Godinama se vukla prva velika uhljebistanska afera u kojoj su optuženi  Rade Buljubašić i njegovi neposredno nadređeni šefovi u HEP-u. Iz maratonskog sudskog procesa vidljivo je kako je kao djelomični profiter isplivao prvi hrvatski uhljeb Rade Buljubašić kojemu je Vrhovni sud prihvatio žalbu. U žalbi je Buljubašić tvrdio kako je mu je 'nepravilno utvrđena visina imovinske koristi u iznosu 752.005,96 kuna, koja se od njega oduzima, jer on nije ni poticatelj niti počinitelj kaznenog djela iz čl. 291. st. 2. KZ/11'. Sve je to vidljivo iz dokumenta koje je netom objavio Županijski sud u Zagrebu. Naime, na Vrhovnom sudu RH vijeće sastavljeno od sudaca Ileane Vinja kao predsjednice vijeća, te Ranka Marijana i Ratka Šćekića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke donijelo je presudu u kaznenom predmetu protiv opt. Željka Dorića i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 291. st. 2. i dr. Kaznenog zakona.

Odlučivali su o žalbama državnog odvjetnika te optuženika: Željka Dorića, Mladena Belje i Rade Buljubašića, kao osoba od kojih je oduzeta imovinska korist. Spomenuta trojica od kojih je najpoznatiji Rade Buljubašić koji je u javnosti označen kao prvi poznati hrvatski uhljeb žalili su se na presudu Županijskog suda u Zagrebu od 14. studenog 2019. godine.  Na sjednici održanoj 27. siječnja 2022. na kojoj su bili branitelji optuženog Željka Dorića, odvjetnik Šime Matak, te branitelj optuženog Mladena Belje, odvjetnik Ivice Mazalina presuđeno je da se prihvaća žalba Rade Buljubašića, kao osobe od koje je oduzeta imovinska korist. Samim tim preinačena je prvostupanjska presuda u odluci o oduzimanju imovinske koristi te je utvrđeno kako novčani iznos od 616.202.24 kuna, kao imovinska korist ostvarena kaznenim djelom iz čl. 291. st. 2. KZ/11., činjenično opisanim u izreci presude, postaje imovina Republike Hrvatske. Prvostupanjskom presudom bilo je naloženo Buljubašiću da mora uplatiti veći iznos u korist državnog proračuna RH u roku 15 dana od pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

Odbijene su žalbe optuženih Željka Dorića i Mladena Belje i državnog odvjetnika kao neosnovane. Iz obrazloženja proizlazi kako je prvostupanjskom presudom Željko Dorić proglašen krivim, zbog kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti, optuženi Mladen Beljo zbog kaznenog djela iz čl. 291. st. 2. u vezi čl. 38. KZ/11. Tom presudom Željko Dorić je osuđen na kaznu zatvora u trajanju jedne godine i izrečena mu je uvjetna osuda na način da se kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti ako u vremenu provjeravanja od tri godine ne počini novo kazneno djelo. Optuženi Mladen Beljo je osuđen na kaznu zatvora u trajanju deset mjeseci i izrečena mu je uvjetna osuda na način da se kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti ako u vremenu provjeravanja od dvije godine ne počini novo kazneno djelo. Oštećenik HEP d.d. upućen je imovinskopravni zahtjev u iznosu 752.005,96 kuna, postavljen prema optuženom Željku Doriću, optuženom Mladenu Belji i optuženom Aleksandru Berniku, ostvarivati u posebnoj parnici. Istom presudom utvrđeno je da novčani iznos od 752.005,96 kuna predstavlja imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom te postaje imovina Republike Hrvatske.

Na temelju zakonske odredbe, Radi Buljubašiću je kao osobi od koje je oduzeta imovinska korist, naloženo uplatiti 752.005,96 kuna, u korist proračuna RH u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe. Željku Doriću i Mladenu Belji naloženo je naknaditi troškove kaznenog postupka, i to trošak financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u iznosu 13.284 kuna, trošak telekomunikacijskog vještačenja u iznosu 12.007,50, te paušalnu svotu svaki u iznosu od 2.000 kuna. Optuženi Aleksandar Bernik prvostupanjskom je presudom oslobođen optužbe da je počinio kazneno djelo iz čl. 291. st. 2. KZ/11. Stoga su troškovi kaznenog postupka, te nužni izdaci tog optuženika i nužni izdaci i nagrada njegovog branitelja, pali na teret proračunskih sredstava. Protiv te presude žalbu su podnijeli državni odvjetnik,  Željko Dorić, Mladen Beljo i Rade Buljubašić, kao osoba od koje je oduzeta imovinska korist. Državni odvjetnik se žalio zbog odluke o uvjetnoj osudi, s prijedlogom da se Željka Dorića i Mladena Belju osuditi na "bezuvjetne kazne zatvora". Državni odvjetnik se žalio zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te je tražio da se Aleksandra Bernika "proglasi krivim i osudi po zakonu". Optuženi Željko Dorić, putem branitelja Rajka Čogurića, odvjetnika iz Zagreba, žalio se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se ukine presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na odlučivanje.

Tijekom postupka je njegov odvjetnik Čogurić umro.  Mladen Beljo se putem odvjetnika Ivice Mazalina žalio zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da ga se oslobodi optužbe i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Mladen Beljo podnio je osobnu žalbu, ne navodeći izričito žalbene osnove, a iz čijeg sadržaja proizlazi prijedlog da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku. Budući se obje žalbe međusobno nadopunjuju, razmatrane su kao jedinstvena žaba. Rade Buljubašić, kao osoba od koje je oduzeta imovinska korist, izjavio je žalbu putem opunomoćenice Nike Čogurić, zbog odluke o oduzimanju imovinske koristi, s prijedlogom pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje. Iz obrazloženja se vidi da su žalbe državnog odvjetnika, Željka Dorića i Mladena Belje proglašene neosnovanim, dok je žalba Rade Buljubašića, kao osobe od koje je oduzeta imovinska korist, osnovana.

