Na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu 12. lipnja 2019 otpočeo je spor u kojem Riječanin Zoran Štrbac tuži Privrednu banku, Barbaru Štrbac te vlasnika modne agencije Midikenn Hamdiju Ruždiju Bangouru, poznatijeg kao Hamed Bangoura. Sudeći po pretrazi preko sustava e-predmet u tom sporu bilo je puno odgođenih ročišta i vraćenih dostava pa spor traje i dalje. Sljedeće ročište zakazano je 17. ožujka 2026. kod suca Marka Ivrlača. No, netom su na sudskoj oglasnoj ploči obavljeni i podnesci tužitelja i tuženika jer ih Barbara Štrbac i Hamed Bangoura nisu preuzeli kad im je pokušana dostava na kućnom pragu. Inače, spor se vodi zbog ništetnosti. Zanimljivo je kako Zoran i Barbara Štrbac, dakle tužitelj i tuženica u sudskim dokumentima imaju istu adresu u Rijeci iako je dostava zvijezdi Nove TV pokušana na adresu Nove TV.
Iz dokumenata je vidljivo kako je Zoran Štrbac za tužbu angažirao odvjetnika Krešimira Loboju Iz Zagreba. Zanimljivo je kako je Zoran Štrbac bio nekoliko puta apostrofiran u medijima i to u kontekstu sudskih procesa. Tako je Novi list krajem srpnja 2011. objavio članak pod naslovom: 'Elitna prostitucija: Među svjedocima i građevinski poduzetnik Zoran Štrbac te suvlasnik »Papaye« Ivan Bušljeta'. U istom kontekstu o Štrbcu je pisao i Večernji list u tom periodu o čemu svjedoči naslov: 'ELITNA PROSTITUCIJA Poduzetnik Štrbac: Znam ih, ali nisam bio klijent prostitutki'. I brojni portali izvijestili su o njegovom svjedočenju a jedan je u naslovu naveo kako je Štrbac izjavio da poznaje svodnicu Mariku (Tomljanović - Kiprijanovski) ali da nije koristio usluge eskort djevojaka. Ime izgledno bivšeg muža Barbare Štrbac spominjano je u crnoj kronici Novog lista i u srpnju 2018. g..
O tome svjedoči članak: 'ZLOUPORABA POLOŽAJA Direktor riječke tvrtke sklopio sa sobom 149 ugovora i »pozajmio« 1,8 milijuna kuna'. Portal Burin izvjestio je u rujnu 2022. kako mu je počelo suđenje te da je Zoran Štrbac izjavio kako razumije optužnicu ali da se ne osjeća krivim. No, očito je Štrbac vrlo iskusan kad je riječ o sudskim postupcima bilo da je tuženik, svjedok ili tužitelj. Ukratko, u predmetu gdje je on tužtelj a tuženici redom Privredna banka, Barbara Štrbac i Hamdija Ruždija Bangoura, odnosno Hamed Bangoura, sudu je putem odvjetnika uputio podnesak u kojem traži sljedeće: 'Naslovljeni sud je rješenjem od dana 17. studenog 2022. godine, a koje rješenje je tužitelj zaprimio dana 01. prosinca 2022. godine, naložio istom da se u roku od 15 dana očituje na nalaz vještaka od dana 07. studenog 2022. godine te isto očitovanje dostavi u spis predmeta gornji poslovni broj.
Punomoćnik tužitelja ovim putem moli Naslovljeni sud produljiti rok za očitovanje tužitelja na nalaz vještaka od dana 07. studenog 2022. godine za daljnjih 30 dana, sukladno odredbama članka 111. Zakona o parničnom postupku (...), zbog otežane komunikacije s tužiteljem koji godinama boluje od P..... bolesti i trenutno je lošeg zdravstvenog i psihofizičkog stanja. Slijedom navedenog, moli se Naslovljeni sud prihvatiti prijedlog tužitelja u predmetu gornji poslovni broj te produljiti rok za očitovanje tužitelja na nalaz vještaka od dana 07. studenog 2022. godine za daljnjih 30 dana.' Na oglasnoj ploči objavljen je i podnesak tuženika, odnosno Privredne banke.
