Nije rijetkost da političari izgube svaki doticaj sa stvarnošću, poneki čak obole od neke vrste autizma, no što se dogodilo na Pantovčaku, možda neke podzemne vode ili zračenja da je premijerski kandidat SDP-a i partnera pomislio da je gerilski revolucionar a ne državni poglavar. U normalnoj državi predsjednik bi vodio politiku prije svega usmjerenu i na jačanje ugleda na međunarodnom planu. Našeg predsjednika očito mnogi u svijetu ne doživljavaju kao faktora pa ga niti ne pozivaju niti mu dolaze u posjet. Istupima u kampanji pokušao je prikriti taj evidentni debakl koji je doživio kao državnik i fokusirao se na napade ad hominem. No, izgubio je tlo pod nogama kad mu je Oleg Butković podmetnuo kravicu Milovu. No, ipak je najveći poraz dožiivo od sebe samog, porazio ga je njegov egomanijakalni duh. Ali ne treba smetnui s uma da je ranjena zvijer najopasnija, pa se od predsjednika Milanovića svašta može očekivati u sastavljanju buduće vlade i davanja mandata pobjedniku...

Lajkajte našu facebook stranicu

facebook.com/imperijal.net

Ispratili smo još jedne izbore za Sabor. Dok se prebrojavaju glasovi i dok je još uvijek neizvjesno tko će uspjeti najbrže skupiti 76 potpisa i odnijeti ih predsjedniku RH i SDP-ovom kandidatu za premijera Zoranu Milanoviću, hoće li to biti relativni pobjednik izbora HDZ, s najviše osvojenih mandata, kojem treba koalicijski partner, što bi izgledno bio Domovinski pokret koji je izborio poziciju treće političke snage u državi, ili će SDP, uz pomoć predsjednika Milanovića inače njihovog premijerskog kandidata uspjeti okupiti oko sebe Možemo, Most, IDS i partnere, dobiti potpise Matije Posavca, Davora Nađija iz Fokusa? Svi analitičari se slažu kako će idućih dana biti napeto, vodit će se žestoki pregovori, bit će i pokušaja kupnji glasova, trgovine, raznih preokreta.... No, dok još nije izgledno kako će izgledati nova Vlada i tko će sve sjediti u Saboru, jedino je izvjesno kako su glasači na ovim izborima kaznili egomaniju Zorana Milanovića. On je u kampanji istupao kao osoba koja se uklapa u tu definiciju. Egomanija se definira kao “opsesivnu, stalnu i nekontroliranu preokupaciju samim sobom”.

Oksfordski psihologijski rječnik definira egomaniju kao “patološku ljubav prema sebi ili preokupaciju samim sobom”. Pojedinci opterećeni egomanijom vjeruju da se „cijeli svijet vrti oko njih“ te da su oni „centar svemira“. Stručnjaci se slažu kako svaki egomanijak pati od zabluda o osobnoj veličini koje pokrivaju dublje osjećaje neadekvatnosti i nesigurnosti. Znakovito je kako mnogi ljudi prihvaćaju egomaniju kod slavnih osoba ili političara a puno teže u svom neposrednom okruženju ili obitelji. Na tu temu citira se mišljenje koje je u časopisu Psychology Today  2011. godine objavio američki sveučilišni profesor David Reinstein. Citra se njegov članak pod nazivom ‘Egomanija: adaptivna i neophodna bolest za političare’. 'Čini se da u velikom broju slučajeva toleriramo egomaniju ako je osoba političar, a ne netko koga osobno poznajemo. Zašto smo skloni prihvatiti ovu inače odvratnu karakteristiku ljudi koje biramo da nas predstavljaju?

Naime, mnogi ljudi u općoj populaciji imaju rezerve prema sebi. Možda nas baš zato privlače ljudi koji izgledaju (ili se barem predstavljaju) kao samouvjereniji. Ljudi koji izgledaju sposobniji, sigurniji u sebe i dosljedno autoritativniji mogu se stoga svidjeti biračkom tijelu,” objavio je Reinstein. U „Enciklopediji emocija“ objavljenoj 2011. u SAD-u navodi se da egomanijaci vrlo često pate od narcističkog poremećaja osobnosti budući da su osobe s ovim poremećajem nevjerojatno egocentrične i odgovarale bi kriterijima za egomaniju. Egomanija Zorana Milanovića možda je pomoglo Zoranu Milanoviću i Rijekama pravde SDP-a i partnera na početku kampanje. No, kako smo se približavali izborima, kako je Milanović sipao verbalne otrove na račun političkih protivnika, hadezeovaca, premijera Plenkovića i njegove svite, tako je dolazilo sve više do izražaja da je Milanoviću važniji konflikt od programa, od građana, da zapravo mu je stalo do brzopoteznog efekta a ne dugoročne strategije.

Iako u ovoj zemlji mnogi žele promjene, iako se u ovoj zemlji teško živi od svog rada, iako ima puno onih koji nisu uhljebljeni, koji ne pripadaju strankama i nemaju nekoga svoga među vladajućima i koji ne ovise o strankama i njihovim mašinerijama već ovise o vlastitim sposobnostima preživljavanja 'onkraj stranaka' zacijelo je puno onih koji ne žele da Hrvatskom vlada duh revolucionara južnoameričkog tipa, koji ne žele da politiku i javni prostor kontaminira gelirizam, onaj koji je svojim istupima nagovještavao Milanović. No, idućih dana sve je moguće. Čak je moguće i to da predsjednik Zoran Milanović nekako u sebi uspije uskladiti dualizam, da pomiri nepomirljivo. Sebe kao predsjednika koji mora dati mandat onome koji mu donese 76 glasova i koji kao takav mora biti usklađen s Ustavom RH i sebe kao premijerskog kandidata kojemu odgovara da mu Peđa Grbin kao šef SDP-a donese glasove koalicijskih partnera koji bi njemu mogli omogućiti da iz fotelje na Pantovčaku uskoči u staru fotelju na Markovu trgu. U svakom slučaju, dok se sve ne iskristalizira možda bi najbolje bilo da Milanović otpleše s refrenom: 'EGOMANIJAK, EGOMANIJAK TO NE MOŽE BITI SVAK'.