U siječnju 2025. objavili smo ČLANAK: 'EKSKLUZIVNO Davor Šuker luksuzni apartman u Las Vegasu platio je 460.000 $ dok je bio šef HNS-a, sudeći po američkim registrima bivši Vatreni se oženio, na njegov 57. rođendan otkrivamo velike tajne'.  No, prethodno smo objavili niz članaka koji svjedoče kako je naš nekadašnji najbolji strijelac i Ćirin Vatreni sa SP-a '98. u Francuskoj imao golemih dugova. Podsjetimo na ČLANAK: 'Pokeraš Jušte Puharić iz Makarske kojem Šuker duguje 8 milijuna tuži londonski hotel za 41 milijun'. Zlatna kopačka imala je i sljedove ovrha u Hrvatskoj. O tome svjedoči ČLANAK: 'Nakon Luke Modrića ovrha sustigla i Davora Šukera, doznajte kome i koliko duguje' te ČLANAK: 'NEVOLJE BIVŠEG ŠEFA HNS-a Davora Šukera zbog jadranskog apartmana sustigla i druga ovrha'. Svima je poznato kako je Šuker za vrijeme aktivne karijere puno zaradio, uostalom igrao je i za kraljevski klub Real Madrid.

No, mnogi su mišljenja kako je puno i potrošio jer je imao i strast prema kocki. Zato i ne čudi da je završio i u svjetskoj prijestolnici kocke Las Vegasu gdje je kupio luksuzni apartman ali i gdje vodi svoj mediteransko-balkanski restoran Top Bar na Tropicana Aveniji u Las Vegasu. No, sudeći po sudskim spisima ipak je veliku lovu Šuker trošio dok je bio na čelu Hrvatskog nogometnog saveza, što je teza koju je Brleković nastojao dokazati kako bi se riješio tereta Šukerovog privatnog kazennog progona. Sve je to vidljvo iz odluke Ustavnog suda kojim je prihvaćena Brlekovića žalba pa se spor vratio na ponovno suđenje. No, u međuvremenu je nastupila zastara što je konstatirano prošlog rujna. Ta je sudska odluka netom javno objavljena Šukeru jer ju nije preuzeo na zagrebačkoj adresi. Što i ne čudi jer je zadnjih godina stanovnik Las Vegasa a ne hrvatske metropole. Prvo ćemo navesti što piše u toj sudskoj odluci. Naime, na Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu, sutkinja Marija Garačić-Turković odlučivala je u kaznenom predmetu protiv optuženog Ivana Brlekovića, zbog kaznenog djela iz čl. 149. stavak 1. i 2. Kaznenog zakona.

Kao što smo uvodno istaknuli, radi se o privatnoj tužbi zbog klevete privatnog tužitelja Davora Šukera od 25. veljače 2015. g., uz ispravak od 14. travnja 2015. g. Tako je sutkinja 24. rujna 2025. obustavlila kazneni postupak protiv optuženog Ivana Brlekovića iz Sesveta s prebivalištem u Sv. Ivanu Zelini. Samim tim 'troškovi kaznenog postupka kao nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava'.  Iz Obrazloženja je vidljivo kako je tužitelj Davor Šuker podnio tom sudu po opunomoćenicima privatnu tužbu protiv optuženog Ivana Brlekovića, zbog počinjenja kaznenog djela iz članka 149. stavak 1. i 2. KZ/11. 2. Citiramo iz dokumenta: 'Po provedenom postupku u ovom predmetu donesena je presuda poslovni broj K-40/2015-111 od 22. srpnja 2019. kojom je optuženi Ivan Brleković proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela klevete iz članka 149. stavka 1. i 2. KZ/11.

Protiv navedene presude optuženik Ivan Brleković je podnio žalbu te je Županijski sud u Splitu presudom poslovi broj Kž-548/2019- 10 od 7. srpnja 2020. odbio žalbu optuženika kao neosnovanu te potvrdio prvostupanjsku presudu.

3. Nakon toga je optuženi Ivan Brleković podigao ustavnu tužbu pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske, a koji sud je 20. svibnja 2025. donio odluku poslovni broj U-III-4408/2020 kojom se ustavna tužba usvaja te se ukidaju presuda Županijskog suda u Splitu broj Kž-548/2019-10 od 7. srpnja 2020. i presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj K-40/2015-111 od 22. srpnja 2019. te je predmet vraćen Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu na ponovni postupak.

4. Kako je kazneno djelo  iz članka 149. stavak 2. KZ/11 počinjeno 30. studenog 2014., zastarni rok za ovo kazneno djelo je šest godina od počinjenja djela, u skladu sa odredbom članka 81. stavak 1. al. 6. KZ/11 pa je u skladu s tom zakonskom odredbom zastara nastupila 30. studenog 2020. Na temelju članka 149. stavak 1. ZKP/08 troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točke 6. ZKP/08 kao nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.' - piše u presudi.

No, najzanimljiviji dio tog maratonskog spora sadržan je u odluci Ustavnog suda kojom je prihvaćena Brlekovićeva žalba jer su svi sočni dijelovi te sudske trakavice s pikantnim detaljima trošenja novaca navedeni upravo tu. Inače tu odluku u korist optuženog Brlekovića Ustavni sud donio je 20. svibnja 2025. u sastavu: Miroslav Šeparović, predsjednik, te suci Andrej Abramović, Mato Arlović, Sanja Bezbradica Jelavić, Dražen Bošnjaković, Ante Galić, Biljana Kostadinov, Lovorka Kušan, Maša Marochini Zrinski, Rajko Mlinarić, Goran Selanec, Frane Staničić i Miroslav Šumanović. Ustavnom odlukom ukinute su presude te je predmet vraćen Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu na ponovni postupak. Iz Obrazloženja je vidljivo i kako je Ivana Brlekovića pred Ustavnim sudom zastupao ZG odvjetnik Berislav Živković, a koji je žalbu podnio 30. rujna 2020. Citiramo iz dokumenta:

'U povodu navedenih presuda podnositelj je osobno podnio ustavnu tužbu 1. listopada 2020. S obzirom na to da su obje ustavne tužbe podnesene u povodu iste osporene odluke, Ustavni sud razmotrit će ih u ovoj odluci kao jednu ustavnu tužbu. 

2. Prvostupanjskom presudom podnositelj je proglašen krivim za počinjenje kaznenog djela protiv časti i ugleda - klevete iz članka 149. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak, 101/17. i 118/18.; u daljnjem tekstu: KZ/11) i izrečena mu je novčana kazna od trideset i pet dnevnih iznosa - ukupno 3.850,00 kn, koja će se u slučaju neplaćanja zamijeniti radom za opće dobro u omjeru dva sata rada za jedan dnevni iznos, odnosno kaznom zatvora ako podnositelj ne pristane na rad za opće dobro u omjeru jedan dan zatvora za jedan dnevni iznos.

3. Podnositelj u ustavnoj tužbi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.), te jamstvo slobode mišljenja i izražavanja misli, zajamčeno člankom 38. stavcima 1. i 2. Ustava. Podnositelj također smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena prava zajamčena člancima 6. i 10. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02., 1/06. i 13/17.; u daljnjem tekstu: Konvencija).