Napisana je i rečenica: 'Nije u pravu opt. Željko Dorić kada tvrdi da je izreka pobijane presude nejasna, jer da nije navedeno u kojem društvu je konkretno Rade Buljubašić bio zaposlen i povezano s tim na koji način je nastala šteta HEP Proizvodnji d.o.o. Nasuprot takvim žalbenim tvrdnjama, iz izreke pobijane presude jasno proizlazi da je Rade Buljubašić u inkriminirano vrijeme bio formalno raspoređen u Odjel pripreme i održavanja (EMERU), koji je sastavni dio Pogona Elektrane – Toplane, za koji je nadležna HEP Proizvodnja d.o.o. Pri tome optuženik zanemaruje da je HEP Proizvodnja d.o.o. jedno od ovisnih društava koje u upravljačkoj strukturi objedinjuje vladajuće društvo HEP d.d. Stoga je jasno da je Radi Buljubašiću, između ostalog, isplatom plaće i drugih davanja te troškova korištenja službenog mobitela HEP proizvodnje d.o.o., kao formalnom zaposleniku tog društva, ostvarena protupravna imovinska korist, a da je takvim protupravnim radnjama oštećen HEP d.d. 

Nije u pravu opt. Željko Dorić ni kada tvrdi da iz izreke pobijane presude nije jasno kakva je njegova uloga u odnosu na prodaju stana u vlasništvu HEP d.d., koji je stekao Rade Buljubašić. Nasuprot tim žalbenim tvrdnjama, iz izreke jasno proizlazi uloga opt. Željka Dorića u počinjenju kaznenog djela iz čl. 291. st. 2. KZ/11. Optuženik je zajednički i dogovorno postupao s pok. Ivanom Mravkom i pok. Antunom Crnićem, s ciljem da se Radi Bubuljašiću pribavi protupravna imovinska korist, pri čemu je poduzeo radnje da mu se osigura stan u najmu, iako za to nije imao formalne uvjete. Iz izreke jasno proizlazi da je Radi Buljubašiću na taj način, bez valjane pravne osnove, omogućen otkup stana u vlasništvu HEP d.d.. Okolnost što se u izreci pobijane presude ne navodi kada je točno optuženik u okviru HEP d.d. premješten na druge poslove, u okviru istog društva, nije odlučna za ostvarenje svih bitnih obilježja kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti, niti je zbog toga izreka nejasna, budući da je imao svojstvo odgovorne osobe, o čemu će riječi biti kasnije. 

Nije u pravu opt. Željko Dorić kada tvrdi da je izreka pobijane presude nerazumljiva i proturječna sama sebi, jer da je Rade Buljubašić stekao imovinsku korist u visini od 616.202,24 kn, dok je istovremeno navedeno da je HEP d.d. oštećen za iznos od 752.005,96 kn, koji je trebao biti dosuđen kao imovinskopravni zahtjev. Nije u pravu ni opt. Mladen Beljo kada tvrdi da je izreka nerazumljiva, jer da se na Radu Buljubašića ne odnosi cijeli iznos imovinske koristi, već, prema činjeničnom opisu, samo iznos od 350.853,56 kn.Nasuprot takvim žalbenim navodima, u izreci pobijane presude je jasno navedeno kojim je protupravnim radnjama pok. Ivana Mravka, pok. Antuna Crnića te opt. Željka Dorića, ostvarena protupravna imovinska korist Radi Buljubašiću u neto iznosu od 616.202.24 kuna (koja se sastoji od neto plaće u iznosu 215.049,84 kuna, troškova korištenja službenog mobitela u iznosu 12.312,89 kuna te razlike između tržišne i kupovne cijene stana u iznosu 388.839,51 kuna), uz istovremeno prouzročenu štetu HEP d.d. u iznosu 752.005,96 kuna.

Iz navedenog slijedi da se na Radu Buljubašića, kao osobu od koje je oduzeta protupravna imovinska korist, ne odnosi samo razlika između tržišne i kupovne cijene stana, već ukupan neto iznos od 616.202.24 kuna. Prvostupanjski je sud, na temelju čl. 158. stavka 2. ZKP/08., uputio u parnicu oštećenika HEP d.d. s imovinskopravnim zahtjevom, u visini od 752.005,96 kuna, postavljenim prema opt. Željku Doriću, opt. Mladenu Belji i opt. Aleksandru Berniku. Istovremeno je, na temelju čl. 77. st. 1. KZ/11., u svezi čl. 560. st. 1. i 2. ZKP/08., oduzeo imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom iz čl. 291. st. 2. KZ/11., u visini iznosa štete ostvarene HEP d.d. Premda je takva odluka o oduzimanju imovinske koristi nepravilna, izreka pobijane presude u cjelini nije nerazumljiva u toj mjeri da se ne bi mogla ispitati. O oduzimanju protupravne imovinske koristi od Rade Buljubašića te njezinoj visini bit će više riječi u okviru te žalbene osnove. Nije u pravu opt. Željko Dorić kada pobija presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, tvrdnjom kako iz činjeničnog opisa proizlazi da je opt. Željko Dorić zatražio od opt. Mladena Belje da podnese prijedlog za zasnivanje radnog odnosa na neodređeno vrijeme, dok se u obrazloženju navodi da je to zatražio pok. Ivan Mravak, a potom i opt. Željko Dorić. 

Nasuprot takvim žalbenim navodima opt. Željka Dorića, iz izreke pobijane presude kao i detaljnog obrazloženja, jasno proizlazi da je upravo taj optuženik zatražio od opt. Mladena Belje da podnesene prijedlog za zasnivanje radnog odnosa na neodređeno vrijeme s novim radnikom na radnom mjestu instrumentarac VKV2., što je opt. Mladen Beljo i učinio. Okolnost što se u samo jednom dijelu obrazloženja, očiglednom omaškom, navelo kako je te radnje zatražio pok. Ivan Mravak, nema značaj bitne povrede odredaba kaznenog postupka koji joj optuženik pridaje, jer se pobijana presuda može uspješno ispitati i u tom dijelu. Navedeno tim više što niti sam opt. Željko Dorić ne osporava da je zatražio pokretanje postupka zapošljavanja Rade Buljubašića, kako to uostalom proizlazi i iz materijalnih dokaza. Opt. Željko Dorić nije u pravu kada tvrdi da prvostupanjski sud nije naveo jasne razloge o odlučnim činjenicama, kada je optuženika proglasio krivim za kazneno djelo iz čl. 291. KZ/11., koje je „pravo službeničko djelo“ koje se ne primjenjuje u gospodarskim odnosima, već se isključivo odnosi na odgovorne osobe u pravnim osobama koje zlouporabe javne ovlasti.

