Na Općinskom sud u Splitu sutkinja Zrinka Tironi presudila je u pravnoj stvari tužitelja Đanija Halilovića s adresom u talijanskoj Santeni a kojeg je u postupku zastupao zagrebački odvjetnik Dejan Pavlović. Tuženu Slobodnu Dalmaciju zastupala je odvjetnica Dora Hanžeković Žuža iz Odvjetničkog društva Hanžeković & partneri. Postupak se vodio radi naknade štete. Nakon provedene javne glavne rasprave 1. prosinca 2022. sutkinja je 13. siječnja 2023. objavila presudu. Naložila je Slobodnoj Dalmaciji da 'na ime naknade štete isplatiti tužitelju iznos od 1.990,84 eura / 15.000,00 kn sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 23. lipnja 2015. do 31. srpnja 2015. godine te da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.092,75 eura / 30.836,80 kn sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 13. siječnja 2023. do isplate sve u roku od 15 dana. ...'. Tužitelj Halilović odbijen je u dijelu zahtjeva kojim je tražio isplatu zateznih kamata koje na iznos od 1.990,84 eura / 15.000 kn teku od 24. travnja 2015. do 22. lipnja 2015 te zahtjev tužitelja za nadoknadom troškova parničnog postupka uiznosu od 1.827,25 kn sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 13. siječnja 2023. do isplate.
Kao neosnovan odbijen je i zahtjev tuženika za nadoknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 17.812,50 kn. Iz obrazloženje je vidljivo kako je Gianni Halilović tužio zbog članka koji je objavljen 24. ožujka 2015. u tiskanom izdanju Slobodne Dalmacije. Radilo se o članku autora Marija Kavaina pod naslovom „Trogirskom trendseteru Gianniju H. blokiralo imovinu od 5.4 milijuna eura“. U presudi se navodi sa su uz navedeni članak objavljene dvije fotografije na kojima se Halilović nalazi. 'Na naslovnoj stranici tiskovine u gornjem lijevom kutu objavljena je još jedna fotografija na kojoj se nalazi tužitelj iznad koje se nalazi tekst „Tihi susjedi obitelji Halilović na Čiovu blokirano bogatstvo: str. 6“, „Biznismeni iz Torina bez dana staža, ali s 5,4 milijuna eura“. Zatim, istoga dana je u digitalnom izdanju, na internetskim stranicama www.slobodnadalmacija.hr, objavljen članak istoga sadržaja uključujući i dvije fotografije od kojih se na jednoj nalazi tužitelj.
Tužitelj nadalje navodi da je točno da je rješenjem Županijskog suda u Zagrebu od 10. srpnja 2014. određena privremena mjera osiguranja prema njemu kao protivniku osiguranja kojom je naloženo Societe Generale – Splitskoj banci d.d. da tužitelju uskrati s njegovih računa sredstva u iznosu od oko 121.000 eura, međutim, sve ostale informacije obavljene u članku nisu točne već su izvučene iz konteksta i kreirane na bomastičan način kako bi se privukla pozornost čitateljstva. Naime, tužitelj tvrdi da informacije koje je tuženik iznio u članku ne predstavljaju vjerno izvješće, odnosno vjerno prenošenje sadržaja akta sudbene vlasti već je njihov smisao u spornom članku promijenjen svrstavajući tužitelja u kriminalni milje i grubo kršeći presumpciju nevinosti. Osim toga, tužitelj ističe da je tuženik do te odluke sudbene vlasti došao protuzakonito jer je ista nosila oznaku tajnosti, što je autoru članka bilo poznato. Dakle, tužitelj tvrdi da nije točno ono što se navodi u samom naslovu novinskog članka, odnosno da njemu nije blokirana imovina u vrijednosti 5,4 milijuna eura te tvrdi da on ne raspolaže imovinom niti približno u tom iznosu.
Također, tužitelj osporava da bi bio u bilo kakvoj vezi s osobama koje su navedene u novinskom članku i kojima je zajedno s njim rješenjem o privremenoj mjeri blokirana imovina. Ističe da nije u srodstvu niti poznaje osobe imena Sena H., Amela S. niti Maris H., a niti većinu drugih osoba čija imena su navedena u popisu koji je u novinskom članku naslovljen sa „Računi u Splitskoj banci“. Tužitelj navodi da ga izrazito pogađa što ga se spornim člankom dovodi u vezu s istim osobama, osobito imajući u vidu težinu kaznenih djela koja se tim osobama stavljaju na teret.Konačno tužitelj ističe da je privremena mjera osiguranja oduzimanjem imovinske koristi ukinuta pravomoćnim rješenjem Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Kir-Us-284/14 od 13. rujna 2016. jer protiv tužitelja i drugih osoba obuhvaćenih tim rješenjem u razdoblju od dvije godine od njegova donošenja nije doneseno rješenje o provođenju istrage niti je protiv istih podignuta optužnica. Nadalje, tužitelj tvrdi da nije vlasnik nekretnina u Hrvatskoj te da mu stoga država nije mogla blokirati „nekoliko kuća na Čiovu“, da se protiv njega u Hrvatskoj niti u Italiji ne vodi kazneni postupak te da nije nikada osuđen za krađe, provale, neovlašteno nošenje i posjedovanje oružja te nije nikada bio protjeran iz države.
