahtjev za uklanjanje članka objavljenog na portalu jutarnji.hr. Prije svega, tuženik ističe kako institut uklanjanja članka nije predviđen odredbama Zakona o medijima. Također, tuženik upućuje na nelogičnost zahtjeva u kojem tužiteljica prvo zahtijeva objavu isprike na način da je iz naslova vidljivo da se radi o isprici, te da se isprika i informacija na koju se odnosi isprika označi i poveže linkom, a zatim traži da se bez odgađanja ukloni predmetni članak. Slijedom navedenog, tuženik ističe kako se šteta u medijskom pravu prvenstveno nadoknađuje ispravkom, odnosno isprikom kada ispravak nije moguć, a tek onda naknadom u novcu.

Međutim, krivnjom tužiteljice objava isprike nije bila moguća, budući da tužiteljica nije podnijela valjane zahtjeve za ispriku sukladno odredbama Zakona o medijima. Vezano za točku IV) tužbe, tuženik ukazuje kako u istoj, tužiteljica citira dijelove utuženih članaka u kojima su sadržane informacije za koje tužiteljica tvrdi da su istoj prouzročili neimovinsku štetu. Tuženik ističe kako je samim pregledom utuženih informacija, razvidno da se radi o informacijama, koje po prirodi stvari nisu podobne prouzročiti povredu prava osobnosti, a još manje prouzročiti povredu prava osobnosti tužiteljice u mjeri da bi ista zbog toga imala pravo na ikakvu novčanu naknadu. - utužene informacije - «"Di si radosti", napisala je Josipa Rimac tadašnjem predsjedniku Županijskog suda u Zagrebu Ivanu Turudiću. "Di si lipa", odvratio joj je Turudić... WhatsApp poruke koje su godinama razmjenjivali Josipa Pleslić (bivša Rimac) i sadašnji sudac VKSa i predloženi kandidat za glavnog državnog odvjetnika Ivan Turudić kojima raspolažemo pokazuju da je njihov odnos sasvim drukčiji od onoga kako ga Turudić predstavlja.

Sadržaj mobitela Josipe Pleslić (prije Rimac), koje je USKOK zaplijenio, svjedoči da su tijekom godina, sve do njezina uhićenja 29. svibnja 2020. godine, sudac Turudić i ona razmijenili više stotina poruka i telefonskih poziva te se susreli više puta. Neki od njih dogodili su se i na Županijskom sudu u Zagrebu. Prepiska pokazuje i da te susrete nije inicirala samo ona, već i on. On čak i malo više.» «Rasvjetljavanje njegova odnosa s "kninskom kraljicom" podsjeća na ljuštenje luka.» «No, Turudića demantira sadržaj njihove prepiske koja je zabilježena u mobitelu Josipe Rimac. Na naš upit jučer Turudić nije htio komentirati sadržaj prepiske. U nastavcima objavljujemo najilustrativnije dijelove te prepiske koji bjelodano ukazuju na to zašto je u nekim slučajevima objava podataka iz istrage itekako u javnom interesu.» Tuženik ne spori da je objavio poruke, kako je gore navedeno, međutim spori da se radi o neovlaštenoj objavi, te objavi radi koje bi tužiteljica imala pravo na naknadu štete radi povrede prava osobnosti.

Tuženik skreće pažnju na sljedeće informacije: “WhatsApp poruke koje su godinama razmjenjivali Josipa Pleslić (bivša Rimac) i sadašnji sudac VKS-a i predloženi kandidat za glavnog državnog odvjetnika Ivan Turudić kojima raspolažemo pokazuju da je njihov odnos sasvim drukčiji od onoga kako ga Turudić predstavlja.”, iz kojih je razvidno s kojom svrhom su informacije objavljene, a iste nisu objavljene sa svrhom povrede osobnosti ovdje tužiteljice, već razotkrivanja informacija, iz kojih proizlazi da je Ivan Turudić, nekadašnji kandidat za glavnog državnog odvjetnika, a u trenutku sastava ovog podneska, glavni državni odvjetnik, lagao hrvatsku javnost. Slijedom navedenog, tuženik ističe kako je razvidno da u konkretnom slučaju prevladava interes javnosti u odnosu na pravo na zaštitu privatnosti tužiteljice. Nadalje, tuženik ukazuje da odredba članka 27. stavka 1. Zakona o medijima propisuje sljedeće: Novinar ima pravo izražavati stajalište o svim događajima, pojavama, osobama, predmetima i djelatnostima.

Tuženik ističe da iz citirane odredbe proizlazi pravo novinara, pa i autora ovdje utuženog članka, da temeljem prepiske Ivana Turudića i ovdje tužiteljice, iznese svoj vrijednosni sud oprirodi odnosa Ivana Turudića i ovdje tužiteljice, u kontekstu činjenice da je Ivan Turudić u javnosti davao izjave da isti nisu u prijateljskim odnosima. U tom smislu, tuženik ističe da je pravo novinara iznijeti vrijednosni sud da «rasvjetljavanje njegova odnosa s "kninskom kraljicom" podsjeća na ljuštenje luka.» Isto tako, tuženik navodi kako se ne radi o pretjeranom vrijednosnom sudu, budući da postoji dovoljno činjenične osnove, koja podupire navedeni vrijednosni sud, obzirom da je činjenica da “Novi sloj odnosa Turudić bi priznao tek kada bi ga novinari suočili s novim saznanjem o njihovu susretu te bi umanjivao njegovo trajanje, ali i važnost», što je razvidno iz teksta koji slijedi u nastavku utuženog članka. Stoga, tuženik skreće pažnju da se pravična novčana naknada dosuđuje, ako sud nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dok ovdje to nije slučaj.

