Na stranicama Hrvatskog nogometnog saveza i danas je dostupna vijest kako je bivši predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza  Luka Bajakić preminuo u 91. godini života. Ta je vijest objavljena 23. prosinca 2014. godine. Bajakić je preminuo dan ranije i pokopan na Mirogoju. Iza njega ostali su u žalosti: kći Buba, sin Ratko, snaha Ivana, zet Nenad te četvero unučadi. Tko će znati da će 7 godina kasnije kći Buba kao i sin Ratko dospjeti u središte medijske pozornosti. Naime, kći Buba je zapravo zagrebačka javna bilježnica Ljubica Čaklović u čijem su uredu ovjerene Tomaševićeve prve skupštinske odluke u Zagrebačkom holdingu.

Netom je sada u medije procurio iskaz Ante Samodola kako je na konspirativnom sastanku u sjedištu Možemo njemu i Vukoviću, kada su s Tomaševićem dogovarali funkcije u upravi ZG holdinga, rečeno kako će se ugovori ovjeriti kod Bajakićeve sestre kao osobe od povjerenja. No, kako je Ljubica Čaklović bila donatorica Možemo zbog toga se kasnije našla u priopćenju Javnobilježničke komore koja je tada otvorila predmet protiv nje. Naime oglasili su se priopćenjem da javnim bilježnicima nije dopušteno pomagati stranke pa su samim tim najavili kako će o Ljubici Čaklović odlučivati UO HJK.

Bajakić je u NO ZG holdinga došao s reputacijom financijskog stručnjaka a poznato je kako je bio godinama povezan s Darkom Ostojom, netom preminulim odvjetnikom Tinom Doličkim i jednom od najmisterioznijih hrvatskih milijunašica i financijašica Ksenijom Juhn Bojadžijev. Inače, iz same osmrtnice vidljivo je kako je iza Luke Bajakića ostala i snaha Ivana, dakle Ratkova supruga. Ona je izvanredna profesorica na Pravnom fakultetu u Zagrebu i tamo navodi kako se djevojački prezivala Češljaš. Ratko Bajakić je direktor Zaklade ICF d.d.u čijem su Upravnom odboru Ivana Bajakić, Ivana Gažić, predsjednica uprave Zagrebačke burze, te Adinda Dulčić vanjska suradnica Filozofskog fakulteta i Hrvatskih studija a koja je godinama vodila Polikliniku Suvag.

Na web stranici te fondacije piše: 'ICF d.d. želi djelovati društveno odgovorno i izravnije pomoći roditeljima, profesionalcima i pojedincima u radu s djecom i mladima s teškoćama u razvoju, te sudjelovati kroz razne visoko kvalitetne individualne i grupne edukacijsko-rehabilitacijske projekte i programe'. Bajakić je uoči izbora bio član Savjeta Možemo. Na web stranici platforme Možemo o njemu piše: 'Rođen 1965. godine, Ratko Bajakić diplomirao je 1992. godine na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, smjer ekonomska teorija i analiza, a u svom radu ima 25 godina iskustva na rukovodećim funkcijama u investicijskom bankarstvu u Hrvatskoj i zemljama EU. Direktor je i većinski vlasnik ICF Grupe d.o.o. koju čine ICF Invest - društvo za upravljanje investicijskim fondovima, ICF brokerskim društvom te društvom ICF Consult.

Kao financijski savjetnik i viši menadžer radio je za Investmentbank Austria AG u Beču gdje je bio zadužen za uspostavljanje poslova trgovanja, primarnih emisija i savjetovanja klijenata u Hrvatskoj. Član je nadzornih odbora ETF Airways d.o.o., CGS Capital d.o.o. I LUXIMA d.d. Autor je stučnih radova Financijska kriza i nova financijska regulacija (Bajakić Ivana, Bajakić Ratko, Hrvatska pravna revija br. 3, 2010),....- piše na stranicama Možemo. No, tamo naravno nije bilo napisano kako je Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga više puta Bajakiću oduzela licencu za brokera o čemu smo mi pisali. Koliko god Ratko Bajakić imao bogatu biografiju ona je još daleko od one njegovog pokojnog oca.

