Članak koji slijedi na svojevrstan način demistificirat će sliku koja se u javnosti stvorila nakon što je procurilo kako su najkrupnije hrvatske zvjerke u aferi Pandora Papers braća i obitelj Perenčević: Mihajlo i Predrag te Mihajlov sin Nikola. U toj aferi istaknuto je kako se bogatstvo Mihajla Perenčevića procjenjuje na 650 milijuna eura o čemu smo već prethodno pisali. No, iako bi netko pomislio kako najuži članovi dinastije Perenčević samo uživaju u novostečenom bogatstvu te se odmaraju na jahtama i u brojnim luskuznim lošinjskim vilama koje su upisane na Mihajla, Predraga te druge članove obitelji, istina je suprotna. Članovi dinastije Perenčević, uključujući i Predragovu kći Martinu moraju itekako raditi pa čak preuzimati i najopskurnije obrane klijenata osuđenih za najteža kaznena djela. Dapače, u slučaju Martine Perenčević iz članka koji slijedi bit će vidljivo kako svog klijenta nije samo zastupala u postupku u kojem se odlučivalo o nastavku izdržavanja zatvroske kazne za ubojstvo već i u pokušaju neuspješnog peglanja javnog imidža i medijskog tretmana.
Pokušala je svoga klijenta ubojicu prikazati kao žrtvu medija koji pati od duševnih boli. No, krenimo redom. Na Županijskom sud u Zagrebu, predsjednik sudskog vijeća Vjeran Blažeković te kao članice vijeća sutkinja Irene Kvaternik i Tamare Pleše odlučivali su u kaznenom predmetu protiv osuđenog Mladena Džidića, zbog kaznenog djela ubojstva iz članka 166. stavka 2. točke d. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine. Odlučivali su 5. listopada ove godine o zamolbi osuđenika za izvršenja kazne zatvora u Hrvatskoj. Utvrdili su kako je osuđeni Mladen Džidić rođen 5. kolovoza u Wuppertalu, s prijavljenim prebivalištem u zagrebačkoj ulici Iški put, državljanin RH i BiH, osuđen presudom Županijsko/Kantonalnog suda u Mostaru od 17. svibnja 2010. zbog počinjenja kaznenog djela ubojstva.
U sudskom dokumentu piše: 'Dana 12. listopada 2009. godine oko 15,30 sati sastao se u kafiću koji se nalazi na katu objekta "Mercator" u Mostaru s nastradalim Branislavom Obadovićem i Dejanom Bešovićem, koji su toga dana doputovali iz Švicarske, a da bi nastradali kupio opojnu drogu, pa su sva trojica otišli do picerije "Roma" gdje su on i nastradali vodili razgovor oko kupoprodaje, kojom prilikom je on od nastradalog tražio da mu ovaj pokaže novac, a nastradali mu je odgovorio "ako ti vjeruješ Ljubiši zašto bi gledao novac", a potom dodao "u redu, vidjet ćeš novac", nakon čega su sva trojica ponovo otišli do parking prostora u objektu "Merkator" gdje je bilo parkirano vozilo Dejana Bešovića kojim su se Bešović i nastradali dovezli u Mostar, pa je Bešović na traženje nastradalog izvadio iz pretinca vozila kovertu sa novcem u iznosu od 70.000,00 Eura, te mu isti predao, a potom i iz prtljažnika vozila sportsku plavu torbu, a nastradali mu je tada rekao da ide u hotel "Mostar" da prespava, a da će se sutra oko 12,00 sati naći u istom kafiću u objektu "Merkator", pa je Bešović i otišao svojim vozilom do hotela "Mostar", a optuženi i nastradali su se odvezli do hotela "Vila Ivanković" u naselju Buna kod Mostara, gdje je nastradalog smjestio u 16,56 radi prenoćišta.
Sutradan 13.10.2009. godine oko 09,30 sati ponovo je došao u hotel i s njim se sastao, platio prenoćište za njega i odvezao ga na lokalitet svog razrušenog restorana "Vidikovac" koji se nalazi uz lokalni put Mostar-Goranci, pa htijući da ga usmrti i uzme novac od njega, u istog ispalio više hitaca iz pištolja cal. 7,65 mm i to u predjelu leđa, vrata i glave, uslijed čega je došlo do ozljede tkiva mozga, što je prouzročilo smrt nastradalog Branislava Obadovića, potom od istog uzeo novac u iznosu od 70.000,00 Eura, zatim ga odvukao do napuštenog spremnika za vodu otvora promjera 0,60 x 0,66 m, a koji je dijelom napunjen vodom i u isti ga ubacio, da bi oko 12,00 sati došao do kafića u objektu "Mercator" gdje je Dejanu Bešoviću, koji je po dogovoru čekao nastradalog, rekao da mu je nastradali poručio da ostane još jedan dan u Mostaru jer je on ostao da završi posao sa nekim momcima iz Konjica, govoreći mu pri tome da se ponovo nađu oko 16,00 sati kod hotela "Bevanda" kada će mu moći dati bliže informacije što dalje da radi, a gdje su se i našli u dogovoreno vrijeme, rekavši mu da se prije dva sata čuo sa Branislavom Obadovićem i da je on rekao da Dejan Bešović ide i da on zna gdje' - piše u sudskom dokumentu.
