Cijeli život Žuži je javnost uvjeravala kako je ona tek obična švelja koja je sve zaradila sa svojih deset prstiju. No, tek nakon njezine smrti doznali smo za međunarodnu istragu vrijedne Ka Nefer Nefer maske iz 19. egipatske dinastije koja je nestala iz faraonske grobnice a potom završila u muzeju St. Louis. Poznat je mit kako sve koji imaju posla s blagom faraona sustigne neko prokletstvo. Je li Žuži sustiglo posthumno faraonsko prokletstvo u obliku svađe u sudskog procesa njezine kćeri i sina koji su se posvađali zbog nasljedstva i završili u sudskom sporu zbog brojnih stanova i vila koje im je postavila nekoć najpoznatija 'švelja' i prva seksološka kolumnistica u Hrvatskoj.

Lajkajte našu facebook stranicu

facebook.com/imperijal.net

Žuži Jelinek je zasigurno jedna od kultnih i nezaboravnih pojava na širim regionalnim prostorima. Znana je ne samo kao kreatorica koja je šivala za Titovu suprugu Jovanku Broz već i kao osoba koja se drznula moćnom jugoslavenskom lideru reći NE i uteći u Ženevu. Bila je obiteljska i seksualna savjetnica prije nego što je to postalo popularno zanimanje. Činilo se kako ništa ne skriva od javnosti: svoje bračne i izvanbračne tajne, 4 vjenčanja i sve rastave, izbor i uporabu seksualnih pomagala, putovanja svijetom i život među svjetskom elitom u Ženevi?  

No, tko je bila Žuži Jelinek? Je li se iza lica svjetske dame i kreatorice skrivala kraljica crnog tržišta svjetskih umjetnina? Kako je Žuži dospjela u sudske spise u SAD-u i zašto je američkom novinaru rekla "Kako njezina djeca nemaju pojma što ona sve posjeduje". Tko je Žuži uveo u svijet šverca najvrijednijih svjetskih umjetnina? Je li posmrtna egipatska maska, vrijedna milijune dolara, jedini slučaj na kojem je "pala"? Je li Žuži zapravo putovala svijetom kako bi švercala umjetnine iz egzotičnih krajeva do Švicarske a ne samo da bi sudjelovala na revijama kako je to godinama medijima predstavljala?

Sva ta pitanja dobit će samo djelomične odgovore u ovom tekstu.  Čini se da je Žuži Jelinek za života bila puno više od onoga što su ljudi o njoj mislili. Kroz ovaj članak isplivat će i likovi beskrupuloznih Libanonaca, trgovaca umjetninama iz Švicarske Alija i Hichama Aboutaama s kojima je bila povezana? Doznat ćete i kako su oni preživjeli optužbe za šverc umjetnina te kako i danas u Ženevi i New Yorku trguju umjetninama iz drevnog Egipta, Grčke, Rima...

Zato, pođite s nama, barem u mislima, na uzbudljivo putovanje u središte nikad dosad otkrivenih Žužinih tajni. Promatrajući događaje i optužbe koji su uslijedili u njezinoj obitelji poslije smrti i ukopa na Mirogoju, možemo se zapitati je li i besmrtnu Žuži sustiglo faraonsko prokletstvo. Naime, tek što je njezin lijes 2016. položen ispod monumentalnih arkada na zagrebačkom Mirogoju uslijedila je svađa između njezinog sina Ivice Jelineka i kćeri Diane Marazze a koja je izrodila sudsku bitku za nasljedstvo. 

Nedavno je proteklo pet godina od smrti nezaboravne Žuži Jelinek. Umrla je u Zagrebu u 96.-oj godini 23. siječnja 2016. godine. Nakon njezine smrti njezini su se nasljednici, sin i kći raskolili oko nemalog i vrijednog nasljedtsva koje je ostalo iza Žuži. Drevna je priča o misterioznim smrtima i nesretnim sudbinama svih koji su bili u doticaju s blagom iz egipatskih grobnica. Ima li u tome više metafizičke i stvarne istine nego što je prosječan čovjek u stanu povjerovati. Je li moguće da prokletstvo iz vladarske grobnice sustiglo Žužinu obitelj pa je zato njezina kćer Diana Marazza optužila brata da je trovao majku?