No, prije nego što elaboriramo tko je bio Luka Bajakić navest ćemo kako je Ratkova majka pokojna Dušanka bila primarijus dr. med. na Klinici za dječje bolesti KBC sestara milosrdnica u Vinogradskoj ulici u Zagrebu. Ona je umrla u svibnju 2011. godine u 79.-oj godini i pokopana je na Mirogoju. Uz ime oca Tomaševićevog favorita i člana NO-a Zagrebačkog holdinga zapisano je kako je rođen 1924. godine u Dalju a da je član KPJ od 1944. godine. Na Wikipediji o njemu piše sljedeće: 'Od 1945. do 1957. radio je u rukovodstvima Narodne omladine Hrvatske i Jugoslavije, a kasnije u Socijalističkom savezu radnog naroda Hrvatske (SSRNH). Od 1965. do 1974. zastupnik je u Saboru SR Hrvatske, a od 1978. zastupnik je SR Hrvatske u Skupštini SFRJ i zamjenik predsjednika Odbora za pravosuđe Saveznog vijeća SFRJ. Aktivno se bavio nogometnom do 1946. u NK Omladinac u Dalju.

Godine 1945. organizirao je prve sportske aktivnosti nakon Drugog svjetskog rata u Slavoniji. Bio je sportski djelatnik u raznim sportskim granama: 1946. bio je tajnik Okružnog odbora Fiskulturnog saveza Hrvatske za Osijek. Od 1947. aktivno radi u Fiskulturnom savezu Hrvatske u Zagrebu, a od 1951. do 1952. tajnik je tog saveza, a od 1949. do 1958. Hrvatskog atletskog saveza. 1951. i 1952. sudjeluje u planiranju i izgradnji velikih sportskih objekata u Hrvatskoj (Dotršćina, atletska staza u Splitu, Sportski centar u Makarskoj, stadion Gradski vrt u Osijeku, domovi »Partizana« u Donjem Lapcu i Udbini i dr.) Od 1952. do 1953. tajnik je i dopredsjednik Saveza za tjelesni odgoj Partizan Hrvatske. Od 1960. do 1964. bio je predsjednik Upravnog odbora za unapređivanje fizičke kulture grada Zagreba i sudjeluje u izgradnji većih zagrebačkih sportskih objekata (Sportske dvorane, istočne tribine stadiona Maksimiru, te pokreće i organizira pripreme za izgradnju rekreacionog centra Jarun).

Od 1963. do 1967. član je uprave zagrebačkog Dinama;  od 1965. do 1966. predsjednik je Nogometnog saveza Hrvatske; od 1971. do 1973. predsjednik je Nogometnog saveza Jugoslavije a  od 1974. do 1976. član Međunarodne komisije istog Nogometnog saveza Jugoslavije. Na portalu Novosti Sinan Gudžević napisao je dojmljiv oproštaj od oca Ratka Bajakića i pripisao mu zasluge za niz kapitalnih projekata. 'Posebno je pokazao interes za školovanje kadrova potrebnih fizičkoj kulturi, te je aktivno radio na pretvaranju Više škole za fizičku kulturu u Fakultet za fizičku kulturu u Zagrebu. Za postignute rezultate na području fizičke kulture dobio je brojna društvena priznanja. Životno djelo Luke Bajakića je sportski centar Jarun. Bez njega, njegova strpljenja i ekonomskog razmišljanja ne bi današnjega Jaruna bilo. Ima još: on je najzaslužniji što projekt izgradnje stadiona u Poljudu nije propao. A bio je pred samim propadanjem...... 