Nadalje, tužiteljica u tužbi navodi da je “novinar, odnosno medij, (je) na nepoznat način, neovlašteno i bez odobrenja tužiteljice, došao do cjelokupnog sadržaja njezinog mobitela i svih privatnih dopisivanja! Nakon što je pribavio takav sadržaj tuženi je započeo s istraživanjem istog sadržaja te je bez znanja i odobrenja tužiteljice objavio sadržaj njezinog privatnog mobitela!” Tuženik ukazuje na konstrukciju tužiteljice u kojoj ista navodi da je novinar na nepoznat način došao do sadržaja mobitela, a potom u točki V) tužbe tvrdi da je nakladnik informacije prikupio na nezakonit način. Nadalje, tužiteljica u tužbi navodi kako se objavljene poruke tiču “osobnog i privatnog života tužiteljice, njezinog odnosa s trećim ljudima, načinom pozdravljanja, planiranju susreta itd.”, pa da je time grubo povrijeđeno pravo na privatnost iste. Tuženik ističe kako su u utuženim člancima objavljene određene poruke, koje je tužiteljica razmijenila putem mobilnog uređaja sa sljedećim osobama: - Ivanom Turudićem, visokim pravosudnim dužnosnikom, koji je u periodu od 01.01.2012. do 31.12.2015., te od 01.01.2017. do 31.12.2020. godine obavljao funkciju predsjednika Županijskog suda u Zagrebu, dok danas isti obnaša funkciju glavnog državnog odvjetnika;

- Milenkom Bašićem, poduzetnikom, ujedno i jednim od optuženika u «Aferi Vjetroelektrane», kojeg USKOK tereti da je davao mito ovdje tužiteljici. Tuženik ukazuje da “treći ljudi” nisu članovi obitelji tužiteljice, već jedan visoki pravosudni dužnosnik i jedan uspješni poduzetnik, obuhvaćen optužnicom u «Aferi Vjetroelektrane», kao i tužiteljica. Nadalje, tuženik ističe da informacije o “načinu pozdravljanja” i “planiranju susreta” nisu takve prirode da bi zbog objave istih tužiteljica imala pravo na pravičnu novčanu naknadu zbog prouzročenih duševnih boli. Tuženik je dojma da tužiteljica smatra kako ista ima pravo na naknadu štete, jer je tuženik objavio informacije koje “nije smio” objaviti. Tuženik ističe kako za navedeni stav ne postoji uporište ni u jednom pozitivnom propisu primjenjivom na ovopredmetni slučaj.

Naime, uporište za takav stav ne može se pronaći u odredbama Zakona o medijima, niti u odredbama Zakona o obveznim odnosima. Štoviše, Zakon o obveznim odnosima u svojim odredbama govori isključivo o popravljanju štete, kao jedinoj funkciji odgovornosti za štetu. Dakle, u našem pravnom sustavu, popravljanje štete je ne samo primarna, već i isključiva funkcija odgovornosti za štetu. Obzirom da naš pravni sustav ne priznaje kažnjavanje štetnika kao funkciju odgovornosti za štetu, tuženik ističe kako je neutemeljen stav tužiteljice da bi ista imala pravo na naknadu štete na osnovi toga što bi nakladnik objavio informacije koje “nije smio” objaviti. Tuženik ističe da objava informacije o nekoj osobi koja se “nije smjela” objaviti ne daje toj osobi automatizmom pravo na odštetu, već se mora raditi o netočnoj informaciji objavom koje je toj osobizaista prouzročena šteta. Nadalje, promašeni su navodi tužiteljice da u pogledu objavljenih poruka “nije postojalo opravdano zanimanje javnosti.” Tuženik ponovo ističe kako se u konkretnom slučaju ne radi o objavi poruka, koje bi se odnosile na intimu tužiteljice, već o porukama i informacijama za koje prevladava javni interes nad zaštitom privatnosti u odnosu na djelatnost novinara ili na informaciju.

Tuženik ističe kako su sporne objave doprinijele raspravi od javnog interesa, konkretno – da li je obzirom na objavljene informacije Ivan Turudić podoban biti izabranim na funkciju glavnog državnog odvjetnika. U prilog navedenom, tuženik dostavlja članak objavljen na portalu index.hr dana 05.02.2024. godine naslova: «Preko 120.000 ljudi glasalo u Indexovoj anketi o Turudiću. Pogledajte rezultate.» Tuženik smatra nepotrebnim obrazlagati da se u konkretnom slučaju ne radi o senzacionalizmu, kako to tvrdi tužiteljica, već o prvorazrednoj društvenoj i političkoj temi. Naime, objava spornih poruka je otvorila niz pitanja vezano za prijedlog Vlade Republike Hrvatske da se Ivana Turudića imenuje za glavnog državnog odvjetnika, obzirom na sve što je komunikacija između tužiteljice i Ivana Turudića otkrila, a osobito to da Ivan Turudić pred saborskim odborom, koji je saslušavao kandidate za glavnog državnog odvjetnika, nije govorio istinu. Nadalje, vezano za navode tužiteljice da ista «ne obavlja javnu službu, niti dužnost, a niti svojim izjavama, ponašanjem i drugim djelima u vezi s njezinim osobnim ili obiteljskim životom privlači pozornost javnosti», tuženik navodi sljedeće.

Josipa Pleslić je obnašala sljedeće javne dužnosti: - gradonačelnice Knina (u ukupnom trajanju od 10 godina);- saborske zastupnice (u trajanju od 1 godine); - državne tajnice u Ministarstvu uprave (u trajanju od 3 godine i 9 mjeseci). Tuženik navodi kako je Vlada RH dana 29.05.2020. godine razriješila dužnosti državnu tajnicu u Ministarstvu uprave. Naime, dana 29.05.2020. godine uhićeno je 13 osoba, među ostalim, ovdje tužiteljica. Dana 30.05.2020. godine MUP je objavio priopćenje za javnost iz kojeg proizlazi da je protiv 13 osumnjičenika policija podnijela kaznenu prijavu USKOK-u zbog sumnje na počinjenje i poticanje kaznenih djela trgovanja utjecajem, zloporabe položaja i ovlasti, davanja mita, davanja mita za trgovanje utjecajem i primanje mita. I.-osumnjičena u navedenom priopćenju za medije, te slučaju poznatom javnosti kao «Afera Vjetroelektrane» je ovdje tužiteljica, što je danas općepoznata činjenica. Tuženik ističe kako je dana 30.12.2022. godine, podignuta optužnica protiv devetero okrivljenika iz «Afere Vjetroelektrane», pa tako i protiv ovdje tužiteljice, o čemu je USKOK izvijestio javnost dana 30.12.2022. godine.