Citiramo što u njemu piše: 'Nastavno na zaprimljeni nalaz i mišljenje sudskog vještaka za financije i knjigovodstvo Zrinka Ručevića iz RUČEVIĆ VJEŠTAČENJA d.o.o., tuženik se na isti u nastavku očituje kako slijedi. Tuženik ne osporava pravilnost matematičkog izračuna vještaka, međutim u nastavku iznosi prigovore pravne naravi kojima se u cijelosti osporava sama svrha provođenja vještačenja sukladno postavljenom zadatku koji je suštinski pogrešan, posebice u situaciji u kojoj je kredit otkazan zbog neplaćanja! Prvenstveno, tuženik ističe kako je predmetni nalaz i mišljenje, u dijelu koji se odnosi na izračun prema zadatku suda koji se odnosi na period prije otkaza kredita zbog neplaćanja, baziran na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksan tečaj, što niti je bila ugovorna volja stranaka, niti to proizlazi iz samog sadržaja predmetnog ugovora o kreditu.
Tuženik navodi da je zadatak vještaka, a sukladno prijedlogu tužitelja odnosno rješenju suda, bilo utvrditi razliku preplaćenih kamata u slučaju da se kamatna stopa nije mijenjala, kao i preplatu kredita zbog promjena u tečaju, pri čemu je odlučujuća okolnost da je tužitelju sporni ugovor o kreditu na koji se odnosi tužbeni zahtjev otkazan zbog neplaćanja još 2013.g. slijedom čega tužitelj evidentno ne može imati nikakvo potraživanje prema tuženiku, a koje bi se temeljilo na bilo kakvoj „preplati“ obveza koje same po sebi nisu niti ispunjene. U konkretnom slučaju, kredit je otkazan zbog neplaćanja, dakle kršenja osnovne ugovorne obveze na strani tužitelja, te bi dosuda bilo kakve „preplate“ po navedenom kreditu koji nije prestao isplatom, već je otkazan zbog neplaćanja, predstavljala paradoks. Tim više što su argumenti tužitelja po pitanju samog postojanja preplate u odnosu na period trajanja kredita, neosnovani iz razloga koji su već obrazloženi.
Tuženik, navodi kako je predmetni nalaz i mišljenje vještaka neosnovan, promašen i nepotreban u smislu činjeničnih tvrdnji tuženika kako namjera ugovornih stranaka odnosno tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita nije bila ugovaranje fiksne kamatne stope što se implicira provođenjem predmetnog vještačenja. Davanjem takvog zadatka vještaku naslovljeni sud je de facto unaprijed zauzeo pravno shvaćanje koje uzima za činjenično dokazane isključivo tvrdnje tužitelja kako su ništetne sve promjene kamatne stope tuženika u utuženom razdoblju te kako se ima primijeniti početno ugovorena kamatna stopa na cijelo vrijeme trajanja kredita. U tom smislu tuženik u cijelosti pobija nalaz i mišljenje vještaka kao dokazno sredstvo na temelju kojeg naslovljeni sud može utvrditi kao dokazane činjenice na koje se tužitelj u tužbi poziva, a pogotovo ne kao dokaz na temelju kojeg bi mogao usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja. Uzimajući u obzir nespornu činjenicu kako odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna već je ista zakonom određena kao dopuštena, tužitelj treba, uzimajući u obzir pravila o teretu dokaza, dokazati koja je to visina kamatne stope koja je nezakonita i koju je tuženik nezakonito odredio.
Tuženik ponovo ističe kako tužitelj pogrešno tumači presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, obzirom da isti očito zaključuje da je temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa, što iz iste ni na koji način ne proizlazi. Kamata koja bi se odnosila na konkretni ugovor o kreditu nikako ne bi mogla biti fiksna, i iz razloga što je prvenstveno volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu. Dakle, nesporno je da je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te tu nije ostavljen prostor primjeni drugačije kamatne stope. U tom smislu vještačenje provedeno po prijedlogu tužitelja da se utvrdi njegova obveza ukoliko bi kamata ostala na razini početno ugovorene, niti ima smisla prema presudi VTS (kojom je izričito odbijen prijedlog/zahtjev da se ponudi sklapanje ugovora sa fiksnom stopom) niti bi se time utvrdilo je li promjena stope opravdana.
