Hrvatska će na Poljudu zaigrati protiv Walesa i to u kvalifikacijama za Euro iduće godine. Atmosfera uoči utakmice na Poljudu bila je fantastična jer su se na tribine nakon dulje stanke vratili i navijači Torcide koji će napraviti sjajnu atmosferu. Među onima koji će biti na Poljudu i bodriti s tribina bit će i Tihomir Gvardiol, tata Joška Gvardiola. Iako je njegov sin već zaradio dovoljno pa je roditeljima i sestrama kupio odmah prije odlaska u Leipzig kuću u Kerestincu te će izgledno zaraditi toliko da njegov otac i obitelj više ni ne moraju raditi, to nije ništa promijenilo u životu ribara i prodavača ribe na zagrevačkom Dolcu. Tihomir Gvardiol je u petak satima strpljivo usluživao brojne kupce. Plave ribe i onih manjih bijelih za brudet i juhu bilo je napretek a na štandu ribarskog obrta Krešimira Ivčića iz Novigrada bilo je i friških kozica. Dok je Joškov rođak iz dalmatinskog Novigrada koji studira u Zagrebu, kao i uvijek, vagao ribu, tata Gvardiol je s japanskom preciznošću čistio riblje utrobe, krljušti, skidao ljuske s kozica i onda sve ispirao vodom iz šlaufa.
Čuli smo da ga marljivi rad na štandu neće spriječiti da bude na utakmici večeras. Tihomir Gvardio je mogao umjesto na štandu na Dolcu otići dan ranije u Split, smjestiti se u neki hotel i tako izbjeći put po lošem vremenu do Poljuda. No, tata Gvardiol nije neki bahati hrvatski novopečeni bogataš. On je od onih ljudi koji se očito u dobru ne ponese a u zlu ne pokudi. On je ona zlatna sredina, čovjek ekvilibrij, Dalmatinac sa zagrebačkom adresom, japanskom preciznošću kada se prihvati noža da očisti ribe i lik kao iz budističkog hrama kada komunicira s kupcima i radoznalcima. Tata Gvardiol nije od onih prepotentnih i pretencioznih očeva koji bi sada mogao svima soliti pamet jer ne postoji nitko tko bi mogao dvojiti oko toga da je uspio podići sina kako bi mnogi samo poželjeli da uspiju u svojim roditeljskim nastojanjima. No, tata Gvardiol je diskretna i nenametljiva osoba koja zacijelo i da mu netko plati ne bi držao prodike i govore.
Očito je puno toga i u karakternom smislu uspio usaditi u svog sina koji pazi samo da ne kaže neku suvišnu pred kamerama. Kakva sušta suprotnost svim onim galamdžijama koji se ne daju utišati kada se prema njima usmjere kamere bilo da su u nekom političkom ambijentu bilo da su u nekom studiju. Gvardioli, tata i sin, su sušta suprotnost svim onim histeričnim likovima koji verbalno teroriziraju u javnom i medijskom prostoru i koji vjeruju kako je svaka njihova povijesna pa se trude sugovornike oduzeti riječ, upasti u riječ, povisiti ton kao da će ta neka pseudo misao biti važnija ako je izgovore s povišenim decibelima. Tata Gvardiol očito nema ništa zajedničko s nekim agresivnim tiranima koji se okolo nameću i razmeću. No, nije isključeno da se brzo uvidi njegov neslućeni potencijal. Naime, u doba u kojem se događaju svakakva bizarna uprizorenja kojima ljudi vjeruju, kada se događaju svakakve pseudo terapije kojima ljudi pripisuju čudesne efekte, kada postoji fenomen zvan Braco sa zagrebačkog Srebrnjaka kojem ljudi papreno plaćaju samo da šuti i gleda ih i to ne samo u Hrvatskoj već i Americi, onda nije isključeno da mnogi ljudi krenu u pohode u Dolac da se inspiriraju pri pogledu na tatu Gvardiola koji jednako sada kao i kad je njegov sin bio anonimus a ne svjetska stoperska faca čisti ribi i uslužuje strpljivo kupce kao da je to pitanje njegove egzistencije a ne izbora da bude čovjek u skladu sa svojim principima i uvjerenjima neovisno o tomu što više uistinu ne bi morao raditi i da bi se mogao odati bezbrižnom plandovanju do kraja života. No, poanta kod Gvardiola očito nije ono čemu svjedočimo stalno u hrvatskom društvu, da se neka osoba mizernih ljudskih i moralnih kvaliteta lako uspe do vrha pa onda da onako s visoka terorizira druge koji nisu uspjeli jamiti poput njega i da arogancijom izliječi sve svoje komplekse i fobije od kojih su očito najveća da ne bude skroman i pošten.