Također, tužitelj tvrdi da nema imovine u Bosni i Hercegovini te da je rođen u Hrvatskoj u Supetru na otoku Braču iz čega proizlazi da nije točan niti navod iz članka „ značajna sredstva imaju i na računima u Bosni i Hercegovni, odakle su svi rodom, iz Bosanske Dubice“. Tužitelj ističe da dugi niz godina dolazi na ljetovanje na Čiovo te da je tamo zbog činjenice da je pripadnik romske manjine sumještanima dobro poznat te da su zaposlenici tužitelja očito razgovarali sa susjedima kuće na Čiovu i na taj način prenijeli netočne i neprovjerene informacije o njemu što je dalo dodatni podstrek za širenje „vijesti“ u gore navedenom kontekstu kriminalnih rabota koje tuženik tužiteljustavlja na teret. Nakon objave novinskog članka tužitelj je bio prisiljen danima kontaktirati svoje susjede i poznanike na Čiovu i dokazivati svoju nevinost, a tvrdi da se kod njega pojavio i strah od reakcija sumještana koje ne poznaje toliko dobro, o tome što bi se njemu i članovima njegove obitelji moglo dogoditi prilikom njegovog sljedećeg posjeta Čiovu s obzirom na kontekst spornog članka.
Osim toga, tvrdi da je neugodnostima i sumnjičenjima bila podvrgnuta i obitelj tužitelja jer se u članku spominju i njegova djeca. S obzirom na to da članak sadrži netočne, neistinite i neprovjerene informacije o njemu i o članovima njegove obitelji, tužitelj je zahtjevom od 20. travnja 2015. zatražio od tuženika objavu ispravka objavljenih informacija sukladno Zakonu o medijima, međutim, tuženik se dopisom glavnog urednika od 27. travnja 2015. očitovao da nije dužan objaviti traženi ispravak jer je sadržaj članka utemeljen na podacima koji proizlaze iz odluke tijela javne vlasti, i to rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 10. srpnja 2014., ne navodeći pri tome poslovni broj te odluke.Nadalje, tužitelj tvrdi da je pred ovim sudom pod poslovnim brojem P-8016/15 protiv tužitelja pokrenuo parnični postupak radi objave ispravka informacije.
Tužitelj tvrdi da mu je objavljivanje takvih informacija prouzročilo psihičku bol te strah za vlastiti život i za živote članova svoje obitelji te da je bio prisiljen potražiti liječničku pomoć. Osim toga, tužitelj tvrdi da mu je objavom informacija tuženik povrijedio pravo na privatnost, dostojanstvo, čast i ugled zbog čega ovom tužbom traži da mu tuženik nadoknadi neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 15.000 kn sa zateznim kamatama tekućim 24. travnja 2015. do isplate i nadoknadi parnične troškove s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja do isplate' - piše među ostalim u presudi. Tužitelj Halilović predlagao je i saslušanje svjedoka i to Tamanga Halilovića, Zumrete Halilović, Ive Mihanovića, Stipe Lučića i Dušanke Bijelić. Također, predložio je da se putem suda pribave podaci o tome da se protiv njega u Hrvatskoj niti u Italiji ne vodi kazneni postupak te da nema u vlasništvu nekretnine u Hrvatskoj.
U odgovoru na tužbu Slobodna Dalmacija nije osporavala 'da je u tiskanom i digitalnom izdanju objavio sporni članak, međutim, osporava uzročno-posljedičnu vezu između štete i objave spornog članka. Citirat ćemo taj dio presude: 'Osim toga, tuženik navodi da čak i da tužitelj uspije dokazati uzročno-posljedičnu vezu, da su u konkretnom slučaju ispunjena barem tri ekskulpacijska razloga iz odredbe čl. 21. st. 4. Zakona o medijima zbog kojih nakladnik ne odgovara za štetu. Naime tuženik tvrdi da prema prvom ekskulpacijskom razlogu propisanom odredbom čl. 21. st. 4. t. 1. Zakona o medijima ne odgovara za štetu jer su informacije iz spornog članka vjerno prenesene iz rješenja Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Kir-Us-286/14 od 10. srpnja 2014. i da njihov smisao nijepromijenjen uredničkom obradom. Navedenu sudsku odluku je autor članka zaprimio od svog izvora i na njemu nije bilo oznake tajnosti pa tuženik nije imao razloga posumnjati da je rješenje tajno, pogotovo jer je riječ o stranim državljanima.
Također, navodi da se od novinara ne može očekivati pravno znanje u pogledu onoga što je tajno, a što nije. Nadalje, prema drugom ekskulpacijskom razlogu propisanom odredbom čl. 21. st. 4. t. 3. Zakona o medijima tuženik ne odgovara za štetu ako je informacija točna, odnosno zato što u spornom članku nije napisano da se protiv tužitelja u Italiji i Hrvatskoj vodi kazneni postupak, nego je napisano da je tužitelj u Italiji više puta prijavljivan za krađe, provale, neovlašteno nošenje i posjedovanje oružja. Prema trećem ekskulpacijskom razlogu propisanom čl. 21. st. 4. t. 4 Zakona o medijima tuženik ne odgovara za štetu jer su fotografije objavljene uz sporni članak pribavljene s internetske stranice www.youtube.com na kojoj se može pronaći više desetaka video objava na kojima se nalazi tužitelj, odnosno da je tužitelj na taj način, svojevoljno objavljujući dijelove svoga života, sam privukao pozornost javnosti. Također, tuženik navodi da je autor članka prije njegove objave neuspješno pokušao kontaktirati tuženika te da mu je time dao priliku da se čuje i njegova strana priče. Osim toga, napominje da je blokada iznosa od 5,4 milijuna eura jedna od najvećih blokada imovine u hrvatskoj povijesti pa je time zasigurno postojalo opravdano zanimanje javnosti za objavu spornog članka.