U konkretnom slučaju stranke su ugovorile kamatu uz primjenu promjenjive kamatne stope koja će se obračunavati u skladu s odlukama banke. U vrijeme zaključenja ugovora o kreditu i ugovaranja kamate između tuženika i tužitelja, najviša kamatna stopa iznosila je 15% godišnje. U razdoblju nakon toga, najviša dopuštena kamatna stopa iznosila je 14%. Vještak, međutim nije niti utvrdio koja je to visina kamatnih stopa bila primjenjivana u spornom razdoblju te se i u tom primjeru nalaz i mišljenje vještaka osporava i pobija kako nepotpuno. Naime, sklapanjem navedenog ugovora o kreditu nastali su određeni pravni učinci između ugovornih stranaka, pa navedeni ugovor obvezuje stranke, dakle, stvara prava i obveze tako dugo dok ugovor ne prestane na jedan od zakonom predviđenih načina. Tužitelj je potpisom ugovora o kreditu prihvatio sve obveze iz tog ugovora, a jedna od obveza tužitelja, na koju je tužitelj pristao, jest i platiti promijenjenu kamatnu stopu, ukoliko dođe do promjene, a što je određeno ugovorom.
S obzirom da je u konkretnom slučaju došlo do promjene kamatne stope, to je tužitelj, već i prema općem načelu iz čl. 9. ZOO-a dužan izvršiti svoju obvezu, dakle u konkretnom slučaju platiti i promijenjenu kamatnu stopu. Prema tome, nisu osnovane tvrdnje tužitelja da je mijenjanje kamatne stope nakon zaključenja ugovora o kreditu protivno prisilnim zakonskim propisima. Budući da je kamatna stopa koju je tuženik tijekom trajanja ugovora o kreditu mijenjao manja od najviše zakonom dopuštene kamatne stope, takvo postupanje tuženika nije i ne može biti protivno prisilnim propisima. Ovo tim više što i Zakon o obveznim odnosima kao i Zakon o zaštiti potrošača te Zakon o bankama odnosno Zakon o kreditnim institucijama uređuju i prihvaćaju promjenjivu kamatnu stopu, a konačno i Vrhovni sud u presudi u predmetu „Potrošač“ ne dovodi u pitanje legitimno pravo tuženika da u ugovorima o kreditu ugovara promjenjivu kamatnu stopu.
Slijedom svega navedenog, tuženik osporava nalaz i mišljenje vještaka s obzirom da isti ne odgovara utvrđenjima na kojima sud može utemeljiti svoju odluku u ovom predmetu, kao niti utvrđenjima iz relevantne presude Visokog trgovačkog suda te Vrhovnog suda, na koje se tužitelj u tužbi i poziva, niti odgovara na pitanje koja je kamatna stopa dopuštena sukladno odredbama relevantnim odredbama Zakona o obveznim odnosima. Konačno, u pogledu promjenjive kamatne stope, a koja je sadržana u konkretnom ugovoru, ista ne glasi tako kako to tužitelj tumači, tj. ista nije mijenjana jednostranom odlukom banke, na način da u odredbi nisu sadržani objektivni parametri za promjenu stope ugovorne kamate. Osim toga, promjenjivost kamatne stope u Republici Hrvatskoj zbog promjena tržišnih uvjeta, bila je posljedica jednostavne činjenice da u praksi nije postojala, a niti danas ne postoji jedinstvena referentna stopa koja bi objedinila sve troškovne komponente koje utječu na visinu kamatne stope u ugovorima o potrošačkim kreditima u kunskoj protuvrijednosti.
Tuženik navodi kako je time u cijelosti i zadatak i vještački nalaz zasnovan na pogrešnoj premisi, te kao takav nije primjenjiv u ovoj pravnoj stvari. Što se tiče promjene tečaja tijekom otplate kredita i s tim u vezi danog zadatka vještaku da izračuna razliku tečaja CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom izračuna anuiteta naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita ističe se kako je tužitelj upoznat sa rizikom rasta tečaja što je potvrdio potpisom ugovora pa je zadatak vještaka utemeljen na fiksnom tečaju protivan volji ugovornih strana, a nije niti životno logično da je tečaj za cijelo vrijeme otplate kredita fiksan. Slijedom svega navedenog, tuženik osporava nalaz i mišljenje vještaka obzirom da isti ne odgovara utvrđenjima na kojima sud može utemeljiti svoju odluku u ovom predmetu.