Nadalje, tuženik ističe kako je protiv tužiteljice podignuta optužnica dana 23.02.2022. godine, kada je podignuta optužnica protiv još 26 hrvatskih državljana zbog počinjenja kaznenih djela trgovanja utjecajem, poticanja na trgovanje utjecajem, zlouporabe položaja i ovlasti, poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti, davanja i primanja mita te davanja mita za trgovanje utjecajem. Tuženik skreće pažnju kako je činjenica da je protiv tužiteljice u veljači 2022. godine podignuta prva optužnica, općepoznata činjenica. U tom smislu, tuženik ističe kako je tužiteljica dugi niz godina obavljala javnu službu, odnosno dužnost i stoga primala plaću na teret sredstava državnog proračuna. Također, ističe se kako su kaznena djela zloporabe položaja i ovlasti, primanje mita, davanje mita, trgovanje utjecajem i davanje mita za trgovanje utjecajem sve redomkaznena djela protiv službene dužnosti. U tom smislu, tuženik ističe kako je interes javnosti za ovdje tužiteljicu opravdan.

Tuženik naročito ističe kako je opravdan interes javnosti za objavom sporne prepiske, obzirom da se u konkretnom slučaju ne radi o prepiski tužiteljice u kojoj bi se otkrivala intima iste, već se radi o prepiski sa osobom od kojih jedna obavlja istaknutu dužnost, te sa osobom koju se tereti da je tužiteljicidavala mito. Ovdje valja istaknuti kako objavljena prepiska ima posebnu težinu kada se uzme u obzir da je ovdje tužiteljica prvookrivljena u jednoj od najvećih korupcijskih afera, a da će se kazneni postupak nastaviti voditi u državno-odvjetničkom mandatu Ivana Turudića. Također, valja istaknuti kako se utužene informacije ne smiju promatrati izolirano, već se iste moraju sagledavati u cjelini teksta utuženog članka, zajedno sa cjelokupnom opremom pojedinog članka. Obzirom da se tekst svakog objavljenog članka mora sagledati u cjelini, tuženik ukazuje kako je razvidno da su autori u svakom članku, uz objavu poruka, čitateljima dali dodatne informacije kako bi objavljene poruke mogli staviti u kontekst.

Tuženik ističe kako se pregledom članaka u cjelini nameće zaključak kako se ovdje ne radi o otkrivanju ničije intime, već o otkrivanju za javnost važnih informacija. Vezano za navode iz točke V) tužbe, konkretno navode tužiteljice da objavljene poruke «ne predstavljaju dio spisa povodom (jedine) dvije optužnice koje se odnose na našu stranku (Kov-Us-12/2022 i Kov-Us- 139/2022)», tuženik u prilogu dostavlja članak objavljen dana 05.02.2024. godine naslova «USKOK se oglasio o porukama Rimac i Turudić», u kojem se navodi sljedeće: «Povodom Vašeg upita obavještavamo Vas da je tijekom istrage koju je ovaj Ured vodio protiv okrivljenice Josipe Rimac provedena dokazna radnja pretrage njezinih mobilnih uređaja. Cjelokupna komunikacija, kao i ostali podaci koji su pronađeni tom pretragom, pohranjeni su u digitalnom obliku. Navedeni cjeloviti podaci priloženi su uz zapisnik o pretrazi kao njegov sastavni dio, a nalaze se u sudskim spisima koji su formirani povodom optužnica koje je ovaj Ured 18. veljače 2022. i 29. prosinca 2022. podigao protiv imenovane pred Županijskim sudom u Zagrebu", rekli su iz USKOK-a.»

Tuženik također skreće pažnju na činjenicu da je USKOK dana 06.02.2024. godine na svojim internetskim stranicama objavio priopćenje u kojem, među ostalim, navodi sljedeće: “Također ističemo kako USKOK nije izvor poruka objavljenih u medijima i kako se cjelokupna komunikacija, kao i ostali podaci iz pretrage mobilnih uređaja okrivljenice, nalaze u sudskim spisima.” Nadalje, tuženik ukazuje da tužiteljica navodi kako “sve što je objavljeno prikupljeno je na nezakonit način”, a zatim i da je zbog navednog ista podnijela kaznene prijave protiv NN počinitelja. Prije svega, ističe se kako je Visoki kazneni sud Republike Hrvatske dana 21.02.2024. godine pod poslovnim brojem Kž-Us-128/2023 donio rješenje kojim se odbijaju žalbe okrivljenih, među ostalim i ovdje tužiteljice, kojima su isti tražili da se iz spisa predmeta sadržaj komunikacije mobilnih uređaja izdvoji kao nezakonit dokaz.

Zatim, tuženik ukazuje na sljedeće navode iz tužiteljičine kaznene prijave: “... podnositeljica zahtjeva postala je kolateral političko interesne akcije vezano uz izbor/neizbor g. Turudića za glavnog državnog odvjetnika, pri čemu su grubo povrijeđena prava podnositeljice zahtjeva očitim nezakonitim postupanjem NN osoba iz sustava. Pod plaštom brige za javni interes krije se interesni aspekt da g. Turudić ne postane glavni državni odvjetnik, neovisno o čemu je počinjeno kazneno djelo iz čl. 146. KZ-a i to nedozvoljena uporaba osobnih podataka, kao i kazneno djelo iz čl. 307. KZ-a i to povreda tajnosti podataka. Slijedom navedenog, moli se naslovno tijelo poduzeti sve potrebne radnje s ciljem utvrđivanja i progona počinitelja navedenih kaznenih djela.” Tuženik ukazuje kako je razvidno da tužiteljica u kaznenoj prijavi upire na “očito nezakonito postupanjem NN osoba iz sustava.” Isto tako, razvidno je kako je i samoj tužiteljici jasno da je povod za objavu spornih prepiski upravo kandidatura, odnosno izbor g. Turudića za glavnog državnog odvjetnika.