Za to je kazneno djelo propisana kazna zatvora najmanje deset godina ili kazna dugotrajnog zatvora. Sudsko vijeće zagrebačkog Županijskog suda osudilo je Mladena Džidića na kaznu zatvora u trajanju 17 godina. Uračunat će mu se vrijeme provedeno u pritvoru od 14. listopada 2009. do 31. prosinca 2009. te vrijeme provedeno na izdržavanju kazne od 31. prosinca 2009. do 11. siječnja 2019. godine. 'Ministarstvo pravde BIH dostavilo je Ministarstvu pravosuđa i uprave Republike Hrvatske zamolbu Kazneno-popravnog zavoda Mostar od 18. studenog 2020., odnosno zamolbu osuđenog Mladena Džidića, podnesenu po odvjetnici Martini Perenčević, za premještaj na daljnje izvršavanje kazne zatvora u Republiku Hrvatsku' - piše u dokumentu. Županijski sud u Zagrebu utvrdio je 'kako je stvarno i mjesno nadležan za donošenje presude jer prema podacima iz Jedinstvenog registra osoba (JRO), osuđeni Mladen Džidić, od 16. studenog 2020., imao prijavljeno prebivalište u Zagrebu, na adresi Iški put 3 B (od 31. siječnja 2019. do 16. studenog 2020. imao je prijavljeno prebivalište na adresi u Sesvetama, Savska cesta 9'.
Prilikom odmjeravanja kazne osuđenom Mladenu Džidiću, Županijski sud u Zagrebu uzeo u obzir sve olakotne i otegotne okolnosti koje su cijenjene prilikom donošenja presude Županijsko/Kantonalnog suda u Mostaru od 17. svibnja 2010. i presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine od 9. prosinca 2010. godine. 'Tako je kao olakotno sud uzeo u obzir da je osuđenik obiteljska osoba i otac troje malodobne djece dok mu je kao otegotno uzeo u obzir da je već ranije osuđivan u SR Njemačkoj zbog počinjenja kaznenog djela zlouporabe droga za koje mu je izrečena kazna zatvora u trajanju 3 godine i 3 mjeseca, a koju kaznu nije izdržao jer je pobjegao iz SR Njemačke' - piše u dokumentu.. Županijski sud u Zagrebu je uzeo u obzir sve otegotne i olakotne kolnosti te Džidića osudio na kaznu zatvora u trajanju 17 godina. Iz presude je vidljvio kako je osuđeniku 'odobren redovan vikend dopust u razdoblju od 7. siječnja 2019. do 11. siječnja 2019., no, on se nakon 11. siječnja 2019. nije vratio u Kazneno-popravni zavod Mostar niti je svoj izostanak ispričao slijedom čega se od 12. siječnja 2019. smatra da je u bijegu'.
Protiv tog rješenja moguća je žalba u roku 15 dana a o žalbi odlučuje Visoki kazneni sud RH. No, dok je čekao ishod Županijske presude ubojica i bjegunac Mladen Džidić preko odvjetnice Martine Perenčević podnio je bio tužbu protiv Hanza medije zbog objave članka u Slobodnoj Dalmaciji. U toj tužbi presudio je sudac Mario Klarić s Općinskog građanskog suda u Zagrebu. Tuženika je zastupalo Odvjetničko društva Hanžeković & Partneri. Džidić je tužio radi naknade štete. Suđenje je zaključeno 11. svibnja 2021. a odbijajuća presuda donesena 17. lipnja ove godine. Tuženikov zahtjev odbijen je kao neosnovan. Tako je odbijen zahtjev tužitelja Mladena Džidića da mu nakladnik Slobodne Dalmacije isplati 's osnove naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti pravičnu naknadu u novčanom iznosu od 75.000,00 kn, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana 16. lipnja 2019. pa do isplate....'.
Tužbom se tražilo i ukidanje članka s portala Slobodne Dalmacije: 'CRNA KRONIKA HOĆE LI BITI IZRUČEN? Okrutni ubojica koji je pobjegao iz mostarskog zatvora uhićen u Hrvatskoj: mjesecima se skrivao u unajmljenom stanu, razotkrila ga prijetnja smrću'. Na portalu Slobodne vidljivo je kako je ubojica dobio objavu demanta 19. srpnja 2019. godine pod naslovom 'Mladen Džidić nije počinio ubojstvo iz koristoljublja....' Džidić je preko odvjetnice Martine Perenčević tražio da prestane objavljivati članke koji ga 'inkriminiraju kao bešćutnog, beskrupuloznog ubojicu iz koristoljublja, problematičnog zatvorenika sklonog sukobima i ekscesima, koji, vješto se koristeći pogodnostima koje mu nepravedno omogućuju višestruka državljanstva, s činjenjem kaznenih djela nastavlja i u Republici Hrvatskoj, gdje je bijegu te predstavlja opću opasnost' kao i da se objavi pravomoćna presuda. Budući da odvjetnica Perenčević nije uspjela u sporu naloženo je tužitelju 'naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu 8.437,50 kn sa zateznim kamatama tekućim od 17. lipnja 2021. do isplate...sve u roku 15 dana'.