Isto tako tuženik ističe da tužitelj nije mogao pročitati članak, odnosno da ne zna govoriti niti čitati hrvatski jezik te da se sa sudom u tijeku postupka sporazumijevao putem tumača za talijanski jezik. Osporava da bi tužitelja u novinskom članku prikazao kao kriminalca već kao osobu kojoj su blokirani računi zbog sumnje u počinjenje kaznenog djela te ističe da se strah o kojem tužitelj govori vjerojatno odnosi na strah od utvrđenja odgovornosti za počinjenje kaznenog djela. Nadalje, tuženik osporava tijek zateznih kamata navodeći da zatezne kamate na iznos pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti ne teku od 24. travnja 2015. već od dana podnošenja tužbe. Kao dokaze tuženik predlaže izvršiti uvid u rješenje Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Kir-Us-286/14 od 10. srpnja 2014. i presudu Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-513/17-2 od 4. srpnja 2019. te saslušati kao svjedoka autora članka Marija Kavaina. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz nadoknadu parničnih troškova tuženiku' - piše u presudi.
Nadalje iz sudskog dokumenta vidljivo je kako je 'Rješenjem Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-469/2018-2 od 1. veljače 2019. ukinuta prvostupanjska presuda' splitskog suda od 1. prosinca 2017. kojom je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan i predmet vraćen ovome sudu na ponovno suđenje. Tijekom sudskog postupka izvođeni su razni dokazi ali i saslušavani svjedoci, autor Mario Kavain, Stipe Lučić, Zumreta Halilović, Dušanka Bijelić. Nije proveden dokaz saslušanjem svjedoka, inače sina tužitelja, Tamanga Halilovića jer je tužitelj od toga dokaznog prijedloga u tijeku postupka odustao, dok svjedoka Ivu Mihanovića nije bilo moguće saslušati jer je u međuvremenu preminuo. Nadalje, nisu putem suda zatraženi podaci o vlasništvu nekretnina tužitelja niti o njegovoj osuđivanosti s obzirom na to da nije bilo sporno da tužitelj nije u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik nekretnina u Hrvatskoj te da se protiv njega u Italiji niti u Hrvatskoj ne vode kazneni postupci.
'Također nije izvršen uvid u predmet ovoga suda poslovni broj P- 8016/15 koji se između stranaka vodio radi objave ispravka informacije jer je taj postupak u međuvremenu pravomoćno dovršen te je umjesto toga izvršen uvid u presudu Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-513/17-2 od 4. srpnja 2019. kojom je taj postupak pravomoćno dovršen' - piše u presudi. Dokazni prijedlog tužitelja za provođenjem medicinskog vještačenja po specijalistu psihijatru odbijen je kao nepotreban. Sutkinja je na 'na temelju svakog dokaza pojedinačno, rezultata cjelokupnog postupka te očitovanih dispozicija stranaka u parnici ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim'. Citirala je Odredbu čl. 3. st. 1. Zakona o medijima kojom se jamči sloboda izražavanja i sloboda medija, ali je navela da su te slobode ograničene pravom svake osobe na zaštitu privatnosti, dostojanstva, ugleda i časti. Sutkinja se pozvala na odredbu čl. 21. st. 1. Zakona o medijima po kojoj 'nakladnik, koji informacijom objavljenom u tiskanom mediju prouzroči drugome štetu, dužan ju je nadoknaditi, izuzev u slučajevima propisanim tim Zakonom.
Prema odredbi čl. 22. st. 1. ZM neimovinska šteta se u pravilu naknađuje objavljivanjem ispravka informacije i isprikom nakladnika, ali i isplatom naknade sukladno općim propisima obveznog prava. Pravo na tužbu za naknadu neimovinske štete, sukladno općim propisima obveznog prava ima osoba koja je prethodno zatražila od nakladnika objavljivanje ispravka sporne informacije, odnosno isprike nakladnika kada ispravak nije moguć, dok se tužba za naknadu štete može podnijeti najkasnije u roku od tri mjeseca od dana saznanja za objavu informacije kojom je šteta prouzročena. Odredbom čl. 21. st. 4. ZM propisano je da nakladnik ne odgovara za štetu ako je informacija kojom je šteta učinjena:
– vjerno izvješće s rasprave na sjednici tijela zakonodavne, izvršne ili sudbene vlasti, te tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave ili na javnom skupu ili je prenesena iz akta tijela zakonodavne, izvršne ili sudbene vlasti ili tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, a njezin smisao nije promijenjen uredničkom obradom,
– objavljena unutar autoriziranog intervjua,
– utemeljena na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne i poduzeo je sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, a postojalo je opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije i ako je postupao u dobroj vjeri,
– fotografija oštećenika snimljena na javnome mjestu ili je fotografija oštećenika snimljena uz njegovo znanje i pristanak radi objavljivanja, a oštećenik nije zabranio objavljivanje, odnosno ograničio pravo autora fotografije na iskorištavanje djela,
– točna, a iz okolnosti slučaja proizlazi da je novinar u dobroj vjeri zaključio da se oštećenik slaže s njezinim objavljivanjem,
– proizašla iz vrijednosnih sudova autora čije je objavljivanje bilo u javnom interesu i ako je ta informacija dana u dobroj vjeri.
