Jedan davni intervju bvše hrvatske tenisačice Ivane Lisjak otkriva kakvu je ulogu u njezinoj karijeri imao zagrebački teniski trener Dragan Drago Diklić. Lisjak je o tome govorila 30. kolovoza 2005, dakle prije ravno 21 godinu. Rekla je: 'Uh, puno toga, duga je to priča, trebala bi mi cijela noć da sve ispričam. Ukratko tada sam trenirala s tatom, nije išlo. Trebao mi je pravi profesionalni trener kojega nisam imala. Polako sam gubila volju za tenisom, umalo odustala od svega. Zatim sam se riješila oca, otišla u Zagreb, a brigu o meni preuzeo je Dragan Diklić. No, to je bila golema pogreška, otac me izvukao iz cijele priče nakon lanjskog Roland Garrosa. Sada mi je već godinu dana trener Nikola Horvat i sve funkcionira odlično. Tata? On i cijela obitelj velika su mi podrška, no više se ne miješa u moj tenis...' - govorila je prije više od 2 desetljeća nekadašnja hrvatska tenisačica Lisjak.

No, Zagrepčanin Dragan Drago Diklić trenirao je i vodio karijere i drugim tenisačicama. O tome kakav je odnos imao s nekad najboljom be-ha tenisačicom Mervanom Jugić Salkić te s donedavno hrvatskom profesionalnom tenisačicom Darijom Jurak vidi se iz presude zagrebačkog suda koju u cijelosti donosima. No, prethdno istaknimo koga je Diklić tužio.  Mervana Jugić Salkić je bivša be-ha tenisačici i jedno od najuspješnijih sportašica u povijesti te zemlje. Profesionalnu karijeru započela je 1999. godine, a službeno se povukla iz profesionalnog tenisa 2014. godine. WTA titule (dubl): Osvojila je dva WTA turnira u parovima – Auckland Open (2004. s Jelenom Kostanić) i Internazionali di Modena (2005. s Yuliyom Beygelzimer). ITF turniri: Osvojila je 15 pojedinačnih naslova i čak 43 titule u parovima. Grand Slam uspjeh: Najbolji rezultat ostvarila je na Wimbledonu 2006. godine, plasiravši se u osminu finala u konkurenciji ženskih parova.

U nastavku citiramo presudu: 

'Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Katarini Jukić, u pravnoj stvari tužitelja Dragana Diklića iz Zagreba,..., kojeg zastupa punomoćnik Branimir Pocrnić, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženice Mervane Jugić Salkić iz Kraljevine Švedske, Malmo..., koju zastupa punomoćnica Lana Popadić, odvjetnica iz Zagreba, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave, 28. kolovoza 2026.

PRESUDIO JE 

I./ Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev koji glasi:''Nalaže se tuženici Mervani Jugić Salkić isplatiti tužitelju Draganu Dikliću OIB ....iznos od 24.455,37 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29.04.2004. godine pa do isplate kao i nadoknaditi parnične troškove, a sve u roku 15 dana sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja do isplate.''II./ Nalaže se tužitelju Draganu Dikliću OIB .... naknaditi tuženici Mervani Jugić Salkić iz Kraljevine Švedske, Malmo 21581, .... trošak parničnog postupka u iznosu od 3.750,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 28. kolovoza 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj Dragan Diklić u tužbi navodi da je tuženici Mervani Jugić- Salkić isplatio gotovog novca u iznosu od 185.000,00 kn, koji je utrošen na ime materijalnih troškova za putovanja avionom, automobilom, plaćanja najma tenis terena, trenera i dr., koji je tužitelju trebao biti vraćen u razdoblju od 29. travnja 2004. kroz nagrade koje tuženica ostvaruje kao profesionalna igračica tenisa na teniskim turnirima u zemlji i inozemstvu u omjeru od 80% tužitelju i 20% tuženici do namirenja pozajmljenog iznosa, a nakon toga 40% tužitelju, a 60% tuženici do 2010. Kao dokaz za izloženo, tužitelj upućuje na ugovor od 29.04.2004 te na izjavu od 29.04.2004.1.1 Nadalje tužitelj u tužbi navodi da ga je tuženica obavijestila putem telefaxa da raskida ugovor te da je tuženica dakle primila, a nije vratila iznos od 25.000,00 EUR, pa stoga tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi tužitelj predlaže naložiti tuženici isplatu iznosa od 185.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 29. travnja 2004. do isplate. Nakon promjene valute u RH, tužitelj postavlja tužbeni zahtjev citiran pod točkom I./ izreke ove presude.

2. Presudom ovoga suda posl. br. P-6990/12-46 od 30. svibnja 2014. tužbeni zahtjev u cijelosti je prihvaćen. Rješenjem Županijskog suda u Dubrovniku posl. br. Gž-114/2024-2 od 21. veljače 2024. navedena prvostupanjska presuda je ukinuta i predmet je vraćen ovome sudu na ponovno odlučivanje, jer tuženici nije bila dostavljena ni tužba na odgovor, niti poziv na ročište na kojem je tužitelj saslušan i glavna rasprava zaključena.

3. U ponovnom postupku, tuženica iznosi odgovoru na tužbu. Tuženica osporava tužbeni navod da je tužitelj troškove navedene u tužbi plaćao vlastitim novcem. Tužiteljica tvrdi da je sav svoj zarađeni novac – 100% iznosa nagrada s teniskih turnira te nagrada za igranje teniskih liga - predavala tužitelju, koji je od tog novca plaćao troškove tuženice te njezine kolegice Darije Jurak; dakle, da tužitelj nije plaćao ništa vlastitim novcem, nego od zarade tuženice. Tuženica navodi nadalje da je u vrijeme potpisivanja ugovora od 29. travnja 2004. bila među sto najboljih tenisačica svijeta na WTA rang listi te da je igrala na Grand Slam turnirima te sudjelovala na Olimpijskim igrama.

Tuženica tvrdi da uopće nije raspolagala vlastitim novcem, već je svu svoju zaradu predavala tužitelju, koji bi joj ponekad na njezino traženje dao novac za hranu i osnovne potrepštine. Tuženica tvrdi da iznos koji je tužitelj od nje primio znatno premašuje iznos od 185.000,00 kn, koliko tužitelj tvrdi da je potrošio na nju, a pri čemu su svi troškovi bili plaćeni novcem koji je zaradila tuženica. Tuženica opreza radi ističe prigovor zastare. Naposljetku predlaže tužbeni zahtjev odbiti te potražuje naknadu troška parničnog postupka.

4. Očitujući se na navode tuženice iz odgovora na tužbu, tužitelj navodi da je tuženica 29.04.2004. potpisala i ovjerila kod javnog bilježnika svoj potpis na ugovoru u kojemu su parnične stranke potpisale već ranije dogovorene uvjete suradnje od srpnja 2002. 

Tužitelj ističe da je tuženica u vrijeme zaključenja ugovora od 29. travnja 2004. s tužiteljem već trenirala i svakodnevno surađivala skoro dvije godine.

4.1 Tužitelj navodi nadalje da je suradnju s tuženicom započeo tako da joj je svaki dan pružao usluge treniranja s mnogim igračima koji su joj bili partneri na teniskim treninzima koje je tužitelj svakodnevno pratio te da je tuženicu trenirao i educirao. Prijavio joj je boravište kod svoje mame u stanu u Zagrebu, Kukuljevićeva 12. Uložio je svoje znanje i plaćao je usluge treniranja drugim igračima da bi oni trenirali s tuženicom. Plaćao je najam teniskih terena, putovanja i smještaj u raznim hotelima u zemlji i inozemstvu te uložio sva svoja financijska sredstva koja je imao u njezin razvoj. Prodao je vlasititi stan u Sv. Nedelji od cca 40 m2 i ušteđevinu koju je imao uložio u razvoj tuženice i Darije Jurak, druge igračice s kojom je imao sličan dogovor i ugovor.