U obrazloženju presude citirani su dijelovi iz članka za koje je tužitelj tvrdio da su neistinite informacije: "... mjesecima se skrivao u najamljenom stanu, razotkrila ga prijetnja smrću"; "Džidića su, kako doznaje ovaj sarajevski list, uhitili policijski službenici u Sesvetama, gdje su u protekla četiri mjeseca navodno krio u jednom unajmljenom stanu."; "Uhićen je, prenosi Jutarnji list, nakon što je otkriveno da je prijetio smrću jednom državljaninu Hrvatske, zbog čega je i lociran u Sesvetama i lišen slobode."; "Džidić je koncem svibnja 2010. pred Kantonalnim sudom u Mostaru zbog ubojstva Obradovića, počinjenog 13. listopada 2009. iz koristoljublja, osuđen na 20 godina zatvora."; "Među Mostarcima poznat pod nadimkom Džida, ovaj osuđenik poznat je i zbog više ekscesa u mostarskom zatvoru, prijetnjama, tučnjavama ..." i "Rođen je u Njemačkoj, u gradu Wuppertalu, a ima i državljanstvo Hrvatske, Njemačke te Bosne i Hercegovine".
U tužbi se tvrdilo sljedeće: 'Sve naprijed individiualizirane sporne tvrdnje i navodi su, eufemistički rečeno, neistiniti, netočni, neutemeljeni i neosnovani. Prije svega. tužitelj ni u kojem slučaju nije bešćutni, beskrupulozni ubojica iz koristoljublja, niti je ikad bio problematični zatvorenik sklon sukobima i ekscesima. Nadalje, tužitelj ni u kojem slučaju njie nastavio s činjenjem kaznenih djela na području Republike Hrvatske, kako se tužitelja izravno optužuje u spornom članku, kao i da se pri tom vješto koristi svojim višestrukim državljanstvima, niti je u bijegu, niti predstavlja opću opasnost. Tužitelj, naime, na području Republike Hrvatske ima uredno prijavljeno prebivalište, dostupan je pravosudnim tijelima u svakom trenutku te je Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske, Uprava za europske poslove, međunarodnu i pravosudnu suradnju, uputio uredan zahtjev (molbu) za odsluženjem ostatka zatvorske kazne u hrvatskoj kaznionici, na što, uostalom, tužitelj kao državljanin Republike Hrvatske ima i zakonsko pravo.
Za navodnu prijetnju hrvatskom državljaninu tužitelj je u srpnju 2019. nepravomoćno oslobođen. ...Shodno tome, tužitelj opravdano smatra kako ovakve i slične senzacionalističke i tabloidne medijske objave, koje su nakon objave tuženikovih članaka uslijedile i u drugim tiskovinama i elektroničkim publikacijama, ne samo da su otežale položaj tužitelja kao okrivljenika u kaznenom postupku radi kaznenog djela iz čl. 139. st. 2. Kaznenog zakona .... i to na način da je uslijed medijskog pritiska tužitelj sve do donošenja nepravomoćne oslobađajuće presude bio u istražnom zatvoru, već tužitelju otežavaju i uređenje njegovog položaja u odnosu na naprijed navedeni zahtjev Ministarstvu pravosuđa za odsluženjem ostatka zatvorske kazne u Republici Hrvatskoj. Tužitelj je početkom 2019. godine također doživio nezamislivu obiteljsku tragediju, kada je njegov tek punoljetni sin Jozo Džidić bio optužen za ubojstvo vršnjaka.
Uzimajući u obzir i veliku čitanost elektroničke publikacije tuženika na području Bosne i Hercegovine, kao i drugih medija koji su nakon tuženika prenijeli vijest o tužitelju, tužitelj smatra kako su ovakvi medijski napisi uvelike odmogli i izgledima njegova sina u kaznenom postupku, budući da je tužitelj uhićen dana 19. svibnja 2019., a sporni je članak objavljen tek 15. lipnja 2019., dakle baš nekoliko dana prije zaključenja glavne rasprave, nakon kojeg je Jozo Džidić i proglašen krivim i osuđen na višegodišnju zatvorsku kaznu. Citiranim tvrdnjama i navodima iz spornog članka, sadržajno i činjenično u cijelosti neutemeljenima, dakle najobičnijim dezinformacijama, difamacijama, klevetama, sramoćenjem, inkriminacijama, imputacijama i insinuacijama, tužitelju je počinjena nemjerljiva neimovinska šteta povredom prava osobnosti, i to kumulativno pravo na tjelesno i duševno zdravlje, pravo na ugled, čast i dostojanstvo, pravo na dobro ime, pravo na osobnost i pravo na vlastitu sliku, odnosno lik. .....
