Vijeće Visokog kaznenog suda RH, sastavljeno od sudaca Željka Horvatovića kao predsjednika vijeća te Elme Kaleb Mamić i Dražena Kevrića kao članova vijeća odlučivalo je u kaznenom predmetu protiv optuženog Dražena Scholza, zbog kaznenog djela iz članka 227. stavaka 1., 2. i 6. Kaznenog zakona. Naime, odlučivalo je o žalbama državnog odvjetnika i optuženog Dražena Scholza podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, od 27. studenog 2023. g. Na sjednici vijeća održanoj 18. svibnja 2026. u prisutnosti u javnom dijelu sjednice braniteljice optuženika, odvjetnice Marijete Pavlović, 8. lipnja 2026. donijelo je presudu. Njome je prihvaćena žalba državnog odvjetnika te preinaćena prvostupanjska presuda u odluci o kazni i sigurnosnoj mjeri.

Optuženiku se za kazneno djelo iz članka 227. stavaka 1., 2. i 6. KZ/11., zbog kojeg je tom presudom proglašen krivim, na temelju članka 227. stavka 6. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) mjeseci, a za kazneno djelo iz članka 123. stavka 2. KZ/11., zbog kojeg je tom presudom proglašen krivim, utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i 6 (šest) mjeseci. Tako je Dražen Scholz osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 4 godine i 6 mjeseci. 'Na temelju članka 72. stavaka 1. i 3. KZ/11. optuženiku se izriče sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom u trajanju od 2 (dvije) godine dulje od izrečene kazne zatvora.' - piše u presudi.

Odbijena je žalba optuženog Dražena Scholza 'kao neosnovana te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.' - piše u dokumentu. Iz  Obrazloženja je vidljivo sljedeće: 'Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu od 27. studenog 2023., broj K-42/2022. optuženi Dražen Scholz proglašen je krivim zbog kaznenog djela izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. stavaka 1. 2. i 6. KZ/11., te zbog kaznenog djela nepružanja pomoći iz članka 123. stavka 2. KZ/11., pa mu je za kazneno djelo iz članka 227. stavaka 1. 2. i 6. KZ/11., na temelju članka 227. stavka 6. KZ/11., utvrđena kazna zatvora u trajanju od 2 godine i 6 mjeseci, a za kazneno djelo iz članka 123. stavka 2. KZ/11., utvrđena kazna zatvora u trajanju 1 godine, te je na temelju članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11. optuženik osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 godine. 1.1. Na temelju članka 148. stavaka 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine".... dalje: ZKP) optuženik je oslobođen naknade troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1.do 6. ZKP-a.

2. Protiv te presude žalbu su pravodobno podnijeli državni odvjetnik i optuženi Dražen Scholz po branitelju Krešimiru Škarici, odvjetniku u Zagrebu. 2.1. Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni i neizricanju sigurnosne mjere zabrane upravljanja motornim vozilom, te predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženiku za svako pojedino počinjeno kazneno djelo izreče kazna zatvora u duljem, "adekvatnom" trajanju kao i da mu se izreče sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom. 2.2 .Optuženik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni te odluke o troškovima postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i da ga se oslobodi optužbe, odnosno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a podredno da se presuda preinači u odluci o kazni i da ga se osudi na "blažu kaznu".

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni. 4. Postupajući u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP-a spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske. 5. Budući je optuženi Dražen Scholz u žalbi zahtijevao da se izvijesti o sjednici vijeća, to je i učinjeno, pa su izviješteni optuženik, njegov branitelj i državni odvjetnik. Sjednica je održana u prisutnosti braniteljice optuženika Marijete Pavlović, odvjetnice u Zagrebu, u zamjeni za odvjetnika Krešimira Škaricu, a u odsutnosti uredno pozvanog državnog odvjetnika i optuženika, sukladno članku 475. stavku 3. ZKP-a. 6. Odgovori na žalbe nisu podneseni. 7. Postupajući u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP-a, spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske. 8. Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok žalba optuženika nije osnovana.

