Na Visokom prekršajnom sudu Republike Hrvatske vijeću sastavljeno od sutkinja Anđe Ćorluke kao predsjednice vijeća te Ivanke Mašić i Mirjane Margetić kao članica vijeća odlučilo je o žalbi okrivljenika Hrvoja Petrača a zbog prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Naime, Petrač se žalio na osuđujuću presudu Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu od 28. rujna 2020. godine. Sudsko vijeće presudu je donijelo na sjednici održanoj 18. siječnja 2023. godine a ista je tek sada postala javno dostupna. Petračeva žalba odbijena je kao neosnovana i samim tim potvrđena je prvostupanjska presuda. Nekadašnji tajkun mora platiti i paušalni trošak žalbenog postupka u iznosu 20 eura u roku od 15 dana od primitka presude.
Iz obrazloženja je vidljivo da je Hrvoje Petrač proglašen krivim za počinjenje prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira za koji mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 450 kuna (što je bila protuvrijednost od 120 DEM). Istu je sada dužan platiti u roku od 15 dana od primitka pravomoćne presude uz pogodnost dvotrećinskog plaćanja novčane kazne. Istom presudom okrivljenik je obvezan na plaćanje troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 200 kuna. 'Protiv te presude okr. Hrvoje Petrač je pravodobno po branitelju podnio žalbu zbog bitne povrede postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o prekršajnopravnoj sankciji' - piše u presudi.
Sudsko vijeće utvrdilo je kako Petračeva žalba nije osnovana. 'Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. PZ-a, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom i po službenoj dužnosti te je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Što se tiče žalbenih navoda koji se odnose na proturječnost u presudi i nedostatku razloga za odluku, te razloga koji se općenito odnose na bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, ovaj Sud je utvrdio da pobijana odluka ima, sukladno čl. 185. Prekršajnog zakona sav potreban sadržaj, a njezino obrazloženje sadrži obrazloženu ocjenu dokaza.
Ista se temelji na zakonitim dokazima, sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama, te u presudi ne postoji bitna proturječnost i nelogičnost između razloga presude i sadržaja optužnog prijedloga, a prvostupanjski sud je jasno i nedvosmisleno obrazložio svoj zaključak o krivnji. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjenično stanja okrivljenik u svojoj žalbi u bitnom navodi kako je postupao u nužnoj obrani. Međutim, suprotno žalbenim navodima, po ocjeni ovog suda prvostupanjski je sud u potpunosti i točno utvrdio činjenično stanje i to nakon što je prethodno izveo sve potrebne dokaze koje je prihvatio i pravilno ocijenio te je na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno primijenio materijalno pravo i okrivljenika proglasio krivim za prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.
Naime, prvostupanjski je sud pravilno cijenio obranu okrivljenika i svjedoka, dao je valjane razloge zbog čega smatra da je obrana okrivljenika neuvjerljiva i usmjerena na izbjegavanje prekršajne odgovornosti, detaljno je cijenio iskaz oštećenika i dao jasne razloge zbog čega smatra da okrivljenik nije postupao u nužnoj obrani, s čim se u potpunosti slaže i ovaj sud. Naime, nužna obrana je ona obrana koja je prijeko potrebna da počinitelj od sebe ili drugoga odbije istodobni ili izravno predstojeći protupravni napad ( čl. 18. stavak 2. Prekršajnog zakona). Nužnost obrane ocjenjuje se objektivno tako da se postavi pitanje kako bi postupila svaka razborita osoba u položaju napadnutog u vrijeme poduzimanja obrambene radnje. U konkretnom slučaju, okrivljenik je svojim ponašanjem jasno manifestirao volju za sukobom, na verbalno obraćanje uzvratio je fizičkim napadom i u takvoj situaciji se ne može pozivati na nužnu obranu.
Provedene dokaze je prvostupanjski sud sukladno odredbi čl. 88. st. 2. PZ-a, slobodno cijenio, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, te je na temelju tako provedenog dokaznog postupka izveo pravilan i nedvojben zaključak o krivnji na strani okrivljenika. Odluku o krivnji prvostupanjski sud je valjano, detaljno i argumentirano obrazložio, te dao o svemu prihvatljive razloge, a koje razloge prihvaća i ovaj sud. Slijedom iznesenog, po ocjeni ovog suda, navodi žalbe, u kojima žalitelji ne navode nove činjenice i ne predlažu nove dokaze u smislu čl. 193. st. 5. PZ-a, ne dovode u sumnju činjenično stanje utvrđeno u prvostupanjskom postupku te niti za ovaj drugostupanjski sud nema mjesta nikakvoj dvojbi u pogledu odlučnih činjenica i postojanja krivnje okrivljenika.
