Priču ove Badnje večeri uoči Božića dok brojimo zadnje dane 2022. posvećujemo  jednom ribaru i ribicama kojima je na blistav način Saša Šekoranja ukrasio izlog svoga ateliera u Dežmanovom prolazu u središtu Zagreba. Snimili smo Šekoranjin izlog pretprošle, prošle pa tako i ove godine. Dok su ranijih godina izlogom dominirale osim lutkica, medeka, kuglica i papige, ove godine Šekoranja je stavio fenomenalne ribice i druga podmorska blaga. Šekoranjin izlog odraz je jednog dijela Hrvatske, onog manjinskog koji teži blagostanju, sjaju, blještavilu, koji sebi može priuštiti taj sjaj i druge skupe darove ili sitnice. Ribe s početka priče su ribe s Dolca, zagrebačke tržnice na kojoj desetljećima pošteno svoj teški kruh zarađuje Tihomir Gvardiol. Dalmatinac iz predivnog Novigrada, bisera zadarske okolice, koji svojom arhitekturom dočarava Mediteran kakav je nekad bio. Da u Novigradskom moru nema puno ribe vjerojatno bi Novigrad bio neki gradić u blizini Zadra koji bi mogao biti srednjodalmatinski Hvar.

No, kako u Novigradu stotinama godina žive ribari, koji su prije 200-300 godina živjeli uglavnom od tune koje je bilo u izobilju a tek kasnije se prebacili na druge 'mriže' i ribice tako Novigrad nikad nije doživio turistički boom kakav je sustigao Hvar. Tako je izbjegao i sve kordone turista koji tamo dolaze i zbog noćnog života, kluba poput Carper Diema. Zato je u Novigradu samo jedan hotel, nekoliko restorana na rivi gdje se može pošteno jesti bez prevara iz zamrzivača i nekoliko lokala. Novigrad otkud potječe otac našeg iznenada svjetski proslavljenog nogometaša Joška Gvardiola potječe iz tog ribarskog mjesta gdje se mogu usto kušati najfinije dagnje mega formata na tradicionalnoj kolovoškoj ribarskoj fešti. Vatreni Joško otkrio je svima tajnu svoje zlatne ribice, kako je izrastao u lijepog, snažnog i čvrstog mladića. Sve je to postigao zahvaljujući i jeftinoj ribici - srdeli koja je stoljećima hranila sirotinju diljem Dalmacije. O toj smo zlatnoj ribici kao fenomenu na koji mora obratiti pažnju prva dama Hrvatske Sanja Musić Milanović koja je zauzela poziciju teoretičarke i borca za zdravu prehranu školaraca pisali u ranijem članku.

Danas na Badnjak, kao što smo to opisali u uvodu, Tihomir Gvardiol strpljivo je čistio ribe na svom radnom mjestu. Tata Gvardiol s obzirom na astronomsku milijunsku vrijednost koja je preko noći sustigla njegovog sina mogao bi ovih dana bez ikakve brige poći u neke udaljene skupe destinacije. Njegov sin ima trenutačno takav financijski potencijal u nogama da bi cijela obitelj mogla platiti i privatni jet i odletjeti na skupe otoke na Pacifiku ili drugdje s bijelim plažama i tropskim ozračjem. No, u životu tate Gvardiola ništa se nije promijenilo. On je i dalje sve ono što je bio čitav svoj život, ribar, prodavač i ujedno onaj koji čisti veće ribe kupcima. Danas na Badnjak čak je strpljivo odgovorio kako ne može čistiti male trlje makar se male trlje nikada nisu ni čistile od strane prodavača kao i sve druge sitne ribe. Zašto to ističemo. Zato što je to mnogima nezamislivo jer vjerojatno većina ljudi zamišlja da kad bi im se posrećilo s djetetom kao tati Gvardiolu da bi onako s visoka pogledali na sve te male ljude kojima su prije te situacije i sami pripadali.