Vezano za navode tužiteljice da je sukladno Zakonu o kaznenom postupku istraga nejavna (tajna), tuženik ukazuje kako i sama tužiteljica navodi da su protiv iste podignute dvije optužnice, što znači da je istraga završena. Naime, sukladno Zakonu o kaznenom postupku, optužnicu podiže državni odvjetnik nakon što je završena istraga. Nadalje, tužiteljica navodi da se tuženik ne može ekskulpirati odgovornosti za štetu, navodeći kako se ekskulapcijski razlozi ne odnose na osobne podatke kojih je tajnost propisana zakonom te na informacije prikupljene na nezakonit način. Valja istaknuti da tužiteljica paušalno navodi da su objavljeni osobni podaci kojih je tajnost propisana zakonom, ne precizirajući o kojim podacima se radi. Isto tako, tužiteljica paušalno tvrdi da se radi o informacijama prikupljenim na nezakonit način, navodeći da se radi «o izravnom objavljivanju materijala koji su novinaru dani.»

Tuženik ističe da «objavljivanje materijala koji su novinaru dani» nije istoznačno objavljivanju informacija prikupljenih na nezakonit način. Nadalje, tuženik ističe kako su osobito neuvjerljivi sljedeći navodi iz tužbe: «Tužiteljica je također bio uznemirena i činjenicom da je objavljen njezin identitet iako tužiteljica nije javna osoba niti (već nekoliko godina) sudjeluje u političkom životu niti je dala ikakvog povoda da se o njoj na takav način piše.» Naime, tužiteljica, kao dugogodišnja sudionica političkog života ne pripada grupi anonimnih, odnosno javnosti nepoznatih osoba, čiji identitet bi javnosti bio otkriven ovdje utuženim člancima. Nadalje, tuženik ističe kako je politički život tužiteljice prekinut dana 29.05.2020. godine, kada je Vlada RH istu razriješila dužnosti državne tajnice u Ministarstvu uprave, a razlog za razrješenje bilo je upravo uhićenje tužiteljice zbog sumnje na počinjenje kaznenih djela protiv službene dužnosti. Stoga, tuženik navodi kako činjenica da je politička karijera tužiteljice završila zato što je ista optužena za počinjenje kaznenih djela, ne utječe na pravo javnosti da bude informirana o tijeku postupaka u kojima je ista okrivljenik.

Također, tuženik navodi da kada su osobe koje obavljaju javnu službu ili javnu dužnost u pitanju, javnost ima pravo biti informirana i ima pravo na istinu. Vezano za navode tužiteljice da ista nije «dala ikakvog povoda da se o njoj na takav način piše», tuženik navodi da je nejasno kakav je to «način», dok tužiteljica navedeno u tužbi ne obrazlaže. U tom smislu, tuženik ističe kako se utuženim člancima tužiteljicu ni na koji način ne kritizira, vrijeđa i/ili omalovažava, niti se zadire u tužiteljičinu privatnost. Vezano za navode tužiteljice da je sadržaj koji je tuženik objavio izazvao «takav učinak da su za tužiteljicom na ulici vikali “Di si lipa”, da je Internet preplavljen takvim komentarima», tuženik ističe kako isti ne snosi odgovornost za eventualne povrede kojih bi počinitelji bili treće osobe, te da tužiteljica nema pravo po toj osnovi na naknadu štete od ovdje tuženika. U konačnici, tuženik navodi kako je nejasno što je pogrdno ili prijeteće u rečenici “Di si lipa”, dok tužiteljica navedeno u tužbi ne obrazlaže.

Tuženik ponovo ističe kako je objavljivanje prepiske između tužiteljice i Ivana Turudića bilo od izuzetne važnosti za javnost, obzirom da je ta prepiska pokazala da je Ivan Turudić, kao kandidat za glavnog državnog odvjetnika, lagao pred saborskim Odborom za pravosuđe. U tom smislu,tuženik navodi kako objava poruka “Di si lipa”, te “Radosti u Zg” jest od opravdanog interesa javnosti. U prilog navedenom, tuženik izdvaja dio teksta utuženog članka kako slijedi: “Na sastanku saborskog Odbora za pravosuđe 17. siječnja zastupnica Sandra Benčić nizom potpitanja pritiskala ga je da joj odgovori zbog čijeg je predmeta Josipa Rimac došla k njemu na sud intervenirati i je li bila riječ o predmetu Inje Bašića, brata Milenka Bašića, vlasnika vjetroparka Krš Pađene na čijem je platnom popisu, prema nalazima USKOK-a, Rimac bila. Turudić joj je odgovorio kratko, tvrdeći da ju je tijekom tog posjeta prekinuo čim je rekla da predmet nije njezin. I glasom koji ne trpi dalje propitkivanje, zapečatio: "Sve sam oko toga pojasnio".

No, Turudića demantira sadržaj njihove prepiske koja je zabilježena u mobitelu Josipe Rimac.” Vezano za navode tužiteljice da je tuženik na “senzacionalan način objavio sadržaj mobitela tužiteljice, a sve pod krinkom javnog interesa u odnosu na imenovanje g. Turudića”, tuženik navodi kako u konkretnom slučaju nema govora o senzacionalizmu. Tuženik ističe kako se ovdje ne radi o objavi poruka, koje bi se odnosile na intimu tužiteljice, već o porukama i informacijama za koje prevladava javni interes nad zaštitom privatnosti u odnosu na djelatnost novinara ili na informaciju. Također, tuženik ističe kako su sporne objave doprinijele raspravi od javnog interesa, konkretno – da li je obzirom na objavljene informacije Ivan Turudić podoban biti izabranim na funkciju glavnog državnog odvjetnika. Nadalje, tuženik navodi da iz razloga što su u utuženim člancima objavljene istinite informacije i iz razloga što objavljivanjem utuženih članaka tužiteljici nije nastala šteta, nije osnovan ni zahtjev tužiteljice kojim ista traži uklanjanje utuženog članka sa portala.

Valja istaknuti kako su u konkretnom slučaju objavljene istinite informacije, što među strankama ovog postupka nije sporno. Naime, radi se o autentičnoj prepisci, a ne o informacijama koje bi novinari fabricirali, a potom tuženik objavio. Stoga, tuženik navodi kako je u odnosu na utužene informacije ostvarena pretpostavka iz odredbe članka 21. stavka 4. alineje 3. Zakona o medijima, koja propisuje da nakladnik ne odgovara za štetu ako je informacija kojom je šteta učinjena: - utemeljena na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne i poduzeo je sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, a postojalo je opravdano zanimanje javnosti za objavljene informacije i ako je postupano u dobroj vjeri. Tuženik ističe kako su autori utuženih članaka postupali u dobroj vjeri kada su utužene članke napisali, a nakladnik iste objavio, te ističe kako su članci napisani i objavljeni u interesu javnosti, a ne s ciljem da se našteti ovdje tužiteljici.