S tim u vezi, neosnovano tvrdi, da se u pobijanoj presudi, nerazumljivo, obrazlaže da je HEP d.d. društvo s javnim ovlastima, jer je Republika isključivi dioničar tog društva, iako ni HEP d.d., a niti HEP Proizvodnja d.o.o. nisu navedeni u Popisu tijela javnih ovlasti iz 2006. do 2009. Nije u pravu niti opt. Mladen Beljo kada tvrdi da pobijana presuda ne sadrži razloge zbog kojih bi njegovo postupanje predstavljalo kao „kršenje službene dužnosti“. Nasuprot žalbenim navodima opt. Željka Dorića, obrazloženje pobijane presude sadrži razloge zbog kojih je prvostupanjski sud proglasio krivim tog optuženika za počinjenje kaznenog djela iz čl. 291. st. 2. KZ/11. Iz obrazloženja proizlazi da je opt. Željko Dorić, u inkriminiranom periodu, imao svojstvo odgovorne osobe u pravnoj osobi, jer je bio direktor HEP Proizvodnje d.o.o., što proizlazi iz Ugovora o radu. Pobijanom presudom se obrazlaže da je opt. Željko Dorić odgovorna osoba u smislu čl. 87. st. 6. KZ/11., jer je vodio poslove iz područja djelovanja pravne osobe HEP d.d., čiji je isključivi dioničar Republika Hrvatska. U tom svojstvu odgovorne osobe, optuženik je zlouporabio svoje ovlasti i položaj na način da je poduzeo radnje zapošljavanja Rade Buljubašića, te mu osigurao troškove korištenja službenog mobitela i najam stana prije nego se uopće formalno i zaposlio' - piše u obrazloženju presude.

Kako smatramo da je u državi koji mnogi s pravom vide kao uhljebistanski raj na zemlji važno zatirati takvu praksu citirat ćemo i ostatak presude da svi koji uživaju privilegij uhljebistana i primaju plaću, ne dolaze na posao ili pak imaju nezasluženo radno mjesto razmisle isplati li im se to dugoročno ili ne. Odnosno r,azmisle da bi se jednoga dana mogli suočiti sa suđenjem ne samo oni nego da o istome razmisle i svi koji održavaju uhljebistanski sustav na životu jer zapošljavaju uhljebe u državnim tvrtkama poput HEP-a. Slijedi nastavak presude Vrhovnog suda: 

'Prema popisu tijela javnih ovlasti iz razdoblja 2006. do 2009., HEP d.d. doista nije bilo uvršteno na taj popis. Naime, Hrvatsku elektroprivredu osnovao je Hrvatski Sabor kao javno poduzeće za obavljanje elektroprivredne djelatnosti od posebnog društvenog interesa za Republiku Hrvatsku, što je propisano odredbama Zakona o elektroprivredi ("Narodne novine" broj 31/90.). Navedeno javno poduzeće postaje 1994. dioničko društvo u isključivom vlasništvu Republike Hrvatske, dok je 2002. ustanovljena HEP grupa, koju čine HEP d.d. kao vladajuće društvo (u isključivom državnom vlasništvu) i društva sa ograničenom odgovornošću kao ovisna društva. HEP d.d. objedinjuje vođenje ovisnih društava HEP grupe i vlasnik je imovine koju ugovorno prenosi na upravljanje ovisnim društvima, odnosno tvrtkama kćerima. U kontekstu isključivog državnog vlasništva HEP d.d., prihod iz djelatnosti HEP d.d. predstavlja prihod državnog proračuna, kao što i rashodi ostvareni poslovanjem tog društva predstavljaju manjak u državnom proračunu Republike Hrvatske, dok društvo ima obvezu javnog objavljivanja financijskih godišnjih izvješća.

Prema čl. 1. Zakona o državnoj reviziji ("Narodne novine" broj 49/03.- pročišćeni tekst i 177/04.) uređena je revizija državnih prihoda i rashoda, revizija financijskih izvještaja i financijskih transakcija, između ostalog, javnih poduzeća te društava i drugih pravnih osoba u kojima Republika Hrvatska, ima većinsko vlasništvo nad dionicama, odnosno udjelima. U inkriminiranom razdoblju predsjednik Uprave HEP d.d. bio je pok. Ivan Mravak, kojeg je prema čl. 24. Statuta imenovao Nadzorni odbor na prijedlog Vlade RH, kao što ga je i opozvao Nadzorni odbor na prijedlog Vlade RH. Uprava je dužna, sukladno čl. 48. Statuta HEP d.d., izvještavati nadležna ministarstva i Vladu Republike Hrvatske o potrebnim mjerama za organiziranje i osiguranje funkcioniranje elektroenergetskog sustava. U okviru svojih ovlasti predsjednik uprave kao i direktori ovisnih društava vode poslove društva. U ovoj konkretnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji, pok. Ivan Mravak, pok. Antun Crnić te opt. Željko Dorić nisu poduzimali radnje u okviru gospodarske djelatnosti društva, a to je proizvodnja, opskrba, prijenos i distribucija električne i toplinske energije, te prirodnog plina.

Oni su, kao odgovorne osobe u društvu koje je u isključivom državnom vlasništvu, iskoristili svoj položaj i ovlasti, te omogućili zapošljavanje i ostvarenje drugih davanja Radi Buljubašiću, bez stvarnog rada. Nema dvojbe da je opt. Željko Dorić odgovorna osoba HEP Proizvodnje d.o.o., u smislu odredbe čl. 87. st. 6. KZ/11. jer mu je izričito povjereno da vodi poslove te pravne osobe i u tom je svojstvu i počinio kazneno djelo iz čl. 291. st. 2. KZ/11., dok mu je opt. Mladen Beljo u tome pomogao. Opt. Mladen Beljo nije u pravu kada ističe da u izreci pobijane presude nije opisan subjektivni element, odnosno njegova namjera za pomaganje u počinjenju kaznenog djela iz čl. 291. st. 2. KZ/11., dok se u obrazloženju pobijane presude, navodno, iznose nerazumljivi i proturječni razlozi u odnosu na radnje pomaganja koje je taj optuženik poduzeo. Nasuprot tim žalbenim tvrdnjama opt. Mladena Belje, u izreci pobijane presude jasno je naveden subjektivni element počinjenja kaznenog djela iz čl. 291. st. 2. u svezi čl. 38. KZ/11., odnosno da je opt. Mladen Beljo pomogao opt. Željku Doriću, pok. Ivanu Mravku i pok. Antuna Dorića u ostvarenju njihovog dogovora, da kao odgovorne osobe iskoriste svoj položaj i ovlast.