Promatrano sa stručnog i etičkog stajališta, i tuženik i novinar koji je pisao sporni članak postupali su krajnje nemarno, protivno pravilima novinarske struke, i to kako protivno Općim načelima, tako i protivno toč. 1., toč. 2., toč. 6., toč. 10., toč. 12., toč. 13., toč. 14. i toč. 17. Kodeksa časti hrvatskih novinara Hrvatskog novinarskog društva. Tužitelj se, ispunjavajući pozitivnu postupovnu pretpostavku, ali i dajući tuženiku priliku da počinjenu neimovinsku štetu nastalu povredom prava osobnosti barem djelomično sanira izvansudskim putem u formi pružanja nenovčane satisfakcije objavom ispravka u smislu odredbe čl. 22. st. 1. ZM-a, u skladu s odredbom čl. 21. st. 2. istog zakona, obratio tuženiku 13. srpnja 2019. sa zahtjevom za objavom neistinitih informacija publiciranih u spornom članku, kojeg je isti objavio 19. srpnja 2019., u 14,20 sati, dakle, tek tri dana po primitku zahtjeva tužitelja i ne na istom, odnosno istovrijednom mjestu elektroničke publikacija/Internet portala.
Sporne informacije u odnosu na koje se tražio ispravak bile su objavljene na naslovnom dijelu elektroničke publikacije/Internet portala tuženika, među glavnim vijestima dana. Ispravak nije bio objavljen na tom mjestu; do istog se može doći tek ako se u Internet pretraživaču upiše naslov spornog članka, a iz čega jasno proizlazi da je broj posjetitelja elektroničke publikacije/Internet portala tuženika koji su mogli pročitati ispravak, višestruko manji od onih koji su pročitali sporni članak. .... Slijedom navedenog, tužitelj zahtijeva naknadu štete radi povrede prava osobnosti u iznosu 75.000,00 kn, uklanjanje poveznice za utuženi članak, prestanak objavljivanja članaka koji tužitelja inkriminiraju, te objavu pravomoćne prvostupanjske i drugostupanjske presude, uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama' - piše u presudi. Odvjetnici tuženika Hanza Medije istaknuli su kako tužitelj Mladen Džidić vodi još dva postupka pred naslovnim sudom, a u svezi gotovo istovrsne pravne stvari.
Naime, tužitelj je tražio 75.000 kuna i zbog objave tog članka na portalu Jutarnji list. Također, tužio je i zbog objave članka 'Tko je uhićeni bjegunac kojeg se Glavaš boji / izrešetao Crnogorca zbog kokaina, terorizirao cimere u ćeliji,a nakon što je pobjegao njegov je sin počinio slično ubojstvo" na web portalu 100posto.hr od 15. lipnja 2019. U tom postupku tražio je 100.000 kn 'radi povrede prava osobnosti, prestanak objavljivanja članaka koje tužitelja inkriminiraju, te objavu pravomoćne prvostupanjske i drugostupanjske presude'. Zastupnici Hanza Medije tražili su odbacivanje tužbe jer bi 'dopuštanjem ovakvog tužiteljevog postupanja od strane suda upravo podupirala zlouporaba postupovne ovlasti na način da se ista koristi u cilju pokušaja neosnovanog bogaćenja tužitelja i njegovog opunomoćenika, a pogotovo uzimajući u obzir od strane tužitelja nerealno postavljenu vrijednost predmeta spora koja ukupno u sva tri spora iznosi čak 250.000 kn'.
Tražili su 'ekonomičnosti radi, spajanje navedena tri postupka', ali istaknuli i da je 'predmetna tužba u cijelosti neosnovana, s obzirom da je tuženik objavio zahtijevani ispravak, slijedom čega je objavom ispravka tužitelju reparirao sve možebitno nastale posljedice objave utuženih informacija' - piše u presudi. Opreza radi, tuženik navodi da tužitelj, pored naknade neimovinske štete isplatom u novcu, zahtijeva i objavu presude, a što je i nedopušteno, budući da se takvi zahtjevi ne mogu kumulirati, pozivajući se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod posl. br. Rev-1331/2016 od 23. siječnja 2018., kojom je usvojeno i primijenjeno gore navedeno pravno shvaćanje u kojoj je, između ostalog, određeno da "sud može iznimno obvezati tuženika na isplatu pravične novčane naknade i na objavu presude u medijskim sporovima, ali samo u slučaju kada tužiteljev tužbeni zahtjev za isplatom u novcu iznosi simboličnih 1,00 kn". Primarno, iz razloga što su sve informacije u utuženom članku točne, provjerene i objavljene u dobroj vjeri te iz razloga što tužitelju uopće nije nastala šteta, nije ni osnovan zahtjev tužitelja za uklanjanje utuženog članka s web portala www.slobodnadalmacija.hr. Glede zahtjeva tužitelja da na Internet portalu, čiji je tuženik nakladnik, prestane objavljivati članke o tužitelju, tuženik ističe kako takav zahtjev nema uporište ni u jednom pozitivnom pravnom propisu u Republici Hrvatskoj, a ponajmanje u ovdje primjenjivom Zakonu o medijima.