Vezano za utužene navode “Rasvjetljavanje njegova odnosa s "kninskom kraljicom" podsjeća na ljuštenje luka”, tuženik ističe kako je ostvarena pretpostavka iz odredbe članka 21. stavka 4. alineje 6. Zakona o medijima, koja propisuje da nakladnik ne odgovara za štetu ako je informacija kojom je šteta učinjena: - proizašla iz vrijednosnih sudova autora čije je objavljivanje bilo u javnom interesu i ako je ta informacija dana u dobroj vjeri. Tuženik ponovo skreće pažnju kako je Ivan Turudić i prijašnjih godina od strane novinara bio pitan o prirodi odnosa sa tužiteljicom, te da su Ivanu Turudiću dana 17.01.2024. godine, članovi saborskog Odbora za pravosuđe postavljali pitanja o ovdje tužiteljici, a na koja pitanja je isti odgovarao, što sve govori u prilog činjenici da se radi o informacijama od opravdanog interesa javnosti. U prilog navedenom, tuženik dostavlja članak objavljen na portalu index.hr dana 03.02.2024. godine naslova: «Kako je Turudić govorio o Rimac: Ma nismo mi prijatelji, nije to bila ciljana kava.» Ovdje valja ponoviti kako je Ivan Turudić u javnim istupima navodio kako se radi samo o poznanstvu.

Tuženik skreće pažnju da su pretjerani oni vrijednosni sudovi za koje ne postoji dovoljno činjenične osnove, koja iste podupire. Uzimajući u obzir objavljenu prepisku, tuženik navodi kako je razvidno da je autor imao dovoljno činjenične osnove koja podupire iznesene vrijednosne sudove. U odnosu na tvrdnje tužiteljice da su otkriveni osobni podaci kojih je tajnost propisana zakonom, te da su objavljene informacije prikupljene na nezakonit način, tuženik ističe kako se radi o paušalnim tvrdnjama, koje tužiteljica u tužbi ne obrazlaže, a još manje dokazuje. Nadalje, tuženik ističe kako utužene informacije objektivno nisu mogle povrijediti pravo osobnosti tužiteljice, a kamo li u mjeri potrebnoj da bi sud utvrdio potrebnim naložiti isplatu ikakve novčane naknade. Tuženik navodi da za dosuđivanje pravične novčane naknade nije dovoljno da se tužiteljica (subjektivno) osjeća pogođenom informacijama iz članka, već je potrebno dokazati da se radi o takvim informacijama koje su objektivno nanijele štetu pravu osobnosti tužiteljice.

Tuženik ističe kako u utuženim člancima nema ničeg uvredljivog, te da utužene informacije nemaju takva svojstva da bi prosječan čitatelj o tužiteljici zauzeo negativan stav, kada se uzmu u obzir sve informacije o tužiteljici, koje su dostupne javnosti već niz godina. Tuženik skreće pažnju na činjenicu tužiteljičina uhićenja 2020. godine, te činjenicu da od tada svi mediji prate i izvještavaju javnost o svim okolnostima vezanim za slučajeve zbog kojih je USKOK protiv tužiteljice podigao optužnice. Uzimajući u obzir navedeno, kao i činjenicu da su u medijima objavljeni brojni transkripti razgovora ovdje tužiteljice sa uključenima u afere, tuženik navodi kako je javnost već imala priliku stvoriti dojam o osobi i djelu ovdje tužiteljice, te da utužene informacije nisu takve naravi da bi tužiteljici narušile ugled, koji ista uživa u javnosti. Konačno, tuženik u cijelosti osporava visinu zahtjeva za naknadom nematerijalne štete, te navodi kako je nejasno po kojim parametrima je tužiteljica odredila njegovu visinu, osobito jer u tom dijelu zahtjev tužiteljice nije obrazložen.

Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti, te da obveže tužiteljicu na nadoknadu parničnih troškova tuženiku zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja, u dokaznom postupku sud je izvršio uvid u: preslike članaka, zahtjev za objavu isprike, od 20.02.2024.g., zahtjev za objavu isprike, od 20.02.2024.g., kaznena prijava, kodeks časti novinarske etike, dopis tuženika od 21.02.2024.g., dopis tuženika, od 23.02.2024.g., članak objavljen na 24sata.hr dana 03.02.2024. godine, članak objavljen na zadarski.slobodnadalmacija.hr dana 17.02.2023. godine, priopćenje objavljeno na uskok.hr dana 23.02.2022. godine, članak objavljen na index.hr dana 23.02.2022. godine, članak objavljen na index.hr dana 05.02.2024. godine, priopćenje objavljeno na uskok.hr dana 06.02.2024. godine, članak objavljen na n1info.hr dana 23.04.2024. godine, rješenje Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 21.02.2024. godine, posl. br.

Kž-Us-128/2023, članak objavljen na portalu index.hr dana 05.02.2024. godine (naslova "Preko 120.000 ljudi glasalo u Indexovoj anketi o Turudiću."), članak objavljen na portalu index.hr dana 03.02.2024. godine, saslušane su stranke i svjedokinja Lukić. Druge dokaze sud nije izvodio temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP). Valja reći, da je temeljem odredbe čl. 219.st.1. ZPP-a, svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili pobija navode i dokaze suprotne strane, što znači da svaka stranka treba dokazivati istinitost tvrdnje o postojanju činjenica koje su za nju povoljne pa u situaciji kada stranka nije podastrla sudu dovoljno adekvatnih dokaza kojom se utvrđuje činjenica na koju se ista poziva u svoju korist sud izvodi zaključak da ta činjenica nije dokazana te da navedena tvrdnja nije točna. Ocjenjujući izvedene dokaze sud je kao vjerodostojne prihvatio sve isprave koje su pročitane i u koje je izvršen uvid na glavnoj raspravi, s time da je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u vezu s drugim dokazima, te odredbama zakona.

Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan. Tužiteljica, saslušana kao stranka u postupku, je ispripovijedala da ostaje kao kod navoda u tužbi. Tužiteljica navodi da se trenutno vode kazneni postupci od svibnja 2020., podignute su i optužnice (nepotvrđene), s time da sadržaj spornih poruka ne predstavlja supstrat niti jedne od navedenih optužnica. Sudac upućuje tužiteljicu ukloniti pisani materijal iz kojeg čita neke informacije. Tužiteljica navodi da kada su joj oduzimali aparate, sadržaj je pohranjen na medijima, a objavljen je iz Celebrite programa, i dostupan je djelatnicima MUP-a pa smatra da se postavlja pitanje diskreditacije tužiteljice u postupku i ev. loše percepcije o njoj prilikom donošenja odluka. Smatra da interesa javnosti za ovako nešto nema. Na direktni upit suca, imajući u vidu da je upravo to bitan dio činjeničnog supstrata same tužbe, a to je da li su poruke autentične, tužiteljica odgovara da je postojala komunikacija između nje i Turudića ali da ne može potvrditi sam sadržaj poruka, na upit suca da li se sjeća da li su te poruke autentične, odgovara na isti način.

Za članke je saznala prvi puta na portalima Jutarnjeg lista, bila je iznenađena jer smatra da navedeni sadržaj nema nikakve veze sa njenim drugim predmetima. Suglasnost za objavu poruka nije dala, a nije ju nitko niti kontaktirao od novinara, niti ju kontaktirao autor spornog teksta. Medijska hajka koja se digla zbog objavljenih tekstova uznemirila je njen privatan i poslovni život. Čitajući navedene tekstove, kao i npr. grafite po javnim prostorima sa riječima: "Di si lipa, di si radosti", prouzročili su stres kod tužiteljice u privatnoj sferi. Tužiteljica je udata. Sadržaj poruka zbog svojih implikacija stvorio je određenu nelagodu kod njenog supruga, no on poznaje odnose, a teže je bilo objašnjavati samu interpretaciju poznanicima i drugim osobama koji nisu toliko upoznati. Tužiteljica navodi da joj sadržaj oduzetih mobilnih aparata nije prezentiran već isključivo analiza tog sadržaja. Zbog posljedica objavljenih tekstova, te brojnih upita i poruka, tužiteljica navodi da je zatražila i liječničku pomoć (psihijatra dr. Olivera Ojdanića), a koja joj je i pružena kroz liječenje.

Tužiteljica navodi da je javna osoba već 20 godina pa nema problem sa komunikacijom no zbog cijelog niza ovih događaja osjećala se kao žrtva zbog dnevno političkih potreba u obračunu oko izbora državnog odvjetnika. Svjedok Marin Dešković, novinar tuženika, odbio je odgovoriti zbog zaštite osobe/osoba koje su navedene podatke njemu prezentirane, na koji je način došao do podataka u tekstu. Na upit da li je prije objave tekstova kontaktirao tužiteljicu, odgovara da je prije objave samog teksta oko 5 mjeseci prije upravo to i pokušao i to putem kolegice Ivane Rožić i njezine odvjetnice Lidije Horvat. To je učinio upravo zato jer je bila emisija nedjeljom u 2 gdje gostovao Turudić koji je spomenuo postojanje poruka što se može provjeriti odnosno da je sa tužiteljicom razmjenjivao poruke, međutim, i Rožić i Horvat odbile su omogućiti kontakt sa tužiteljicom uz obrazloženje da ona za to nije zainteresirana. Napominje da je upravo precizno postavio pitanje Rožić i Horvat zašto želi razgovarati sa tužiteljicom dakle isključivo zbog navedenih poruka i odnosa sa Turudićem.

Svjedok navodi da je igrom slučaja nedavno tužiteljicu upoznao u nekom lokalu. Svjedok odbija odgovoriti na pitanje kakvu vrstu informacija je dobio od neidentificiranog izvora., da li usmeno, da li pismeno. Svjedok odgovara da misli da se radilo o Whatsapp ili Viber porukama, a možda čak i SMS porukama ali nije siguran. Njegov pretpostavljeni kod tuženika je tada bio Goran Ogurlić, ne sjeća se s kim je sve osim njega kontaktirao. On osobno se nije konzultirao sa pravnom službom tuženika, a je li urednik to učinio to ne zna. Ime i prezime Gorana Krznarića prepoznaje, on je suprug Ane Hanžeković, vlasnice Jutarnjeg lista i istovremeno načelnik kriminalističke policije u policiji G. Zagreba, svjedok već 20-ak god. Izvještava sa suda kaznene predmete, pa poznaje navedenu osobu isključivo na taj način, ne osobno, dakle, iz viđenja ali njegov aparata nema. Svjedok kategorički navodi da s njim nikada u životu o konkretnom slučaju nije razgovarao. Svjedok navodi da nakon što je dobio "materijale", dakle nakon spomenute Stankovićeve emisije, tužiteljicu više nije pokušao kontaktirati.

Na upit kako je provjerio autentičnost poruka bez kontakta sa tužiteljicom, on odgovara da je to saznao putem drugih neimenovanih osoba s time da svjedok navodi da se te poruke nalaze u pomoćnim omotima kaznenih spisa, a dostupne su i obranama okrivljenika, a ako je dobro shvatio ima oko 40 okrivljenika. Sudac stječe dojam da svjedok nije siguran u odgovor na precizno postavljeno pitanje koje se odnosi isključivo na konkretne poruke, uz konstataciju suca da je riječ o pravnom laiku odnosno osobi nevičnoj pravu, a nakon što mu je pitanje detaljno razjašnjeno odnosno da se odnosi isključivo na poruke iz ovog parničnog postupka svjedok navodi da ne želi odgovoriti na ovo pitanje, svjedok samo pretpostavlja da bi se te poruke nalazile u spomenuta 4 spisa. Svjedok navodi da je vjerodostojnost bila dovoljno jaka od neimenovanih osoba koje su mu dale materijal no unatoč tome je i dalje vršio provjere putem drugih neimenovanih drugih osoba, a po logici stvari je zaključio da bi se navedene poruke nalazile u spomenutim spisima predmeta jer su tamo u popisu dokaza bile navedene i druge poruke iz istih pretraga mobitela.