4. Za potrebe ustavnosudskog postupka pribavljen je spis Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj: K-40/15 (u daljnjem tekstu: sudski spis). II. ČINJENICE I OKOLNOSTI SLUČAJA

5. Privatni tužitelj Davor Šuker iz Zagreba podnio je 25. veljače 2015. prvostupanjskom sudu privatnu tužbu, koju je ispravio 14. travnja 2015., a kojom je podnositelju stavljeno na teret da ga je oklevetao time što je: - "dana 30. studenog 2014. godine u Zagrebu, u intervjuu koji je dao novinaru Tomislavu Dasoviću, koji intervju je istoga dana objavljen na internetskom portalu 'Večernjeg lista', na internetskoj stranici www.vecernji.hr, u tekstu pod naslovom 'Čuo sam da je Šuker u Americi potrošio 300 tisuća kuna na račun HNS-a', a u nakani klevetanja privatnog tužitelja Davora Šukera, iznio i pronio tvrdnje za koje je znao da su neistinite, pa je tako izjavio: 'Čuo sam da je iz računovodstva HNS-a došla informacija kako je Šuker za posljednjeg boravka u Americi spiskao između 200.000 i 300.000 kuna na karticu HNS-a' te izjavio 'A što je on to do sada napravio osim što je trošio novac?', a koje neistinite tvrdnje štete časti i ugledu privatnog tužitelja Davora Šukera."

6. Privatnoj tužbi su priloženi, između ostalog, ispis punog predmetnog članka novinara Tomislava Dasovića objavljenog 30. studenoga 2014. na mrežnoj stranici dnevnih novina www.vecernji.hr pod naslovom "Čuo sam da je Šuker u Americi potrošio 300.000 kuna na račun HNS-a".

6.1. Puni tekst navedenog članka glasi: "Bivši dopredsjednik HNS-a, ugledni zagrebački odvjetnik Ivan Brleković (56) u intervjuu za Max analizira stanje u hrvatskom nogometu, poteze Hajduka i čelnih ljudi kuće nogometa. Je li Hajdukovo odbijanje nastupa u derbiju s Dinamom najdrskiji čin u povijesti hrvatskog nogometa? Tako ga je okarakterizirao Zdravko Mamić. - Ne mislim da je to najdrskiji čin. To je bio neuobičajen čin, za sport možda i malo pretjerana reakcija na sve te nepravde koje su se činile prema Hajduku kroz dulje vremensko razdoblje, pogotovo otkad je ova garnitura na čelu HNS-a. Da su Splićani poštivali najuzvišenija načela sporta, onda su trebali tu nepravdu otrpjeti i odigrati utakmicu s Dinamom, ali imam potpuno razumijevanje prema tom radikalnom potezu jer je on u kratkom vremenu pokrenuo puno pozitivnih stvari u našem nogometu i čak šire u društvu.

Ako smo dovoljno pametni i racionalni, on će rezultirati promjenama, boljitkom za hrvatski nogomet i sport u cjelini. Buni li se Hajduk s pravom? - Buni se s pravom. Prvo, on nema nikoga, ne samo u Izvršnom odboru, nego ni u ostalim tijelima i komisijama gotovo uopće nije zastupljen. Također, u odmjeravanju sankcija ne postupa se jednako prema svima. Neki nogometni djelatnici imaju taj privilegij da disciplinska komisija odbaci njihove slučajeve, dok se Hajduk revno i redovito kažnjava za stvari i za koje ga ne bi trebalo, barem ne drastično. Bilo je slučajeva kada je bilo mnogo osnova da se procesuiraju djelatnici Saveza i klupski čelnici, a to disciplinska komisija nije napravila, dok je Hajduk ponovno kažnjen s utakmicom bez publike zato što je grupica njegovih navijača u Zadru napravila ne posebno težak incident za naše prilike. Kazna igranja pred praznim stadionom, bez gledatelja, kazna je cijelom nogometu jer nogomet bez publike i gledatelja gubi smisao. Nije nogomet namijenjen betonskim tribinama i žičanim ogradama da uživaju u njemu, nego ljudima, publici.

Ne mogu prihvatiti da je Hajduk kriv zato što je neki njegov navijač na gostujućem stadionu ispoljio frustraciju paljenjem baklje ili bacanjem kovanice od 50 lipa u teren. Tko je kriv SDP-u? Vodi li ulica Hajduk? - Torcida je, uza sve poštovanje BBB-ima, čiji sam bio član u ranoj mladosti, Armadi i ostalim navijačkim skupinama, danas najorganiziranija navijačka skupina u hrvatskom nogometu i ako ste čitali izvanredan elaborat 'Hajduk dite puka', iz toga je evidentno da su članovi te skupine ne samo neki vagabundi, kako se to često želi prikazati, nego i visoko školovani mladi ljudi, intelektualci različitih struka i profesija. Torcida je počela diktirati nove trendove u nogometu. Između ostaloga, to što su navijači birali članove Upravnog odbora Hajduka smatram najdemokratskijim, najtransparentnijim činom upravljanja klubom u hrvatskom nogometu. A da apsurd bude veći, Hajduk je dioničko društvo za razliku od udruga građana gdje bi upravo ovakvo nešto trebalo biti na djelu. A u njima je sve drugačije. Navijači ništa ne odlučuju, nemaju nikakvog utjecaja na politiku kluba.

Jeste li nakon sjednice IO-a HNS-a uočili zaokret kuće nogometa prema Hajduku? - Posljednja sjednica Izvršnog odbora može se po mnogočemu smatrati povijesnom. Prvo, upravo je nevjerojatno da ovako važnoj sjednici nije prisustvovao predsjednik Saveza. Samo teška bolest mogla bi biti opravdanje da on ne bude nazočan na toj sjednici. Međutim, ne slažem se s mišljenjem da je on samoinicijativno pobjegao. Ne, mislim da su oni koji imaju glavnu riječ u vođenju HNS-a sugerirali Šukeru da se negdje sakrije, polazeći od teorije kontrolirane štete. Smatrali su da je manja šteta da on nije nazočan, da ne bi vodio sjednicu, a pogotovo da se ne pojavi pred novinarima poslije nje. Jer vi biste ga lako ispreskakali i moglo bi lako doći do njegovih izjava koje bi samo otežale poziciju HNS-a. Vratimo se zaključcima sjednice. - Zaključci su onakvi kakve sam predviđao, krajnje pomirljivi, benevolentni, što je dobro za ovu situaciju jer je prijetila eskalacija širih društvenih sukoba. Međutim, isto tako sam uvjeren da su takve sugestije došle iz politike i da IO nije sam sastavio takve zaključke. Naime, svi znamo da su dvije trećine izvršnog odbora HNS-a članovi HDZ- a.

Očito su ti problemi došli do vrha HDZ-a i oni su pritisnuli svoje članstvo da zaključci budu ovakvi. To je legitimno jer je išlo prema smirivanju uzavrele situacije koja je mogla izmaknuti kontroli, iako međunarodni akti sugeriraju da politici nije mjesto u sportu. Možemo slobodno reći - tko je kriv SDP-u što ga nema u sportu, tko im je kriv što ih to ne zanima i ne shvaćaju društveni značaj nogometa i HNS-a. Treba li Davor Šuker dati ostavku? - Neće Šuker sam dati ostavku jer je on svjestan kako je postao predsjednik. Za njega je sve ovo vrijeme to bilo kao san, bajka. Živio je na izuzetno visokoj nozi. Čuo sam da je iz računovodstva HNS-a došla informacija kako je Šuker za posljednjega boravka u Americi spiskao između 200.000 i 300.000 kuna na karticu HNS-a. To su basnoslovne cifre. S pravom se nogometna javnost može pitati što je on to radio u Americi, a nije dogovorio utakmicu s Amerikancima, što smatram skandaloznim. Naime, prvo neformalno priznanje hrvatske bilo je 1990. kada su Amerikanci došli u Zagreb i s nama odigrali prijateljsku utakmicu. S te strane bismo trebali biti vječno zahvalni Amerikancima i svake godine odigrati s njima jednu utakmicu, da to postane tradicija. I svakako uvijek iznova sjetiti se njihovih političara koji su to odobrili i zahvaliti im. Nogometaš nije za šefa. Bi li Savez bolje funkcionirao bez Šukera?