Nadalje, tuženik ističe da šteta kao posljedica objave spornih članaka za tužitelja nikako nije mogla nastati jer su svi navodi iz članka utemeljeni na točnim činjenicama te su poduzete sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, sukladno čl. 21. st. 4. t. 3. Zakona o medijima. Tuženik ponavlja kako je autor članka poduzeo sve potrebite mjere za provjeru točnosti objavljenih informacija, postupao je u dobroj vjeri u cilju informiranja javnosti, a postojalo je i opravdano zanimanje javnosti za objavu navedenih informacija, odnosno predmetni su članci napisani i objavljeni u skladu sa zakonskim odredbama te u skladu s novinarskim postulatima. Naime, svaka informacija koja pridonosi boljoj informiranosti javnosti o nekoj osobi, što je nesporno tužitelj, kao osoba za kojim je raspisana međunarodna crvena Interpolova tjeralica, a nalazio se na području Republike Hrvatske, a koja omogućuje potpuniju spoznaju i kritički usmjerenu raspravu, nedvojbeno je od opravdanog zanimanja javnosti.
Naime, nesporno je da se predmetna afera provlačila po mnogobrojnim medijima. Slijedom navedenog, a ukoliko je tužitelj smatrao da mu je objavljenim informacijama povrijeđeno pravo osobnosti, tužbu je trebao usmjeriti nakladnicima onih medija u kojima su vremenski primarno iznesene utužene informacije, a nesporno je da tuženik nije bio prvi medij koji je upoznao javnost sa tužiteljevim pravnim slučajem. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže predmetnu tužbu odbaciti kao nedopuštenu, odnosno odrediti spajanje parnica prema predloženom, podredno odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti te obvezati tužitelja na naknadu tuženiku parničnih troškova sa zateznim kamatama' - zastupala je obrana tuženika..
Sudac Klarić zaključio je kako tužbeni zahtjev nije osnovan. Iz poduljeg objašnjenja obrazloženja presude izdvajamo samo najzanimljivije dijelove iz kojih se vidi kako je tuženik Hanza Media uspjela u sporu. Pribavljen je dokaz da ubojica Džidić nije trpio duševne boli nakon objave članka što je vidljvio iz sljedećeg: 'Iz popratnog dopisa Ministarstva pravosuđa i uprave, Uprave za zatvorski sustav i probaciju, Zatvor u Zagrebu, od 14. listopada 2020. i priloženog preslika osobnog zdravstvenog kartona zatvorenika Mladena Džidića, ovdje tužitelja (list 175-180) ne proizlazi da je objavom predmetnog članka došlo do povrede prava osobnosti, odnosno jačina i trajanje iste povrede, jer proizlazi da bi dijagnoza hipertenzije, depresije i migrene bile postavljene i prije objave predmetnog članka s obzirom na ranije propisivane lijekove povodom istih dijagnoza pa se stoga iste dijagnoze i narušenje zdravlja tužitelja u tom smislu ne mogu dovesti u uzročno-posljedičnu svezu s predmetnim spornim informacijama.
Osim toga, sam tužitelj ističe i prilaže brojne istovrsne članke drugih medija, pri tome da tuženik ističe da je prve utužene informacije objavio portal avaz.ba te da su Dnevni avaz najtiražnije dnevne novine u Bosni i Hercegovini, dok tuženik ne može odgovarati za informacije objavljene u drugim medijima, pri tome imajući na umu i druge parnice koje tužitelj vodi radi objave iste informaciji od strane drugih medija. Tužitelj, saslušan osobno kao stranka (list 164-167), koji je u cijelosti ostao kod svih navoda iz tužbe, u kojem smislu je iskazao te iste navode dopunio i pojasnio pa tako nadalje iskazuje da početkom 2019. godine dobio dopust u trajanju od četiri dana te je uz dopuštenje ravnatelja Zatvora u Mostaru, došao iz BiH u R Hrvatsku i to 7. siječnja 2019. Već sutradan, 8. siječnja 2019. došao je sam u Policijsku postaju u Zagrebu, Heinzelova ulica, s namjerom prijave prebivalište u Sesvatama, no isti su ga službenici uputili u PU Zagrebačku, Petrinjska ulica, no, potonji su ga ponovno uputili na Policijsku postaju u Sesvete, kako bi tužitelj prijavio prebivalište na području nadležnosti iste Policijske potaje.