Demon po imenu Sutra odnio je 23. decembra 2014. Luku Bajakića, ni dva mjeseca nakon što je navršio 90 godina. Bajakić je preminuo u Zagrebu, u svojoj zemlji, ali su poneke novine i web-stranice vijest o njegovom odlasku javile nevoljno i nevoljko, više-manje jednako, i to ne samo zato što je smrt stvar kojoj nevoljnost pristaje. Portal glavne hrvatske radio-televizije objavio je masnim slovima da je u 91. godini preminuo ‘istaknuti sportski i politički dužnosnik prošlog stoljeća’. Domaći, javite svojima da je umro Luka Bajakić, sportski i politički dužnosnik iz drugog milenija, stranac u svojoj zemlji. Dnevni list koji se bavi novostima iz svijeta sporta nije javio ništa. A u tri godine, od 1971. do 1973, taj isti list imao je Bajakića svako malo i na naslovnici i unutra. Jer je u to vrijeme Luka Bajakić bio predsjednik Nogometnog i Fudbalskog i saveza i sojuza te Nogometne zveze Jugoslavije, pa Labdarúgó Szövetség Jugoszlávia, te Shoqata e Futbollit e Jugosllavisë.

A prije toga je Bajakić bio predsjednik Nogometnog saveza Hrvatske, i to dvije godine, 1965-1966. Ništa, sve je to uzalud i uzaman, smrt takvoga ‘dužnosnika’ za taj dični sportski list nije bila vijest. Sve je to, vjerovatno i po svoj prilici tako, i zato što je Luka Bajakić Srbin. Uzaman je što takvih Srba na svijetu ima malo. Srbin iz Hrvatske koji je u saveznim tijelima zastupao Hrvatsku bolje no mnogokoji Hrvat. Bajakić je rođen 30. oktobra 1924. u Dalju, na desnoj obali rijeke Dunav. Roditelji Mihajlo i Ljubica, djevojačko Berković. Djetinjstvo u selu, osnovna škola, 1931-1935, u Dalju, pa tzv. opetovnica. Muška realna gimnazija u Osijeku. ...Peti razred prekida, jer počinje rat, pa iz Osijeka prelazi u Vukovar. Ondje ga, međutim, ustaše hapse. Biva oslobođen pukom srećom, jer je s njime bio uhapšen i njegov školski drug, koji je bio član ustaške mladeži.

U partizane odlazi 19. septembra 1943. Odlazi iz dva razloga: što mora, jer ustaše masovno ubijaju, progone i pokrštavaju stanovnike zemlje kojom vladaju, pa odlazi i što hoće, jer je član SKOJ-a. Biti partizan je, kažu, lakše u planini nego u ravnici, ali Bajakić ne može birati, pa je partizan u ravnici. Datuma 27. marta 1944, ustaše upadaju u slavonsko selo Bobotu, i jedan njihov metak ranjava skojevca Bajakića. On padne na ravnu oranicu, krv lipće, između njega i ustaša je neka koliba, on moli svoga druga Bijeloga da ga ubije, da ne bi ustašama pao u ruke, Bijelome se ruka ukočila, Luka se posljednjim naporom uspijeva mašiti svog pištolja, puca, ali zbog iznemoglosti ruke uspijeva samo da sebe još teže rani. Kako je ostao živ, to je tema za drugu priču..... 

Životno djelo Luke Bajakića je sportski centar Jarun. O tome bi se mogla i knjiga sastaviti. Bez njega, njegova strpljenja i ekonomskog razmišljanja ne bi današnjega Jaruna bilo. Novinarka Milka Babović je napisala da je Jarun treće dijete Bajakićevo, uz sina Ratka i kćer Ljubicu. Devedesete godine nisu vesele za Luku Bajakića. Nova vlast u Hrvatskoj ga više puta privodi, sumnjiči ga držanje vatrenog oružja, čak i za pucanje. Nikakve osnove za išta od toga nije bilo, puka razularenost podivljalih šovinista....' - napisao je, među ostalim književnik i novinar Sinan Gudžević na portalu Novosti u driljivom novinarskom oproštaju od Luke Bajakića. U podužem članku iskazao je tugu što je njegovo druženje s Lukom  Bajakićem prekinula smrt u 91.-oj godini -života.