Također, predmetni nalaz i mišljenje vještaka ne daje odgovor na pitanje koja je to visina kamatne stope i visina tečaja koju je tuženik obračunavao na glavnicu kredita, a koja je nezakonita, pa je u tom smislu nalaz i mišljenje vještaka potpuno neupotrebljivo za utvrđivanje koje činjenice će sud prema svom uvjerenju uzeti kao dokazane. Nadalje, tuženik smatra potrebnim dodatno elaborirati istaknuti prigovor zastare koji je istaknut već u odgovoru na tužbu, a obzirom na koji su u međuvremenu nastupile i nove okolnosti koje se tiču pravnog stajališta Vrhovnog suda RH. Nadalje, sukladno čl 502. ZPP-a jedino je sud nadležan za odlučivanje o tome je li određenom poslovnom praksom ili korištenjem određene ugovorne odredbe došlo do povrede prava i interesa potrošača, što se potom utvrđuje presudom donesenom u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, dok se pojedini potrošač, u pojedinačnoj parnici za naknadu štete, ovlašten pozvati na utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu, što ne znači automatski da je u svakom pojedinom slučaju i za svaki pojedinačni ugovorni odnos o kojem se odlučuje u kontekstu utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu, a priori osnovana tvrdnja o ništetnosti bilo koje odredbe pojedinačnog ugovora.
U navedenom kontekstu, tuženik smatra neosnovanim i pravno neutemeljenim podilaziti stavu koji iznosi tužitelj, da bi u ovom postupku jedino bilo potrebno provesti financijsko vještačenje kojim će se utvrditi razlika između početno ugovorene kamatne stope i kasnije izmijenjenih stopa, kao i razliku u tečaju jer bi se takvim postupanjem i eventualnim usvajanjem tužbenog zahtjeva koji bi počivao na premisi da je rezultat takvih računskih operacija relevantan u smislu naknade štete ili isplate stečenog bez osnove tužitelju, zapravo sudskom intervencijom izmijenila narav ugovornog odnosa koji je, povrh svega, prestao postojati. Naime, ovako koncipiranim pravnim stavom tužitelj očito pokušava navesti sud na nekritički automatizam u postupanju, lišen bilo kakve razumne prosudbe o značenju presuda donesenih u okviru spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača za individualne parnice i odbija uzeti u obzir činjenicu da navedene presude same po sebi ne presuđuju niti mogu presuđivati pojedinačni postupak na način kako to implicira tužitelj, a posebno se ne može smatrati da je samim postojanjem presuda na koje se tužitelj poziva, njegov tužbeni zahtjev, kako je postavljen u konkretnoj parnici, osnovan.
Provođenjem financijskog vještačenja na način kako to predlaže tužitelj pogrešno se implicira da bi stranke ugovorile početnu kamatnu stopu kao fiksnu i početni tečaj švicarskog franka koji je vrijedio u trenutku puštanja kredita u otplatu kao važeći za cijelo razdoblje otplate, što nije bila volja ugovornih stranaka niti to proizlazi iz samog ugovora o kreditu, a u konačnici, to ne proizlazi niti iz presuda donesenih u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Također, spominjanje utvrđivanja „stvarnog iznosa preplate“ u smislu ranije iznesenog prigovora, dovodi nas do činjenice da je upravo na tužitelju teret dokaza o tome koja je to kamatna stopa trebala biti primijenjena u pojedinom razdoblju otplate, ukoliko tužitelj smatra da je stvarno primijenjena kamatna nepoštena i ništetna jer je neupitno da to ne može biti početna kamatna stopa kao fiksna.