Postupovne odredbe o teretu dokazivanja propisuju da postojanje pretpostavki u pogledu odgovornosti za štetu dokazuje tužitelj, a postojanje pretpostavki za oslobađanje od odgovornosti za štetu dokazuje tuženik. 8. Između stranaka nije sporno da je 24. ožujka 2015. u tiskanom izdanju dnevnog lista Slobodna Dalmacija objavljen članak autora Marija Kavaina pod naslovom „Trogirskom trendseteru Gianniju H. blokiralo imovinu od 5.4 milijuna eura“ te da su uz navedeni članak objavljene dvije fotografije na kojima se on nalazi. Na naslovnoj stranici tiskovine u gornjem lijevom kutu objavljena je još jedna fotografija na kojoj se nalazi tužitelj iznad koje se nalazi tekst „Tihi susjedi obitelji Halilović na Čiovu blokirano bogatstvo: str. 6“, „Biznismeni iz Torina bez dana staža, ali s 5,4 milijuna eura“. Zatim, istoga dana je u digitalnom izdanju, na internetskim stranicama www.slobodnadalmacija.hr, objavljen članak istoga sadržaja uključujući i dvije fotografije od kojih se na jednoj nalazi tužitelj.
Nije sporno da je tužitelj dopisom od 20. travnja 2015. (koji je tuženik prema potvrdi o dostavi zaprimio 23. travnja 2015.) zatražio od tuženika objavu ispravka informacije, a da je tuženik taj zahtjev odbio dopisom glavnog urednika od 27. travnja 2015. s obrazloženjem da su informacije objavljene u spornom članku dobivene od tijela javne/sudbene vlasti čija se točnost presumira. Prema tome, imajući u vidu da je sporni članak objavljen 24. ožujka 2015. a da je tužba radi naknade štete podnesena 23. lipnja 2015., dakle u roku od tri mjeseca propisanog odredom čl. 23. ZM, pored okolnosti da je tužitelj prethodno tražio ispravak sporne informacije, to su ispunjene sve procesne pretpostavke za podnošenje tužbe radi naknade štete. Isto tako, među strankama je nesporno da je tužitelj protiv tuženika pokrenuo parnični postupak radi objave ispravka informacije koji se pred ovim sudom vodio pod poslovnim brojem P-8016/15 te da je taj postupak pravomoćno dovršen presudom Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-513/17-2 od 4. srpnja 2019.
om drugostupanjskom odlukom je odbijena žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda ovoga suda poslovni broj P-8106/15 od 21. prosinca 2016. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja radi objave ispravka informacije. S time u vezi valja istaknuti kako pravo na ispravak informacije ne isključuje pravo na naknadu štete zbog objave štetnih informacije, tj. ova tužba radi naknade štete nije nedopuštena zbog činjenice da je tužitelj usporedno s ovim postupkom podnio i tužbu radi objave ispravka informacije, kao niti zbog činjenice što tužitelj nije uspio u parničnom postupku radi ispravka informacije. Ovo stoga što iz obrazloženja drugostupanjske odluke Gž- 513/17-2 proizlazi da je tužbeni zahtjev radi ispravka informacije odbijen jer tužitelj nije dokazao da sve informacije čiji je ispravak zatražen nisu točne, a kako sud u postavljeni tužbeni zahtjev radi ispravka informacije ne može intervenirati, to je isti valjalo u cijelosti odbiti kao neosnovan.
Sporno je da li su objavom informacija u tom članku tužitelju povrijeđena prava osobnosti, odnosno sporno je postojanje uzročno-posljedične veze između nastanka štete i objave informacije, a sporno je i postoje li na strani tuženika razlozi iz čl. 21. st. 4. t. 1., 3. i 4. ZM koji bi ga oslobodili od odgovornosti za štetu. Također, sporan je i tijek zateznih kamata na utuženi iznos štete, tj. sporno je teče li zatezna kamata od dana podnošenja zahtjeva za ispravak informacije nakladniku (od 24. travnja 2015.) kako to tužbom traži tužitelj ili od dana podnošenja tužbe (od 23. lipnja 2015.) Uvidom u novinski članak utvrđeno je da je tema istog blokada bankovnih računa u Splitskoj banci d.d. koji su u vlasništvu većeg broja stranih državljana zbog sumnje u pranje novca, a što je svakako tema od javnog interesa osobito uzimajući u obzir da je riječ o velikom iznosu novca od 5,4 milijuna eura. Međutim, naglasak je u članku stavljen upravo na tužitelja iako on nije jedina osoba kojoj su rješenjem Županijskogsuda u Zagrebu poslovni broj Kir-Us-286/14 od 10. srpnja 2014. blokirana novčana sredstva na bankovnom računu, niti je on osoba kojoj je bilo blokirano najviše novca.