U roku par dana je tužitelj pribavio sve potrebite isprave, pa tako i putovnicu, koju je dobio u Petrinjskoj ulici, a zatim je s vlasnikom kuće u Sesvetama Savska c. 9, odnosno s Bonom Bošnjakom otišao u Policijsku postaju Sesvete i prijavio svoje prebivalište u Sesvetama, Savska cesta 9, gdje stanuje do današnjeg dana. Opetovano ističe da se nije skrivao u Republici Hrvatskoj. To stoga što je uz suglasnost ravnatelja Zatvora u Mostaru dobio dopuštenje da ostatak kazne zatvore odsluži u Republici Hrvatskoj, u kojem smislu je 16. lipnja 2020. i dobio odobrenje za odsluženje ostatka kazne zatvora u Republici Hrvatskoj. No, isti zahtjev je tužitelj podnio još prošle godine. Ravnatelj Zatvora u Mostaru je bio upoznat s tužiteljevom namjerom da četiri slobodna dana tzv. vikenda će proboraviti u R Hrvatskoj. Tužitelj je u BiH osuđen zbog kaznenog djela ubojstva uz navode da je isto počinio iz koristoljublja, premda se zapravo radilo o čistom kriminalnom obračunu. Prvostupanjskom presudom je tužitelj u svibnju 2010. osuđen na 20 godina kazne zatvora, no odlukom višeg suda-Vrhovnog suda, ista presuda je preinačena glede kazne, te mu je pravomoćno određena kazna zatvora u trajanju 17 godina. Tužitelj je uhićen 14. listopada 2009.
Za vrijeme tužiteljevog boravka u R Hrvatskoj tužitelj nikada nikome nije prijetio smrću. Nakon 15-30 dana od prijave tužiteljevog boravišta u Sesvetama su na predmetnu adresu u Sesvetama, Savska cesta 9, došla dva, pretpostavlja policijska službenika, jer su bili u civilu, i to sa svrhom provjere stanuje li tužitelj na navedenoj prijavljenoj adresi, te su isti utvrdili da tužitelj stanuje na prijavljenoj adresi. Za vrijeme odsluženja kazne zatvora u Mostaru, tužitelj nije imao nikakvih posebnih neuobičajenih ispada (ekscesa), jer u protivnom da je bilo ispada od strane tužitelja, zasigurno ne bi niti mogao dobiti slobodan vikend, niti bi tužitelj mogao izlaziti iz iste zatvorske ustanove. I prije navedenog vikenda u trajanju od četiri dana, koji je tužitelj iskoristio u siječnju 2019., tužitelj je također koristio slobodne dane, tzv. vikende, jer je tužitelj imao primjereno ponašanje. Naime, za vrijeme odsluženja kazne u Zatvoru u Mostaru, imao je uobičajenih ispada, ali ništa neuobičajeno za zatvorenike, pa stoga prema tužitelju nisu nikad niti primijenili posebne mjere zbog neprimjerenog vladanja.
Tužitelj nije sklon prijetnjama niti tučnjavama, niti je isto činio za vrijeme boravka u Zatvoru u Mostaru niti izvan iste ustanove. Tužitelj ima dvojno državljanstvo i to od Bosne i Hercegovine i R Hrvatske, dok nikada nije imao državljanstvo SR Njemačke, premda ostvarujem pravo na isto. Tužiteljeva odvjetnica je tužitelju u Zatvoru u Remetincu pokazala sporni članak, odnosno više spornih članaka od raznih nakladnika, koji su iznijeli navedene neistine o tužitelju i to da je isti ubojica, bjegunac, što je utjecalo na tužiteljevo duševno stanje, pa je stoga tužitelj pokušao samoubojstvo u Zatvoru u Remetincu, a posljedice istog su ožiljci na lijevoj ruci koje je tužitelj učinio žiletom i poklopcem od riblje konzerve. Sud neposrednim opažanjem utvrđuje da je tužitelju na lijevoj podlaktici s unutarnje strane zaostao vidljivi ožiljak dužine od oko 5 cm. Nesretnim slučajem je smrtno stradao Dado Vrančić, najbolji prijatelj Joze Džidića, tužiteljevog sina.
Naime, njih dvojica su kao sedamnaestogodišnjaci kupili neispravnu automatsku pušku tzv. kalašnjikov, te je tužiteljev sin Jozo misleći da će isprobati pojedinačnu paljbu aktivirao rafalnu paljbu, te je zaokrenuo istom automatskom puškom i slučajno pogodio svog najboljeg prijatelja Dadu Vrančića u nogu i pod rebro, pa je tako isti smrtno stradao. Dado Vrančić je na navedeni način smrtno stradao 1. veljače 2019. Četiri mjeseca nakon istog događaja, u subotu navečer, je tužitelj dobio poziv da se javi u Policijsku postaju Sesvete, što je tužitelj i učinio sutradan, u nedjelju ujutro, no, tužitelj je tada uhićen uz optužbu da je prijetio sestri Dade Vrančića. Kasnije, tijekom postupka, je tužitelj oslobođen iste optužbe za prijetnju, jer je stalni sudski vještak utvrdio da prijetnja nije bila upućena iz Hrvatske gdje je tužitelj do današnjeg dana stanovao, niti s tužiteljevog mobitela, te je također utvrđeno da je netko otvorio lažni profil tužitelja i na taj način pod tužiteljevim imenom prijetio istoj sestri Dade Vrančića, a zatim i ugasio isti profil. Zbog prenošenja netočnih informacija putem medija u BiH, kao i predmetnog spornog članka, tužiteljev sin Jozo je za predmetno ubojstvo osuđen na kaznu zatvora od 9 godina i 3 mjeseca, dok tužitelj smatra da je trebao biti osuđen na 5 godina, s obzirom na nagodbu sa tužiteljstvom, dakle, radi se o pritisku javnosti.