No, u tome i leži veličina tate Gvardiola. Nikoga danas od kupaca, bilo da je kupio ribe za 20, 50, 100, 200 ili više kuna nije pogledao s nekim autoritetom, s visoka ili kao neki faktor. Dapače, tata Gvardiol je sušta suprotnost svemu tome. On je i danas pomalo skupljen s velikom pažnjom gledao u riblje utrobe, škrge krljušti kao da mu je lakše s tim malim stvorenjima koje čekaju put do lonaca, tava, pećnica nego s ljudima i gužvom koja se stvorila oko njegovog štanda. Kada je odmah nakon utakmice Hrvatska : Argentina doletio iz Dohe u Zagreb Gvardiol je pojurio na svoje radno mjesto i novinarima rekao kako je to njegov život. Svi već znaju da bi to bio i Joškov život, sam je rekao da bi bio ribar ali i da mu miris ribe nikad nije smetao, da nije sa samo 20 godina postao trenutačno stoper broj 1 ne samo među brončanim Vatrenim već na svjetskoj razini. Obitelj Gvardiol zaslužila je više od 5 minuta svoje slave. Oni su to zaslužili jer običnim ljudima daju vjeru kako su čuda moguća ako je netko kvalitetan i hrabar kao što je to u svojoj objavi na Facebooku već napisala mama Sanja Gvardiol što smo naveli u ranijem članku. Oni su zaslužili poziciju da ih se slavi, da ih se stavi među naše hrvatske zvijezde baš zato što su sušta suprotnost zvjezdanoj Hrvatskoj.

Ta zvjezdana Hrvatska počesto je isprazna, lišena istinskog sadržaja, na neki način plastificirana. U lažnoj zvjezdanoj Hrvatskoj zvijezda može biti netko tko se slika sa skupom 'Birkinicom', odnosno brendiranom torbom, netko tko se slika sa pesekima hrvatske elite pasmine 'Akito' ili 'Boo', odnosno Pomerancem. U lažnoj zvjezdanoj eliti zasjat će preko noći netko tko se u tangama ukaže na skupoj jahti, netko koga slikaju da se zalijeva skupim Dom Perignonom. Netko tko ima ljubavnicu a glumi velikog vjernika, netko tko pokaže nabreklu muškost na izbrijanom nabildanom tijelu u društvu svoga partnera, - sve su to prizori iz života hrvatskih zvijezdica, posvuduša, sponzoruša i njihovih počesto feminiziranih prijatelja koji imaju pregršt stilskih savjeta kako uskladiti buce, Louis Vuitton ili 'Manolice'  s nekim 'street wear' podrapanim komadom trapera ili pak kako nositi 'ugsice' s Juice Couture plišanom trenirkom s istaknutom zlaćanom krunom ili kristalima kako bi izgledalo kao da onaj tko to nosi nije satima sjedio pred ogledalom već je zgrabio prvo što mu je došlo pod ruku i obuo prvo što mu se našlo na putu.

Tihomir Gvardiol može biti nada svim građanima Hrvatske koji su vjerni svojim malim i jeftinim automobilima jer je na doček u Novigrad svoga isto tako skromnog sina koji ne zna što ga je snašlo odvezao u starom i vjerojatno dotrajalom Fiat Puntu za kojeg bi se čovjek mogao kladiti kako bi mogao ali ne i nužno proći tehnički pregled. Dok je Tihomir Gvardiol strpljivo vadio riblje utrobe, dok je riblja krv i sluz štrcala na sve strane a on to sve podnosio strpljivo sa sramežljivim osmijehom dotle je Bogovićeva ulica i Cvjetni trg ključao od natiskanih tijela, preglasne glazbe, orkestra romskih trubača koji su vidjeli prigodu da nešto zarade. Najkritičnije je bilo na popularnoj ZG špici gdje se milimetarski moglo pomjerati zbog gužve. Na trenutke se činilo kako bi tu dokonu Hrvatsku koja je izabrala sjedenje u onih nekoliko kafića u Bogovićevoj a još više naguravanje oko stolova mogao zadesiti i stampedo jer su tijela bila napeto natiskana u malim prolazima. Na Cvjetnom je ipak bila manja gužva ali i tu se se šetali svi koji su željeli mahnuti svojim krpicama, pokazati nove frizure, bilo je puno Zagrepčanka koje su očito pohodile iste estetske kirurge jer su imale tako slične profile i filerima na isti način popunjene obraze i usne, podignute obrve, ženske koje pohode očito iste majstore za ekstenzije kose, majstorice za uređivanje i iscrtavanje obrva....