U članku se najprije navodi ime tužitelja i opisuje njegov prisan odnos sa mještanima Okruga Gornjeg u koji dolazi na ljetovanje, s time da se tema odnosa tužitelja s mještanima koji ne mogu povjerovati u kriminalne radnje tužitelja provlači kroz cijeli članak. Dalje se navodi da tužitelj ne skriva svoje bogatstvo, da ljeti vozi gliser hrvatskim akvatorijem dok se s desne strane članka nalaze fotografije dvije nekretnine ispod kojih se nalazi tekst: "Gainniju H. je zbog kriminalnih radnji u Italiji država sjela na imovinu, među ostalim, i na nekoliko kuća u Čiovu" te "Gianniju je država blokirala kuću i na Putu Mavarčice na Čiovu". Osim toga ispod naslova članka nalazi se i tekst da se pred kućom tužitelja nalaze jaguar i ferrari, a da je sve to zaradio od prodaje željeza. Nadalje, autor članka opisuje da je USKOK tužitelju i još 20-ak osoba povezanih s istim prezimenom Halilović, a radi se o dvije romske obitelji kojima je sjedište u Torinu, blokirao značajna novčana sredstva na bankovnim računima za koje se ne može otkriti podrijetlo.
Zatim, u članku se navodi da članovi tih obitelji značajna novčana sredstva imaju i na računima u Bosni i Hercegovini, odakle su svi i rodom iz Bosanske Dubice dok je u Hrvatskoj nekoliko članova te obitelji, između ostalima i tužitelj, a da kada su njihovi dosjei u pitanju da ih je Italija progonila za pljačke, zločinačko udruženje, krađe, provale, spominju se i otmice i iznude. Za tužitelja se navodi da je više puta bio prijavljivan za krađe, provale, neovlašteno nošenje oružja, a da je od 1980.-1988. bio protjeran iz Italije te da kao jedan od rijetkih, u Italiji ima registriran biznis koji se bavi uzgojem povrća. Članak završava komentarima mještana iz Okruga Gornjeg koji za tužitelja ne vjeruju da se obogatio na nezakonit način, već prodajom starog željeza. Dakle, sadržaj članka, naslov članka i oprema članka (fotografije tužitelja i fotografije nekretnina) kao i pozicioniranje podnaslova i fotografija na naslovnoj stranici kako bi se privukla daljnja pozornost čitateljstva, opisuje tužitelja kao člana romske obitelji koji se bavi kriminalnim radnjama zbog čega ne može objasniti podrijetlo svog novca na bankovnom računu, osobu koja se razmeće sa svojim bogatstvom a pri tome, unatoč kriminalnoj pozadini ostvaruje ugodne i prisne odnose sa sumještanima mjesta u kojem ljetuje.
Iz iskaza autora članka Marija Kavaina proizlazi da je on informacije na temelju kojih je napisao sporni članak crpio iz rješenja Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Kir-Us-286/14 od 10. srpnja 2014. Međutim, prema ocijeni ovoga suda tuženik nije tijekom postupka dokazao postojanje ekskulpacijskih razloga iz čl. 21. st. 4. t. 1. ZM, tj. nije dokazao da je informacija kojom je šteta učinjena vjerno izvješće s rasprave na sjednici tijela zakonodavne, izvršne ili sudbene vlasti, te tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave ili na javnom skupu ili je prenesena iz akta tijela zakonodavne, izvršne ili sudbene vlasti ili tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, a njezin smisao nije promijenjen uredničkom obradom, a nije dokazao niti postojanje ekskuplacijskog razloga iz čl. 21. st. 4. t. 3. ZM, tj. da je informacija utemeljena na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne i poduzeo je sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, a postojalo je opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije i ako je postupano u dobroj vjeri.
Naime, nije sporno da je rješenjem Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Kir-Us-286/14 od 10. srpnja 2014. prema tužitelju kao protivniku osiguranja određena privremena mjera kojom je naloženo Jadranskoj banci i Societe Generale – Splitskoj banci d.d. da tužitelju uskrati isplatu i raspolaganje sredstvima s njegovih računa u iznosu od oko 121.000,00 eura. Osim toga, predmetnom odlukom ista zabrana određena je prema još 20-ak osoba uglavnom istog prezimena Halilović, a u istoj se navodi da su protivnici osiguranja strani državljani, i to državljani Bosne i Hercegovine, te Italije, koji na području Hrvatske povremeno borave, a prilikom boravka na teritoriju Hrvatske vrše gotovinske uplate na veći broj bankovnih računa. Zatim, da se protivnici osiguranja u Jadranskoj banci d.d. i Societe Generale – Splitskoj banci d.d. vode kao nerezidenti, posjednici većeg broja računa na koje su u vremenskom periodu od 1. siječnja 2004. do 21. ožujka 2012. izvršili velik broj gotovinskih uplata u značajnim iznosima, porijeklo kojeg novca za sada nije poznato.