9. Iako optuženik uvodno u žalbi navodi da se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz argumentacije je vidljivo da se ustvari žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja budući navodi: "…izvedeni dokazi pokazuju da je sud donio u cijelosti pogrešan zaključak…", "…obrana upire na okolnosti utvrđene … parcijalnom nalazu vještaka… nije provedeno kontrolno vještačenje…optuženik je mogao očekivati da će se zaustaviti drugi sudionici u prometu…" dakle, ne prihvaća razloge navedene u pobijanoj presudi. S obzirom da to ne može biti razlogom pobijanja presude zbog postupovne povrede iz članka 468. ZKP-a, već razlogom pobijanja presude zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ti navodi će biti razmatrani u okviru te žalbene osnove.

10. Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u smislu članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP-a ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio da bi u presudi bile ostvarene bitne povrede na koje je dužan paziti po zakonu, slijedom čega žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka nije osnovana. 11. Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik sadržajno pobija pravilnost zaključka prvostupanjskog suda u odnosu na mogućnost pravodobnog uočavanja žrtve na pješačkom prijelazu, pri čemu iznosi subjektivnu analizu provedenih dokaza, posebno provedenih prometnih vještačenja i izvodi zaključke suprotne utvrđenjima prvostupanjskog suda, dok u odnosu na kazneno djelo nepružanja pomoći smatra da mu je izostala svijest o protupravnosti.

Međutim, u navedenom optuženik nije u pravu. 12. Prvenstveno su neosnovani navodi optuženika da su provedena prometna vještačenja po sudskim vještacima Vladi Špoljariću i Zvonku Ivašiću dijametralno suprotna, pa da je stoga trebalo provesti "kontrolno vještačenje" po novom prometnom vještaku. Naime, provođenje trećeg vještačenja (tzv. "nadvještačenje") ne proizlazi iz zakonskih odredbi koje propisuju postupanje kod obnove vještačenja (članci 317. i 318. ZKP-a), niti je u konkretnom slučaju za to bilo potrebe, jer nakon što je na raspravi izveden dokaz čitanjem nalaza i mišljenja prometnog vještačenja po vještaku Vladi Špoljariću (koji tada više nije bio sudski vještak), novoizabrani prometni vještak, Zvonko Ivašić dao je pismeno i usmeno svoj nalaz i iznio mišljenje iz kojeg proizlazi, kako je prvostupanjski sud i naveo u točki 5.7. pobijane presude, da je u cijelosti suglasan s provedenim proračunima vještačenja po vještaku Vladi Špoljariću koji se minimalno i u nebitnom razlikuju od proračuna u njegovom vještačenju.

12.1. S obzirom da je prvostupanjski sud vjerno prenio sadržaj provedenih prometnih vještačenja, u točkama 5.6. i 5.7. pobijane presude, iz kojih doista proizlazi da obojica vještaka istovjetno utvrđuju da je naletna brzina kretanja vozila optuženika bila oko 50km/h pri kojoj brzini je zaustavni put oko 23,5 m, da je mjesto naleta na žrtvu bilo na obilježenom pješačkom prijelazu i to na 3,8 m južno od sjevernog ruba kolnika, te da je optuženik žrtvu mogao vidjeti, i da do nesreće ne bi ni došlo da je reagirao kočenjem, pa se, dakle ne radi o suprotnim prometnim vještačenjima, kako pogrešno smatra optuženik. Stoga je i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno odbijen prijedlog optuženika za provođenjem "nadvještačenja" i valjano obrazložen.

13. Također, optuženik neosnovano ističe da mu se stavlja na teret upravljanje vozilom brzinom od 60 km/h i više, budući iz nalaza prometnih vještaka istovjetno proizlazi da mu je naletna brzina vozila bila oko 50 km/h. Nadalje, neosnovano ističe i da mu je vozilo svjedoka P. G. onemogućilo uočavanje žrtve, te da je svjedok G. potvrdio da vozilom nije kočio. Naime, iz iskaza svjedoka G. proizlazi kako je i navedeno u točki 5.1. pobijane presude : "… vozio 30 km/h… ja sam usporavao… ne sjećam se jesam li kočio ili usporavao, ali nisam naglo kočio…" pa je stoga pravilnom raščlambom izvedenih dokaza, u pogledu kretanja svjedoka G., s pravom prvostupanjski sud utvrdio da se vozio brzinom od oko 30 km/h te da se prikočivanjem vozila (kočenjem manjim intenzitetom) zaustavio pred obilježenim pješačkim prijelazom, a ne da bi kočio motorom vozila (dizanjem noge s gasa) jer bi se u suprotnom zaustavio na 25,5 m dalje od mjesta nesreće ili je on izazvao, a što se međutim nije dogodilo.