Nadalje navodi da je tuženica bila bez ikakvih financijskih sredstava i nakon određenog vremena i suradnje došlo je do sportskih uspjeha, a time i do nekih nagrada. Tuženica je uzimala svojih 20%, koje nije trošila, a odjeću i opremu za tenis financirao je tužitelj. Tuženica je uzimala naknade od pojedinih nastupa u ligama nakon turnira, a ostalo se dalje ulagalo u sljedeće turnire, putovanja autom, avionom smještaj u hotelima itd. Kada je počela surađivati s tužiteljem, tuženica je bila stara 23 godine, što je puno za tenisačicu te je s 506. mjesta na svijetu za dvije godine došla među prvih 99 na svijetu te je nastupajući u parovima s 698. mjesta došla do 72. mjesta u parovima. Nakon toga je tuženica bez razloga prekinula suradnju te je ostala dužna tužitelju utuženi iznos jer sav novac koji je dobila od nagrada nije vraćen tužitelju prema ugovoru već su sav novac ulagali dalje u sljedeće teniske turnire.

Tužitelj zaključno naglašava da je tuženica za vrijeme suradnje s tužiteljem nastupala na Olimpijadi u Ateni zareprezentaciju Bosne i Hercegovine, dok je tužitelj bio izbornik te države. Tužitelj navodi da su svi uspjesi polučeni zahvaljujući tužitelju, ulaganju njegovih sredstava i marljivom zajedničkom radu parničnih stranaka.

4.2 Nadalje tužitelj tijekom postupka navodi da je tuženica dopisom od 25. listopada 2004. raskinula ugovor od 23. prosinca 2003. te da na temelju odredbe čl. 132. ZOO od tuženice potražuje vraćanje onoga što je dao u ispunjenju ugovora te da zakonsku zateznu kamatu potražuje od dana kada je tuženica isplatu primila (čl. 132. st.5. ZOO).

5. Tuženica osporava tužiteljevu tvrdnju da je uzimala 20% novčanih nagrada te ostaje pri tvrdnji da je tužitelj uzimao cjelokupni iznos novčanih nagrada tuženice, kako s turnira, tako i s liga. Navedeno može potvrditi i Darija Jurak, koja je imala sličan dogovor i iskustvo. Tuženica navodi da je bila prisiljena potpisati ugovor od 29. travnja 2004. te tvrdi da ga je potpisala pod pritiskom. Nadalje navodi da je ona u to vrijeme imala odlične rezultate, kako u pojedinačnoj konkurenciji, tako i u konkurenciji parova i da je stjecala značajne novčane nagrade, ali da svoj dio prema ugovoru nije nikad dobila. Nadalje navodi da je u to vrijeme živjela u teniskom centru Alplan, u izrazito lošim uvjetima. Zadnjih osam mjeseci suradnje bila je izrazito psihički i fizički iscrpljena, a tužitelj joj nije dopuštao da uzme niti jedan dan odmora. 

Tužitelj je forsirao i inzistirao na tome da ona igra svaki turnir, jer kako je govorio “sada je novac u pitanju”. Tada jeupravo zbog ogromnog pritiska od strane tužitelja, koji više nije mogla psihički ni fizički izdržati i stalne tužiteljeve kontrole nad njom, odlučila s njim prekinuti suradnju.

5.1 Što se tiče troškova, tuženica navodi da je imala sponzore koji su joj osiguravali opremu i rekete, pa niti u tim troškovima nije sudjelovao tužitelj. Na velikoj većini turnira imala je besplatan smještaj od strane organizatora turnira i to za nju i još jednu osobu, tako da ni u snošenju troškova smještaja u većini slučajeva tužitelj nije sudjelovao. Nadalje, da je tada često na turnire s njima išla i tadašnja djevojka tužitelja pa su se troškovi i njezina puta i smještaja kao i troškovi puta i smještaja tužitelja plaćali iz nagrada tuženice. Nije točno da je tuženica bez razloga prekinula suradnju, već iz razloga što je radno okruženje postalo toksično, kontrolirajuće i financijski eksploatatorsko.

Tužitelj je upravljao svim aspektima njene karijere s velikim stupnjem kontrole i bez ikakve financijske transparentnosti, što je postalo nepodnošljivo. Sam tužitelj navodi da je plaćao troškove za tuženicu iz nagrada koja je ostvarivala ona. Iz toga je jasno da tužitelj nije iz svojih sredstava plaćao troškove tuženice već su se isti plaćali isključivo iz nagrada tuženice, i to ne samo troškovi tužitelja osobno, nego i njegove djevojke koja je išla privatno i nije imala veze ni s tenisom niti s tuženicom. Stoga je jasno kako tuženica nije ništa dobila od nagrada, već je novčanim sredstvima s osnove nagrada tuženice raspolagao isključivo i samostalno tužitelj. Postavlja se pitanje što bi tuženica trebala onda vratiti tužitelju kada su se troškovi tuženice, pa čak i drugih osoba plaćali iz nagrada koja je ostvarila tuženica. U podnesku tužitelj navodi “potrebno je naglasiti kako je tužena za vrijeme suradnje s tužiteljem nastupala na Olimpijadi u Ateni za tenisku reprezentaciju Bosne i Hercegovine, dok je tužitelj bio izbornik te države.

Sve to zahvaljujući tužitelju, ulaganju njegovih sredstava i marljivog zajedničkog rada tužitelja i tužene”. Nije točno da je tužitelj zaslužan za nastup tuženice na Olimpijskim igrama u Ateni. Točno je to da je tuženica u to vrijeme bila državljanka Bosne i Hercegovine te da je bila prva i najbolja igračica te države, iz kojeg je razloga išla na Olimpijske igre, znači isključivo zbog svojih rezultata, a ne zbog tužitelja. Isto tako, tuženica ističe da tužitelj nije bio izbornik BIH za Olimpijadu, već je putovao kao njezina pratnja, inače ne bi ni išao na Olimpijske igre. Tuženica navodi da nije dužna tužitelju ništa, već je tužitelj taj koji je upravljao svim financijama, novčanim nagradama i logistikom, bez ikakvog uvida ili obavještavanja o troškovima, dok tuženica ništa nije dobila od svojih vlastitih osvojenih nagrada. Činjenica je da su svi turniri i putovanja plaćani iz nagrada koje je ostvarila tuženica svojim igranjem na turnirima te od kojih nije ništa dobila, a ne iz vlastitih sredstava tužitelja.

Tuženica slijedom izloženog predlaže tužbeni zahtjev odbiti te potražuje naknadu troška parničnog postupka.

6. Tijekom postupka pročitani su ugovor od 23.12.2003., s ovjerom potpisa od 29.04.2004. (list 3,4 spisa), dopis od 25.10.2004. (list 5 spisa) te podaci WTA o zaradi tuženice u 2003. i 2004. (list 205-206 spisa). Izvedeni su dokazi saslušanjem svjedoka Kreše Zrinskog (list 208-209), Tomislava Prpića (list 209-210 spisa) i Vjerana Friščića te saslušanjem stranaka (list 219-226 spisa).