Privremena mjera je određena zbog postojanja osnova sumnje da su osumnjičenici počinili kaznena djela udruživanja za počinjenje kaznenih djela iz čl. 333. st. 1. i 3. KZ/97 i kaznena djela pranja novca iz čl. 279. st. 1. i 3. KZ/97 čime su pribavili nepripadnu imovinsku korist u iznosu od najmanje 5.194.635,98 eura, koju su s ciljem da prikriju njihovo nezakonito podrijetlo periodično polagali na bankovne račune. Nadalje, u rješenju Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Kir-Us-286/14 od 10. srpnja 2014. je za tužitelja navedeno da je vlasnik više računa u Jadranskoj banci d.d. i Societe Generale – Splitskoj banci d.d. na kojima je dosad uplaćeno najmanje 121.000,00 eura, porijeklo kojeg novca je zasada nepoznato te da je na području Italije prijavljivan zbog sumnje na počinjenje kaznenih djela krađe, provale, neovlaštenog nošenja i posjedovanja oružja, te da je u vremenskom razdoblju od 1980.-1988. bio protjeran iz Italije, zatim da od 1991. ima prijavljeno boravište u Hrvatskoj dok je području Italije, čiji je državljanin, evidentiran kao posjednik tvrtke koja se bavi uzgojem povrća.
Također, nije sporno da je privremena mjera osiguranja oduzimanjem imovinske koristi ukinuta pravomoćnim rješenjem Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Kir-Us-284/14 od 13. rujna 2016. jer protiv tužitelja i drugih osoba obuhvaćenih tim rješenjem u razdoblju od dvije godine od njegova donošenja nije doneseno rješenje o provođenju istrage niti je protiv istih podignuta optužnica.Nije zanemariva činjenica da je članak napisan na temelju informacija koje su dio sudske odluke koja je bila klasificirana oznakom "TAJNO", a navodi autora članka da ga se ne tiče da li je na sudskoj odluci bila oznaka tajnosti ne može se smatrati profesionalnim niti etičkim ponašanjem. Osim toga, svjedok Marijo Kavain je prilikom prvog saslušanja iskazivao da se ne sjeća da li je na sudskoj odluci bila oznaka tajnosti, međutim, kasnije je prilikom drugog saslušanja naveo da se sjeća da je rešenje u desnom gornjem uglu imalo oznaku "TAJNO".
Ne ulazeći u pitanje odgovornosti za iznošenje tajnih podataka, ovaj sud smatra da pravilno tužitelj ukazuje na činjenicu da tuženik nije postupao u dobroj vjeri jer je u članku objavio informacije koje su tajne te da nije u interesu javnosti da se za vrijeme trajanja istrage najtežih kaznenih djela takvi podaci iznose u javnost s obzirom na to da je tajnost određena radi efikasnog vođenja kaznenog postupka. Usporedbom sadržaja rješenja o privremenoj mjeri i sadržaja informacija koje se nalaze u spornom novinskom članku, ovaj sud je utvrdio da tuženik nije potpuno vjerno prenio informacije iz predmetne sudske odluke te da novinski članak ne sadrži potpuno točne informacije o tužitelju. Naime, pojedine informacije jesu točne, odnosno tuženik je ispravno prenio upravo kako je u rješenju o privremenoj mjeri i navedeno - da je protiv tužitelja određena privremena mjera blokadom novčanog iznosa od 121.000,00 eura te da je na području Italije prijavljivan zbog sumnje na počinjenje kaznenih djela krađe, provale, neovlaštenog nošenja i posjedovanja oružja, te da je u vremenskom razdoblju od 1980.-1988. bio protjeran iz Italije.
Dakle, u članku nije napisano da je tužitelj osuđivan za kaznena djela, već da je za ta djela bio prijavljivan, a što tužitelj u tijeku postupka nije sporio već isto potvrđuje u svom iskazu, navodeći da je se to dogodilo u njegovoj mladosti. Isto tako je točna informacija da je privremena mjera protiv tužitelja i drugih osoba određena zbog sumnje na pranje novca. Osim toga, iako informacija o rodbinskoj povezanosti osumnjičenika obuhvaćenih rješenjem o privremenoj mjeri nije utvrđena tom sudskom odlukom, odnosno radi se o informaciji koju je autor članka očito crpio iz drugih izvora, takve informacije nisu u potpunosti netočne. Ovo stoga što je tužitelj, iako je najprije poricao da poznaje druge osumnjičenike, kasnije u svom iskazu priznao da su neki od njih njegovi krvni srodnici, odnosno daljnji rođaci i da neke poznaje iz viđenja, a neke ne. Tako primjerice tužitelj u svom iskazu navodi da mu je Bato rođak, Hafa sestra, a Deyan i Gaetano Halilović sinovi, a poznato mu je i da je Zuhdija Halilović umro. Nadalje, naslov novinskog članka implicira da blokirana imovina u vrijednosti od 5,4 milijuna eura u cijelosti pripada tužitelju, a što se pokazuje netočnim detaljnijim čitanjem članka, pregledom popisa blokirane imovine kao i usporedbom sadržaja novinskog članaka i sadržaja sudske odluke iz koje je autor članka crpio podatke.