Okreće li se Žuži u grobu zbog riječi svoga sina koji kaže da se za "staru dobro brinuo pa je zato i doživjela skoro 100"? Inače oboje Žužine djece i nasljednika vrhunski su osigurani. Kći Diana Marazza trguje nekretninama preko tvrtke Fiducia-Art koju je osnovala u švicarskom Paradisu a koji sada posluje na njezinoj kućnoj adresi u švicarskom Viganellu pokraj Lugana? Može li Žužina kćer uspjeti u sudskoj bitci s bratom zbog vrijednih nekretnina koje je naslijedio u Ženevi i Opatiiji temeljem Ugovora o dosmrtnog uzdržavanja mame, sklopljenom u siječnju 2012.?

Je li od svoje slavne mame Žuži Diana Marazza naslijedila kontroverzu i strast poslovanja s bogatim sumnjivcima?  Naime, njezino se ime spominjalo u kontekstu misteriozne prodaje Ville Violetta u švicarskoj Castagnoli, odnosno u slučaju koji se povlačio i na švicarskom sudu? Slavni sudsko-kolekcionarski slučaj nazvan Ka Nafer Nafer Mask po imenu spornog artefakta započeo je prije više od desetljeća kada su američki istraživači ukradenih umjetnina identificirali  osobu koja je sudjelovala u švercu vrijedne posmrtne egipatske maske.

Utvrdili su da je riječ o Suzani Jelinek prijavljenoj na ženevskoj adresi 84 Quai de Cologny. Radi se zapravo o istoj vili na obali Ženevskog jezera koja je završila i u zagrebačkim sudskim spisima u kojem Žužina kćer potražuje više nasljedstva za sebe a nauštrb svoga brata Ive kojeg tereti za prijevaru. Provjerili smo u švicarskom registru - sadašnji vlasnik vile na obali jezera Leman je Ivan Jelinek rođen 1947.

On je Žužin sin jedinac kojeg je dobila u prvom braku s Erichom Jelinekom, poznatim zagrebačkim stomatologom.  Ivo ili Ivica kako ga zovu u Hrvatskoj, uknjižen je i kao vlasnik vile na susjednom kućnom broju 82 u  Quai de Cologny. Ta je dvokatna vila, prvi red do Ženevskog jezera još reprezentativnija, na balkonu je umjetnička skulptura žene koja stoji.  Žuži je više puta u medijima govorila o kupnji dviju vila na obali Ženevskog jezera.

No je li nam govorila istinu - može li netko sa svojih deset šivaćih prstiju doći do tako vrijednih posjeda? Jesmo li na izvrsnom putu da u ovoj priči u rasvijetlimo najveću Žužinu tajnu - za javnost igla i konac a u pozadini moguće sudioništvu u lancu ukradenih vrijednih umjetnina iz cijelog svijeta. Svjetski dokumentarci snimljeni zadnjih godina na tu temu otkrivaju mračnu stranu - prije manje od pola stoljeća mnogi su kasniji uglednici putovali u pljačkaške pohode u egzotične krajeve svijeta s kojih su se vraćali s ukradenim blagom drevnih civilizacija. 

U mladosti je slavni francuski pisac i državnik André Malraux bio osuđen zbog krađe kambodžanskog nacionalnog blaga, skulptura iz drevnih hramova u prašumi, ali ga to nije spriječilo da postane prvi francuski ministar kulture.  Svjetski kustosi se slažu -  klima se  promijenila, ono što je nekad bilo moguće, ukrasti neki artefakt, i to bez ikakvih posljedica  - u pravilu nacionalno blago neke siromašne zemlje - i lako ga legalizirati kroz privatne kolekcije u Europi i SAD-u, danas više nije moguće. 