13.1. Činjenica je da je preglednost pješačkog prijelaza optuženiku bila djelomično zaklonjena, što potvrđuju i prometni vještaci, ali samo u trenutku stupanja žrtve na obilježeni pješački prijelaz, no upaljena stop svjetla na vozilu G., koji se zaustavljao, su morala biti vidljiva optuženiku, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud. Međutim, neovisno i o tome, kako su potvrdili prometni vještaci, s obzirom na brzinu kretanja vozila optuženika, on je mogao uočiti žrtvu i kočenjem izbjeći nesreću. Upravo iz razloga što je svjedok G. zaustavljao vozilo pred pješačkim prijelazom to mu je i optuženik morao opreznije prilaziti, odnosno prilagoditi svoje kretanje da se može u svakom trenutku zaustaviti i propustiti pješake, a što ipak nije učinio. Štoviše, on nije ni prikočivao ni intenzivno kočio, već se bez zaustavljanja nastavio kretati, braneći se da mu je bilo "zeleno svjetlo" i da je zato slobodno vozio, no kako se na mjestu nesreće ne upravlja semaforima, to je s pravom prvostupanjski sud obranu optuženika ocijenio nevjerodostojnom i usmjerenom na otklanjanje kaznene odgovornosti budući je suprotna svim provedenim dokazima.

Stoga je dakle, kako je pravilno utvrdio prvostupanjski sud, vozilom udario u žrtvu, pješaka, V. D. koji je prelazio obilježeni pješački prijelaz, i to unutar pješačkog prijelaza na 3,8 metara južno od sjevernog ruba kolnika. 14. S tim u vezi su i neosnovani žalbeni navodi optuženika da žrtva nije obraćala pozornost na nadolazeća vozila, te da je mogla izbjeći prometnu nesreću zaustavljanjem pri uočavanju opasnosti, pa da je zato na njoj pretežita odgovornost. Naime, pravilno je sud u pobijanoj presudi u točki 6. na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio da je žrtva prelazila obilježeni pješački prijelaz pri čemu nije kršila ni jednu odredbu

Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine" ...– dalje ZSPC) te da se i svjedok G. vozilom zaustavio pred pješačkim prijelazom i propustio mu prolaz, dok je optuženik bez zaustavljanja vozilom udario u žrtvu (koja je preminula uslijed zadobivenih ozljeda) pa je uzrok nesreće s pravom našao u optuženikovom kršenju imperativne odredbe članka 134. stavka 1. ZSPC-a., kojom je propisano da ako se na obilježenome pješačkom prijelazu prometom ne upravlja uređajima za davanje prometnih svjetala ni znacima ovlaštene osobe, vozač je dužan pješačkom prijelazu približavati se sigurnosnom brzinom tako da ne ugrožava pješake, odnosno tako da može zaustaviti svoje vozilo da bi propustio pješake koji su već stupili na pješački prijelaz. Stoga je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da je svojim postupanjem optuženik iz nehaja počinio kazneno djelo izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu kojim je prouzročio smrt žrtve V. D.a.

15. Nadalje, u odnosu na kazneno djelo nepružanja pomoći, neosnovano optuženik žalbom tvrdi da mu je izostala svijest o protupravnosti i da je mogao očekivati da će drugi sudionici u prometu pozvati hitnu pomoć. Naime, optuženik očito zanemaruje dio svoje obrane u kojoj je naveo da mu je nešto udarilo u desnu stranu vozila što je razbilo vjetrobransko staklo i da je pomislio da je to zbog naleta na čovjeka, ali da je nastavio voziti i da zna da je to bila njegova greška. Dakle, nakon što je optuženik prouzročio prometnu nesreću, svjestan da je ozlijedio osobu, nije se zaustavio već se nastavio kretati. Kako je u prometnoj nesreći žrtva ozlijeđena, što je optuženiku bilo poznato, napuštanje lica mjesta i ostavljanje bez pomoći ozlijeđenu žrtvu, iako za to nije bilo objektivnih razloga jer je to mogao učiniti bez ugroze sebe i drugih, je iscrpljena radnja počinjenja kaznenog djela.