Naime, privremenom mjerom tužitelju su blokirana novčana sredstva u značajno manjem iznosu (121.000 eura) od onoga na koji upućuje naslov u novinama, a osim toga u novinskom članku se netočno navodi da je tužitelju zbog kriminalnih radnji država sjela i na nekoliko kuća u Čiovu. Tuženik nije tijekom postupka dokazao da bi tužitelj bio vlasnik bilo koje nekretnine na području Hrvatske pa tako niti nekretnina koje se nalaze na fotografijama u novinskom članku. Pri tome nije sporno da je vlasnik jedne od nekretnina sa spornih fotografija sin tužitelja, Tamango Halilović kojem su tu kuću, prema iskazu tužitelja, kupili djed i baka kada je imao 15 godina. Isto tako, tuženik nije dokazao da bi tužitelj imao značajna novčana sredstva i imovinu u Bosni i Hercegovini te novinski članak ne sadrži točne informacije o porijeklu tužitelja, a ovo stoga što iz rodnog lista proizlazi da je rođen u Supetru na otoku Braču, a ne u Bosanskoj Dubici. U odnosu na ekskulpacijski razlog iz odredbe čl. 21. st. 4. t. 4. ZM valja reći da su fotografije tužitelja i njegove supruge koje su korištene u novinskom članku izrezane iz videozapisa koji se nalaze na YouTube-u te je na taj način tužitelj sam svoj privatni život izložio javnosti.
Međutim, iako je riječ o videozapisima koje je tužitelj svojevoljno objavio i koje su dostupne svima, valja uzeti u obzir da su isječci tih fotografija zajedno sa pripadajućim masno otisnutim naslovima u spornom članku iskorišteni radi prikazivanja tužitelja u negativnom svjetlu. Nadalje, tuženik nije dokazao da je poduzeo sve potrebne mjere za provjeru točnosti informacija, a ovo stoga što nema dokaza o tome da je autor članka zaista tužitelja pokušao kontaktirati porukom preko njegovog YouTube kanala. Nisu osnovani navodi tuženika da tužitelj nije pročitao članak jer ne zna govoriti niti čitati hrvatski jezik, pa da stoga objava spornog članka ne bi tužitelju mogla učiniti štetu. Naime, tužitelj je u cijelosti obaviješten o sadržaju spornog članka od strane mještana Čiova. Osim toga, irelevantno je na koji način je tužitelj saznao za sadržaj članka, tj. da li ga je sam pročitao ili mu ga je pročitao netko drugi već je odlučno to da li su objavljene informacije točne i da li je saznanje tužitelja za te informacije moglo kod tužitelja prouzročiti povredu prava osobnosti. Iz suglasnih iskaza tužitelja, tužiteljeve supruge Zumrete Halilović i svjedoka Stipe Lučića i Dušanke Bijelić je utvrđeno da se tužitelj po saznanju za navedeni članak uzrujao, isti je doživio kao svoju sramotu, a osobito ga je pogodilo to što se nakon toga promijenio odnos mještana prema njemu, i to kako odnos generalne javnosti tako i osoba koje osobno poznaje.
Pri tome je osobito detaljno o odnosu tužitelja s mještanima prije i nakon objave članka iskazivala svjedokinja Dušanka Bijelić koja tužitelja i poznaje preko 20 godina, tj. svjedokinja navodi "od kada je kupio kuću", iako faktički ista nije upisana kao njegovo vlasništvo u zemljišnim knjigama. Iz iskaza svjedokinje Dušanke Bijelić u bitnome je utvrđeno da je tužitelj sa svim susjedima bio u dobrim odnosima, ugodan i pristojan kao i članovi njegove obitelji. Objasnila je da na Čiovu ima oko 20-ak kuća u kojima žive Romi i da se svi prezivaju Halilović. Objašnjava da je nakon objave članka tužitelj doživio osudu okoline, a i ona ga je sama osuđivala te mu je poslala poruku u kojoj je napisala "Sramota Đani" te da njihov odnos nije tako prisan kao prije. Nadalje, svjedokinja opisuje da tužitelj od sramote nije mogao sam niti otići na tržnicu već je nju zamolio da mu kupi kruh te da je s njim išla u banku da mu pomogne podići gotovinu. Zatim, svjedokinja ističe da tužitelju nije bilo lako s obzirom na to da su ga počeli izbjegavati svi koji su se do tada družili s njim i s njime pili. Također i svjedok Stipe Lučić u svome iskazu naveo da je nakon objave članka prestao s tužiteljem piti kavu i družiti se.
Svjedokinja Bijelić navodi da joj je tužitelj nakon objave članka pokušao objasniti da nije istina ono što je o njemu napisano i imao se potrebu opravdati i objasniti porijeklo svoje imovine, a smatra da je tužitelja zbog činjenice da je Rom to podsjetilo na situaciju kada je tek došao na Čiovo i kupio kuću jer su ga ljudi osuđivali samo zbog njegovog podrijetla, a sada se urušilo svo povjerenje i dobri odnosi koje je gradio godinama. Nadalje, iz ovjerenog prijevoda liječničkog nalaza od 29. svibnja 2015. utvrđeno je da se tužitelj obratio psihijatru zbog napadaja akutne tjeskobe koji je doživio nakon što je u hrvatskim novinama objavljen članak u kojem ga se opisuje kao kriminalca koji je navodno akumulirao veliko bogatstvo što ga je dovelo do zaključka da njemu i njegovoj obitelji prijeti opasnost o otmice. Zatim, u nalazu se navodi da tužitelj od tada pati od depresivnih misli, napadaja akutne tjeskobe, nemirnog sna, osjećaja bijesa i depresivnog raspoloženja (ne može plakati) te da je najvjerojatnije riječ o poremećaju prilagodbe popraćenim tjeskobom i depresivnim raspoloženjem. Osim toga, u nalazu se navodi da tužitelj od još od 2004. uzima lijekove (Zoloft, Xanax, Lehotan, Trittico) propisne zbog akutne tuge uzrokovane bratovom smrću te da mu je ta terapija nakon objave članka pojačana.