Razmotrivši odluku o prekršajnopravnoj sankciji, odnosno, novčanoj kazni, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. PZ-a, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, te je okrivljenicima za počinjeni prekršaj izrekao novčanu kaznu primjerenu težini počinjenog prekršaja, stupnju odgovornosti okrivljenika i svrsi kažnjavanja iz čl. 6. i čl. 32. PZ-a. Po ocjeni ovog suda izrečena novčana kazna primjerena je i dostatna kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja, jer je izrečena unutar zakonskih okvira novčanih kazni propisanih za predmetni prekršaj, što je blaža vrsta kazne budući da je za isti prekršaj propisana alternativno i kazna zatvora u trajanju do najviše 30 dana pa je iz navedenog evidentno da je prvostupanjski uzeo u obzir sve olakotne okolnosti na strani žalitelja.
Ovdje je potrebno istaknuti da je nakon počinjenja predmetnog prekršaja stupio na snagu Zakon o izmjeni Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira...., koji za predmetni prekršaj iz čl. 13. propisuje blažu najnižu i najvišu novčanu kaznu (u iznosu od 20 do 100 eura, a što prema fiksnom tečaju konverzije - 7.53450, iznosi 150,69 kuna do 753,45 kuna), kao posljedicu uvođenja eura kao službene valute u Republiku Hrvatsku, dok je Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira ..., koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja prekršaja propisivao za taj prekršaj nešto strožu najnižu i najvišu novčanu kaznu (u iznosu od 50 dem do 200 dem, što je revalorizirano 1. siječnja 2001. iznosilo 188,50 kuna do 754,00 kuna, odnosno, 25,58 eura do 102,30 eura).
Prema načelu primjene blažeg propisa iz čl. 3. PZ-a, prema počinitelju se primjenjuje propis koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja prekršaja, a ako se propis nakon toga, prije donošenja pravomoćne presude, izmijeni jednom ili više puta, primijenit će se najblaži propis za počinitelja. Međutim, ovaj sud prilikom donošenja drugostupanjske presude nije izmijenio pravnu kvalifikaciju i primijenio tu, izmijenjenu odredbu Zakona o izmjeni Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira kao blažeg propisa, budući da je po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud pravilno odmjerio novčanu kaznu i okrivljeniku izrekao novčanu kaznu u iznosu od 450,00 kuna koja je unutar okvira novčanih iznosa propisanih zakonom koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja prekršaja ....., a koja je i unutar okvira novčanih kazni propisanih novim, izmijenjenim zakonom (Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira, „Narodne novine“ broj: 114/22).
Stoga, prema načelu konkretnosti nema mjesta primjeni tog blažeg propisa jer po stavu ovog suda, „novi“ zakon, odnosno, Zakon o izmjeni Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“ broj: 114/22) u izmijenjenoj odredbi čl. 13., ne dovodi do povoljnijeg rezultata za okrivljenika u konkretnom slučaju pravilno odmjerene novčane kazne. Paušalni iznos troškova ovog žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c PZ-a, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika.
Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. PZ-a određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka, („Narodne novine“ broj: 18/13) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka pa iznos od 20 eura u protuvrijednosti od 150,69 kuna prema fiksnom tečaju konverzije, predstavlja gotovo najniži mogući iznos troška postupka te po ocjeni ovog suda neće ugroziti egzistenciju okrivljenika niti osoba koje je eventualno dužan uzdržavati' - piše u presudi. U siječnju ove godine objavili smo članak pod naslovom: 'BOGOVI 90-IH OPET NA SUDU Vladimir Zagorec pokrenuo ovrhu nad nekretninom Hrvoja Petrača, još nisu razriješeni odnosi osuđenog HR generala i tajkuna unatoč presudama za otmicu sina i krađu dijamanata'.
U podnaslovu smo istaknuli: 'Isprva su bili prijatelji i partneri, potom je Petrač osuđen zbog otmice Zagorčevog sina a onda je Petrač iskoristio da optuži Zagorca za krađu dijamanata i pošalje ga na 7-godišnju robiju, u ovrsi Zagorca zastupa Ksenija Vržina'. Podsjetimo i kako je osuđeni Petrač ne tako davno bio jedan od najvećih moćnika koji je iz spora s Privrednom bankom izašao kao totalni pobjednik. Na to podsjeća naš članak pod naslovom: 'VLASNIKU LUKSUZNOG AMABILISA IZ SELCA Kontroverznom hotelijeru Miloradu Gajiću, akteru spora AGM s Hrvojem Petračem, potvrđena optužnica zbog prijetnje'. U podnaslovi tog članka piše: 'Tereti ga se po čl. 139. st. 2 u kojem piše 'Tko drugome ozbiljno prijeti da će njega ili njemu blisku osobu usmrtiti, teško tjelesno ozlijediti, oteti, ili mu oduzeti slobodu, ili nanijeti zlo .... kaznit će se kaznom zatvora do tri godine'.