Znači li navedeno i da je Zsuzsanna Ferber, rođena 1920. u Budimpešti, u gluhonijemoj židovskoj obitelji koja je umrla 2016. kao slavna Suzana Jelinek - Ronkulin imala ludu sreće u životu da se bude u pravo vrijeme na pravom mjestu? Slučaj Ka Nafer Nafer Mask možda svjedoči o tome da je ona bila majstorica da iskoristi prednosti jugo imidža u svijetu te jugoslavenske putovnice koja joj je omogućila putovanja u blok tzv. nesvrstanih - siromašnih zemalja s vrijednim nacionalnim blagom za koje su se kasnije otimali milijunaši na dražbama u kućama poput Sothebyja?

Je li zato Žuži njegovala kult osobne krojačice Titove supruge i je li zato promućurna Žuži brzo shvatila kako se mora postati rezidentica Švicarske? Naime, za ukradene svjetske artefakte bilo je važno da dospiju na švicarsko tlo, prije legislativnog postroženja trgovine antikvitetima, jer su se lako mogli legalizirati preko sumnjivih arapskih trgovaca koji su vodili legalan preprodavački biznis iz bogate zemlje podno Alpa.

Formalno je Žuži tvrdila da je posmrtnu masku kupila od kolekcionara Kaloterne (koji je inače bio nepoznat u vrhunskim kolekcionarskim krugovima).  Što pomisliti posthumno o Žuži već da je imala ludu sreću - preživjela je Holokaust, Drugi svjetski rat, rođenje i smrt prvorođenog djeteta ostavljenog u šumi da umre kako ne bi  plačem razotkrilo partizanski odred kojem je pripadala o čemu je govorila u televizijskoj emisiji....?

Također, imala je i ludu sreću da u takvim transakcijama sudjeluje prije nego što je trgovina nacionalnim blagom postala nezakonita. Tako se Žuži nije našla na meti ni švicarskog tužiteljstva niti Interpola kao kasnije  Ali i Hicham Aboutaam, njezini partneri (ili podstanari) a koje se optuživalo za trgovinu ukradenim umjetninama? Jugoslavenska Coco Chanel, imala je veličanstven, uzbudljiv i bogat život, preživjela je sve pa čak je kapitalizirala i gole slike koje je njezin osobni vozač dostavio početkom novog milenija u tabloid Imperijal gdje su i objavljene.

Recimo da je to bio obnaženi selfie prije nego je ta kategorija uopće postojala. Iz toga je izvukla profit, rekla je kako je njezine gole grudi i tijelo vidio njezin četvrti i ujedno posljednji suprug, zagrebački sudac u mirovini Milorad Ronkulin i to je presudilo da u 80-oj kaže svoje četvrto DA.  Žuži, žena epohe za ovaj dio svijeta, žena pobjednica koja je preživjela sve osim vlastite djece, iza nje je u kolektivnoj memoriji ostao vedri lik koji žene podučava da nikad ne zanemare seksualne potrebe svojih partnera, Žuži, žderačica bogatih muškaraca ili pak genijalka života... 

Jedina mrlja koja je ostala iza nje, tužni je prikaz njezinog destruiranog tijela forenzički obrađenog na Zavodu za sudsku medicinu i kriminalistiku Sveučilišta u Zagrebu. Žuži je preminula 23. siječnja 2016. u bolnici Rebro kamo je dovezena iz Doma za starije zaklade “Lavoslava Schwarza”. Zaključak obducentice bio je kako je Žuži Jelinek preminula prirodnom smrću zbog zatajenja srca, uzokovanog vezivnim promjenama u srčanom mišiću i malim vezivnim ožiljcima, što je demantiralo kćerine tvrdnje da je Žuži trovana.

Naime, u njezinom je tijelu pronađen tek aspirin.  Medijska eksploatacija tih nalaza zasigurno nije nešto čime bi se ponosila Žuži koja je za života slavila život, ljubav, seks i krojačku vještinu. No, je li prokletstvo posmrtne maske sustiglo Žuži na kraju njezina života - je li ju sustiglo kao obiteljstvo prokletstvo - sjeme razdora koje je dovelo do bespoštedne bitke njezine jedine kćeri protiv njezina sina? Je li Žuži znala da će njezin Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju sa sinom biti zlo sjeme koje će izrasti u obiteljsku sramotu koja će se nadviti nad njezino posljednje otmjeno počivalište ispod mirogojskih Arkada?