Na upit zašto svjedok smatra da su navedene poruke predmet javnog interesa, svjedok odgovara da zato jer su izuzete iz mobitela bivše državne tajnice u najvećoj antikorupcijskoj aferi u posljednjih 10-ak godina s time da je i 40ak visokorangiranih državnih službenika završilo u kaznenom postupku među kojima je nekoliko ministara. Druga strana tih poruka odnosno drugi sugovornik u tim poruka je tada u vrijeme objave sudac Visokog kaznenog suda i kandidat Vlade za mjesto glavnog državnog odvjetnika. Također, premda su te poruke postojale i prije gospođa Pleslić odbijala je o njima javno govoriti dok ju je on pitao to, dok je g. Turudić ili jako umanjivao njihov sadržaj ili ga potpuno negirao odnosno govorio neistine o tome. Ne sjeća se tko je odlučio objaviti fotografiju odnosno screenshot poruka, a navodi da nije svjestan da bi time otkrio izvor samih poruka. Na upit da li je bio svjestan da li su objavljene stvari tada bile tajne svjedok odgovara da po njegovom sjećanju to tada nije bilo zabranjeno odnosno nije bio donesen Lex AP koji je ujedno donesen zbog navedenih poruka, a navodi da je tužiteljica sama bila razgovarala o razmjeni poruka sa glavnom državnom odvjetnicom, ne sjeća se točno.

 Na pitanje koja je svrha članka, skreće se pažnja pun. tuženika da je svjedok već djelomično odgovorio na to pitanje prethodno, također svjedok ističe da je nekoliko dana prije objave ovog teksta kandidat za glavnog državnog odvjetnika bio Ivan Turudića bio ispitivan od strane hrvatskog parlamenta i bio upitan upravo za vrstu kontakata sa tužiteljicom, sa brojem njenih posjeta na njegovog radnom mjestu na Zagrebačkom županijskom sudu, te pogotovo razlozima njenog dolaska na sud, govorio stvari koje su u suprotnosti sa sadržajem poruka. Na upit zašto po primanju materijala nije pokušao opet kontaktirati tužiteljicu, svjedok odgovara da je zaključio da bi njegov pokušaj završio na isti način kao i prvi put odnosno da ne bi uspio. Svjedokinja Slavica Lukić, novinarka, znala je zašto je na sudu, obaviještena je tome putem pravne službe svog poslodavca. Do poruka koje su predmet tužbe došla je putem službenog izvora čiji identitet je dužna štititi, sve primjenom novinarskih metoda. Na upit u kojem formatu je dobila poruke (digitalno ili štampano), odbija odgovoriti, navodi samo da je bilo važno da je izvor pouzdan.

Tužiteljicu nije kontaktirala, iz dva razloga, a prvi je da je kolega Dešković već dobio negativan odgovor od tužiteljice koju je pokušao kontaktirati, a drugo autentičnost poruka uopće nije bila upitna uz činjenicu da tužiteljica niti ne osporava autentičnost u tužbi. Na upit zašto je svjedokinja bila mišljenja da je riječ o javnom interesu, svjedokinja odgovara da je u tom trenutku bio u tijeku izbor glavnog državnog odvjetnika za koje mjesto je bio predložen Ivan Turudić, a navedeni kandidat nije govorio istinu kada je izjavio da je primio tužiteljicu kao predsjednik suda samo jednom kao i da nije točno da bi ju navodno prekinuto kada je shvatio zbog kojeg predmeta je došla odnosno da nije došla zbog svog predmeta. Detaljnom rekonstrukcijom materijala shvatili su da je odlazila kod njega 3 puta, i to zbog "intervencije", a koja se odnosila na slučaj Inje Bašića, u odnosu na koju osobu je bila u tijeku istraga, a o čijem kaznenom progonu je odlučivao upravo sam kandidat Turudić, odnosno sud na kojem je on bio predsjednik, tako da je javni interes više nego jasan kako bi se tijelima koje odlučuju o njegovom izboru, dale jasne informacije.

Razjašnjenja radi, Inja Bašić je brat Milenka Bašića. Krznarića ne poznaje, zna da radi u kriminalističkoj policiji te da je suprug vlasnice HANZA MEDIA d.o.o. kontakte s njim nije imala. Na upit da li je svjedokinja imala saznanja o pravnoj važnosti navedenih poruka i njihovom statusu u kaznenom postupka, ista navodi da je njoj kao novinarki bilo bitno da li su podaci u porukama točni i da li su u javnom interesu, a posebna briga pruža se zaštiti malodobnih osoba o čemu u konkretnom slučaju nije riječ. O kategoriji autentičnosti svjedokinja je odlučila i dala takav čvrsti sud zbog niza okolnosti koje su vodile u nedvojben zaključak sve uz činjenicu da je izvor kao takav služben. Iskaz tužiteljice sud je ocijenio kao subjektivnim i djelomično neistinitom, dok je iskaz svjedoka Lukić i Dešović ocjenjen istinitim u odlučnim dijelovima. Sporno je pitanje u ovom parničnom postupku, ima li tužiteljica pravo na naknadu štete zbog tekstova pobliže objavljenih u tužbi, a kojima je temelj elektronska (WhatsAPP komunikacija) između tužiteljice i Turudića, a sadržaj kojih je pobliže naveden u tužbi u cilju izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja i stalnog prepisivanja. 

Na ovo pitanje sud odgovora negativno. Tužiteljica tako tvrdi, da joj je objavljivanjem spornih poruka počinjena "nemjerljiva neimovinska šteta povredom prava osobnosti", čast, dostojanstvo, ime i privatnost, obiteljski mir, da osjeća uznemirenost, iako nije politička osoba već nekoliko godina (po navodima u tužbi). U postupku je također utvrđeno, da se protiv tužiteljice vodi nekoliko kaznenih postupka sa podignutim optužnicama, s time da sadržaj spornih poruka odnosne elektroničke komunikacije nije sadržaj tih postupaka – tuženik nije dokazao drugačije. Temeljno pitanje koje interesira ovaj sud, a koje je okosnica daljnjih zaključaka je, da li je jedan od sukreatora tih poruka upravo sama tužiteljica. Tako je tužiteljica, na direktan upit suca o istome, odgovorila da cit: "između nje i Turudića ali da ne može potvrditi sam sadržaj poruka, na upit suca da li se sjeća da li su te poruke autentične, odgovara na isti način." kraj citata.