Nabrijani dečki bili su pratnja tim i takvim damama.... To su likovi koji su zadnjih desetljeća postavljali tzv. zlatne standarde što bi trebalo biti IN a što OUT u hrvatskom društvu, tko je elita a tko je autsajder, kome se treba diviti a koga treba gadljivo prezirati. S jedne strane imamo malog skromnog čovjeka koji je sigurno desetljeća teško preživljavao u malom stanu u neboderu u Srednjacima i koji se hranio idiličnim slikama morskog plavetnila i mirisnog Mediterana svog rodnog Novigrada i koji nije bježao od rada, oštrih ribljih kostiju a poglavito škrga za koje imate štavljenu kožu na rukama kako biste izbjeglo bolne rane i ranice od tih uboda. To je taj mali čovjek koji je doživio veliku sudbinu da podigne sina koji je ponos nacije i kojem odjednom svi kliču i svi mu se klanjaju. S druge strane blistavilo i blještavilo cvjetnog ateliera Saše Šekoranje čeka na svoje vjerne kupce koji žive život lišen tegobe ali i ljepote muke i rada malog čovjeka. No, ove godine i Šekoranja je samim izborom riba i morskog podzemlja, s crvenilom koralja i crtežima rakova, kapesanta, i drugih sjajnih morskih stvorenja pokazao puno više nego što je možda i sam bio svjestan. Donio nam je more, donio je ribe koje su utkane kao simboli u vrijeme ranog i proganjanog kršćanstva, makar je te ribice donio kao simboliku ostvarenja želja a manje kao simbol vjere....

No, svejedno tata Gvardiol koji čisti strpljivo ribe i Šekoranja koji stavlja blistave ribice u svoj izlog dva su lica Hrvatske. No, možda za obične ljude puno više nade u živote može donijeti lice i djelo jednog malog a velikog ribara, oca i tate Tihomira Gvardiola kao živi dokaz da su čuda moguća, da im se treba nadati i da na kraju mogu sustići običnog malog hrabrog čovjeka koji se ne plaši biti skroman, pošten, ustrajan i u svemu tome očito sretan. Jer da tata Gvardiol nije sretan na Dolcu u okruženju friških ribica i njihovih manje zanosnih utrobica ne bi zacijelo pohrlio na svoje radno mjesto sada kada je svima jasno da mu to više nije pitanje egzistencije već izbora. S druge strane postavlja se pitanje što će izroditi i kakva će djeca stasati od dokone Hrvatske koja ljeti krstari, zimi skija, živi u rezidencijama okruženim visokim zidovima s brojnim kamerama i čija djeca do dvadesete godine ne postanu Joško Gvardiol već iskušaju sve moguće dopuštene i nedopuštene oblike života i zabave, kao i stimulacije a onda mnogi od njih ostanu lišeni ikakve vjere i sadržaja nakon što shvate da ih beskrajni slijedovi zabave i šopinga nisu usrećili niti ispuni.

Za kraj mala lekcija kako je riba uopće postala Kristov simbol? Grčka riječ ihtis znači riba. Ali ne samo to. Pravi je razlog što grčka slova IHTIS uzeta kao akronim, dakle kao inicijali grčkih riječi, mogu značiti „Iesous Hristos Teou Ijos Soter” – „Isus Krist Sin Božji Spasitelj”. Krštenje u vodi, u prvoj Crkvi prakticirano uranjanjem, dovelo je do paralele između riba i obraćenika. Tertulijan, teolog iz drugog stoljeća, to je opisao ovako: „Mi, ribice, prema slici našeg Ihtisa, Isusa Krista, rođeni smo iz vode.“ Zbog toga ne čudi da su se u rimsko doba u vrijeme ranih početaka kršćanstva, kada su krišćani bili na meti mnogobožačkog Rima, prepoznavali po simbolu ribe koju su iscrtavali i na tijelu ali i na zidovima. U trivijalnom dobu u kojem mi živimo neki popularni su simboli ribe na autima. Poznat je i simbol ribe unutar križa za kojim neki i posegnu a ne znaju da ima dublju simboliku nego što im je poznato. Uostalom da nije tako ne bi u Evanđelju po Ivanu postojala i priča o Isusu koji jednom ribom nahrani 5.000 ljudi.