6.1 Po ovako provedenom postupku, primjenjujući materijalno pravo na činjenično stanje utvrđeno ocjenjujući svaki dokaz pojedinačno te sve dokaze u njihovoj povezanosti i ukupnosti (čl. 8. ZPP), ovaj sud je zaključio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. U trenutku sklapanja i raskida Ugovora potpisanog 23. prosinca 2003., ovjerenog 29. travnja 2004. te prema dopisu tuženice raskinutog 25. listopada 2004., na ugovorne obveze s međunarodnim obilježjem u RH primjenjivala se Rimska konvencija o mjerodavnom pravu za ugovorne obveze iz 1980. (kojoj se RH pridružila sukcesijom), a supsidijarno opća načela međunarodnog privatnog prava.

Prema odredbi čl. 4. Rimske konvencije, primjenjuje se pravo s kojim je ugovor u najužoj vezi, pri čemu postoji oboriva presumpcija da je to pravo uobičajenog boravišta strane koja treba ispuniti karakterističnu obvezu. Karakteristična obveza ovog ugovora (organizacija, financiranje, menadžiranje teniskih aktivnosti) bila je na strani tužitelja, koji je imao uobičajeno boravište u RH te se stoga na odnos između stranaka primjenjuje hrvatsko pravo. U trenutku sklapanja i raskida Ugovora potpisanog 23. prosinca 2003., ovjerenog 29. travnja 2004. te raskinutog 25. listopada 2004. na snazi je bio Zakon o športu (''Narodne novine'' 111/97), koji nije sadržavao posebne odredbe o sportskim agentima ili menadžerima koji zastupaju pojedinačne sportaše. Stoga se na pravni odnos između stranaka primjenjuje isključivo tada važeći Zakon o obveznim odnosima.

7.1 Nije sporno da su stranke potpisale ugovor datiran s 23. prosinca 2003., na kojemu su potpisi ovjereni kod javnog bilježnika 29. travnja 2004. (list 2-4 spisa). Nadalje nije sporno da je tuženica dopisom od 25. listopada 2004. (list 5 spisa) izjavila da raskida ugovor. 7.2 Između stranaka je sporno je li tužitelj u teniske sportske aktivnosti tuženice uložio vlastita sredstva u iznosu od 185.000 kn te s tim u svezi njegovo pravo na pravo na povrat tog iznosa, tj. pravo tužitelja na restituciju u smislu odredbe tada važećeg čl. 132.st.2. ZOO (tvrdnja tužitelja) ili su svi troškovi (putovanja, smještaj, tereni, treneri, pa i troškovi tužiteljeve tadašnje djevojke) plaćani iz nagrada koje je zarađivala sama tuženica, a kojima je tužitelj raspolagao bez ikakvog uvida tuženice i bez sačinjenog obračuna, zadržavajući za sebe cjelokupni iznos zarade tuženice (tvrdnja tuženice).

8. Radi utvrđenja između stranaka sporne činjenice je li tužitelj uložio vlastita sredstva ili su svi troškovi plaćani iz prihoda (od nagrada) tuženice, na prijedlog tužitelja izveden je dokaz saslušanjem svjedoka Kreše Zrinskog, Tomislava Prpića i Vjerana Friščića.

9. Svjedok Krešo Zrinski iskazao je da poznaje tužitelja, koji mu je prijatelj. Nadalje je iskazao da ga je tužitelj angažirao kao svog suradnika dok je on trenirao tuženicu i Dariju Jurak; da tuženicu nije vidio sigurno preko 20 godina, a kao tužiteljev suradnik trenirao je tuženicu oko dvije godine, nekoliko puta tjedno, u Zagrebu na Velesajmu. Ovaj svjedok iskazao je da je on tada bio 25 godina star, dok je tuženica bila deset godina mlađa, imala je 15, 17 ili 18 godina, ne zna točno. Misli da je tuženica rodom iz Zenice, ne zna gdje je živjela u vrijeme kada sam ju je on trenirao zajedno s tužiteljem; valjda je živjela u Zagrebu, no to ne zna.

Nadalje je iskazao da ne zna niti je li tuženica živjela u Zagrebu sa svojom obitelji te da mu nije poznato ništa o njezinim životnim uvjetima; pa tako ne zna niti je li išla u školu; on bi od tužitelja dobio poziv na dođe na trening raditi i to bi obavio i ni u čemu drugom nije sudjelovao. Naposljetku je ovaj svjedok iskazao da mu o tuženici nije poznato ništa osim ovoga što je iskazao – da je tužitelj bio trener tuženice, da je tužitelj angažirao njega (svjedoka) da mu u tome pomaže te da je on za plaću koju je primao od tužitelja, s tuženicom trenirao nekoliko puta tjedno, u Zagrebu na Velesajmu. Tužitelj mu je plaćao uvijek istoga dana kada bi bio održan trening – njemu kao treneru, a plaćao je I vlasniku teniskog terena, za zakup istoga. Nadalje je ovaj svjedok iskazao da su istu stvar kao i on radili i Tomica Prpić, Kristijan Schneider koji je umro te ‘’Markulin’’, za kojega misli da se zove Neven te nadalje da je potrebno teniski raditi četiri sata dnevno s profesionalnom tenisačicom kakva je bila tuženica i da ne zna procijeniti koliko iznosi mjesečni trošak izdataka jedne profesionalne tenisačice.

Nadalje, da je tužitelj bio jako uspješan trener s obzirom na rezultate koja je tuženica postizala; da ona nije postojala kao tenisačica niti na jednoj listi dok nije upoznala tužitelja, a onda se njezino ime počelo vrtjeti u teniskim krugovima – došla je na ozbiljnu rang listu. Tužitelj je vodio kompletnu brigu o tuženici kao tenisačici, što znači da je o njoj brinuo i u pogledu njezine opreme te kondicijskih treninga. Na upit pun. tužitelja tko je plaćao putovanja, hotele, vezano uz teniske turnire, svjedok je iskazao da je to sve plaćao tužitelj. Na upit pun. tuženice odakle mu informacija da je putovanja i ostale troškove podmirivao tužitelj, svjedok je iskazao da on nije bio na tim putovanjima, ali da je to čuo u njihovim razgovorima. Na upit pun. tuženice svjedok je iskazao da mu je poznato da je tuženica u to vrijeme imala kondicijskog trenera, no da ne zna tko je to bio te da ne zna je li tuženica imala fizioterapeuta; da misli da je između tužitelja i tuženice bio sklopljen neki ugovor, ali da ne zna detalje; ne može znati koliko turnira godišnje je tuženica igrala; ne zna je li tuženica u to vrijeme imala sponzora za sportsku opremu i rekete, niti jesu li u to vrijeme igračice imale besplatan smještaj u hotelu, u smislu da je trošak tog smještaja snosio organizator.

9.1 Iz iskaza svjedoka Kreše Zrinskog proizlazi da ovom svjedoku nije poznata točna dob tuženice, kao niti ijedna druga njezina životna okolnost (gdje živi, s kim živi, pohađa li školu), što je u najmanju ruku neobično za trenera koji dvije godine, nekoliko puta tjedno, trenira bilo koju osobu, a nekmoli tenisačicu koja značajno napreduje na svjetskoj rang listi. Iz iskaza ovoga svjedoka, da mu je tužitelj plaćao istoga dana kada bi trening bio odrađen, proizlazi da je svjedok radio kao tzv. štundentrener (kako se u teniskom žarginu naziva trenera kojemu se plaća po satu, i to nakon održanog sata te kojega se angažira povremeno; dakle, ne radi se o stalno angažiranom treneru koji igrača tenisa izuzetno dobro poznaje te je stoga podrobno upućen u sve njegove prilike) te da o okolnostima odnosa između parničnih stranaka nema ni neposrednih, ni pouzdanih saznanja. Naime, o troškovima putovanja ovaj svjedok ima samo posredna saznanja – iz razgovora koji je čuo. Svjedok nema uvid u tužiteljeve financije niti u tuženičine nagrade - ne zna koliko je tuženica zarađivala na turnirima, je li imala sponzora, je li imala besplatan hotelski smještaj od organizatora.