- Apsolutno. A što je on to do sada napravio osim što je trošio novac? Situacija u nogometu je sada u toj mjeri složena da bi predsjednik saveza trebao biti netko izvan kruga nogometaša. Pogreška je i zabluda da se nogometaši postavljaju na tako važna istaknuta mjesta. Oni nisu tome dorasli, nisu dovoljno obrazovani za to, osim u rijetkim izuzecima. Uostalom, i Platini je samo figura u rukama 'mačora' koji upravljaju Uefom. Kako gledate na istup predsjednika Josipovića prema HNS-u? Je li to dio predizborne kampanje? - Sada u vrijeme predizborne kampanje i svaku rečenicu koju kandidati izgovore u njezinoj su službi. Sve što je predsjednik Josipović rekao o nogometnom savezu je na mjestu. On ima pravo na to, i žao mi je što nije već prije tako javno izreagirao. Nitko ne može zamjeriti predsjedniku države da se javno osvrne na tako važne društvene događaje kao što je Milano, gdje je osramoćena cijela Hrvatska i na ovo u Maksimiru gdje nije došlo do sukoba na relaciji sjever - jug, nego do kopernikanskog obrata. U pravilu su incidente izazvali sukobi dviju navijačkih skupina, a sada su se one udružile u borbi protiv režima, politike HNS-a otuđenog od svoje baze, s predsjednikom kojega nigdje nema, figurom koja ni o čemu ne odlučuje, a sve konce vuku drugi ljudi.

Jeste li povjerovali da bi se Mamić zaista povukao sa scene? - Gospodin Mamić osebujna je figura u nogometu i društvenom životu. On je više puta u trenucima posebnog raspoloženja najavljivao odlazak pa do toga nije došlo. Ono što mu sada moram priznati je da je zabranom Šukeru da dođe na sjednicu IO-a odigrao - perfektno. Možete li sadašnji Savez usporediti s onim iz Markovčeva vremena, kada ste bili dopredsjednik? - Imali smo i mi svojih pogrešaka, slabosti, ja sam ih često puta vidio i ukazivao na njih. Na žalost, te okoštale strukture unutar saveza teško je bilo razbiti. No, mi smo bili kamilica u odnosu na ovu močvaru. Ona je danas gora nego kada ju je prvi put bivši ministar Jovanović spomenuo. HNS čeka HDZ-ovu pobjedu. Možda ste samo ogorčeni zato što vaša struja nije prošla na izborima za šefa HNS-a 2010., kad ste podržali Štimca? - Bio sam razočaran ishodom Skupštine 2020. godine, jer smo tada pokradeni. To je poslije potvrdio i sud u pravomoćnoj presudi. Slijedom toga, izvodi se nedvojben zaključak da je ovaj HNS nastao na otimačini, prevari, laži i krađi i zato ne može imati Božji blagoslov. Jednostavno, ne može biti dobar.

Je li vas i Štimac razočarao? - Apsolutno. Kad sam dobio sudski poziv na raspravu na kojoj bi sud proglasio Štimca predsjednikom HNS-a, on je prišao dogovorima sa Savezom i postao izbornik. Posebno mi je zasmetalo njegovo pokajničko pismo u kojemu moli da mu se sve oprosti jer je, kao, jadan pogriješio. Suprotno tome, i danas sam uvjeren da onda nismo pogriješili i da smo se borili za pravu i poštenu stvar. Kakav rasplet krize u nogometu predviđate? - Hrvatski nogometni savez nastavit će s pomirljivom politikom prema Hajduku, kupovati vrijeme i čekati sljedeće parlamentarne izbore na kojima će pobijediti HDZ, stranka iz koje dolazi većina članova Skupštine i IO-a. To bi trebalo biti jamstvo da ista garnitura ostane na vlasti u savezu još najmanje četiri godine. Dakle, bude li se išta mijenjalo u Savezu, upravo je sazrio pravi trenutak za to. Sad ili nikad."

7. Podnositelj je negirao počinjenje navedenog kaznenog djela te je tijekom postupka dostavio u spis više medijskih objava koje sadrže napise o privatnom tužitelju i HNS-u, iz vremena bliskom vremenu objave članka koji sadrži tvrdnje za koje je optužen. Tako je u članku pod naslovom "Bio je zlatna kopačka, nogometni idol, a danas je moralna nakaza, gnjusni kamatar, bestidni kradljivac zlatnina...", objavljenom 21. ožujka 2014. na internetskom portalu dnevno.hr navedeno: "Navijači su bijesni jer nedostaje njihovih 1800 ulaznica za otvaranje Svjetskog prvenstva za utakmicu Brazil - Hrvatska. Dio ulaznica za utakmice Hrvatske na SP-u namijenjen navijačima Davor Šuker preusmjerio je jednoj agenciji svog prijatelja Srbina u Njemačkoj!? U posljednje vrijeme Šuker troši između 200 i 300 tisuća kuna mjesečno na karticu HNS-a."

Nadalje, u članku pod naslovom "Vrijeme je za ostavku! Lako je Šukeru s HNS-ovom karticom uživati u Las Vegasu, Bangkoku", koji je 26. studenoga 2011. objavljen na internetskom portalu jutarnji.hr, navedeno je, između ostaloga, da privatni tužitelj dužnost predsjednika HNS-a obavlja nesavjesno, da je skandalozno što izvršni odbor HNS-a nije pokrenuo postupak njegova razrješenja, da ima samo predsjedničku titulu, a ne i stvarnu moć u HNS-u, te da je "s karticom HNS-a ugodno putovati svijetom". Članak pod naslovom "Hrvatski nogomet pred raspadom, a Šuker u Londonu trguje reprezentacijom" koji je objavljen 25. studenoga 2014. na internetskom portalu index.hr, članak naslova "Šlamperaj nema kraja: Davor Šuker i HNS mjesecima funkcioniraju kao dva strana tijela", koji je objavljen u tjedniku "Sportske novosti" 27. studenoga 2014., te članak naslova "Koliko je bog Guzi dao u nogama u instinktu - uzeo mu je u glavi i karakteru!" koji je objavljen 28. studenoga 2014. na internetskom portalu dnevno.hr također sadrže negativno konotirane napise o privatnom podnositelju kao predsjedniku HNS-a.

8. Prvostupanjskom presudom podnositelj je proglašen krivim za počinjenje klevete opisane u točki 5. obrazloženja ove odluke (činjenični i zakonski opis te naziv kaznenog djela). U obrazloženju prvostupanjske presude, u odnosu na tvrdnju podnositelja da je "čuo kako je iz računovodstva HNS-a došla informacija kako je Šuker za posljednjeg boravka u Americi spiskao između 200.000 i 300.000 kuna na karticu HNS-a', navedeno je: "Iz izložene obrane okrivljenika proizlazi da je on za tiskani medij - sportsku reviju 'Max' dao novinaru intervju koji nije autorizirao, ali je novinar uglavnom korektno prenio sadržaj izgovorenog, pa on nije ni tražio demanti, a taj intervju je objavio Večernji list. U spisu prileži ispis intervjua autora Tomislava Dasovića koji je objavljen na internetskom portalu www.vecernji.hr (a prileži na listovima 6-11 spisa) u kojem se navodi objava od dana 30.11.2014.g. u 20.00 sati, pod naslovom 'Čuo sam da je Šuker u Americi potrošio 300 tisuća kuna na račun HNS-a', te se na ovom ispisu navodi broj pregleda odnosno 21.437 osoba.