Takva izreka nije proturječna obrazloženju pobijane presude u kojem se navodi da je taj optuženik s izravnom namjerom pomogao u počinjenju kaznenog djela iz članka 291. st. 2. KZ/11., odnosno da je svjestan kako svojim radnjama pomaže u ostvarenju bitnih obilježja tog kaznenog djela, te hoće njegovo ostvarenje, uz navođenje konkretnih pomagačkih radnji koje je taj optuženik poduzeo. Iz sadržaja žalbe opt. Mladena Belje se može iščitati kako optuženik smatra da je ostvarena povreda kaznenog zakona jer se presuda temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. To što smatra da u njegovim postupcima nema svih obilježja kaznenog djela za koje je proglašen krivim i pri tome pobija valjanost utvrđenog činjeničnog stanja, ne opravdava predmetni žalbeni osnov. Ovo stoga što se postojanje povrede kaznenog zakona prosuđuje prema činjeničnom stanju iz izreke presude, a ne onom koje bi sa motrišta žalitelja bilo ispravno. Kako su izrekom prvostupanjske presude označeni svi bitni elementi kaznenog djela za koje je optuženik osuđen, to u ovom slučaju ne postoji povreda kaznenog zakona. Suprotno žalbenim navodima opt. Željka Dorića i opt. Mladena Belje u odnosu na osuđujući dio, i suprotno žalbenim navodima državnog odvjetnika u odnosu na oslobađajući dio, činjenično stanje je pravilno utvrđeno.

Zaključci suda prvog stupnja, zasnovani na ocjeni vjerodostojnosti iskaza ispitanih osoba i zaključci zasnovani na ocjeni svih ostalih izvedenih dokaza, logični su i zakoniti, pa su uslijed toga zaključci suda o postojanju odlučnih činjenica pravilno utemeljeni na izvedenim dokazima. Nasuprot žalbenoj tvrdnji opt. Željka Dorića, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda kako je optuženik, kao Direktor HEP Proizvodnje d.o.o., zajedno i dogovorno sa pok. Ivanom Mravkom, predsjednikom Uprave HEP d.d. i pok. Antunom Crnićem, direktorom Direkcije za opće, pravne i kadrovske poslove HEP d.d., kao odgovorna osoba u društvu koje je u isključivom državnom vlasništvu, iskoristio svoj položaj i dane mu ovlasti, postupajući s ciljem ostvarenja protupravne imovinske koristi Radi Buljubašiću u vidu zapošljavanja, isplate plaća i drugih davanja, bez stvarnog rada. Iz obrane opt. Željka Dorića proizlazi da je Rade Buljubašić, u dva navrata tijekom veljače i travnja 2006., bio kod njega na razgovoru vezano uz zaposlenje, a da je on, nakon dogovora sa pok. Ivanom Mravkom, zatražio od opt. Mladena Belje pokretanje postupka za zasnivanje radnog odnosa s Rade Buljubašićem.

Osim toga, Rade Buljubašić mu je rekao da je povratnik iz Australije, koji ima želju ulagati u Republiku Hrvatsku. Iz evidencijskog lista za Radu Buljubašića jasno proizlazi da on nije imao stručne kvalifikacije za radno mjesto instrumentarac, jer je bio trgovac sa tri godine radnog staža. Sve je to bilo poznato opt. Željku Doriću, kao što je i sam svjedok Hrvoje Segedi iz pravne službe, jasno, iskazao kako su odmah prilikom dobivanja suglasnosti za zapošljavanje uočili da Rade Buljubašić nema potrebne kvalifikacije za radno mjesto instrumentarca. Sukladno tome, iz iskaza pok. Ivana Mravka proizlazi da ga je nazvao opt. Željko Dorić tražeći zapošljavanje Rade Buljubašića, po preporuci braniteljskih udruga, kao i njegovo stambeno zbrinjavanje, sa čime se on suglasio, te nazvao pok. Antuna Crnića kako bi sve to dogovorio. U inkriminirano vrijeme na snazi je bila Uputa za provedbu politike smanjenja broja radnika u svim trgovačkim društvima HEP d.d. od 14. siječnja 2005., prema kojoj je zapošljavanje bilo dopušteno samo izuzetno u cilju osiguranja funkcioniranja elektroenergetskog sustava, o čemu su iskazivali brojni svjedoci, pa tako i svjedokinja Bernardica Pejić, te svjedok Hrvoje Segedi, koji su naveli da se u konkretnom slučaju radilo o zapošljavanju „poznate osobe“.

Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio, da unatoč postojanju takve Upute i nedostatku stručnih kvalifikacija Rade Buljubašića, pok. Ivan Mravak, pok. Antun Crnić te opt. Željko Dorić, daju 18. svibnja 2006. suglasnost za zapošljavanje „poznate osobe“, bez prethodne provjere i procjene radnih sposobnosti. Pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da obranu opt. Željka Dorića i iskaz Ivana Mravka potvrđuje materijalna dokumentacija, iz koje proizlazi da je opt. Mladen Beljo, sukladno takvom dogovoru, donio Odluku o izboru radnika Rade Buljubašića 7. lipnja 2006., a potom sklopio s njim Ugovor o radu 12. lipnja 2006. za radno mjesto instrumentarac VKV2, te ga formalno rasporedio u Odjel pripreme i održavanja. Da se radilo o zapošljavanju Rade Buljubašića bez stvarnog rada proizlazi, između ostalog, iz činjenice da je opt. Željko Dorić zatražio odobrenje službenog mobitela od pok. Ivana Mravka 24. svibnja 2006., što potvrđuje njegov zahtjev koji je on uputio nadležnoj službi HEP Proizvodnje d.o.o., a pok. Ivan Mravak dao suglasnost korištenje troškova službenog mobitela i prije nego je Rade Buljubašić formalno primljen u radni odnos.

Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da Rade Buljubašić ne bi imao pravo na troškove korištenja službenog mobitela ni da je u tom trenutku bio u formalnom radnom odnosu, jer Uputa o rangu radnika i uvjetima korištenja službenih automobila, službenih mobitela, poslovnih kartica, zrakoplova za službena putovanja, sredstva reprezentacije i sredstva za službena putovanja u HEP d.d. od 3. veljače 2005., takvu mogućnost daje samo točno određenim kategorijama osoba (predsjedniku i članovima uprave, rukovoditeljima, direktorima). Navedeno svojstvo Rade Buljubašić, naravno, nije imao u trenutku odobravanja korištenja službenog mobitela, a nije ga imalo ni kada je formalno primljen na radno mjesto instrumentarca. Jednako tako, a kako to proizlazi iz iskaza pok. Ivana Mravka, s Radom Buljubašićem je 19. svibnja 2006. sklopljen Ugovor o najmu, za stan u Zagrebu, Bednjanska 12, uz najamninu od 400,00 kn mjesečno, iako je zaposlen kasnije, točnije 12. lipnja 2006. Iz obrane opt. Željka Dorića proizlazi da je Radu Buljubašića uputio na pok. Ivana Mravka i pravnu službu, čiji je direktor bio pok. Antun Crnić, za rješavanje  stambenog zbrinjavanja. Svjedok Edo Virgini je iskazivao kako je predao Radi Buljubašiću Ugovor o najmu te ključeve stana koji su odobrili pok. Ivan Mravak i pok. Antun Crnić.

Time je stvorena podloga da se Radi Buljubašiću, temeljem Ugovora o najmu, omogući i otkup stana u vlasništvu HEP d.d. Pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je Rade Buljubašić, nakon što je formalno zaposlen u Odjelu pripreme i održavanja, HEP Proizvodnja d.o.o., na radnom mjestu instrumentarac, tek povremeno dolazio u Odjel odnosno u upravnu zgradu, jer to proizlazi iz iskaza brojnih svjedoka kao i telekomunikacijskog vještačenja. Iz iskaza svjedoka Hrvoja Segedija, Rukovoditelja Odjela za opće, pravne i kadrovske poslove proizlazi da je vidio Radu Buljubašića u dva navrata kada je došao u upravnu zgradu potpisati dokumentaciju, a da je nakon izbijanja afere „smješten“ u sobu kod Darka Bacana, na poslovima fotokopiranja. Navedeno je potvrdio i svjedok Marinko Matić, Rukovoditelj Odjela automatike i upravljanja. Svjedok Drago Šešo, Rukovoditelj Odjela pripreme i održavanja, tvrdi da ne zna da bi Rade Buljubašić bio smješten kod Darka Bacana, ali zna da nije imao potrebne kvalifikacije za radno mjesto instrumentarca i ne zna uopće je li radio kao instrumentarac. Osim toga, njemu je opt. Mladen Beljo rekao da ga moraju zaposliti „po nalogu Uprave“.

Svjedok Darko Bacan je iskazao da Rade Buljubašić nije dolazio svakodnevno na posao, povremeno bi bio u arhivi, dok mu je sam Rade Buljubašić rekao da radi u Vukovarskoj. Svjedok Mario Franjić, nadzorni inženjer Odjela za pripremu i održavanje ne zna gdje je i što bi trebao raditi Rade Buljubašić. Iz iskaza svjedoka Ede Virginija proizlazi da je pitao Radu Buljubašića gdje točno radi u HEP d.d., a on mu je rekao da ga se do 12,00 sati može dobiti u „glavnom stanu" HDZ-a. O tome ima saznanja i svjedok Jadranko Berlengi koji je, pored saznanja od svjedoka Ede Virginija, i sam čuo od radnika iz pogona, s kojima igra stolni tenis, da Rade Buljubašić na posao dođe tu i tamo. Povezano s tim, iz dopisa opt. Mladena Belje od 4. rujna 2009. proizlazi da u Pogonu EL-TO za Radu Buljubašića ne postoji popis ili opis poslova njegovog radnog mjesta – instrumentarac. Svjedoci Vera Smetko, Ivanka Tomašević, Đurđica Krajnik i Ivan Kruljac iskazivali su da su Radu Buljubašića viđali u „upravnoj zgradi pogona, prostorijama pogona ili upravi HEP d.d.“ Međutim, niti jedan od tih svjedoka ne opisuje kakve poslove i što je konkretno Rade Buljubašić radio. Oni su jedino suglasni u tome da je Rade Buljubašić dolazio u Upravu HEP d.d. kada je trebalo potpisati neke dokumente ili da bi nešto „fotokopirao“.

Nije bez značaja niti činjenica da niti na jednoj Popisnoj listi na koju su se radnici Pogona EL-TO evidentirali prilikom dolaska i odlaska na posao nigdje nije potpisan radnik Rade Buljubašić, niti je njegovo ime uvršteno u taj popis. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio vjerodostojnim telekomunikacijsko vještačenje po vještaku Miroslavu Baći, neovisno o tome što nije pokriven cijeli inkriminirani period. Iz vještačenja proizlazi da je u razdoblju od 3. rujna 2008. do 2. rujna 2009. u radnom vremenu od 7,00 do 15,00 sati registrirano 6136 komunikacija koje su zabilježile lokaciju baznih stanica kojima se koristio Rade Buljubašić, od čega 2494 nije zabilježeno. Međutim, već iz ovog broja zabilježenih komunikacija, proizlazi da se Rade Buljubašić tijekom svog radnog vremena nalazio na lokacijama koje pokrivaju bazne stanice u Zvonimirovoj i Draškovićevoj ulici, te na području Kneza Borne sa ukupno zabilježenih 696 komunikacija, dok je i na području Australije zabilježeno čak 34 komunikacija, na području Vrgorca 371 komunikacija, a na području Trga bana Josipa Jelačića 101 komunikacija, dok područje radnog mjesta u Zagorskoj ulici pokrivaju samo 2 komunikacije. Pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda kako je protupravnim radnjama opt. Željka Dorića, i to konkretno formalnim zapošljavanjem te osiguranjem korištenja troškova mobitela Radi Buljubašiću, ostvarena znatna šteta HEP d.d.