Inače, Sjedinjene Američke Države pokrenule su građansku akciju za oduzimanje imovine zbog maske Ka Nefer Nefer koju je 1998. godine kupio Umjetnički muzej St. Louis. Spor se vodio na američkim sudovima godinama i ušao u sudsku praksu. Muzej je nastojao dokazati da je u posjed maske dospio legalno a SAD su pokušavale dokazati kako se radilo o krađi egipatskog nacionalnog blaga.  U postupku se navodilo kako je maska ukradena negdje između 1966., kada je otpremljena u Kairo kao  eksponat, i 1973., kad je egipatski muzej u Kairu sastavio popis i otkrio da maska nedostaje.

Naime, kutija broj 54, u koju je bila spakirana, bila je prazna. Prošlo je više desetljeća kada su 2006. egipatski dužnosnici saznali su da je muzej u St. Louisu masku kupio od tvrtke Phoenix Ancient Art iz New Yorku. Nakon gotovo tri godine pravnih bitaka između vlade SAD-a i umjetničkog muzeja u St. Louisu  (SLAM), konačno je došlo do slučaja oduzimanja imovine poznate kao maska Ka Nefer Nefer. Krajnji spor u tom predmetu dogodio se u kolovozu 2014.

Ka Nefer Nefer bila je drevna egipatska plemkinja tijekom devetnaeste dinastije. Sporilo se oko vlasništvo nad tom svetom pogrebnom maskom koju je SLAM u dobroj vjeri kupio za pola milijuna dolara od Phoenix Ancient Art, međunarodne umjetničke galerije sa sjedištem u Švicarskoj ali s mutnom prošlosti. Godinama nakon kupnje, egipatske su vlasti dokazivale SLAM-u kako je maska ukradena i ilegalno izvezena iz Egipta. Nakon te spoznaje, vlada Sjedinjenih Država pokušala je oduzeti masku iz SLAM-a akcijom građanskog oduzimanja imovine.

  Umjesto da udovolji zahtjevu američke vlade, SLAM je tužio američku vladu da utvrdi svoje vlasništvo. Dana 12. lipnja 2014., Osmi apelacioni sud odlučio je da maska ipak ostane u posjedu SLAM-a. Većina muzeja u SAD-u poštuje etički kodeks koji su utvrdili Međunarodno vijeće muzeja (ICOM) i Udruženje ravnatelja muzeja umjetnosti (AAMD). SLAM je član AAMD-a i usvojio je načela navedena u Smjernicama o nabavi arheološkog materijala i drevne umjetnosti, koje, između ostalog, navode da muzeji trebaju temeljito istražiti povijest vlasništva djela prije stjecanja.

Što je još važnije, Smjernice također naglašavaju da muzeji ne bi trebali steći djelo osim ako istraživački izvori ne potvrde da je djelo bilo izvan svoje zemlje otkrića prije 1970. godine, što odražava kriterije UNESCO-ove Konvencije iz 1970. o sredstvima zabrane i sprečavanja nezakonitog uvoza, izvoza i prijenos vlasništva nad kulturnim dobrima. Međutim, SLAM nije član ICOM-a. Prilično je neuobičajena praksa da muzeji tuže vladu koja od njih traže povrat izvornom vlasniku. To je bio prvi takav slučaj u SAD-u. 