Prihvaćanjem ovakve argumentacije tužitelja, nedozvoljeno bi se interveniralo u ugovorni odnos kako su ga definirale same stranke, te bi se neosnovano mijenjao njegov identitet bez ikakvog uporišta za to u važećim zakonskim propisima, kao i u sudskoj praksi. Tužitelj zahtijeva da se Ugovor tretira kao da je sklopljen s fiksnom kamatnom stopom koja je vrijedila prema početnom otplatnom planu, što je u potpunosti neosnovano i, u krajnjem slučaju, protivno zakonu. Naime, cilj zaštite prava potrošača ne može biti retroaktivno urediti poslovni odnos na način da je potrošač u povoljnijem položaju od onog u kojem bi bio da nije nastupio sporni slučaj. To nije „naknada štete“ niti „stjecanje bez osnove“ niti „restitucija“, već se radi o potpuno pogrešnom tumačenju kako presude Visokog trgovačkog suda tako i presude Vrhovnog suda, na isključivu štetu tuženika. Budući da niti jedna banka nije nudila kredite u CHF s fiksnom kamatnom stopom, neosnovano je sada tužitelju omogućiti položaj kao da su stranke sklopile kredit s fiksnom kamatnom stopom jer takav ugovor nije postojao.
Na taj način se tuženiku gotovo nameće nemoguća činidba, a tužitelja se stavlja u povoljniji položaj od onog u kojem je bio u trenutku sklapanja samog ugovora o kreditu, što je potpuno protivno zakonu. Ista argument primjenjuje se i na pitanje ugovorene valutne klauzule koju tužitelj ovako postavljenim tužbenim zahtjevom u potpunosti negira, a bez ikakve pravne i zakonske osnove. Slijedom navedenog, tuženik prigovore tužitelja, kao i sam tužbeni zahtjev smatra neosnovanima, te predlaže isti odbiti kao neosnovan uz naknadu troškova parničnih tuženiku. U Zagrebu 02.12.2022.g. PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., p.p'. U ime Privredne banke podnesak je podnijela zagrebačka odvjetnica Tihana Svetec. Ona je uputila još jedan podnesak sudu u kojem piše: 'Nastavno na rješenje Naslovljenog suda, poslovni broj gornji, od dana 28.12.2023.g., tuženik obavještava sud kako odustaje od dokaznog prijedloga da se kao svjedok sasluša osobni bankar.'.
Taj dokument nosi datum 2. siječnja 2024. godine. Inače, na LinkedInu smo pronašli podatak kako se Zoran Štrbac deklarira kao privatni investitor te navodi vilu Mandu u Opatiji kao svoj projekt. Inače, Hamed Bangoura, gazda jedne od najpoznatijih modnih agencija Midikenn, zadnjih godina kuburi s financijama kao i većina građana Hrvatske. O tome svjedoči i naš ČLANAK IZ 2021.: 'NI MANEKENSTVO NIJE ŠTO JE NEKAD BILO Hameda Bangouru oglobit će kao i svakog ovršenika' te ČLANAK: 'GAZDA MIDIKENNA PRED OVRHOM Crno nam se piše kad ni modni agent Bangoura više nema za struju i mobitel'. I konačno tu je i ČLANAK: 'FINA traži bankrot Hameda Bangoure koji je lansirao Ljupku Gojić, u blokadi je dulje od 10 godina, stisnule su ga ovrhe Centar banke, HEP Elektre.... a i Midikenn grca u dubiozama'.
No, da nevolje nikad ne dolaze same svjedoči i podatak kako se ime Bangourine agencije Midiken našlo i u Epstein spisima. Naime, Zagrepčanin Boris Nikolić, koji je bio intimus osuđenom pokojnom pedofilu Jeffreyu Epsteinu, slao mu je na mail link na Bangourinu agenciju te na Thalia model, agenciju Tihane Harapin-Zelepugin da pogleda ima li tu neki talent, odnosno model, koji bi se svidio tom okorjelom, sada pokojnom pedofilu. O tome smo pisalu u prethodnom ČLANKU: 'DR. BORIS NIKOLIĆ Zagrebački liječnik iz dosjea Epstein s mužem prodavao vilu za 16 milijuna $, osuđenom pedofilu nudio hrvatske manekenke, a sklopio istospolni brak 2018.'.