Osim toga, nije sporno da je tužitelj obavljao radnje plaćanja, sporno je jesu li sredstva kojima je tužitelj vršio plaćanja bila tužiteljeva; ili se radilo o novcu od nagrada tuženice, koji je tužitelj koristio za razna plaćanja, a ne o tužiteljevim vlasititom sredstvima. Stoga analiziranjem iskaza ovoga svjedoka nije moguće sa sigurnošću utvrditi činjenicu radi dokazivanja koje je tužitelj predložio izvesti dokaz njegovim saslušanjem – da su sredstva kojima je tužitelj plaćao ovome svjedoku naknadu za treniranje tuženice bila tužiteljeva (a ne vlastita tuženičina).

10. Svjedok Tomislav Prpić iskazao je da mu je tužitelj prijatelj, da su se upoznali na teniskim terenima jer da su obojica teniski treneri i da se s vremenom između njih razvilo prijateljstvo te da tuženicu poznaje jer da je tužitelj bio njezin trener, koji je njega (ovoga svjedoka) angažirao kao drugog trenera da i on s tuženicom radi kao trener te da je on (svjedok) tuženicu u tom svojstvu kao suradnik tužitelja trenirao dvije godine. Tuženicu nije vidio sigurno preko 20 godina.

Ovaj svjedok iskazao je da je tuženicu trenirao nekoliko puta tjedno, da je ona je tada imala 20 i nešto godina, 22 – 23 godine, dok je on bio 34 godine star. S tuženicom nije imao nikakav odnos izvan tog zajedničkog treniranja te ne zna o njoj ništa osobno; poznato mu je samo, a to mu je rekao tužitelj, da je tuženica bila izbjeglica iz Bosne, da je živjela u sobi na centru gdje su trenirali, da ne zna ništa drugo o životnim uvjetima ni okolnostima tuženice; da ona u prvo vrijeme kada je on s njom počeo raditi jer ga je angažirao tužitelj nije mogla živjeti od tenisa, a potom je napredovala i počela ostvarivati zaradu, od koje se mogla sama uzdržavati. Nadalje je ovaj svjedok iskazao da je tužitelj bio prisutan na treninzima kada je on počeo raditi s tuženicom kao njegov suradnik te da su se oni kao treneri nadopunjavali vezno uz upute koje su davali tuženici kao igračici te da je njemu za njegov rad, kao i za najam terena plaćao tužitelj te da je sve potrebe jedne tenisačice – kondicijski trening, oprema, fizioterapeut – sve je to vezano za tuženicu išlo preko tužitelja, koji je za sve to plaćao.

 Prema iskazu ovoga svjedoka, tužitelj je plaćao smještaj na turnirima i prijevoz tj. putovanja na turnire te za sobu - smještaj tuženice u Nacionalnom teniskom centru na Velesajmu. Saznanje da je tužitelj sve navedeno plaćao, ovaj svjedok ima od tužitelja. Ne zna tko je bio fizioterapeut tuženici, kondicijski trener bio joj je jedno vrijeme Slaven Hrvoj, nakon toga ne zna. Iskazao je nadalje da on nije nikada putovao s tuženicom na turnire. Poznato mu je da organizator turnira plaća smještaj kada se radi o višem nivou turnira, no da je tuženica uglavnom nastupala na turnirima nižeg nivoa (što je neistinito jer Grand Slam turniri, na kojima je tuženica nesporno igrala, svakako nisu turniri nižeg nivoa). Ne zna je li tuženica u to vrijeme imala sponzora za sportsku opremu i rekete; nije mu poznato je li između tužitelja i tuženice sklopljen neki ugovor te nikada nije s tuženicom razgovarao o njezinim troškovima, pa niti o tome tko ih snosi.

10.1 Iz izloženog iskaza svjedoka Tomislava Prpića proizlazi da ga je tužitelj, kao i svjedoka Krešu Zrinskog, angažirao za tuženicu kao teniskog trenera te da mu je plaćao honorare (kao tzv. ''štundentreneru'') i da je plaćao troškove najma teniskog terena na Velesajmu, vlasniku istoga. Obojica saslušanih svjedoka suglasno su iskazali da je tuženica trenirala intenzivno te potvrđuju da je tužitelj vodio cjelokupnu organizaciju tuženičine karijere, uključujući opremu, kondicijski trening i logistiku oko turnira, no ta činjenica između stranaka nije ni sporna. Nadalje, kao ni svjedok Krešo Zrinski, niti svjedok Tomislav Prpić nije putovao s tuženicom na turnire te sva svoja saznanja o putnim troškovima, troškovima smještaja i turnira ima isključivo od tužitelja, te niti jedno saznanje ovog svjedoka, osim da je od tužitelja primao novac na ruke za svoj rad, nije neposredno.

Svjedok je izričito iskazao da je sve što zna o troškovima izvan Zagreba — putovanjima, hotelima, fizioterapeutu, opremi — čuo od tužitelja. Kao niti svjedok Krešo Zrinski, niti ovaj svjedok ne zna ništa o financijskim tijekovima između tužitelja i tuženice. Oba svjedoka potvrđuju između stranaka nesporno - da je plaćanja troškova vršio tužitelj, no ovi svjedoci nemaju saznanja o tome je li tužitelj plaćao vlastitim novcem (tj. ulagao vlastita sredstva) ili je plaćao novcem koji je tenisom zaradila tuženica (od njezinih nagrada) te se saslušanjem ovih svjedoka, saslušanih na prijedlog tužitelja, ne može utvrditi između stranaka sporna činjenica je li tužitelj troškove plaćao iz tuženičinih nagrada, ili iz vlastitih sredstava.11. Na prijedlog tužitelja saslušan je i svjedok Vjeran Friščić.

Ovaj svjedok iskazao je da tužitelja poznaje trideset godina te da su prijatelji, koji su se upoznali preko tenisa. Iskazao je nadalje da je on teniski trener, da je imao svoj sportski obrt te da ga je tužitelj angažirao da trenira tuženicu i Dijanu Jurak, tako da je on bio jedan od trenera koji su s njima radili. Ovaj svjedok iskazao je da je trenirao tuženicu otprilike tri godine i da ju je 2004. prestao trenirati jer da ga tužitelj više nije trebao, da je tada tuženica postala svjetska klasa; ušla je među 100 najboljih profesionalki i njegovi treninzi više joj nisu bili potrebni. Vidio je tuženicu nekoliko puta nakon što ju je on prestao trenirati, npr. kada je igrala u Wimbldonu; nije s njom ni u kakvim odnosima, niti je bio s tuženicom u bilo kakvom odnosu u vrijeme dok joj je bio trener, već bi mu tužitelj rekao kada s njom ima trening, on bi onda ''to s njom odradio i to je bilo to''.