Iz ispisa članka je vidljivo da autor Tomislav Dasović navodi pojedinačna pitanja koja postavlja bivšem dopredsjedniku HNS-a, uglednom zagrebačkom odvjetniku Ivanu Brlekoviću, koji u intervjuu za 'Max' analizira stanje u hrvatskom nogometu, poteze Hajduka i čelnih ljude Kuće nogometa, te navodi pojedinačne odgovore na svoja pitanja. I iz navedenog slijedi da je okrivljenik Ivan Brleković dao intervju novinaru Tomislavu Dasoviću za tiskani medij 'Max' a koji je intervju potom objavljen na internetskoj stranici tj. portalu Večernjeg lista. Kada okrivljenik ističe da je on dao intervju za tiskovinu 'Max' i ističe da taj tiskani medij nema veliku tiražu odnosno tiska se u svega par tisuća primjeraka, tada se o ovim navodima odmah može reći da je sasvim očito da su tiskani mediji namijenjeni svojim čitateljima odnosno većem broju osoba, i sasvim je jasno da je smisao davanja i objave intervjua upravo u tome da ga čitatelji i pročitaju, a kada je isti intervju objavljen i na internetskom portalu Večernjeg lista (a iz ispisa sa internetskog portala Večernjeg lista je vidljivo i koliko je osoba do trenutka ovog ispisa pregledalo taj tekst odnosno već ranije spomenute 21.437 osobe, a vidljivo je i koliko je osoba taj tekst dalje podijelilo), tada je nedvojbeno sporni tekst objavljen putem računalne mreže postao pristupačan većem broju osoba.

Iz objavljenog sadržaja intervjua proizlazi da je na pitanje novinara 'Treba li Davor Šuker dati ostavku?' okrivljenik odgovorio tako da između ostalog navodi 'Čuo sam da je iz računovodstva HNS-a došla informacija kako je Šuker za posljednjeg boravka u Americi spiskao između 200 tisuća i 300 tisuća kuna na karticu HNS-a' - odnosno proizlazi da bi rekao upravo one riječi koje mu se u ovom postupku i inkriminiraju. Također iz objavljenog sadržaja intervjua proizlazi da je okrivljenik na iduće pitanje koje mu novinar postavlja (ispod podnaslova - Nogometaš nije za šefa -), i to na pitanje 'bi li Savez bolje funkcionirao bez Šukera' odgovorio potvrdno te između ostalog naveo, 'a što je on to do sada napravio osim što je trošio novac', a što se također inkriminira u ovom postupku. Kada se je okrivljenik u ovom postupku, uz tvrdnju da je novinar uglavnom korektno prenio sadržaj izgovorenog, također i decidirano izjasnio o tome što nije korektno preneseno, tada je posve jasno da okrivljenik ne osporava da je za privatnog tužitelja rekao 'Čuo sam da je iz računovodstva HNS-a došla informacija kako je Šuker za posljednjeg boravka u Americi spiskao između 200.000 i 300.000 kuna na karticu HNS-a'.

Dakle, kada je okrivljenik izjavio da je privatni tužitelj spiskao novac u određenom putovanju, u određenom iznosu tj. između 200 tisuća i 300 tisuća kuna, te putem određenog sredstva tj. na karticu HNS-a, tada je očito riječ o činjenicama koje iznosi za drugoga odnosno o činjeničnoj tvrdnji koju iznosi za drugoga čija se istinitost ili neistinitost može utvrđivati na uglavnom suglasan način za sve ljude tj. riječ je o činjeničnoj tvrdnji čija je istinitost ili neistinitost provjerljiva. Stoga ovdje, kada se radi o utuženom kaznenom djelu klevete, valja dati odgovore na pitanja da li je činjenična tvrdnja koju okrivljenik iznosi za privatnog tužitelja neistinita i da li on zna da iznosi neistinu, no prije svega treba dati odgovor na pitanje da li je ta činjenična tvrdnja difamantna tj. da li je takva da može škoditi časti i ugledu druge osobe, pri čemu se čast shvaća kao pravo svakog pojedinca na ljudsko dostojanstvo, a ugled kao njegovo pravo da mu to ljudsko dostojanstvo bude priznato i poštovano i od drugih ljudi u društvenoj zajednici. Pri tome, valja istaknuti da sposobnost odnosno podobnost neke tvrdnje da škodi časti i ugledu osobe na koju se odnosi sud procjenjuje prema objektivnom kriteriju imajući u vidu značaj koji neka izjava ima u konkretnoj društvenoj zajednici tj. u sredini u kojoj se iznosi.

Razmatrajući dakle najprije da li je u ovom hrvatskom društvu difamantna tvrdnja da osoba spiska između 200 tisuća i 300 tisuća kuna, odmah je tj. već na prvi pogled uočljivo da se radi o takvom iznosu novca koji je,' za tzv. 'obične' ljude odnosno većinu građana ove zemlje koji u inkriminirano vrijeme po prosječnoj plaći ne dostižu ni 6 tisuća kuna, to doista vrlo veliki iznos novca kakav ti obični ljudi ne mogu zaraditi niti za više godina, a najčešće toliko ne mogu uštedjeti niti za cijeli život, pa s obzirom na takve okolnosti u hrvatskom društvu upravo obični ljudi u tom društvu očito ne mogu blagonaklono gledati na osobu koja tako veliki iznos novca koji se spominje u intervjuu, spiska, a kada se još navodi da je novac spiskan na karticu neprofitne organizacije kojoj pripada pri čemu je riječ o nogometnoj organizaciji odnosno HNS-u tj. Kući nogometa, kako ju opisuje novinar u uvodnom dijelu članka, tada u tom istom hrvatskom društvu nije zanemariva činjenica da je nogomet u Hrvatskoj toliko popularan da se često naziva 'najvažnijom sporednom stvari na svijetu', a kakav je odnos građana prema nogometašima i koliko je taj sport i njegovi igrači popularan govore i situacije u kojima građani nakon postignutih sportskih uspjeha dočekuju nogometaše i s njima slave na ulicama i trgovima i to još uživo prenosi i televizija, tada upravo u tom i takvom društvu reći da je netko spiskao tako velike novce na trošak nogometne organizacije odnosno Nogometnog Saveza, sigurno može škoditi časti i ugledu osobe za koju se izjavljuje da tako postupa, jer takvo postupanje društvena zajednica osuđuje i prema takvom postupanju zasigurno izražava negodovanje pa čak i prijezir.