Iz materijalne dokumentacije proizlazi da je bruto plaću, neoporezivu naknadu, potporu, naknade za prijevoz te za dopunsko osiguranje u iznosu od 2315.049,84 kuna, a troškove korištenja službenog mobitela u iznosu od 12.312,89 kuna isplaćivala HEP Proizvodnja d.o.o. Navedeno društvo, kao što je već rečeno, je jedno od ovisnih društva vladajućeg društva HEP d.d. (u isključivom državnom vlasništvu), koje objedinjuje vođenje svih ovisnih društava, osnivač je i vlasnik osnovanih društva. Prema tome, nastupjela šteta za HEP Proizvodnju d.o.o. predstavlja štetu i za HEP d.d., što dodatno potvrđuje i činjenica da je upravo HEP d.d., u svojstvu oštećenika, podnio imovinskopravni zahtjev u ovom postupku. Pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je pok. Ivan Mravak, u dogovoru sa opt. Željko Dorićem i pok. Antunom Crnićem, postupio protivno Odluci o prodaji neposlovne imovine broj 13-12/98. od 29. rujna 1998. Naime, potpisao je Sporazum s Radom Buljubašićem kojim se umanjuje tržišna cijena stana u vlasništvu HEP d.d. u iznosu 1.296.131,49 kuna, te se stan prodaje po povlaštenoj cijeni u iznosu 907.291,98 kuna, a potom sklopio i Ugovor o kupoprodaji stana, čime je ostvarena šteta za HEP d.d. u razlici između tržišne i kupovne cijene tog stana.

Nasuprot žalbenim tvrdnjama opt. Željka Dorića, citirana Odluka je propisivala mogućnost prodaje stana u vlasništvu HEP d.d. po tržišnoj cijeni radnicima HEP d.d. koji su, prema čl. 21. Pravilnika o rješavanju stambenih potreba zaposlenika, imali valjanu pravnu osnovu, odnosno sklopljene ugovore o najmu. Rade Buljubašić, kao što je već rečeno, nije imao valjanu pravnu osnovu jer je stan dobio u najam prije nego je i formalno primljen u radni odnos. Osim toga, Odluka o prodaji stanova, garaža i poslovnog prostora u vlasništvu HEP d.d. od 8. svibnja 2003. te njezine izmjene od 21. travnja 2004., koje propisuju mogućnost prodaje stanova po povlaštenoj cijeni, nisu stupile na snagu jer nisu potvrđene odlukom Nadzornog odbora niti Glavne skupštine HEP d.d. za razliku od Odluke broj 13-12/98. od 29. rujna 1998. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tržišna cijena stana u vlasništvu HEP d.d. iznosila 1.296.131,49 kuna, kako to proizlazi iz vještačenja provedenog po vještaku Aldi Marochiniju, dok je Sporazumom o kupoprodaji od 11. travnja 2008., protivno važećoj Odluci o prodaji neposlovne imovine od 29. rujna 1998., Radi Buljubašiću utvrđena povlaštena cijena u iznosu od 70% tržišne cijene, u visini 907.291,98 kuna.

S tim u vezi, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da upravo razlika između tržišne i povlaštene cijene, po kojoj je Radi Buljubašiću prodan stan u vlasništvu HEP d.d., predstavlja, između ostalog, štetu ostvarenu HEP d.d. Nasuprot žalbenim tvrdnjama opt. Mladena Belje, pravilno je utvrdio prvostupanjski sud da je opt. Mladen Beljo imao saznanja o dogovoru opt. Željka Dorića, pok. Ivana Mravka i pok. Antuna Crnića, te poduzeo radnje kako bi Rade Buljubašić ostvario protupravnu imovinsku korist u vidu zapošljavanja, bez stvarnog rada. Iz obrane Željka Dorića proizlazi da je nazvao opt. Mladena Belju i zatražio od njega da provjeri ima li slobodnih radnih mjesta u njegovoj službi, napomenuvši da uprava, odnosno pok. Ivan Mravak nema ništa protiv, nakon čega je opt. Mladen Beljo, postupio po njegovom traženju i pokrenuo postupak za zapošljavanje novog radnika. Iz navedenog prijedloga, od 12. svibnja 2006., proizlazi da opt. Mladen Beljo traži zapošljavanje „poznate osobe“, na neodređeno vrijeme. Po dobivanju suglasnosti nadležnih osoba (pok. Ivana Mravka, pok. Antuna Crnića i opt. Željka Dorića) za zapošljavanje „poznate osobe“, opt. Mladen Beljo donosi Odluku o izboru radnika Rade Buljubašića 7. lipnja 2006., s napomenom da nije potrebno provjeriti i procijeniti njegove radne sposobnosti za radno mjesto - instrumentarac.

Opt. Mladen Beljo, kao direktor Pogona EL-TO, HEP proizvodnje d.o.o., je znao da je tada na snazi bila Odluka, od 14. siječnja 2005., o provedbi politike smanjenja broja radnika u svim trgovačkim društvima HEP d.o.o.. Jednako tako, opt. Mladen Beljo, kao direktor Pogona EL-TO, HEP proizvodnje d.o.o., znao je da Rade Buljubašić nema potrebne kvalifikacije prema Pravilniku o organizaciji i sistematizaciji rada, o čemu je i sam iskazivao, kada je naveo da mu je pravna služba napomenula da je Rade Buljubašić po struci trgovac, a ne tehničar. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio nevjerodostojnom obranu opt. Mladena Belje, kako je mislio da će Rade Buljubašić raditi u Upravi, kod pok. Ivana Mravka. Točno je da iz iskaza svjedoka Hrvoja Segedija proizlazi da se u HEP d.d. događalo da jedan radnik formalno radi na jednom mjestu, a stvarno obavlja poslove na drugome. Međutim, ni iz obrane opt. Željka Dorića niti iz iskaza pok. Ivana Mravka, ne proizlazi da je uopće bilo govora da bi Rade Buljubašić trebao obavljati bilo kakve poslove kod pok. Ivana Mravka. Svjedok Hrvoje Segedi potvrđuje da mu je opt. Mladen Beljo sam rekao da moraju zaposliti novog radnika po nalogu odozgo, koji je trebao raditi u Službi pripreme i održavanja, a kada mu je on napomenuo da Rade Buljubašić nema potrebne kvalifikacije, opt. Mladen Beljo je rekao da su mu „vezane ruke“.