Tužiteljeva supruga Radica je 12. siječnja 2019. otišla u SR Njemačku te je putem medija u SR Njemačkoj saznala da je njihov sin Jozo završio u zatvoru, a zatim i tužitelj, što je kod tužiteljeve supruge izazvalo stanje šoka. Inače je tužitelj srčani bolesnik, boluje od hipertenzije. Tužitelj je zadržan u istražnom zatvoru zbog sumnje na počinjenje prijetnji sestri Dade Vrančića i to u trajanju od malo manje od tri mjeseca. Oslobađajućom presudom glede predmetne sumnje - optužbe za prijetnju navedenoj osobi je tužitelj pušten iz istražnog zatvora. Tužitelj vjeruje da su navodi iz spornog članka kao i iz drugih medija utjecali na produljenje navedenog istražnog zatvora sve do oslobađajuće presude. Opetovano naglašava da tužitelj nije bjegunac, već se je tužitelj samovoljno predao vlastima na poziv u svezi navedene sumnje za navedenu prijetnju. Tužitelj ne izbjegava kaznu zatvora koje odsluženje je započeo u Zatvoru u Mostaru, dakle želi odslužiti ostatak kazne zatvora i to u R Hrvatskoj. Tužitelj je osjetio da ga pojedinci izbjegavaju zbog spornih navoda, te je upravo zbog utjecaja okoline unajmio stan dvadesetak metara dalje od navedene adrese Sesvete, Savska cesta 9, u koji stan dolazi tužiteljeva supruga s djecom, jer je tužitelja i njegovu obitelj bilo sram zbog navedenih neistinitih navoda.
Navedeni drugi stan nalazi se na adresi: Sesvete, Savska cesta 18. Tužitelj je zbog navedenih spornih neistinitih navoda utužio sve nakladnike medija koji su prenosili takve sporne, neistinite informacije o tužitelju i njegovoj obitelji. Tužitelj je utužio navedene nakladnike, jer smatra da ne mogu o tužitelju i njegovoj obitelji iznositi neistine, dok su prešutjeli, dakle nisu objavili točnu informaciju da je tužitelj oslobođen optužbe za prijetnju sestri Dade Vrančića. Tužitelj je znao da se petog dana, dakle po isteku navedena četiri slobodna dana tzv. vikenda, kojeg je koristio u siječnju 2019., mora javiti pravosudnim tijelima radi odsluženja kazne zatvora. No, tužitelj je imao dogovor s ravnateljem Zatvora u Mostaru i isti ravnatelj je imao potpuno povjerenje u tužitelja i da se tužitelj drži dogovora te je tužitelj istom ravnatelju najavio da zahtijeva odsluženje kazne zatvora u R Hrvatskoj, čime se isti ravnatelj i složio.
Stoga, tužitelj kao osuđenik zbog ubojstva nije, što je uobičajeno, svako jutro i večer se prijavljivao policiji. Naime, tužitelj je 7. siječnja 2019. pušten iz Zatvora u Mostaru na četverodnevni vikend, te je istoga dana navečer doputovao u Zagreb i odmah sutradan 8. siječnja 2019. obratio se svojim odvjetnicima Silviju Hrastu i Martini Perenčević, kako bi u tužiteljevo ime podnijeli zahtjev za odsluženja ostatka kazne zatvora u R Hrvatskoj, što tužitelj po zakonu može učiniti. Tada su mu navedeni tužiteljevi odvjetnici ukazali da prije podnošenja istog zahtjeva mora ishoditi osobne isprave i ostale potrebite isprave, što je tužitelj odmah i započeo pribavljati toga 8. siječnja 2019., odnosno u idućih nekoliko dana, dakle užurbano je tužitelj pribavljao sve potrebite isprave, te je četvrtog dana tzv. vikenda, tj. u petak 11. siječnja 2019., nazvao ravnatelja Zatvora u Mostaru i obavijestio ga da će ostati u R Hrvatskoj i da se neću vraćati u BiH, jer je tužitelj u postupku za odobrenje odsluženja ostatka kazne zatvora u R Hrvatskoj.