Vlada Sjedinjenih Država tvrdila je da je maska ukradena prije nego što je dovedena u zemlju, čime je bio prekršen Tarifni zakon iz 1930. godine. Sjedinjene Države podnijele su zahtjev na temelju Nacionalnog zakona o ukradenom vlasništvu (NSPA), koji omogućuje američkoj vladi krivično gonjenje u ime strane vlade i brani svoj nacionalni zakon o vlasništvu. Taj zakon inače služi za sprečavanje američkih građana da se bave međunarodnom ukradenom robom. Taj je zakon vjerojatno jedan od najjasnijih svjetskih zakona o vlasništvu i vjerojatno najučinkovitiji put za repatrijaciju, odnosno vraćanja maske mumije izvornim vlasnicima.

 Prema egipatskim zapisima, maska Ka-Nefer-Nefer iskopana je 1952. godine i registrirana kao egipatsko nacionalno blago godinu dana kasnije. Zatim je stavljena u skladište u Saqqari, a kasnije poslana u Kairo 1966. Tek 1973. godine, tijekom rutinskog popisa, muzejske vlasti primijetile su da maska nedostaje. Muzej nije imao evidenciju o prodaji ili prijenosu maske između 1966-1973. iz SLAM-a su tvrdili kako su temeljito istražili povijest vlasništva maske prije nego što je kupljena, te da nisu imali naznaka oko spornog dolaska u SAD.

Istraživanje muzeja pokazalo je da je maska bila dio privatne kolekcije Kaloterna tijekom šezdesetih godina prošlog vijeka, prije nego što ju je u Švicarskoj kupila, kako su naveli, hrvatska kolekcionarka, Zuzi Jelinek, a koja je prodala masku tvrtci Phoenix Ancient Art 1995. godine. O slučaju je pisao i Reuters 2011. Nastavljajući s istraživanjem puta posmrtne maske Ka Nefer Nefer istražitelji dolaze do najintrigantnijeg koraka kojim je maska putovala po Europi.

Dokumentacija SLAM-a sadrži nagađanja da bi zbirka "Kaloterna" mogla biti zapravo pogrešno napisana riječ "Kaliterna", što je  hrvatsko prezime. Maska je ubrzo preprodana ali švicarskom kolekcionaru koji je inzistirao na anonimnosti. Muzej u St. Louisu je imao dokument datiran na 2. srpnja 1997. kojim se potvrđuje prodaja maske libannskom trgovcu Aboutaamu. "Trgovac nam je u tu svrhu poslao pismo osobe koja ga je posjedovala i koja je zatražila anonimnost", tvrdio je predstavnik muzeja. 

Kopija pisma dobivenog od Riverfront Timesa švicarskog kolekcionara je identificirala kao Zuzi Jelinek na adresi  84 Quai de Cologny, Geneve. Ipak, kada je njujorški trgovac antikvitetima upisao ime "Jelinek" u svoju bazu podataka o muzejima, kolekcionarima i trgovcima a na kojem je bilo 18.000 imena - nigdje nije bilo imena Zuzi Jelinek. Potom su novinari Riverfront Timesa pretraživali švicarski telefonski imenik i doznali da je na toj adresi prijavljena Suzana Jelinek-Ronkulin.

Tako su došli do naše slavne Žuži.  Njezin telefonski broj upisan u imenik bio je identičan onome na pismu Phoenix Ancient Arta, dostavljenom muzeju St. Louis. Iz Riverfront Timesa nazvali su na ženevski telefon i javila se osoba koji se identificirala kao Žužin sin Ivo Jelinek. On je energično rekao kako njegova majka nikada nije posjedovala masku Ka Nefer Nefer. "To su potpuno lažne informacije. Nemamo nikakve veze s bilo kojom maskom, sigurno ne iz Devetnaeste dinastije", uvjeravao je Žužin sin novinare.

"Majka nikad nije imala tolike kamate niti je ulagala novac u tako vrijedne predmete", tvrdio je Žužin sin. Jelinek je rekao da se ime njegove majke možda povezuje s maskom Ka Nefer Nefer iz drugog razloga: naime braća Aboutaam, vlasnici tvrtke Phoenix, unajmili su njihovu drugu kuću koji posjeduje u  ulici Quai de Cologny. "Oni su bili stanari libanonskog porijekla koji su unajmili jednu od naših kuća. Oni su trgovci antiktnim umjetninama i možda je to veza", zaključio je Ivo Jelinek.