Štoviše, opt. Mladen Beljo sklapa još jedan Ugovor o radu s Radom Buljubašićem, 1. srpnja 2007., za isto radno mjesto – instrumentarac, znajući da on nema potrebne kvalifikacije. Iz potpisnih lista o dolasku i odlasku radnika s posla, koje su se sastavljale po svjedokinji Veri Smetko, tajnici opt. Mladena Belje, nema navedenog radnika Rade Buljubašića, dok prve dvije radne liste, na temelju kojih mu se obračunava plaća, potpisuje upravo opt. Mladen Beljo. Iz iskaza svjedoka Hrvoja Segedija i Marinka Matića proizlazi da je „po izbijanju afere“ Rade Buljubašić smješten u prostorije arhive. Pravilno je, stoga, utvrđenje prvostupanjskog suda kako je, navedenim pomagačkim radnjama opt. Mladena Belje, ostvarena imovinska korist Radi Buljubašiću, u vidu njegovog zapošljavanja, bez stvarnog rada.Takvim ponašanjem opt. Željka Dorića ispunila su se sva obilježja kaznenog djela zlouporabe položaje i ovlasti iz čl. 291. st. 2. KZ/11., a opt. Mladena Belje kaznenog djela pomaganja u zlouporabi položaja i ovlasti iz čl. 291. st. 2. u svezi čl. 38. KZ/11.

Nasuprot žalbenim tvrdnjama opt. Željka Dorića i opt. Mladena Belje, prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te savjesnom ocjenom dokaza, osnovano, zaključio da su ovi optuženici, počinili kaznena djela kako je to i opisano u činjeničnom supstratu izreke pobijane presude. Za svoja utvrđenja prvostupanjski sud je dao valjano i logično obrazloženje, koje prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, i na koje se upućuju žalitelji.Državni odvjetnik nije u pravu kada se žali u odnosu na oslobađajući dio presude i opt. Aleksandra Bernika. Nije u pravu kada tvrdi da je prvostupanjski sud, u tom dijelu, pogrešno utvrdio činjenično stanje jer je optuženik postupao u dogovoru s pok. Ivanom Mravkom, pok. Antunom Crnićem i opt. Željkom Dorićem. Opt. Aleksandar Bernik je u svojoj obrani jasno istaknuo kako je, tek kasnije, postao Rukovoditelj Službe za pripremu i održavanje, i to nakon što je Rade Buljubašić već bio zaposlen. Hijerarhijski, toj službi, nadređena je Služba Pogona EL-TO, čiji je direktor tijekom inkriminiranog razdoblja bio opt. Mladen Beljo.

Prve dvije radne liste potpisao je opt. Mladen Beljo, nakon čega je radne liste počeo potpisivati opt. Aleksandar Bernik, smatrajući da je to njegova dužnost kao Rukovoditelja, iako je to ranije činio direktor Pogona EL-TO. Provjerio bi jesu li te liste uredno potpisane, odgovora li mjesečni fond sati koje je radnik odradio, te jesu li dostavljene liste za sve djelatnike. Njemu je opt. Mladen Beljo rekao da će Rade Buljubašić formalno biti zaposlen u Službi pripreme i održavanja, a stvarno će raditi u uredu pok. Ivana Mravka, što nije bilo neuobičajena praksa unutar HEP d.d..Nasuprot žalbenih tvrdnjama državnog odvjetnika, vjerodostojnost obrane opt. Aleksandra Bernika proizlazi iz materijalne dokumentacije te iskaza svjedoka, ali i obrane opt. Mladena Belje. Iz ugovora o radu za opt. Aleksandra Bernika proizlazi da je on zaposlen na mjestu Rukovoditelja Odjela pripreme i održavanja tek 21. srpnja 2006., dakle, nakon što su se pok. Ivan Mravak, pok. Antun Crnić i opt. Željko Dorić dogovorili da u vidu zapošljavanja, isplate plaća i drugih davanja, bez stvarnog rada, omoguće stjecanje protupravne imovinske koristi Radi Buljubašiću.

Tako je prijedlog za zapošljavanje, zatražen od opt. Željka Dorića putem opt. Mladena Belje, podnesen 12. svibnja 2006., a Ugovor o radu s Radom Buljubašićem sklopljen 12. lipnja 2006., troškovi korištenja službenog mobitela odobreni su 24. svibnja 2006., a Ugovor o najmu stana sklopljen je 19. svibnja 2005. Navedene radnje poduzete su, dakle, prije nego je opt. Aleksandar Bernik postao Rukovoditeljem Službe za pripremu i održavanje, u kojoj je formalno i prije njegovog dolaska, već bio zaposlen Rade Buljubašić. Prema tome, opt. Aleksandar Bernik nije mogao sudjelovati u dogovoru oko zapošljavanja Rade Buljubašića s ciljem stjecanja protupravne imovinske koristi. Između ostaloga, državni odvjetnik zanemaruje činjenicu da niti iz iskaza pok. Ivana Mravka, te obrane opt. Željka Dorića ne proizlazi da bi opt. Aleksandar Bernik imao ikakvog saznanja o ostvarenom dogovoru. Povezano s time, niti iz obrane opt. Mladena Belje ne proizlazi da bi ga on, na bilo koji način, stavio u kontekst terećenih inkriminacija. Nadalje, iz obrane opt. Mladena Belje proizlazi da je opt. Aleksandru Berniku rekao kako će novi djelatnik Rade Buljubašić, formalno biti zaposlen „kod njih“, odnosno u Službi za pripremu i održavanje, ali će stvarno raditi u Upravi kod pok. Ivana Mravka. Tako su, suglasno, iskazali i svjedoci Darko Bacan te Vera Smetko.