Upravo ovakvom konstatacijom ovog suda dolazi se i do razmatranja značenja riječi spiskati budući da je o značenju ove riječi okrivljenik vrlo detaljno iznosio i obrazlagao u svojoj obrani, pa je tako istaknuo da tu riječ ne treba prevoditi kao lopovluk već ju treba shvatiti kao malo rastrošnije i neracionalnije trošenje i bonvivansko ponašanje kojem je dobar sinonim riječ 'prorajtati', a što smatra da odgovara i zakonskim pojmovima, a i detaljno opisuje uporabu ove riječi u domaćoj i svjetskoj književnosti. I prema stajalištu ovog suda je točno da upotrijebljenu riječ 'spiskati' ne treba prevoditi kao lopovluk, štoviše, uopće ju ne treba prevoditi jer se radi o riječi hrvatskog jezika na kojem se ovaj postupak i vodi, već je u slučaju potrebe utvrđivanja značenja riječi dovoljno tu riječ opisati pomoću većeg broja drugih riječi iz hrvatskog jezika. Naime, ovaj sud smatra da je općepoznato odnosno poznato vrlo velikom broju ljudi koji govore hrvatskim jezikom, a što se navodi i u svakom rječniku hrvatskog jezika, da riječ odnosno pojam 'spiskati' u sebi uvijek sadrži temeljno značenje trošiti, trošenje, a to se trošenje uglavnom opisuje glagolima kao što su: prorajtati, proćerdati, profućkati, protratiti, straćiti, potrti, a osim ovim 'rastrošnim' glagolima ovaj se pojam opisuje i izrazima kao što su: rasipno trošiti novac, besmisleno ili uludo trošiti, pa je sasvim logično zaključiti da spiskati u hrvatskoj sredini i u hrvatskom jeziku znači neko olako ili neodgovorno, nepotrebno, rastrošno ili nepromišljeno trošenje.

Što se pak tiče uporabe ove riječi 'spiskati' u književnosti, a na što posebno ukazuje okrivljenik, poznato je barem i površnim poznavateljima književnosti, da su u raznim književnim djelima brojni razmetni sinovi bacali u očaj tolike očeve od antike do naših dana pa su se tako našli i u djelima renesansnog čovjeka Marina Držića, ali prema stajalištu ovoga suda svako detaljnije razmatranje književnih djela je sasvim suvišno u okvirima ovog kaznenog postupka. Slijedom prethodno izloženog ovaj sud je zaključio da je tvrdnja okrivljenika 'Čuo sam da je iz računovodstva HNS-a došla informacija kako je Šuker za posljednjeg boravka u Americi spiskao između 200.000 i 300.000 kuna na karticu HNS-a', difamantna za privatnog tužitelja tj. može škoditi njegovoj časti i ugledu, a o čemu je svjedočio i privatni tužitelj kada opisuje da se nakon ovakve objave osjećao poniženo jer on kao čelnik HNS-a ima pravo na putovanja ali 'nema šanse' da potroši tolike novce jer da je tome tako sam bi dao otkaz. Naime, privatni tužitelj Davor Šuker saslušan u svojstvu svjedoka iskazuje da je on kao prvi čovjek HNS-a svjestan da mediji imaju važnu ulogu u promicanju nogometa, a osobno je igrao nogomet u raznim zemljama kao primjerice u Španjolskoj, Engleskoj i drugdje, pa je ovakvim člankom, koji ga je zabolio, naštećeno njegovom ugledu. Navodi kako je sigurno da on kao prvi čovjek HNS-a, ali i drugi djelatnici, imaju pravo na putovanja i putne troškove i hranu na tim putovanjima, ali nema šanse da se tako potroši 300 tisuća kuna.

Odgovarajući na posebna pitanja svjedok ističe kako je navode iz objavljenog predmetnog članka morao objašnjavati čak i u međunarodnim asocijacijama,dakle i u UEFI i u FIFI, jer je izjava iz 'Večernjeg lista' obišla svijet i naškodila mu je privatno i poslovno, a naškodila je i HNS-u. Odgovara da je 2014.g. išao u SAD na poziv američkog nogometnog saveza radi razgovora o mogućoj utakmici između Amerike i Hrvatske na teritoriju SAD-a, pa je išao u prvom dijelu 2014.g. a moguće je išao i u jesen, ali ne radi dogovora o utakmici u 11. mjesecu. Dodaje da često putuje pa je moguće da je kritične godine bio u Americi u 7. ili 8. mjesecu, a moguće je da je bio u 10. ili 11. mjesecu, dok najčešće ide u 01. mjesecu. Posebno upitan ističe da je moguće putovao u Ameriku u 10. mjesecu 2014.g., a u Americi je boravio oko jedan tjedan koje vrijeme je proveo u raznim gradovima i to San Diegu, L.A., San Franciscu i Las Vegasu gdje je smještaj imao po hotelima, a sjeća se hotela West In, Hilton i Aria, dok se ne sjeća imena malog hotela u San Franciscu, no istaknuo je da se cijene tog smještaja u SAD kreću po noćenju od 100 do 500 američkih dolara. Ističe da je u Americi razgovarao sa predstavnicima desetak zemalja pa tako i o utakmici između Hrvatske i Argentine, ali ta utakmica nije dogovorena. Što se tiče troškova ističe da prilikom razgovora uvijek jedna strana plati ručak, pa on tako ima dva računa i to jedan od 300 dolara a drugi je od 890 dolara. Posebno upitan istaknuo je da je u to vrijeme imao samo jednu karticu i to MasterCard koja je od HNS-a na njegovo ime. Ističe da on sam kao i drugi djelatnici novce troši vrlo racionalno, a zna da je bilo i ranije niz članaka koji problematiziraju trošenje novca od HNS, pa mu je žao da nije i ranije reagirao, ali je kritični članak njemu bio 'kap koja je prelila čašu'.

Naveo je da nema saznanja tko bi od ovlaštenih osoba mogao dati podatke o njegovoj potrošnji, a da je to istina i da je doista potrošio 200 do 300 tisuća kuna na jedno putovanje, onda bi sam dao ostavku. Upitan kako se osjećao vezano uz inkriminirane navode svjedok je odgovorio da se osjećao neugodno i morao se crvenjeti i objašnjavati da je nogomet više od novaca, a predmetne izjave idu prema prljavštini i korupciji. Što se tiče navoda da do sada nije ništa napravio osim trošio novce svjedok navodi da je ponosan što je na čelu HNS i ponosi se rezultatima rada, a to je da Hrvatska ulazi 'u top 10 ili top 20', što u Europi, a što u svijetu, a to sigurno znači neki ugled, tako da se osobno zbog objavljenog osjećao poniženo i uvrijeđeno." 8.1. U odnosu na istinitost tvrdnje da je "čuo kako je iz računovodstva HNS-a došla informacija kako je Šuker za posljednjeg boravka u Americi spiskao između 200.000 i 300.000 kuna na karticu HNS-a", koju je podnositelj iznio o privatnom tužitelju, u obrazloženju prvostupanjske presude analizirani su troškovi koje je privatni tužitelj, u službenom svojstvu kao predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza (u daljnjem tekstu: HNS), učinio koristeći bankovne kartice HNS-a tijekom više svojih boravaka u Sjedinjenim Američkim državama (u daljnjem tekstu: SAD) tijekom 2014. godine.