"Živjeli su u Quai de Cologny na našem drugom kućnom broju, ali su iselili", tvrdio je tada Žužin sin. Suočen s tim informacijama, Hicham Aboutaam je potom identificirao kolekcionarku kao Suzana Jelinek, iz Zagreba, Hrvatska.  "Masku sam kupila prije mnogo godina, a prodala sam je prije mnogo godina", rekla je novinarima Riverfont Timesa Žuži Jelinek kad su je kontaktirali u njezin zagrebački dom. "Imam toliko stvari u svojoj kolekciji da moja djeca ne znaju što sve imam." 

"To je vrlo neobično. To je vrlo sumnjivo. Vrlo neuvjerljiva vrsta provenijencije koja nigdje ne bi bila prihvatljiva", komentirali su eksperti takve izjave i razvoj događaja. Tada su se otvorile u stručnoj američkoj javnosti i dileme, tko je Kaloterna ili Kaliterna, kada je to Žuži kupila masku i kada je ona napustila komunističku Jugoslaviju te završila u Ženevi? Problematizirana je verzija kako je Žuži Jelinek mogla kupiti masku u „ranim šezdesetima“ i prodati je na adresu 84 Quai de Cologny, Ženeva 1997., dakle nekih 30 i više godina kasnije svojim stanarima, Aboutaamima.

Kakogod bilo Žuži je 2006. za Riverfront Times izjavila nešto što se njima činilo jako čudno. "Masku sam kupila prije mnogo godina". To je naravno bilo konfuzno objašnjenje jer je u prije veljače 2006. godine govorila o prodaji koja se dogodila (prema pismu iz muzeja) u srpnju 1997., prije samo osam i pol godina. Riverfront Times se zapitao da li bi itko koristio izraz "prije mnogo godina" za nešto što se po prvoj verziji dogodilo sredinom 2003.? Punu istinu zna naravno samo Žuži koja ju je odnijela sa sobom u grob.

Činjenica je da su libanonski trgovci antikvitetima bili uhićeni 2009. u Bugarskoj a da su u mnogim zemljama bili ispitivani zbog umjetnina kojima trguju. No, Žući je barem za života doživjela slavu i nikad nije odgovarala za opisani slučaj. Njezin sin Ivica Jelinek nije imao nikakvih odgovora na naš upit a njezina kćer uputila nas je na svoju odvjetnicu Gordanu Grubešu koja pak ništa nije odgovorila. Žužinoj djeci predstoji mučna bitka za nasljedstvo tako da je priča poput ove vjerojatno na razini šlaga na torti.

(Napomena: Članak autorice Irena Divković Milanović objavljen je prošle godine u tiskanom izdanju tabloida Imperijal)

Dokazi da se ime Žuži Jelinke našla u središtu sudskog spor u SAD-u zbog činjenice da je prodala egipatsku posmrtnu masku nabavljenu pod sumnjivim okolnostima

Članak koji je razotkrio kontroverznu ulogu pokojne Žuži u prodaji egipatskog faraonskog blaga objavljen je prošle godine u tabloidu Imperijal

Sudski spor u SAD-u službeno se vodio pod nazivom Sjedinjene Američke Države protiv St. Louis muzeja

Članak autorice Irene Divković Milanović objavljen je prošle godine u tiskanom izdanju tabloida Imperijal

U članku u tiskanom izdanju Imperjala prošle godine detaljno je opisano kakva je bila Žužina uloga u transferu vrijedne maske iz Egipta do američkog muzeja

U članku u tiskanom izdanju Imperijala postaviilo se pitanje je li egipatsko posmrtno prokletstvo sustiglo Žuži u formi raskola i sudskog spora između njezine djece i to oko velikog nasljedstva

Žužina vila na obali ženevskog jezera koja se spominje u sudskom spisu u Americi kao mjesto u kojem je bila deponirana dragocjena egipatska maska prije nego što ju je Žuži prodala američkom muzeju

Reci što misliš!