Okolnost što je optuženik mogao pretpostaviti da će žrtvi pomoći druge osobe, što su i uradile (svjedokinja D. B. je pozvala pomoć), njega ne ekskulpira, jer mu je bila dužnost zaustaviti se i angažirati u pružanju pomoći žrtvi, neovisno o tome bi li pomoć bila djelotvorna. To u svojoj ukupnosti, a suprotno navodima optuženika, ukazuje na njegovu svijest o protupravnom postupanju, čime su ispunjena sva bitna obilježja terećenog kaznenog djela. 16. S obzirom da žalbenim navodima optuženika nisu dovedena u pitanje činjenična utvrđenja i izvedeni zaključci iz pobijane presude te su, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, na raspravi izvedeni svi potrebni dokazi koji su sveobuhvatno i temeljito ocijenjeni, uz pravilan zaključak da je optuženik počinio predmetna kaznena djela, pa je time činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno.

Uz takva činjenična utvrđenja nije počinjena ni tzv. posredna povreda kaznenog zakona (svijest o protupravnosti), kako to neosnovano ističe optuženik. K tome, potpuno su promašeni žalbeni navodi optuženika kad navodi da mu nije dokazana neizravna namjera u odnosu na terećena kaznena djela, to stoga što mu je činjeničnim opisom kaznenog djela izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu krivnja obuhvaćena svjesnim nehajem (olako držao da do štetnih posljedica neće doći), dok mu je za kazneno djelo nepružanja pomoći, krivnja obuhvaćena izravnom namjerom, za koja je i proglašen krivim. 17. K tome, ispitujući pobijanu presudu, na temelju članka 476. stavka 1. točke 2. ZKPa Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, nije utvrdio da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

18. Žaleći se zbog odluke o kazni optuženik navodi da mu je prvostupanjski sud izrekao prestrogu sankciju te da bi se blažom kaznom mogla postići svrha kažnjavanja. Ujedno smatra da mu nisu u dovoljnoj mjeri cijenjene olakotne okolnosti kao što su njegova ranija nekažnjavanost, to što se smatra krivim i što iskreno žali zbog tragične posljedice, kao i njegove osobne prilike (prestao svirati bubnjeve u bendu) i da se nekoliko puta obraćao obitelji oštećenika. Također, smatra i da sud nije vrednovao veliki doprinos i pretežitu odgovornost žrtve nastanku prometne nesreće, i da su u sudskoj praksi u sličnim situacijama optuženici dobivali znatno "manje" kazne zatvora. Međutim, u navedenom optuženik nije u pravu.

19. Naime, prvostupanjski sud je optuženiku pravilno olakotnom okolnošću cijenio njegovu raniju neosuđivanost koja proizlazi iz izvatka iz kaznene evidencije, međutim, s pravom mu nije olakotnim cijenio osjećaj krivnje jer iz stanja spisa ne proizlazi da bi se optuženik osjećao krivim zbog počinjenih kaznenih djela, dok je kajanje samo verbalizirao budući je potpuno nekritički i neosnovano krivnju za nastalu prometnu nesreću pokušao prebaciti žrtvi, da prelazeći obilježeni pješački prijelaz nije obratio pozornost na svoju lijevu stranu i opasnost koja mu je prijetila. K tome, navodi glede njegovih osobnih prilika i obraćanja obitelji oštećenika nisu ničim potkrijepljeni, pa ih stoga sud nije ni mogao vrednovati.

Nadalje, pozivanje na sudsku praksu, odnosno izrečene kazne u sličnim situacijama je neosnovano, s obzirom da je kažnjavanje počinitelja za učinjena kaznena djela individualizirano uz primjenu svih kriterija propisanih člankom 47. KZ/11., a ne opće. 20. Međutim, u pravu je državni odvjetnik kad u žalbi zbog odluke o kazni tvrdi da je prvostupanjski sud optuženiku precijenio olakotnu okolnost, dosadašnju kaznenu neosuđivanost, a podcijenio otegotne okolnosti, s obzirom da je pogibija oštećenika uzrokovana eklatantnim kršenjem osnovnih prometnih propisa, jer je optuženik na oštećenika naletio na obilježenom pješačkom prijelazu, a oštećenik na niti jedan način nije pridonio nastaloj prometnoj nesreći.