Dakle, objava štetnih informacija imala je stvarne posljedice na život tužitelja, odnosno promijenila je percepciju tužitelja u javnosti jer su mještani od njega počeli zazirati, a osim toga iz iskaza Stipe Lučića i Dušanke Bijelić proizlazi kako tužitelj očito nije uspio povratiti izgubljeno povjerenje među poznanicima i susjedima. Međutim, u odnosu na dio iskaza tužitelja u kojem on navodi da ga je nakon objave članka bilo strah za svoj život i živote članova svoje obitelji, ovaj sud ocjenjuje kako štetne informacije nisu pogodne za izazivanje osjećaja straha od otmice te da stoga u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava osobnosti zbog pretrpljenog straha. Slijedom svega navedenog, ovaj sud je utvrdio da je miješanje točnih s netočnim i neprovjerenim činjenicama, kao i s okolnostima koje je autor članka pretpostavio, rezultiralo time da je pretežiti ton i stil izvještavanja u tom članku takav da tužitelja opisuje kao sumještanima simpatičnu osobu kriminalne pozadine koja se nezakonito obogatila, potpirujući pri tome stereotipe i predrasude o pripadnicima romske manjine. Osim toga, pored fotografija tužitelja su velikim tiskanim slovima u naslovima i podnaslovima istaknute netočne informacije koje stvaraju negativan dojam o tužitelju, dok njegovo isticanje između dvadesetak osumnjičenika upravo njega oslikava kao glavu i vođu kriminalne skupine.
Sadržaj članka implicira da je tužitelj odgovoran za pranje novca i da se nezakonito obogatio, iako ta odgovornost nije nikada utvrđena u kaznenom postupku budući da Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta dvije godine nakon donošenja rješenja o privremenoj mjeri nije poduzeo korake za nastavak kaznenog progona. Prema tome objava takvih informacija u dnevnim novinama, u tiskanom i digitalnom izdanju, koje su općepoznato više čitane upravo na području na kojem tužitelj ljetuje, u konkretnom slučaju je kod tužitelja rezultirala povredom prava osobnosti na privatnost, dostojanstvo, ugled i čast.Nadalje, uzimajući u obzir okolnost da se tužitelj nakon objave spornog članka obratio psihijatru za liječničku pomoć, da je mjesecima pokušavao kontaktirati susjede i poznanike kako bi dokazao svoju nevinost te potpunu promjenu u njegovom odnosu prema mještanima, neugodnosti koje doživio i gubitak povjerenja njegovih susjeda i poznanika, ovaj sud ocjenjuje kako težina povrede ugleda i časti u ovom slučaju ima značaj teške povrede koja je kod tužitelja kao oštećenika izazvala duševnu bol, tj. prouzročila povredu prava na duševno zdravlje.
Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti, ovaj sud je (u granicama postavljenog zahtjeva) sukladno odredbi čl. 1100. st. 2. ZOO cijeneći sve gore opisane okolnosti slučaja, težinu povrede i cilj kojem ta naknada služi utvrdio da tužitelju pripada pravična novčana naknada u iznosu od 15.000 kn.' - piše u presudi sutkinje Zrinke Tironi od 13. siječnja 2023. godine. Protiv te odluke žalba je dopuštena u roku 15 dana od objave presude a o istoj odlučuje Županijski sud u Splitu. Inače, Halilović je podnio i Ustavu tubu kad je želio izbrisati zabilježbu sa svoje imovine. O toj su tužbi odlučivali suci u sastavu: Ivan Matija kao predsjednik Vijeća, te sutkinje Slavica Banić i Duška Šarin kao članice Vijeća. Giannija Halilović tada je zastupao Marin Pinezić, odvjetnik u Zagrebu, inače rođak pokojne svekrve bivše predsjednice Kolinde Grabar Kitarović.
Na sjednici 28. travnja 2015. jednoglasno je odbačena Halilovićeva tužba a iz obrazloženja je vidljivo kako je 'podnositelj podnio ustavnu tužbu protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: I Kž-Us-4/15-4 od 20. siječnja 2015., kojim je odbijena kao neosnovana njegova žalba u svojstvu protivnika osiguranja protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu, broj: 3 Kir-Us-553/14 od 10. prosinca 2014., a kojim je rješenjem, na temelju članka 11. stavka 1. točke e) Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem ("Narodne novine" broj 145/10), u korist Republike Hrvatske, određena privremena mjera osiguranja oduzimanja imovinske koristi kojom je naloženo Jadranskoj banci d.d. da podnositelju ili trećoj osobi na temelju njegove punomoći uskrati s računa xxxxxx i xxxxx otvorenih kod te banke isplatu i raspolaganje novčanim sredstvima koja se nalaze na tim računima'. Ustavni sud se proglasio nadležnim za odlučivanje.