Stara ali još uvijek živa izreka kaže kako se na muci poznaju junaci. Ako je suditi po tome na koji se način Slobodan Ljubičić borio dulje od desetljeća s teškom bolešću, s koliko je hrabrosti i odvažnosti prolazio bolne i neizvjesne protokole liječenja, onda se zasigurno za njega može reći kako je bio čovjek velikog i hrabrog srca, unatoč tomu što njegov sveukupni nastup i pojavnost nisu odavali takvu osobu. Neki su ga zvali imenom - Slobodan, za neke je bio Ljubičić, a neki su prihvatili i zvali ga Kikašem, onako kako ga je navodno nazvao Milan Bandić jer je njemu samom sličio na lika iz kultne serije 'Prosjaci i sinovi'. Zadnja desetljeća života taj nekad najbliži Bandićev suradnik nije samo imao problema sa sudovima već i puno većih zdravstvenih tegoba zbog kojih je i dobio rješenje kako je nesposoban za suđenje. Mnogi su zlonamjerno mislili kako je to finta, da se radi o nekim naštimanim liječničkim nalazima, a nisu ni slutili da su nalazi vjerno odražavali njegovo zdravstveno stanje.
I ne samo to, već da je Ljubičić unatoč najtežim dijagnozama, nastojao živjeti punim plućima motiviran željom i da bude tu uz svoju obitelj a posebno malodobne sinove blizance koje je dobio krajem studenog 2008. godine. Unatoč teškim dijagnozama, koje bi mnoge među nama prikovale uz krevet, koji bi nas spriječili u svakodnevnom funkcioniranju, Kikaš je, prema spoznajama upućenih, hrabro sjedao i za volan i upuštao se i u duge vožnje, prkoseći bolesti koja je uzimala maha ali i u želji da ju pobijedi. U tom je smislu bio svojevrsni fenomen, uspijevao je izaći niz puta kao pobjednik i u situacijama kada je njegovo zdravstveno stanje bilo na rubu, odnosno klinički bliže kraju nego ponovnom povratku među žive. Ljubičić je u borbi s bolesti iskazao upornost, izdržljivost i disciplinu, sve one osobine koje je imao i kao osoba kojoj je spletom okolnosti pripalo biti na početku Bandićeve ere, ključnim operativcem tog živopisnog političkog lika.
Ako se u trenutku Ljubičićeve smrti može uopće komparirati Milana Bandića i njega, onda se može reći kako je Bandić bio impulzivni čovjek trenutka, koji je u hipu donosio odluke ne razmišljajući o posljedicama koje će one imati i koji je, tako u hipu, i otišao s ovog svijeta pokošen infarktom. S druge strane, Ljubičić je bio njegova sušta suprotnost, on je imao mozak koji je nevjerojatno brzo procesuirao zamršene informacije ali koji je opet svaku od tih informacija vagao i premetao u svojoj glavi puno puta prije nego što bi izrekao konačni sud. Ljubičić je na neki način morao Bandićeve tokove misli i silnih obećanja svima i svakome stavljati u operativni okvir. To je golem zadatak za jednog čovjeka, ma kako ambiciozan ili sposoban bio, i nije isključeno da su korijeni Ljubičićeve dugogodišnje teške bolesti i začeti upravo usljed stresa i pritisaka koje su generirane kroz te okolnosti. Naravno da Ljubičić nije bio osoba koja bi ostala po strani i prilika za osobni materijalni progres ali on bi te prilike, po svojim intelektualnim sposobnostima i pronicljivosti, možda realizirao i da nije bio godinama Bandićev pobočnik i tvorac Zagrebačkog Holdinga.
Zbog tih je transakcija i imao procese u sklopu optužnica protiv Milana Bandića i nekih ključnih igrača tog doba. No, ono što mu je u konačnici oduzelo priliku za dulji život, to je odredilo i ishod postupaka koji su vođeni u aferama poput Agrama, a to je činjenica da je Ljubičić iz zdravstvenog kuta bio raspravno nesposoban. Njegova smrt svim je skepticima involviranim u taj proces dokaz kako Ljubičić nije bio nikakav manipulator koji se pred pravdom skrivao iza nekih nategnutih liječničkih nalaza. Noćas je u Zagrebu borbu za život izgubio čovjek koji je unatoč svim svojim tvrdim karakternim crtama bio osoba koja je imala i ingenioznu crtu ličnosti koju za njegova života mnogi nisu ni uočili. Unatoč svim njegovim teškim karakternim odlikama posljednje što bi se moglo reći za Slobodana Ljubičića Kikaša je to da je bio ljiga ili klimoglavac.
On je bio jedan od rijetkih likova koji su ne tako davno imali ključnu rolu u krugu Milana Bandića a koji se nije libio biti brutalno iskren i reći otvoreno što kome pripada. Iza njega, kao i svakog smrtnika koji napusti ovaj svijet, ostali su i neki željeni a nikad realizirani projekti poput Manhattana na Savi ili pak pomalo utopijske ideje da napravi podzemnu u Ilici nakon potresa. U svakom slučaju s ovog svijeta otišao je neponovljivi lik koji je mnogima dizao kosu na glavu kada bi izrekao nešto što im na prvu ne bi leglo a koji je imao hrabrosti i odvažnosti uvijek kontrirati ako mu se neka ideja ne bi svidjela ili ne bi imao živaca da tumači kako je besmisleno neprovediva. I unatoč svemu, kada se slegne prašina i prođe vrijeme, kada se sudi po esenciji a ne po pompi, ostat će kod nekih spoznaja da je s ovog svijeta noćas otišao čovjek koji je, unatoč svim predrasudama koje su mnogi imali o njemu a koje se nije ni trudio odbaciti sa svog lika i djela, bio jedan od živopisnijih i pametnijih među nama.