Bitan dio tog dijela obrazloženja glasi: "Iz iskaza svjedoka Davora Šukera proizlazi da on često putuje kao čelnik HNSa pa je moguće putovao u Ameriku upravo u 10. mjesecu 2014.g., ali 'nema šanse' da tako potroši iznos novca o kojem govori okrivljenik, već raspolaže sa dva neusporedivo manja računa. Kada se je privatni tužitelj, između ostalog, očitovao o spornom trošenju, tada je sud izvršio uvid i u pribavljenu dokumentaciju o učinjenim troškovima. U očitovanju Hrvatskog nogometnog saveza u predmetu dostave podataka iz računovodstva, koji je potpisan po izvršnom direktoru HNS-a Damiru Vrbanoviću od 18.05.2016., navode se podaci o troškovima na putovanjima Davora Šukera za razdoblje 2014.g. na području Amerike, pa iz tog očitovanja proizlazi da je Davor Šuker u 2014.g. koristio MasterCard i Visa kreditnu karticu, a kojih je vlasnik HNS, te su to jedine kartice kojima se je Šuker koristio na teret HNS-a u 2014.g. Dalje proizlazi da su u 2014.g. učinjeni troškovi na MasterCard kartici korisnika Davora Šukera u ukupnom iznosu od 2.984.92 USD, te da su na području Amerike u 2014.g. učinjeni troškovi na Visa kartici koje je korisnik Davor Šuker u iznosu od 33,32 USD, a na kraju je istaknuto da je ukupan iznos 3.018,24 USD. Kada se ima u vidu da su tečajne liste u bankama u Hrvatskoj javno objavljene a nalaze se i na Internetu i dostupne su svima, i kada u tako javno objavljenim podacima je vidljivo da je EUR u 2014.g. koštao 7,62 kune, a američki dolar 5,57 kuna, tada je i očito da se prema ovom izvješću radi o potrošenim iznosima sa strane Davora Šukera koji su zapravo i manji od po privatnom tužitelju spomenutih 3 tisuće eura.

Potom je HNS svojim dopisom od 27. lipnja 2016., koji je potpisan , dostavio i specifikaciju učinjenih troškova (i druge zatražene podatke), pa tako spisu prileži 'Obavijest o učinjenim troškovima' od Zagrebačke banke d.d. za Business MasterCard karticu gdje su specificirani troškovi pet hotela u ukupnom iznosu od 2.984,92 američka dolara, a uz svaki od pojedinačnih iznosa navodi se i pojedinačni iznos u eurima, te isti ukupno daju zbroj 2.200,91 eura. Kod navođenja ovih troškova u obavijesti Zagrebačke banke navodi se i broj kartice za korisnika Davora Šukera, a na istoj obavijesti navode se i brojevi kartica i imena ostalih korisnika za koje se ispostavlja obavijest, a bitno je da je specifikacija učinjena po svakom korisniku sa njegovom karticom preciziranom po broju. Iz podataka Privredne banke Zagreb d.d. proizlazi da je u Las Vegasu u svibnju 2014.g. na Visa electron debitnoj kartici učinjen trošak od 186,18 HRK, a što je s obzirom na prethodno spomenuti tečaj, iznos od oko 33 američka dolara. Međutim, sud je zatražio od PBZ d.d. i podatke o onoj specijalnoj kartici MasterCard Affinity Card koju u svojoj obrani opisuje okrivljenik, i to nakon što je HNS (l. 179 spisa) odgovorio sudu da HNS ne posjeduje MasterCard Affinity PBZ-a, a niti je takvu karticu posjedovao u 2014.g. niti je po takvoj kartici bilo kakvih troškova, a niti HNS snosi trošak po takvoj kartici ako ju netko privatno posjeduje.

PBZ d.d. je dostavila svoj odgovor koji prileži na listu 236 spisa u kojem se navodi da je MasterCard Afinity kartica zajednički brendirana kartica PBZ i HNS-a koju može ugovoriti isključivo fizička osoba i tereti tekući račun ugovaratelja, te se decidirano navodi da MasterCard Afinity kartica nije izdana HNS-u. Svjedokinja Ružica Bajrić u svojem iskazu navodi da radi u računovodstvu HNSa gdje je voditelj odjela za računovodstveno-financijske poslove. Navodi da je u sporno vrijeme predsjednik bio na putu u Ameriku, te su učinjeni troškovi oko tri tisuće eura. Dalje navodi da računovodstvo dobije zaduženje od banaka po karticama koje posjeduje HNS, a te troškove oni pravdaju računima za pojedinačne troškove učinjene u službenim putovanjima. Upitana da li joj je što poznato da bi u Americi u kritično vrijeme bili učinjeni troškovi između 200 tisuća kuna i 300 tisuća kuna po kartici HNS-a, ističe da joj o tome nije ništa poznato, a niti je kome davala takve informacije, niti ima saznanja da bi netko od preostalih djelatnika računovodstva davao takve informacije. Pojašnjava da su svi troškovi vidljivi svim djelatnicima u računovodstvu. Posebno upitana svjedokinja je odgovorila da HNS ima slijedeće kartice: MasterCard Zagrebačke banke, Visa karticu od PBZ te Amex i Diners, a na svakoj kartici naznačena su imena tko ju može koristiti, pa tako predsjednik HNS koristi Amex i Visu, Diners koristi g. Srebrić, a Master karticu može koristiti više djelatnika: Predsjednik, Damir Vrbanović, Ivančica Sudac, Vladimir Iveta, te ona sama, a ne zna da li ima još netko.

Također ističe da je na računu razvrstano po imenima tko je trošak učinio, te pojašnjava da je na kartici uvijek ime, a korištenje kartica omogućeno je osobama koje često putuju. Upitana kako bi se gledalo na situaciju da netko potroši 200 ili 300 tisuća kuna i da lije to u skladu sa pravilima svjedokinja odgovara da je to u skladu sa pravilima, ali se takvo što nikad nije dogodilo, već se eventualno zna dogoditi, ako je riječ o svjetskom ili europskom prvenstvu, da se potroši nešto veći iznos, pa na traženje suca da pojasni što znači nešto veći iznos svjedokinja navodi da je veći od recimo 5000 eura. Na posebna pitanja obrane svjedokinja odgovara da joj je poznata vrsta kartice Master Card Afinity, no HNS ne posjeduje takvu karticu, te odgovara da radi u HNS od 11.03.1993.g., a kao voditelj u računovodstvu od 1996.g. Nadalje upitana da li je moguće da ona nema saznanja da postoji takva kartica koju bi PBZ izdao HNS-u svjedokinja odgovara da kada se napravi trošak po kartici, uz pretpostavku da kartica postoji, tada bi banka poslala obavijest pa bi ona tako saznala za postojanje takve kartice. Pojašnjava da HNS ne može snositi troškove ako ih banka ne tereti, a banka ih nikada nije teretila po takvoj kartici.

Upitana o putnom nalogu za putovanje iz 2014.g., svjedokinja odgovara da ona doista ne zna da li postoji putni nalog. Upitana da li se sjeća putovanja okrivljenika istaknula je da se ne može sjetiti putovanja iz svih ranijih godina jer joj dnevno kroz ruke prođe puno dokumenata. Osim što je iskaz svjedokinje Ružica Bajrić u suglasju sa podacima koje dostavlja Privredna banka Zagreb, taj iskaz sud ocjenjuje i jasnim i logičnim u čitavom nizu detalja kao primjerice kada ova svjedokinja obrazlaže da u slučaju postojanja neke određene kartice banka dostavlja učinjene troškove pa bi ona za postojanje kartice tako saznala, a uvjerljiv je taj iskaz sudu i kada ova svjedokinja objašnjava zašto se ne može sjetiti svih putovanja iz ranijih godina, jer ona tu tvrdnju logično i obrazlaže kada navodi da joj dnevno kroz ruke prođe puno dokumenata. Stoga je ovaj sud prihvatio istinitim i vjerodostojnim iskaz svjedokinje Ružice Bajrić, a također prihvaća i iskaz svjedoka Davora Šukera koji je u pogledu spornih okolnosti kao što je visina učinjenih troškova u suglasju i sa dokumentacijom tj. računima - obavijestima i izlistima troškova pojedinih banaka, kao i sa očitovanjem HNS-a, a u pogledu okolnosti kako se je on osjećao po objavljivanju spornog teksta, sud ga nalazi i logičnim i uvjerljivim.

