"Osjećam se bijesan. Pojeo sam da ne kažem čega ovih godina, mahom tuđih. Trpim jer sam naučio da se ovakve stvari događaju, a mi smo tu da se brinemo o napretku Hrvatske'', rekao je premijer Plenković na presici u Vladi zadnji dan kolovoza ove godine nakon izbijanja velike plinske afere u Ini teške milijardu dolara. Plenkovića je napala oporba, građani su ogorčeni, i nekako se stječe dojam da je ova afera, između niza drugih, koji su potresali Plenkovićevu Vladu u oba mandata nekako najteže pala na želudac ogorčenih građana, od kojih većina jedva sastavlja kraj s krajem, a mnogi skupljaju plastičnu ambalažu da prežive, jer građani ne mogu više gledati kako se pojedinci spregnuti s vladajućim strukturama beskrupulozno bogate bezočnom pljačkom na račun državnih firmi. Oporba traži odgovornost ove Vlade i premijera Plenkovića, zagovaraju se novi izbori, prosvjeduje se ispred sjedišta vladajuće stranke, i da ne nabrajamo, no, dobronamjerni promatrači i relevantni novinari i politički analitičari smatraju da se ništa neće promijeniti ni novim izborima ukoliko se problem ne sagleda u njegovoj sveobuhvatnosti i cjelini.

U tom kontekstu odzvanjaju riječi novinara Ivice Šole koji je u Slobodnoj Dalmaciji nakon izbijanja ove plinske afere nad aferama, kako je mnogi nazivaju, napisao tekst pod naslovom: 'Mentalitet crvenih menadžera: Uništavanje Ine počelo je puno prije pljačke ovih milijardu kuna; Od obitelji Špiljak i Broz pa do SDP-ovih vlada nitko nije odgovarao za upropaštavanje nekad hrvatske kompanije'! Tako Šola u spomenutom tekstu piše: 'Povijest krađe Ine počela je još u komunizmu, od strane “crvenih menadžera”, kako ih je nazvao Đureković. Dovoljno je pročitati presudu njemačkog suda u slučaju Perković-Mustač i sve će vam biti jasno. Zbog kratkoće prostora navest ću ono što se od strane crvenih menadžera preobučenih u demokrate događalo samo nakon devedesete. Iz onoga što slijedi vidljivo je da su za Inu od lopova gori samo nesposobnjakovići, ponajprije Račan i Milanović.Velika naftna polja Bijele noći, zahvaljujući vizionarstvu predsjednika Tuđmana i njegovih suradnika, Ina je kupila krajem 1998. u Sibiru. Vlada premijera Ivice Račana 2002. godine prodala ih je nepoznatoj švicarskoj tvrtki PBS. Odluku o prodaji Bijelih noći bez natječaja predložio je tadašnji predsjednik Nadzornog odbora Ine i potpredsjednik Vlade za gospodarstvo Slavko Linić, a Vlada prihvatila', piše Šola.

Danas taj isti Slavko Linić, nakon izbijanja plinske afere, onako s visoka drži predavanja te kaže: ' Sanader je pogriješio što je MOL-u dao takve ovlasti. Milanović je pogriješio jer nije poništio taj ugovor kad su donesene konačne sudske presude'. No, Linić zaboravlja na svoju ulogu u svemu tome a da bi malo osvježio pamćenje citirat ćemo dio spomenutog teksta Ivice Šole iz Slobodne Dalmacije: 'Opet u vrijeme račanovske štetočinske politike i privatizacije Ine i svih tih događanja, predsjednik uprave Ine bio je HNS-ovac Tomislav Dragičević, a Slavko Linić obnašao je dužnosti potpredsjednika Vlade RH za gospodarstvo i predsjednika Nadzornog odbora Ine. U ožujku 2003. godine (Bijele noći prodane godinu dana ranije) Vlada RH osniva Savjet za privatizaciju Ine Industrije nafte d. d., kojeg čine: Ivica Račan, Goran Granić, Slavko Linić, Radimir Čačić, Ljubo Jurčić, Božo Kovačević i Željko Pecek. Ponude su podnijeli MOL – 505 milijuna USD, ili 1300 kuna za dionicu, OMV – 420 milijuna USD. Izvješće u Saboru o prihvaćanju MOL-a predočio je Linić, te se prihvaća s 81 glasom “za” bez nazočnosti zastupnika HDZ-a.