Isto je u potpunosti zakonito s obzirom na bilateralne sporazume između BiH i R Hrvatske. Pojašnjava da je u Zatvoru u Mostaru, isto kao i u Zatvoru u Zenici, bio izložen uobičajenim obračunima, zbog najčešće narušenih međunacionalnih odnosa, pa je bio primoran braniti se od raznih, kako verbalnih, tako i fizičkih napada, ili je sam bio izložen ispadima narkomana, krađama, pa se je morao boriti za svoja prava. Opetovano naglašava da nije bio uhićen u Sesvetama od strane policijskih službenika, već naprotiv, tužitelj se je odazvao pozivu i sam se prijavio u Policijsku postaju Sesvete, sukladno nalogu policije. Nije istinit navod da je tužitelj među Mostarcima poznat pod nadimkom Džida, no pojašnjava okolnosti da postoji jedan ratni zločinac pod nadimkom Džida, a osobnog imena Željko Džidić.
Međutim. U svjetlu navedenog ratnog zločinca Željka Džidića, korištenje nadimka Džida i pripisivanje mojem imenu bi mi štetilo, a istom se uvjerio, dakle štetilo mi je za vrijeme odsluženja kazne zatvora u Zenici. U Zatvoru u Zenici ima 90 posto Bošnjaka u zatvoru, dok je Željko Džidić, zvani Džida, optužen kao ratni zločinac, ratnog zločina prema Bošnjacima, te je isti Željko Džidić u bijegu, odnosno nalazi se u R Hrvatskoj. Stoga je tužitelj zbog pripisivanja nadimka Džida imao problema u Zatvoru u Zenici' - svjedočio je Mladen Džidić na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu. Tvrdio je kako mu je 'medijskim objavama, a koje su nakon objave tuženikovih članaka uslijedile i u drugim tiskovinama i elektroničkim publikacijama, ne samo da su otežale položaj tužitelja kao okrivljenika u kaznenom postupku, koji je sve do donošenja nepravomoćne oslobađajuće presude bio u istražnom zatvoru, već tužitelju otežavaju kod zahtjeva za odsluženjem ostatka zatvorske kazne u Republici Hrvatskoj, kao i da se je objava istih informacija odrazila na ishod kaznenog postupka protiv Joze Džidić, tužiteljevog sina koji je proglašen krivim i osuđen na višegodišnju zatvorsku kaznu za ubojstvo vršnjaka, a zbog čega je tužitelj također trpio dodatne duševne boli.
Naposljetku, tužitelj tvrdi da je objavom istih spornih informacija ozbiljno narušeno njegovo duševno zdravlje tijekom odsluženja kazne u Zatvoru u Zagrebu, koje je dovelo i do pokušaja samoubojstva'. No, od navedenih pretpostavki, u ovom slučaju tužitelj nije dokazao postojanje svih pretpostavki odgovornosti za štetu, poglavito tužitelj nije dokazao štetu niti uzročno-posljedičnu vezu koju je navodno pretrpio objavom sporne informacije, odnosno u ovom slučaju da je objavljena sporna informacija bila podobna povrijediti privatnost, dostojanstvo, ugled i čast tužitelja, kao i narušiti zdravlje tužitelja, u vidu povrede prava osobnosti tužitelja. To stoga što nije logičan i životno uvjerljiv tužiteljev iskaz poglavito u dijelu kojim tvrdi da mu je predmetni članak toliko narušio duševno zdravlje da je pokušao samoubojstvo, ako se ima na umu da je tužitelj i prije objave predmetnog članka imao postavljenu dijagnozu depresije, niti se može prihvatiti tvrdnja tužitelja da se objava predmetnog članka odrazila na produljenje istražnog zatvora određenog tužitelju te naposljetku odluku o kazni u postupku vođenom protiv tužiteljevog sina, jer isto ne može predstavljati neposrednu posljedicu.
Dakle, ne prihvaća se kao uvjerljiva tužiteljeva tvrdnja da se je upravo predmetni članak, koji nije prvi objavio predmetne sporne informacije, već ukazujući da se isto prenosi iz drugih medija, loše odrazila i na tužiteljevo zdravlje. Sagledavajući sve okolnosti slučaja, utvrđuje se da tužitelj nije dokazao nastanak štete objavom iste informacije, kad proizlazi da ista nije podobna za prouzročenje takve štete kod tužitelja koja bi opravdala dosuđenje zahtijevane pravične naknade, to tim više što je tuženik objavio ispravak iste objavljene informacije...Naime, svaka informacija koja pridonosi boljoj informiranosti javnosti o nekoj osobi, što je nesporno tužitelj kao osoba za kojim je raspisana međunarodna crvena Interpolova tjeralica (list 148), a nalazio se na području Republike Hrvatske, a koja omogućuje potpuniju spoznaju i kritički usmjerenu raspravu, nedvojbeno je od opravdanog zanimanja javnosti' - piše u presudi kojom je odbijena žalba Mladena Džidića i zahtjev za dosudu 75.000 kuna zbog objave članka u Slobodnoj Dalmaciji.