21. Takve okolnosti u povezanosti s činjenicom da je optuženik napustio mjesto nesreće bez da je pomogao unesrećenoj žrtvi, čime je pokazao potpunu bezobzirnost i nedostatak humanosti i pijeteta prema žrtvi, uz činjenicu da ga je policija pronašla osam sati nakon počinjenja djela, pri čemu se nije sam prijavio kako neosnovano tvrdi, već iz stanja spisa proizlazi da je pokušao pobjeći, to u svojoj ukupnosti po ocjeni ovog drugostupanjskog suda iziskuje strože kažnjavanje. 22. Pravilnim vrednovanjem tako utvrđenih okolnosti na strani optuženika, a kako kazna mora izraziti adekvatnu društvenu osudu da bi se time polučila svrha kažnjavanja, ovaj drugostupanjski sud je prihvatio žalbu državnog odvjetnika i preinačio prvostupanjsku presudu u odluci o kazni na način da je optuženiku za kazneno djelo iz članka 227. stavaka 1., 2. i 6. KZ/11., na temelju članka 227. stavka 6. KZ/11. utvrdio kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci, a za kazneno djelo iz članka 123. stavka 2. KZ/11., utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, te je optuženog Dražena Scholza na temelju članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11. osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci.

23. Tako izrečena kazna zatvora, po mišljenju ovog drugostupanjskog suda, je primjerena težini počinjenih kaznenih djela, ličnosti optuženika i okolnostima djela pa će se njom postići sve one svrhe kažnjavanja koje su predviđene u članku 41. KZ/11., a koje se sastoje u tome da se izricanjem kazni utječe na optuženika, ali i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje njihove svijesti o pogibeljnost činjenja kaznenih djela (generalna i specijalna prevencija). Osim toga, izrečena kazna predstavlja i adekvatnu društvenu osudu zbog počinjenih kaznenih djela, kojom se šalje jasna poruka o pravednosti kažnjavanja, što će dovesti i do jačanja povjerenje građana u pravni poredak.

24. Također je u pravu državni odvjetnik kada navodi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da ne postoji opasnost da bi optuženik upravljajući motornim vozilom mogao ugroziti sigurnost prometa. Naime, i po stavu ovog drugostupanjskog suda, u cijelosti su ispunjeni zakonski uvjeti za izricanjem sigurnosne mjere iz članka 72. KZ/11., to iz razloga što je optuženik svojim postupanjem grubo prekršio prometni propis, jer je izazvao prometnu nesreću na obilježenom pješačkom prijelazu, s najtežom posljedicom, dakle na mjestu gdje mora biti zagarantirana maksimalna sigurnost svakog pješaka, što ukazuje na izrazitu opasnost, pa je prvostupanjska presuda preinačena u odluci o sigurnosnoj mjeri, na način da mu je na temelju članka 72. stavaka 1. i 3. KZ/11. izrečena sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom u trajanju od dvije godine dulje od izrečene kazne zatvora, radi zaštite javne sigurnosti.

25. Premda se optuženik žali i zbog odluke o troškovima kaznenog postupka ne navodi koje bi to bile eventualne nepravilnosti, tim više što je u cijelosti oslobođen plaćanja troškova kaznenog postupka, pa ovaj drugostupanjski sud nije ni razmatrao žalbu iz te žalbene osnove. 26. Slijedom navedenog je prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, na temelju članka 486. stavka 1. ZKP-a, odlučeno kao pod točkom I. izreke ove odluke, dok je sukladno odredbi članka 482. ZKP-a, odlučeno kao u točki II. izreke ove odluke.' - piše u presudi koju je 8. lipnja 2026.  potpisao predsjednik sudskog vijeća Željko Horvatović. U studenom prošle godine Dražen Scholz gostovao je s Alkom Vuicom u popularnom Dalibor Petko Showu.