Ovaj svjedok iskazao je da je tuženica živjela u teniskom centru na Velesajmu te da doduše ne zna je li imala još neki stan, jer da te sobe u teniskom centru nisu adekvatne za stalno nastanjivanje, da je standard takav da se tamo može prespavati, u njima igrači borave kada dođu u Zagreb na turnire nekih sedam do deset dana, ali ne duže. Na upit suda ima li saznanjao izvorima financiranja života tuženice, ovaj svjedok iskazao je da je tuženica ''bila nitko i ništa kada se tužitelj za nju angažirao'', da je tužitelj vjerovao da ona može uspjeti u tenisu i da je ona zaista došla u 100 najboljih profesionalki na svijetu, to je bilo 2004. te je tada je počela zarađivati relativno ozbiljan novac; da tenisači koji su rangirani niže od 100-tog mjesta mogu pokriti troškove svog života, što znači treninga, lopti, reketa, rekvizita, putovanja, ali da tu nema zarade. Nadalje je ovaj svjedok iskazao da je problem s tuženicom nastao zato što je ona kada je počela zarađivati ozbiljan novac zaboravila što je tužitelj za nju napravio – da ju je on primijetio i uzeo pod svoje i ona je postala uspješna.

Ovaj svjedok iskazao je nadalje da ne zna koliki su bili prihodi tuženice u bilo kojem razdoblju te da mu je tužitelj u pogledu troškova koje je tuženica imala kao tenisačica dok nije počela ozbiljno zarađivati, rekao da je on podmirivao sve troškove tuženice. Svjedok je iskazao da on ne zna kakav je bio međusobni dogovor tužitelja i tuženice niti koliko je od prihoda tuženice bilo korišteno za podmirivanje troškova života i teniskog razvoja tuženice do trenutka kada je ona 2004. nezahvalno napustila svog managera, ovdje tužitelja. Ovaj svjedok iskazao je nadalje da je tužitelj bio manager tuženice, da joj nije bio trener i da joj je savjete davao samo kao manager. Poznato mu je da je za zakup teniskog terena na kojem je tuženica trenirala i njemu za njegov trenerski rad plaćao tužitelj, u gotovini. Trenerski sat tada je koštao 150,00 – 200,00 kn, dakle 20,00 EUR; misli da ju je on trenirao do 40 sati mjesečno.

Tužitelj je bio stalno prisutan na treninzima kada bi on trenirao tuženicu idogovarao je s njim i s drugim trenerima koje je angažirao teme koje će treneri na treninzima odraditi. Naposljetku je, u bitnom, ovaj svjedok iskazao da mu nije poznato jesu li tužitelj i tuženica svoj međusobni odnos definirali nekim pisanim ugovorom.

11.1 Iz izloženog iskaza svjedoka Vjerana Friščića razvidno je da je ovaj svjedok iskazao suglasno svjedocima Kreši Zrinskom i Tomislavu Prpiću, da je tužitelj je angažirao i njega kao trenera, plaćao mu je honorar u gotovini, snosio troškove zakupa terena na Velesajmu i da je bio stalno prisutan na treninzima. Ovaj svjedok potvrđuje da je tuženica napredovala za nekoliko stotina mjesta na rang listi zahvaljujućisustavnom radu i da je tužitelj koordinirao rad trenera, dogovarajući s njima teme za svaki trening. Nadalje, kao i drugi saslušani svjedoci, i ovaj svjedok je sve što zna o troškovima, čuo od tužitelja.

Dakle, radi se o posrednom saznanju od tužitelja, koji je izravno zainteresiran za ishod spora. Međutim, suprotno iskazima saslušanih svjedoka Kreše Zrinskog i Tomislava Prpića da je tužitelj bio trener tuženice, svjedok Vjeran Friščić tužitelja je izravno kvalificirao kao managera, a ne kao trenera. Ako je tužitelj bio manager koji je upravljao svim financijama tuženice — a to je upravo kako u ovom postupku tvrdi tuženica — onda izjava da je tužitelj "plaćao" zapravo ne govori ništa o tome čiji je to bio novac, a ovaj svjedok iskazao je i da mu nije poznato ništa o zaradi niti prihodima tuženice niti u jednom razdoblju dok je ovaj svjedok po nalogu tužitelja tuženicu trenirao. Nadalje, ovaj svjedok iskazao je da sobe u teniskom centru "nisu adekvatne za stalno nastanjivanje" i da su namijenjene boravku od sedam do deset dana te time potvrđuje tvrdnju tuženice da je živjela u izrazito lošim uvjetima.

12. Slijedom izloženoga, sva trojica saslušanih svjedoka imaju neposredno saznanje da im je tužitelj plaćao za njihov rad, kao i da je tužitelj plaćao zakup teniskog terena na kojemu je s ovim svjedocima trenirala tuženica.

Međutim, niti jedan od ovih na prijedlog tužitelja saslušanih svjedoka nema saznanja o tome odakle je dolazio novac kojim je tužitelj podmirivao troškove, pa niti jesu li treninzi i tereni plaćani novcem tužitelja, ili novcem tuženice, kojim je tužitelj upravljao. Name, nijedan od saslušanih svjedoka nema saznanja o tome kako se raspolagalo nagradama tuženice, niti općenito o financijskim odnosima i tijekovima između tužitelja i tuženice. Stoga saslušanjem ovih svjedoka ovaj sud ne može sa sigurnošću zaključiti o između stranaka spornoj činjenici – jesu li troškovi sportske djelatnosti tuženice podmirivani iz tužiteljevih vlastitih sredstava koje je tužitelj ulagao, ili iz nagrada, odnosno zarade tuženice kao tenisačice.

13. Nadalje je izveden dokaz saslušanjem stranaka.

13.1 Tužitelj je iskazao da je podnio tužbu jer da je tuženica trebala prema njemu izvršiti neke obveze koje nije izvršila; da je on ulagao u nju dosta novaca, omogućio joj je uspjeh, no da je ona, kada je došlo vrijeme da mu vrati uloženo, odlučila otići u Švedsku. Nadalje je iskazao da je tuženica njemu dužna platiti novac zbog toga što je dogovor bio da ako ona u tenisu uspije, da mu vrati sredstva koja je on uložio, barem dio tih sredstava, a onda da mu dalje plaća neki postotak. Tužitelj je iskazao nadalje da je lako izračunati koliko tuženica njemu duguje, no da on nema neki određeni iznos za koji može reći da predstavlja dugovanje tuženice. Prema daljnjem iskazu tužitelja, ''zna se koliko se godišnje uloži u tenisača'' te on ima ''tu jednu cifru (iznos) koju sam metnul (stavio) u ugovor, koja nije niti približna onome koliko sam ja u tuženicu uložio''. Iskazao je nadalje da je on sastavio ugovor od 23.12.2003. (list 2-4 spisa), u kojem stoji da je on za sve što je tuženici trebalo kao tenisačici potrošio 25.000,00 EUR i da mu je to ona dužna vratiti, a nakon toga mu je dužna davati postotak od svoje zarade. 

Iskazao je nadalje da je ugovor sastavio samostalno, po uzoru na ugovore koje su manageri imali sa svojim tenisačima, a koje je on vidio jer da se kao teniski trener poslovno kretao u tim krugovima, pa je znao kako ti ugovori izgledaju. Nadalje je tužitelj iskazao da nije s tuženicom pregovarao o sadržaju ugovora, ali da joj ga je dao da gapročita prije nego što je ona taj ugovor potpisala. Tuženica je tada imala 23 godine, ili manje, a on je bio 53 godine star u vrijeme sastavljanja tog ugovora. Nadalje je tužitelj iskazao da tuženica nije živjela sa svojom obitelji, već da je živjela sama u Nacionalnom teniskom centru, da joj je on plaćao tamo sobu, s tim da je tuženica imala prijavljeno prebivalište u Zagrebu, na adresi njegove majke, u Kukuljevićevoj ulici.