Već tada je MOL s 25,1 posto vlasništva dobio aneksom ugovora dva člana Nadzornog odbora s pravom veta, pa su de facto preuzeli upravljanje Inom s mizernim udjelom u odnosu na upravljačka prava. Za razliku od Tuđmana koji je odmah prepoznao kapacitet Bijelih noć i Ine općenito, oni, račanovci, nisu željeli razvijati Inu kao samostalnog čimbenika, što je Linić pred Povjerenstvom pravdao nesposobnošću države da upravlja. Ako je on država, onda je to točno', piše, između ostalog, Ivica Šola. E, sad, imajući sve to u vidu postavlja se pitanje zašto premijer Plenković puca od bijesa i kaže da se ovih godina za njegova mandata nagutao da ne kaže čega. Umjesto što kipti od bijesa trebao bi lupiti šakom od stol i po pitanju Ine zaorati najdublju brazdu iz čije dubine bi na površinu izbili svi dosadašnji akteri krađe Ine koja je, kako je točno napisao Šola, počela još u komunizmu. I među tim glavnim akterima nezaobilazno ime je upravo Slavka Linića, čijih su se, da ne kažemo čega, građani nagutali svih onih godina njegove neprikosnovene vladavine u SDP-ovim Vladama i Ivice Račana i Zorana Milanovića. I to nije sve. Da je pravde i pravice danas Linić ne bi onako s visoka docirao o Ini  nego bi pred građanima, i mjerodavnima objašnjavao svoju ulogu u svemu tome kao i kako se kralo u predstečajnim nagodbama za vrijeme njegova mandata.

Podsjetimo se samo nekih naslova iz medija  iz tog perioda sramotnih predstečajnih nagodbi pa će svima postati jasnija uloga 'pravednika među narodima' Slavka Linića, tadašnjeg ministra financija i potpredsjednika u Vladi Zorana Milanovića. Tako Večernji list u to doba piše kako se 'Predstečajne nagodbe najvećih tvrtki rješavaju na relaciji Ministarstvo financija – banke, a sada je jasno da će država za jedne učiniti sve da ih spasi, dok druge prepušta na milost i nemilost bankarskih kuća'!  I bezbroj je primjera o kojima su u to doba brujali mediji kako je država u to doba predstečajnih nagodbi nekima bila majka a nekom maćeha.  Podsjetimo Linićevo ministarstvo je  imalo diskrecijsko pravo nekome u ime države oprostiti 70 posto duga, a nekome jednostavno okrenuti leđa. 'Lukavo osmišljene odredbe zakona omogućile su apsolutizam ministra financija u upravljanju 48,5 milijardi kuna, što je gotovo pet hrvatskih proračunskih deficita. Ne postoje kriteriji po kojima se određuje kako će Ministarstvo financija postupiti u kojem slučaju. Nekada je ključni kriterij broj zaposlenih, nekada budući potencijal tvrtke, a neka rješenja i postupci kao kod predstečajne nagodbe Taxi Cammea ili dubrovačke tvrtke Viam navode nas na zaključak da je ipak ključno - prijateljstvo. I političke veze. A to nema veze ni s ekonomijom, još manje sa pravosuđem', pisali su pojedini mediji u to doba.