Osim toga, opt. Aleksandar Bernik je priložio popis radnika koji su, formalno, radili na jednom radnom mjestu u HEP d.d., a stvarno obavljali poslove na drugom radnom mjestu. Stoga, ovaj optuženik, doista nije imao razloga sumnjati da navedeno vrijedi i za Radu Buljubašića, za kojeg je potpisivao radne liste tijekom inkriminiranog razdoblja. Uvjerljivo zvuči njegova obrana kada iskazuje da Buljubašića nije viđao na radnom mjestu u Pogonu, pa je smatrao da ovaj, stvarno, i radi na drugom radnom mjestu. Uostalom, takvu praksu postupanja potvrđuje i svjedok Hrvoje Segedi, kojem je također opt. Mladen Beljo rekao da će Rade Buljubašić biti u Upravi kod pok. Ivana Mravka. Kako nije, jasno i nedvojbeno, dokazano da bi opt. Aleksandar Bernik, kao odgovorna osoba, iskoristio svoj položaj i ovlasti na način kako mu je to stavljeno na teret, pravilno ga je prvostupanjski sud oslobodio optužbe za kazneno djelo iz čl. 291. st. 2. KZ/11. Za takva svoja utvrđenja, prvostupanjski sud je dao valjano i logično obrazloženje, koje prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud, i na koje se upućuje državni odvjetnik. Državni odvjetnik, opt. Željko Dorić i opt. Mladen Beljo optuženik nisu u pravu kada se žale zbog odluke o kazni. Odluka o kazni mora izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela. 

Uloga suda se, pri tome, ne svodi samo na mehaničko posredovanje između slova zakona i stvarnosti. Zakonodavac, generalizirajući svrhu kažnjavanja, nastoji obuhvatiti neodređen broj slučajeva i sažeti ih u opće pravilo. Sud, u svakom pojedinom slučaju, konkretizira opće pravilo i deduktivnim postupkom stvara zaključke potrebite za odluku o vrsti i mjeri kazne. Određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, sud mora uzeti u obzir okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela. Osobito treba cijeniti stupanj krivnje, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra, okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, okolnosti u kojima je počinitelj živio prije počinjenja kaznenog djela i usklađenost njegovog ponašanja sa zakonima, okolnosti u kojima živi i njegovo ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela, te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju konkretnog kaznenog djela. S tim povezano, prvostupanjski sud je prilikom odluke o kazni cijenio relevantne okolnosti koje se odnose na kazneno djelo i počinitelje.

Olakotnim, na strani opt. Željka Dorića, prvostupanjski sud je ocijenio to što do sada nije osuđivan, oženjen je i otac dva djeteta, sudionik je Domovinskog rata za što je i odlikovan, kao i protek vremena od počinjenja kaznenog djela. Otegotnim je cijenio težinu iskorištavanja njegovih ovlasti prilikom počinjenog kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti.  U odnosu na opt. Mladena Belju, prvostupanjski sud je olakotnim cijenio što je oženjen i otac troje djece, do sada je neosuđivan, kao i njegove pomagateljske radnje te protek vremena od počinjenja kaznenog djela. Posebnih otegotnih okolnosti na njegovoj strani prvostupanjski sud nije našao. Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima i državnog odvjetnika i optuženika, nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i ispravno ocijenio sve okolnosti relevantne za zakonitu odluku o vrsti i mjeri kazne. Opt. Željko Dorić je osuđen na kaznu zatvora u trajanju jedne godine, a opt. Mladen Beljo na kaznu zatvora u trajanju deset mjeseci, uz primjenu odredbi o ublažavanju kazne. Prvostupanjski sud je ocijenio da oni, i bez izvršenja tih kazni, neće ubuduće činiti kaznena djela.

Pritom je vodio računa o ličnosti počinitelja, njihovom prijašnjem životu, jesu li ranije osuđivani, obiteljskim prilikama, te ponašanju nakon počinjenog kaznenog djela. Stoga im je izrekao uvjetne osude, na način da kazna zatvora na koju su osuđeni neće biti izvršena ukoliko, opt. Željko Dorić u roku tri godine, a opt. Mladen Beljo u roku dvije godine, ne počine novo kazneno djelo. Nasuprot tvrdnji žalitelja, izrečenim uvjetnim osudama opt. Željku Doriću i opt. Mladenu Belji, moći će se utjecati da ubuduće ne čini kaznena djela, te im omogućiti uključivanje u društvo na socijalno prihvatljiv način, ali utjecati i na sve ostale da ne čine kaznena djela.Opt. Rade Buljubašić, kao osoba od koje je oduzeta imovinska korist, tvrdi da je nepravilno utvrđena visina imovinske koristi u iznosu 752.005,96 kuna, koja se od njega oduzima, jer on nije ni poticatelj niti počinitelj kaznenog djela iz čl. 291. st. 2. KZ/11. 33. Iz činjeničnog opisa pobijane presude, jasno, proizlazi da je Rade Buljubašić, protupravnim radnjama pok. Ivana Mravka, pok. Antuna Crnića, opt. Željka Dorića i opt. Mladena Belje, ostvario imovinska korist u iznosu 616.202,24 kuna, dok je za HEP d.d. nastala šteta u visini 752.005,96 kuna.

Prvostupanjski sud je oštećenika HEP d.d. uputio u parnicu s imovinskopravnim zahtjevom, u iznosu od 752.005,96 kuna, na ime naknade štete. Jasno je kako nitko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu kaznenim djelom, kako je to i propisano odredbom čl. 77. st. 1. KZ/11. Pogrešno je, stoga, od Rade Buljubašića oduzet iznos štete za koji je oštećen HEP d.d., jer je on ostvario imovinsku korist u nižem iznosu, točnije u iznosu od 616.202,24 kune. Stoga je prvostupanjsku presudu trebalo preinačiti u odluci o oduzimanju imovinske koristi. Drugostupanjski sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnove iz kojih se pobija. Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u skladu s čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08., nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, a na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Stoga je, primjenom čl. 482. i čl. 486. ZKP/08., trebalo odlučiti kao u izreci' - piše u presudi Vrhovnog suda od  27. siječnja 2022. koju potpisuje predsjednica vijeća Ileana Vinja.