Tuženicu da je upoznao nakon što ju je vidio na turniru u Rijeci, rekla mu je da živi kod rodbine u Tuzli, da su joj roditelji u izbjeglištvu te nadalje da je prepoznao njezin potencijal kao tenisačice te joj je predložio da dođe u Zagreb, da će on u nju uložiti novac; ako joj se svidi trenirati s njim u Zagrebu, da onda može ostati; da se ona odazvala njegovom pozivu te da je došla u Zagreb, da su dobro radili zajedno te da je tuženica ušla je u sto najboljih svjetskih tenisačica, da bi ona nakon toga odlučila otići, iz njemu nepoznatog razloga. Iskazao je nadalje da u tenisu uvijek postoje sukobi, kao i u svakom drugom sportu; da je igračima teško, a da bi uspjeli treba im biti teško, da im idu na živce treneri, a trenerima idu na živce igrači i da se onda se treneri i igrači svade, da je to uobičajeno; da se nije dogodilo ništa posebno; on je jednog jutra došao na posao, potražio je tuženicu u njezinoj sobi u teniskom centru da odu na trening, no nije je tamo zatekao, ona je naprosto otišla bez da mu je svoj odlazak prethodno najavila.

To je bilo 2004. godine, a on je tuženicu trenirao od 2002. godine. Nadalje je tužitelj iskazao da su ugovor (list 2-4 spisa) zaključili 23.12.2003., da ranije nisu zaključili nikakav pisani ugovor jer da za to nije bilo potrebe te da su taj ugovor zaključili u trenutku kada je tuženica počela zarađivati, tj. kada je došla u položaj da mu može uloženo vratiti natrag. Darija Jurak, s kojom je potpisao isti takav ugovor, isto je s njim prekinula suradnju, ali ona nije otišla kao tuženica iz Hrvatske nego je ostala živjeti i igrati tenis u Hrvatskoj. Tužitelj je iskazao da ne zna koliko je tuženica zarađivala te da tenisač počinje zarađivati tek kad uđe u najboljih 100 igrača na svijetu; da se tek tada može govoriti o zaradi te da se sve što se do tada zarađivalo, ulagalo dalje u razvoj tuženice i njezine treninge, u njezinu karijeru. Tužitelj je iskazao nadalje da tuženica prije nego što je ušla u sto najboljih tenisačica svijeta nije ostvarivala zaradu, nego prihod te da kada govori o zaradi, pod tim misli na ostvarenu dobit, dakle na iznos koji preostane nakon što se od ostvarenog prihoda odbiju troškovi.

13.2 Tužitelj je iskazao nadalje da je on ''baratao novcima'' te da kada bi tuženica igrala na nekom turniru, da bi za to njih dvoje – on i tuženica - dobili novce. To je bio novac koji je tuženica uprihodila osvajanjem određenog mjesta na nekom turniru. Prihodi od turnira ne pripadaju treneru, nego igraču, a kako se taj prihod dijeli, to je stvar ugovora između tenisača i trenera.

13.3 Nadalje je tužitelj iskazao da on nije vodio evidenciju o ulaganjima vlastitih financijskih sredstava u karijeru tuženice, niti evidenciju o utrošenom radnom vremenu kao njezinog teniskog trenera, na temelju koje je u ugovor od 23.12.2003. unio iznos od 25.000,00 EUR.

13.4 Na upit na koji način je raspolagao novcem koji je tuženica uprihodila na turnirima do ulaska u prvih 100 igračica svijeta, dakle do trenutka kada je njezino igranje tenisa postalo profitabilno, budući da je iskazao da je novcem baratao on, tužitelj je iskazao da je on taj novac ulagao u trening i u slijedeće turnire, tuženici i Dariji Jurak bi dao nešto novaca, ''da imaju cure''.

13.5 Na upit koliki je iznos, od novca koji je tuženica uprihodila na turnirima koje je igrala, davao tuženici na slobodno raspolaganje, tužitelj je iskazao da se on o tome ne može određeno izjasniti, da bi joj dao recimo 20 %, no od kojeg iznosa, da to ne zna. Nadalje je tužitelj iskazao da se prihod od turnira na kojima je tuženica igrala koristio za plaćanja smještaja, treninga, ručkova, večera, hrane te da nije vodio evidenciju o vlastitim financijskim sredstvima koja je ulagao u tuženicu te da je zato predložio svjedoke, da se vidi koliko koštaju teniski treninzi.

13.6 Nadalje je tužitelj iskazao da sebi nije isplaćivao plaću za svoj teniski rad te da nije vodio evidenciju o odrađenim treninzima s tuženicom, da za to nije bilo potrebe jer da je on s njom bio svakog dana šest do osam sati dnevno; kao i da je imao u vlasništvu veliki ugostiteljski objekt koji mu je donosio prihod te da je prodao stan u Svetoj Nedelji i da je sredstva od prodaje toga stana uložio u Dariju Jurak i tuženicu kada ih je počeo trenirati, dok još one nisu ostvarivale nikakav prihod. Suprotno svom ranijem iskazu, tužitelj je dodao da on može u sekundi izračunati koliko košta treniranje tenisača i da je ''ovih 25.000,00 EUR iz ugovora, to je mizerna cifra u odnosu na ono što sam ja uložio''. Nadalje je iskazao da kamatu potražuje od 29.04.2004. zbog toga što bi tuženica i Dijana Jurak, da su ostale u tenisu, još sigurno napredovale, tj. Darija Jurak ostala je u tenisu i igrala je donedavno.

Naposljetku je iskazao da danas igrač tenisa ''košta'' 3 do 5.000,00 EUR mjesečno, te da se o tome koliko je i ''koštao'' 2002. godine ne može izjasniti.

13.7 Na upit svog punomoćnika tužitelj je iskazao da se cijene treniranja tenisača nisu promijenile te da su troškovi u razdoblju od 2002. do 2004. bili isti kao danas, a to znači 3 do 5.000,00 EUR; da kada je on počeo trenirati tuženicu, da je ona bila rangirana između 490 i 500-tog mjesta na svjetskoj rang listi te da je u trenutku kada je njihova suradnja okončana bila 99. na rang listi, a u parovima 57; da je kruna karijeretuženice bilo sudjelovanje na Grand Slam turnirima, na Roland Garrossu i na Wimbledonu te na Olimpijadi te da je on kroz cijelo to vrijeme bio njezin trener, da ga je u to vrijeme angažirao Olimpijski komitet BiH; da tuženica nikada nije sama ništa platila te da mu nikada nije vratila nikakav novac; da je od početka do prekida njihove suradnje tuženica bila na 50-60 turnira po cijeloj Europi, i to u Hrvatskoj,

Sloveniji, Austriji, Italiji, Njemačkoj i Francuskoj; da su prihodi tuženice bili najveći 2004; na upit da opiše svoj radni dan kao trenera tuženice, da su imali ujutro trening dva sata te potom popodne trening dva sata; na upit gdje je tuženica ručala iskazao je da je jela uglavnom sama, nekada bi otišli na ručak zajedno, a hranila se u lokalima na Kajzerici ili u teniskom centru; na upit je li kupovao tuženici tenisku opremu, da je u početku nešto opreme imala sama, potom joj je on kupovao opremu, a poslije je dobivala rekete besplatno jer je imala sponzorski ugovor; da je tuženica imala druge sparing trenere, kojima je on plaćao za treniranje tuženice, da je on plaćao najam terena, ''špananje'' reketa i sobu u teniskom centru; da je tuženica bila prijavljena na adresi kod njegove majke jer da po zakonu nije mogla biti prijavljena na adresi teniskog centra gdje je ustvari živjela, da je soba u teniskom centru koštala 1.000,00 kn mjesečno, u taj iznos ulazile su režije.