Također valja reći da kada je ovaj sud našao da je dostavljena dokumentacija HNS-a u suglasju s jedne strane sa izlistanim troškovima po bankama, a s druge strane u suglasju sa dokumentacijom PBZ d.d. u pogledu nepostojanja kartice za koju okrivljenik tvrdi da postoji - da je to specijalna kartica, te je dokumentacija PBZ d.d. u suglasju i sa iskazima saslušanih svjedoka, tada ovaj sud nema nikakvog razumnog ili opravdanog razloga da tu dokumentaciju ne prihvati vjerodostojnom. Kada se tako prihvaćeni iskazi svjedoka Ružice Bajrić i Davora Šukera dovedu u vezu sa dokumentacijom u spisu koju sud nalazi vjerodostojnim, tada je sa sigurnošću ovaj sud utvrdio ne samo da ne postoji ona specijalna kartica MasterCard AfinityCard HNS-a kojom bi okrivljenik trošio novce, a kako to u svojoj obrani ustrajno tvrdi okrivljenik, nego je također utvrđeno da je privatni tužitelj kao korisnik kartica HNS-a kojima raspolaže i u kojima je naznačen kao korisnik u tijeku 2014.g. potrošio iznos od 3.018,24 USD. Dakle, ovaj sud je sa sigurnošću, slijedom izloženih dokaza, našao da je tvrdnja okrivljenika kako je privatni tužitelj potrošio tj. spiskao između 200 tisuća i 300 tisuća kuna na karticu HNS-a na putu u Ameriku 2014.g., neistinita. Kako je već prethodno obrazloženo i iz prihvaćenog iskaza privatnog tužitelja je proizašlo da se on zbog ovako iznesenih tvrdnji o njemu osjećao poniženo, pa prema tome iznesene neistinite činjenične tvrdnje nedvojbeno štete časti i ugledu privatnog tužitelja jer ga izlažu preziru i negodovanju okoline i javnosti uopće."

8.2. U odnosu na pitanje je li podnositelj znao da je iznesena tvrdnja neistinita u obrazloženju prvostupanjske presude navedeno je: "Stoga, u odnosu na ovu neistinitu činjeničnu tvrdnju okrivljenika koju izgovara za privatnog tužitelja, još preostaje za razmotriti da li okrivljenik, kada ovu tvrdnju iznosi novinaru, zna da je ona neistinita. Naime, okrivljenik se u ovom postupku brani da je on čuo od jedne osobe iz računovodstva HNS-a čije ime ne želi reći, da je privatni tužitelj na zadnjem putovanju u Ameriku, a to je bilo u listopadu 2014., 'ispeglao' na kartice oko 200 tisuća kuna, te je smatrao da je to istina. Ove navode za koje okrivljenik sudu tvrdi da ih je čuo iz računovodstva HNS-a od neimenovane osobe, sud je usporedio sa sadržajem izjave koju okrivljenik daje novinaru a za koju ne spori da je korektno prenesena 'Čuo sam da je iz računovodstva HNS-a došla informacija kako je Šuker za posljednjeg boravka u Americi spiskao između 200.000 i 300.000 kuna na karticu HNS-a', i takvom usporedbom je vidljivo da ono što okrivljenik tvrdi da je čuo uopće ne sadrži podatak da bi privatni tužitelj 'peglao' kartice HNS-a, a također je vidljivo da okrivljeni tvrdi da je čuo da je 'ispeglan' iznos od oko 200.000 kuna, dok novinaru izjavljuje da je riječ o iznosu između 200 i 300 tisuća kuna i to baš na kartice HNS-a, a sudu precizira da je to jedna specijalna kartica i to upravo ona za koju je utvrđeno da ju PBZ d.d. nije izdala HNS-u, nego se može izdati fizičkoj osobi koja onda snosi i troškove po takvoj kartici.

Nadalje je usporedbom izjave koju okrivljenik daje novinaru i njegovih navoda pred sudom vidljivo da se ti navodi donekle razlikuju i to ne samo u prethodno spomenutim okolnostima nego i u suštinskom kontekstu odnosno dojmu koji se na temelju tih riječi stječe jer kada se kaže da je - iz računovodstva došla informacija - tada se stvara dojam da je računovodstvo kao Služba određene organizacije, ovdje HNS-a, koja raspolaže službenim podacima, izdalo neke informacije koje bi onda okrivljenik čuo pa se time prezentira da podaci potječu od nadležne službe odnosno da se radi o objavi informacije iz službenog izvora, dok je kontekst i dojam okrivljenikovih navoda pred sudom kako je odnosno što je on čuo od neimenovane osobe iz računovodstva posve drugačiji jer se uopće ne zna koja bi to osoba bila i da li ona uopće i postoji s obzirom na svjedočki iskaz Ružice Bajrić koja posve jasno i decidirano opisuje da su svi podaci u računovodstvu koje banka dostavlja radi naplate učinjenih troškova dostupni svim djelatnicima iz računovodstva, a sve te podatke od banaka sud je već analizirao i ovakvih podataka za koje okrivljeni tvrdi da bi ih čuo od neimenovane osobe iz računovodstva jednostavno nema, pa ovaj sud zaključuje da se očito radi o izjavi samog okrivljenika koja nije potkrijepljena nikakvim stvarnim podacima niti službenim izvorima niti o 200 tisuća, a niti o iznosu između 200 i 300 tisuća kuna na trošak HNS-a. Stoga ovaj sud smatra da okrivljenik očito sam koncipira tvrdnju koju iznosi novinaru i tada on sasvim sigurno i znade da je ista neistinita."

8.3. U odnosu na subjektivna obilježja kaznenog djela klevete, koja je podnositelj ostvario pri iznošenju tvrdnje da je "čuo kako je iz računovodstva HNS-a došla informacija kako je Šuker za posljednjeg boravka u Americi spiskao između 200.000 i 300.000 kuna na karticu HNS-a", u obrazloženju prvostupanjske presude navedeno je: "Što se pak tiče motiva okrivljenika zbog kojih on iznosi ovakve neistinite tvrdnje za privatnog tužitelja znajući da su neistinite, isti doista mogu ležati i u razlozima koje okrivljenik ističe u svojoj obrani kada navodi da je bilo i više drugih sličnih naslova u medijima, ali njih privatni tužitelj nije tužio (pa tako okrivljeni u spis predaje i objavljene članke od 25.03., 25.11. i 28.11.2014. za koje u završnom govoru navodi da su još nepovoljniji za privatnog tužitelja), pa bi se tako okrivljenik iznoseći i svoje vlastite neistinite činjenične tvrdnje i sam priključio tim drugim sličnim napisima za privatnog tužitelja, te još i proširivao prema još većem broju osoba i te teze o rastrošnosti privatnog tužitelja. Slijedom svega do sada izloženog tj. utvrdivši da je analizirana činjenična tvrdnja koju okrivljeni izjavljuje za privatnog tužitelja difamantna, da je neistinita, te da je svjestan njezine neistinitosti, tada okrivljenik i postupa sa oblikom krivnje koji se naziva izravna namjera jer je očito svjestan neistinitosti tvrdnje, a iznosi ju novinaru i time iskazuje svoju volju tj. hoće da za drugog iznese nešto što može škoditi njegovoj časti i ugledu, i tada je okrivljenik ostvario pored objektivnih i subjektivna obilježja kaznenog djela klevete."