Primjerice, vlasnik Taxi Cammea je izjavio kako njegova tvrtka nije bila u bezizlaznoj situaciji nego da je tek htio iskoristiti situaciju za financijsku konsolidaciju. Oprošteno mu je milijun eura, pisao je Index. A Večernji list je tada tvrdio da će tvrtku tadašnjeg donedavnog predsjednika Hrvatske udruge poslodavaca Ivana Ergovića vlasnika Nexe grupe država, spašavati pod svaku cijenu. I  tako je bilo. A potom su se počele događati apsurdne stvari. Primjerice u članku koji smo objavili u ožujku ove godine pod naslovom 'Viadukt Nexe grupi u predstečaju otpisao 112 milijuna kuna, sad je Nexe od Viadukta u stečaju kupio zgradu za 13 milijuna kuna', na vidjelo je izašla sva apsurdnost i štetnost Linićevih predstečajnih nagodbi u kojima je država, odnosno Linić, nekima bila majka, a nekima maćeha. U spomenutom tekstu smo između ostalog napisali i sljedeće: 'Mediji su svojedobno tvrdili  da je cijelu operaciju predstečajne nagodbe vodio tadašnji SDP-ov ministar financija, Slavko Linić, i to preko Ivana Berketa, člana uprave Viadukta, poznatog i po nagodbi u aferi Remorker. Podsjetimo, bivši financijski direktor Viadukta, Ivan Berket, svojedobno je priznao da je sudjelovao u izvlačenju novca iz cestarskih tvrtki, u aferi Remorker, te da je za pet godina suradnje s javnim cestarskim poduzećima njegova provizija zbog potpisivanja fiktivnog ugovora s tvrtkom koja je "koordinirala kooperante" iznosila oko 780.000 kuna.

Nagodio se sa Uskokom te je dobio godinu dana zatvora. Zatvorska kazna mu je zamijenjena radom za opće dobro, tako da je Berket mogao nesmetano uživati u svojoj vili na Tuškancu, dok imovinu njegove bivše tvrtke Viadukt koja je otišla u stečaj 2017. danas krčme oni kojima je taj isti Viadukt otpisao preko 120 milijuna kuna duga u predstečaju. Stoga i ne čudi da je Ergović nakon svega u Jutarnjem listu prije dvije godine slavodobitno izjavio: 'Vidiš, malo je ljudi koji u životu dobiju priliku upravljati jednom ovakvom kompanijom. Još je manje onih koji, kad ih pogodi kriza kakva je nas pogodila, uspiju preživjeti i spasiti se od propasti. A koliko je onih koji nakon toga svega onda imaju mogućnost nastaviti s onim što su započeli? Kad stvari gledam na taj način, čini mi se da sam stvarno sretan čovjek'. I umjesto da Linić i Ergović kao i cijela bulumenta koja se okoristila u predstečajnim nagodbama odgovaraju za učinjeno oni danas daju intervjue određenim medijima hvaleći se svojim silnim uspjesima tvrdeće da su sretni ljudi, ili pak drže lekcije aktualnoj Vladi o Ini i Molu.

Što reći na kraju nego citirati jedan tekst  iz 2018. godine u kojem piše: 'Zaključno se može reći kako je predstečajnom nagodbom  Ergović zacementirao jedan višegodišnji sustav financijskih malverzacija. Smisao tog sustava je u osiguranju stotina milijuna bankarskih ili financijskih kuna bez valjanog pokrića kako u imovini Nexe grupe tako i u poslovnim rezultatima. Upućene ne iznenađuje da je Ergović i u predstečaju uspio. Naime, on je zanat ispekao u ratnom profiterstvu u milijunskim poslovima transferiranja novaca preko off shore tvrtki i računa čemu ga je podučio njegov šogor, ruski đak Franjo Sremić. Sve se to događalo i u ratno vrijeme tako da su mnogi uvjereni kako se radilo o pukom ratnom profiterstvu koje je epilog dobilo u jednoj od najvećih predstečajnih prijevara u Hrvatskoj'! Podsjetimo još i na činjenicu kako je   u Hrvatskoj u godinu i pol zaključeno negdje oko 1100 predstečajnih nagodbi, a u Sloveniji u godinu dana samo 13. Tada je sudac zagrebačkog Trgovačkog suda, koji je bio jedan od prvih koji je javno progovorio o slabostima predstečajnih nagodbi i zatražio ocjenu ustavnosti spornog zakona, komentirao i tadašnju smjenu  ministra financija Slavka Linića. Kazao je kako se nada da je ovo početak revizije svih do sada zaključenih predstečajnih nagodbi. Na žalost sve je ostalo samo na sučevoj nadi. Za sada.