13.8 Na upit pun. tuženice je li on registriran kao teniski trener, odnosno ima li certifikat kao teniski trener, tužitelj je iskazao da ''kada dođete s igračem na turnir da ste automatski registrirani kao trener tog igrača''; na upit suda je li registriran u Hrvatskom teniskom savezu kao trener odnosno ima li ovlaštenje propisano Zakonom za obavljanje poslova trenera, tužitelj je iskazao da certifikat automatski daje igrač koji uzme neku osobu za trenera te dodao: ''Da pojasnim – svi ti tate koje vidite na teniskim turnirima, oni su svi treneri, a nemaju nikakve certifikate. Certifikat vam je potreban ako otvorite školu tenisa ili ako treniranje registrirate kao djelatnost, ja se nikada nisam registrirao kao teniski trener jer to nije bilo potrebno.''

Nadalje je na upit pun tuženice tužitelj iskazao da ne zna jesu li tuženici u vrijeme dok ju je on trenirao i dok je živjela u teniskom centru u Zagrebu novac slali njezini roditelji; da tuženica nije imala fizioterapeuta, nego masera i da je to on plaćao, ali da to nije bilo često, nekoliko puta; da je nemoguće znati koliko zarade je tuženica imala tjedno od turnira, da se ne može sjetiti kolika je bila naknada tenisačima u to vrijeme za samo pojavljivanje Grand Slam turnirima, da mu je čini možda oko 10.000,00 EUR po turniru, umanjeno za porez u toj državi te da je smještaj tenisača plaćen samo na većim turnirima.

14. Iz izloženog iskaza tužitelja razvidno je da je tužitelj angažirao trenere, plaćao zakup terena na Velesajmu, bio prisutan na treninzima, brinuo o logistici tuženičine karijere i financirao svakodnevne troškove.

Navedeno potvrđuju iskazi saslušanih svjedoka, koji su iskazali da su primali honorare od tužitelja i da je on bio organizirao teniski razvoj tuženice. Međutim, tužitelj sam govori da je baratao novcem koji jetuženica uprihodila igranjem na turnirima. Na izravno pitanje suda čijim je novcem baratao, tužitelj odgovara: "Kada bi tuženica igrala na nekom turniru, dobili bismo novce, tuženica i ja." Dalje pojašnjava da je taj novac ulagao u sljedeće turnire, a tuženici bi dao "recimo 20%, no od kojeg iznosa, to ne znam." Prema tome, iz iskaza samog tužitelja proizlazi da je tužitelj raspolagao nagradama tuženice i iz tog novca podmirivao troškove, odnosno financirao život i aktivnosti tuženice kao tenisačice. Dakle, tužbeni zahtjev u ovoj parnici tužitelj temelji na tvrdnji da je tužitelj troškove plaćao vlastitim novcem, a njegov iskaz to izravno pobija.

Nadalje, tužitelj je izričito iskazao da nije vodio evidenciju o vlastitim financijskim ulaganjima, niti o odrađenim treninzima. Iznos od 25.000 EUR koji je unio u ugovor naziva "mizernom cifrom" u odnosu na ono što je stvarno uložio, ali ne može objasniti kako je do tog iznosa došao. Tužitelj, dakle, s jedne strane, ne iznosi nikakve parametre izračuna visine vlastitih ulaganja, a s druge strane iznos koji je unio u ugovor koji je sam sastavio opisuje kao podcijenjen ''mizeran''. Imajući u vidu da je iznos od 25.000,00 EUR naveden u ugovoru od 23.12.2003. (za koji sam tužitelj čini nespornim da ga je tuženica raskinula), treba reći da okolnosti zaključenja toga ugovora koje u svojem iskazu opisuje sam tužitelj dovode do zaključka da je navedeni ugovor ništetan, jer je protivan moralu društva.

Naime, tužitelj je iskazao da je ugovor sastavio sam, po uzoru na ugovore managera koje je viđao u teniskim krugovima te da nije pregovarao o sadržaju s tuženicom, ali da joj je ''dao da ga pročita'' prije nego što ga je potpisala. Tuženica je, prema iskazu samog tužitelja, u trenutku potpisivanja toga bez pregovora, unaprijed po tužitelju jednostrano sastavljenog ugovora, imala 23 godine života, živjela je sama u teniskom centru, bez obitelji, u stranoj državi (bila je državljank,a BiH) bez mogućnosti upravljanja vlastitim financijskim sredstvima ostvarenima igranjem tenisa na turnirima, s prijavljenim boravištem na adresi tužiteljeve majke; pri čemu tužitelj iskazuje da je tuženicu prijavio na adresi svoje majke "jer po zakonu nije mogla biti prijavljena na adresi teniskog centra." 

Iz samog tužiteljevog iskaza proizlazi dakle da je tužitelj imao administrativnu kontrolu nad statusom boravka tuženice, kao strane državljanke, u RH što je, uz ''baratanje novcem'' koji je tuženica zarađivala, dodatna okolnost koji govori o moralno nedopustivom i pravno nedopuštenom stupnju tužiteljeve kontrole nad tuženicom te o potpunoj neravnopravnosti stranaka pri potpisivanju ugovora na koji se tužitelj u ovom postupku poziva. Naime, tužiteljev iskaz potvrđuje potpunu logističku ovisnost tuženice o tužitelju, što je duboko nemoralno, pri čemu je iz tužiteljevog iskaza razvidno da tužitelj u tome ne nalazi ništa sporno. Za valjano zaključenje ugovora osnovna je pretpostavka ravnopravnost ugovornih stranaka koje ugovor zaključuju, a ta pretpostavka evidentno nije bila ispunjena, što znači da je ugovor od 23. prosinca 2003., sastavljen jednostrano po tužitelju, bez pregovora, s tuženicom koja nije bila u poziciji ravnopravnoj tužitelju kao suugovaratelju, protivan prisilnim propisima i moralu društva te stoga u cijelosti ništetan, i to ex tunc. 

Navedene okolnosti zaključenja ugovora, u kojem stoji – a što je jednostrano sastavio tužitelj – da je tužitelj uložio ''preko cca 25.000,00 EUR u razvoj te materijalne troškove potrebne za igranje na turnirima'' – čine upitnim da je takav navod u ugovoru odraz stvarnog stanja, neovisno o činjenici da je tuženica taj ugovor potpisala. Tužitelj je iskazao da je "baratao" tuženičinim nagradama, da je novac ulagao dalje, a tuženici davao otprilike 20%. To je opis upravljanja tuđim sredstvima, a ne opis osobnog ulaganja iz vlastite imovine na kojemu bi se mogao temeljiti osnovan zahtjev za povrat. U pogledu ulaganja vlastite imovine, tužitelj je iskazivao neodređeno i općenito te proturječno vlastitom iskazu – primjerice, u pogledu procjene ''troška igrača'' (uz napomenu da tužitelj ne iskazuje o trošku igranja tenisa, nego o trošku igrača, kao da je igrač stvar za uporabu poput primjerice automobila, a što je ujedno odraz tužiteljevog odnosa prema tuženici dosljedno razvidnog iz njegovog iskaza) tužitelj je iskazao da ne može procijeniti vlastito ulaganje, pa potom da ga može otprilike procijeniti, a kao što je gore izloženo.