Odgovor tužiteljice je, po ocjeni suda, hotimice ambivalentan, no istovremeno predstavlja logičku dvojbu: ako poruke nisu autentične, tada tužiteljica ima osnovan razlog za uznemirenost i doista bi postoji opravdano juridičko uporište za razmatranje eventualne dosude naknade štete zbog povrede prava osobnosti jer bi iste bile lažne; međutim, ako su poruke autentične, tada je logički i istina ono što u njima piše, a tužiteljica ne bi mogla osjetiti niti nikakvu uznemirenost zbog istine - koja po samoj definiciji logike ne može nikoga vrijeđati. Ovaj sud smatra da je tužiteljica, upravo zbog načina na koji je odgovorila na postavljeno pitanje, potpuno sigurno jedna od sukreatora elektroničkog dopisivanja sa Turudićem. Dakle, arugumentum a contario, da tome nije tako, sasvim bi sigurno nijekala da je sukreatorica istih, a što nije učinila, s time da njezina tvrdnja da se "ne sjeća" autentičnosti zasigurno nije uvjerljiva a niti logički istinita. Nije sporno da je tužiteljica bila gradonačelnica Knina, saborska zastupnica i državna tajnica u Ministarstvu uprave, dakle nedvojbeno politički itekako angažirana, a nije sporna niti činjenica nekoliko kaznenih postupaka pokrenutih protiv tužiteljice i to za teška kaznena djela vezana za korupcijske afere, imajući i u vidu da je tužiteljica bila uhapšena dok je još bila na funkciji državne tajnice, a koji su svi podaci i javno dostupni te lako provjerljivi.

Očito je, da je već samim time tužiteljica dospjela dodatno u interes javnosti. Dakako, činjenica je i da se sami navedeni kazneni postupci protiv tužiteljice - prateći tijek vremena od početka istih pa do pisanja ove presude, nastavljaju upravo tijekom mandata Turudića kao glavnog državnog odvjetnika. Stoga, tvrdnja tužiteljice da nije javna osoba (u tužbi) kontradiktorna je - i posljedično neistinita - njezinom iskazu na raspravi kada je jasno potvrdila da cit: " je javna osoba već 20 godina pa nema problem sa komunikacijom" kraj citata.. Za zaključiti je - uz poveznu činjenicu da je Turudić glavni državni odvjetnik, doista točna argumentacija tuženika da se u konkretnom slučajnu ne radi o pukom senzacionalizmu već o kritično bitnoj temi za javnost, imajući u vidu i tijek političkog izbora Turudića za glavnog državnog odvjetnika i raspravi o tom pitanju, a svesuprotno navodima tužiteljice koja potpuno neosnovano tvrdi da "nema interesa javnosti" za tako nešto. Slijedom navedenog, konačan je zaključak prethodnih navoda, da su obje osobe – tužiteljica i Turudić u spornoj elektroničkoj komunikaciji javne osobe, obje u trenutku nastajanja poruka na visokim državnim/političkim funkcijama (koje uzgred budi rečeno financiraju građani kao porezni obveznici), a tužiteljica stoga nema, niti može imati jednako pravo na senzibilnost u zaštiti osobnosti kao prosječna anonimna osoba koja nije u takvoj situaciji, a o čemu je aktualna sudska praksa već nebrojeno puta iznijela identično shvaćanje i jasan stav.

Posljedično, i same poruke kao predmet komunikacije su zasigurno od javnog interesa uzimajući u obzir pozicije u društvu i obilježja oba kreatora poruka. Što se tiče načina pribavljanja poruka, u spisu nema dokaza koji bi nedvojbeno upućivali da je iste tuženik pribavio na bilo kakav nezakonit način, uz utvrđenje suda da je novinar prije pisanja teksta pokušao kontaktirati tužiteljicu, ali neuspješno, kako je i pobliže opisao a čemu sud u potpunosti vjeruje. Ovaj je sud stava, da ako se tužiteljica osjeća iz nekog razloga pogođenom zbog objave navedenih poruka u javnosti, nema pravo na naknadu zatražene štete iz prethodno navedenih razloga, kao i činjenice da u samim tekstovima nema ničeg uvredljivog već je riječ o vrijednosnim stavovima novinara koji su tekstove pisali (uz doduše nešto ironičnih elemenata), s time da je notorna činjenica lako provjerljiva u elektronskim medijima i kao takva notorna, da su same poruke otvorile veliki niz bitnih pitanja tijekom rasprave u imenovanju Turudića za glavnog državnog odvjetnika, što je pozitivna karakteristika demokratskog društva.

 Preostala argumentacija parničnih strana nije odlučna pa nije niti posebno obrazlagana. Imajući u vidu sve navedeno, tužbeni je zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan. Što se tiče troška parničnog postupka, tuženiku je, sukladno 154. st. 1. i 155. ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje OT), te troškovniku dosuđen sljedeći trošak postupka i to za: sastava odgovora na tužbu 100b Tbr. 8/1, 2 podneska svaki po 100b Tbr. 8/1, te 4 ročišta svako po 100 bodova Tbr. 9/1, ukupno 700 bodova, što uz vrijednost boda od €2 i PDV-t 25% iznosi €1750. Kamate nadosuđeni trošak ovog parničnog postupka teku od dana donošenja ove odluke, po prethodno kamatnoj stopi sukladno odredbi čl. 29 Zakona o obveznim odnosima.  Tužiteljica je izgubila ovu parnicu pa nema pravo na trošak ovog parničnog postupka (čl. 152 ZPP-a).' - piše u presudi suca Marka Duka koja nosi datum 26. rujna ove godine. Protiv te presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana sukladno Zakonu o parničnom postupku. Naloženo je ujedno tužiteljici platiti sudsku pristojbe na tu odluku u iznosu od 43,23 eura.