Na pitanje zašto potražuje kamatu od 29. travnja 2004., tužiteljevo gore izloženo objašnjenje potpuno je nejasno. Svaka stranka u parnici dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev, a slijedom svega izloženoga, niti saslušanjem svjedoka saslušanih na njegov prijedlog, niti vlastitim saslušanjem, tužitelj nije dokazao da je novac kojim su podmirivani troškovi bio njegov, pa stoga po provedenom postupku, primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP), ovaj sud zaključuje suprotno tvrdnji tužitelja na kojoj on temelji tužbeni zahtjev te je tako utvrđeno da tužitelj nije ulagao vlastiti novac u karijeru tuženice, već da je sve plaćano tuženičinim novcem, kojim je tužitelj kao njezin manager slobodno ipotpuno samostalno raspolagao, bez sudjelovanja i bio kakvog upliva tuženice.

 Budući da je po provedenom postupku utvrđeno da nema osnove za vraćanje, tužbeni zahtjev odbijen je kao neosnovan, pa je stoga odlučeno kao pod točkom I./ izreke ove presude.

14.1 Izloženome treba dodati da je, za razliku od tužitelja, koji je iskazivao proturječno samome sebi i nelogično, tuženica iskazivala jasno, logično, detaljno, spontano, iskreno te nadasve konkretno. Stoga ovaj sud iskaz tuženice ocjenjuje u cijelosti istinitim. Naime, tužitelj i svjedoci saslušani na njegov prijedlog iskazivali su o plaćanju troška treninga i zakupa teniskog terena te o drugim troškovima bez ikakvogkvantitativnog konkretiziranja troškova za koje tužitelj tvrdi da ih je snosio te da predstavljaju ulaganje u tenisku karijeru tuženice.

Nasuprot tome, tuženica je u svojem iskazu iznijela konkretne, provjerljive financijske podatke o svojoj zaradi, koje potvrđuju isprave u spisu (list 205 i 206 spisa), u suglasju s kojima je iskazala da je 2003. zaradila 30.106 USD te da je 2004. zaradila 91.510 USD. Navedene iznose potvrđuje WTA evidencija (list 205, 206 spisa) te je tuženica suglasno s tužiteljem iskazala da je sav novac koji je zaradila predavala tužitelju, koji je onda tim novcem raspolagao (''baratao'', tužiteljevim riječima). Tužbeni zahtjev iznosi 24.455,37 EUR, odnosno u ranijoj valuti 185.000 kn (tužba je podnesena 2. studenog 2007.) Ako se uzme samo zarada tuženice iz 2004., ona višestruko premašuje iznos cjelokupnog tužbenog zahtjeva.

Navedeni iznos, uz zaradu iz 2003. i od ranijih turnira, kao i zaradu iz teniske lige u Njemačkoj, koje sve tako zarađene iznose je tuženica u cijelosti predala tužitelju, a što je utvrđeno prihvaćanjem u tom dijelu potpuno suglasnih iskaza parničnih stranaka, višestruko premašuje iznos koji tužitelj potražuje tužbenim zahtjevom te za koji iznos tužitelj tvrdi da predstavlja njegovo vlastito ulaganje, za koje tužitelj tijekom ovog postupka nije iznio nijedan dokaz, osim svojeg iskaza, u kojem je i sam iskazao da se prihod koji je tuženica ostvarivala ulagao dalje u njezinu karijeru; pri čemu tužitelj radi razliku između prihoda i zarade te zaradom smatra samo dobit koja premašuje prihod potreban za financiranje života tuženice kao tenisačice. Sam tužitelj je iskazao da je "baratao novcima", da je tuženici davao "recimo 20%", i da je novac ulagao u sljedeće turnire. Dakle, tužitelj sam potvrđuje da je raspolagao tuženičinim nagradama.

Tuženičin iskaz takav iskaz tužitelja brojčano je konkretizirao te je tuženica izloženo dokazala ispravama. Tužitelj, slijedom svega izloženoga, nije iznio niti dokazao nijedan konkretan trošak koji bi podmirio vlastitim sredstvima te je tužbeni zahtjev dokazivao samo iskazima svjedoka koji nemaju saznanja o financijskim odnosima parničnih stranaka, odnosno o tome čijim novcem je tužitelj podmirivao troškove koje su svjedoci vidjeli da ih je platio.

14.2 Izloženome treba dodati da je tuženica iskazala da u vrijeme kada se o njezinoj teniskoj karijeri brinuo tužitelj nije raspolagala niti vlastitom putnom ispravom. Opisala je svoje teško psihičko stanje u kojem se nalazila zbog osjećaja da nema izlaza te u kojemu je funkcionirala unatoč potpunoj psihofizičkoj iscrpljenosti jer ju je tužitelj tjerao da igra na prekomjernom broju turnira, budući da je bila izvor prihoda za sebe, svoju suigračicu Dariju Jurak i tužitelja; opisala je u svojem iskazu život pod tužiteljevom potpunom kontrolom te okolnosti svojeg odlaska iz Zagreba, koji odlazak ima sva obilježja bijega, na koji je bila prisiljena zbog toksične situacije u kojoj se nalazila.

Ovaj sud vjeruje iskazu tužiteljice te ga ocjenjuje u cijelosti istinitim.

15. Slijedom svega izloženoga, ovaj sud je zaključio da nema osnove za vraćanje utuženog iznosa tužitelju jer iz rezultata cjelokupnog postupka proizlazi da tužitelj nije ulagao u karijeru tuženice vlastiti novac, nego da se tuženičina karijera financirala njezinom vlastitom zaradom, kojom je tužitelj raspolagao, ulažući je dalje u sve potrebno za život tuženice kao tenisačice te eventualni ostatak zadržavajući za sebe. Budući da nije osnovan glavni tužbeni zahtjev, nije osnovano niti akcesorno potraživanje zakonske zatezne kamate.

16. O trošku parničnog postupka odlučeno je na temelju odredbe čl. 154. st.1. i čl. 155 ZPP.16.1.

Tuženici je priznat trošak zastupanja po punomoćnici odvjetnici, i to za sastavljanje podnesaka od 21.03.2025. i 03.07.2025. po 250 bodova prema Tbr. 8/1 OT te za zastupanje na ročištima 12.09.2025., 13.03.2026., 08.05.2026. i 08.07.2026. po 250 bodova prema Tbr. 9/1 OT, što iznosi ukupno 1500 bodova, odnosno 3.000,00 EUR te uvećano za PDV 3.750,00 EUR, pa je stoga rješenjem sadržanim pod točkom II./ izreke ove presude tuženici dosuđen trošak parničnog postupka u navedenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana donošenja ove presude pa do isplate (čl.30. Ovršnog zakona i čl. 29. stavak 1. i 2. ZOO).

16.2 Tuženici nije priznat zatraženi trošak sudskih pristojbi na tužbu i na presudu jer je obveznik plaćanja tih pristojbi tužitelj te zatraženi trošak ročišta za objavu presude jer taj trošak nije trošak potreban radi vođenja parnice, budući da je presuda vidljiva na e-oglasnoj ploči, pa stoga trošak ročišta za objavu ne može pasti na teret suprotne strane u postupku (čl. 155. ZPP).

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:16.3 Budući da je u cijelosti izgubio parnicu, odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka. U Zagrebu, 28. kolovoza 2026.Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa: - od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, - od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena. Žalba se podnosi pisano putem ovog suda, a o istoj odlučuje županijski sud.' - piše u presudi sutkinje Katarine Jukić.