8.4. U odnosu na tvrdnju "A što je on to do sada napravio osim što je trošio novac?", koju je podnositelje iznio za privatnog tužitelja, a koja mu je privatnom tužbom također stavljena na teret, u obrazloženju prvostupanjske presude navedeno je: "Međutim, predmetnom privatnom tužbom okrivljeniku se stavlja na teret još jedna izjava iz predmetnog intervjua i to: 'A što je on to do sada napravio osim što je trošio novac?'. U odnosu na tu izjavu koja mu se stavlja na teret okrivljenik tvrdi da upravo u tome novinar nije korektno prenio njegov izgovoren sadržaj jer je on zapravo rekao: 'A što on drugo radi osim što putuje po svijetu i provodi se'. Takva se tvrdnja međutim ovome sudu ne ukazuje uvjerljivom, ne samo iz razloga što je neuvjerljivo da novinar koji korektno prenosi odgovore okrivljenika na jedanaest pitanja, u jednom odsječku jednog odgovora učini takvu besmislenu izmjenu da umjesto upitnog teksta 'a što je on to do sada napravio' pretvori u upitni tekst ,'a što on drugo radi' ili da umjesto o provođenju privatnog tužitelja piše o trošenju privatnog tužitelja, već je isto neprihvatljivo prvenstveno s razloga što je sam okrivljenik prije iznošenja tvrdnje da ovo nije korektno preneseno, vrlo detaljno objasnio i obrazložio zašto navod - da privatni tužitelj nije ništa napravio - jest njegov vrijednosni sud, jer on upravo te okolnosti obrazlaže svojim vlastitim shvaćanjem o vrijednosti rada privatnog tužitelja kojeg dosta detaljno i analizira te postavlja parametre uspješnosti toga rada.

Stoga ovaj sud smatra da je okrivljenik novinaru iskazao upravo onako kako je to novinar i prenio i kako je sam okrivljenik obrazložio izrečeni vrijednosti sud. Naime, da je riječ o vrijednosnom sudu posve jasno proizlazi iz činjenice da okrivljenik doduše u upitnom obliku 'a što je on to do sada napravio' a koji je upitni i tako prikriveni oblik doista samo naličje onoga što okrivljenik obrazlaže na raspravi - da privatni tužitelj nije ništa napravio - prema svojem subjektivnom shvaćanju ocjenjuje rad privatnog tužitelja, a takva subjektivna stajališta i ocjene ne mogu biti podvrgnuti kriteriju provjere istinitosti jer svaki čovjek može imati svoju ocjenu o uspješnosti i radu druge osobe, pa je takva izjava okrivljenika iskazivanje njegovog subjektivnog mišljenja i predstavlja subjektivni sud o vrijednosti privatnog tužitelja i njegovu radu. Ovakav subjektivni sud o vrijednosti privatnog tužitelja odnosno o njegovom dosadašnjem radu, a što ga iznosi okrivljenik i izražava negativno stajalište, jer iz ove upitne rečenice na jedan prikriveni način proizlazi stajalište da privatni tužitelj ništa vrijedno nije napravio, tada takvo subjektivno stajalište ima uvredljivo značenje već prema samom objektivnom kriteriju, a ne prema subjektivnom stajalištu onoga koji se smatra uvrijeđenim.

Doduše i privatni tužitelj u svojem iskazu navodi da se zbog istoga on osjećao uvrijeđeno te da je on u svojem radu kao čelnik HNS-a ponosan na uspjehe koje Hrvatska ostvaruje i nalazi se u 'top deset' ili 'top dvadeset' u Europi i u svijetu. I kada se razmotri takvo stajalište privatnog tužitelja, koji je bez pretjerivanja sportaš poznat daleko izvan granica svoje zemlje, pri čemu se takvi sportski uspjesi izvan vlastite države i svojih malih lokalnih sredina sigurno ne mogu postići bez puno rada i talenta, te činjenica da je isti na čelu HNS-a i činjenica da Hrvatska kao relativno mala zemlja s brojem stanovnika manjim od nekog značajnijeg suvremenog svjetskog grada doista u nogometu kotira vrlo visoko što ovaj sud cijeni notornom činjenicom o kojoj zna veliki broj ljudi i putem medija a ne samo zaljubljenici u sport, tada stajalište okrivljenika prema kojem privatni tužitelj nije ništa napravio doista omalovažava i obezvrjeđuje rad privatnog tužitelja i to očito sa ciljem da naškodi časti i ugledu privatnog tužitelja. Stoga je ovaj sud utvrdio da se ovom izjavom ostvaruju obilježja kaznenog djela uvrede, no međutim, kada je okrivljenik za privatnog tužitelja u jednoj klevetničkoj izjavi iznio i izraze omalovažavanja koji bi sami za sebe predstavljali uvredu, zbog odnosa supsidijariteta, postoji samo jedno kazneno djelo i to kazneno djelo klevete.

Slijedom izloženih zaključaka ovoga suda jasno je da sud nije prihvatio obranu okrivljenika koja predstavlja poricanje učina djela, a isto tako ne prihvaća stajalište da se u konkretnom slučaju radi o kritici privatnog tužitelja kao javne osobe. Ovo stoga što kritika po samoj suštini i samom smislu ne može biti utemeljena na lažima odnosno neistinitim tvrdnjama da je netko potrošio nečiji novac. Kada su se u postupanju okrivljenika stekla sva zakonom propisana, kako objektivna tako i subjektivna obilježja kaznenog djela klevete, tada ga je sud za isto i oglasio krivim." 8.5. U odnosu na izrečenu sankciju u obrazloženju prvostupanjske presude navedeno je: "Odlučujući o kaznenoj sankciji koju će izreći okrivljeniku tj. pri izboru vrste i mjere kazne sud je imao u vidu sve okolnosti od kojih zavisi da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža, pa je tako olakotnim cijenio na strani optuženika njegovu raniju neosuđivanost odnosno usklađenosti njegovog ranijeg života sa zakonima imajući u vidu da je riječ o osobi zrele životne dobi, a također je olakotnim na strani okrivljenika cijenio okolnost da je prema vlastitim navodima odlikovan zbog sudjelovanja u Domovinskom ratu. Otegotnih okolnosti u konkretnom slučaju sud nije našao.

Osim izloženih olakotnih okolnosti, a u odsustvu otegotnih, sud je imao u vidu težinu počinjenog djela, stupanj krivnje s kojim je isto počinjenog i težinu povrjeđivanja zaštićenog dobra, pa je optuženika temeljem u izreci citiranih zakonskih odredbi osudio na novčanu kaznu u iznosu od 35 dnevnih iznosa, pri čemu je dnevni iznos od 110,00 kuna ovaj sud utvrdio na temelju visine prihoda okrivljenika, te troškova koji su prosječno nužni za uzdržavanje okrivljenika i njegove obitelji, a okrivljenik je oženjen i bez maloljetne djece, pri čemu je sud prosječne nužne troškove računao uzimajući u obzir minimalnu plaću u Republici Hrvatskoj koja trenutačno iznosi 3.750,00 kuna, a sve sukladno čl. 42 st. 4 KZ/11, tako da izrečena novčana kazna iznosi 3.850,00 kuna. Ovu novčanu kaznu okrivljeni je dužan platiti u roku od tri mjeseca, a ukoliko to ne učini u cijelosti ili djelomično, a ne postoje uvjeti za produljenjem roka plaćanja ili obročnom otplatom, tada se izrečena novčana kazna naplaćuje prisilno. No u slučaju da se ista ne može niti prisilno naplatiti ona se zamjenjuje uz pristanak osuđenika radom za opće dobro, tako da se jedan dnevni iznos zamjenjuje sa dva sata rada ali ne dulje od 720 sati, no u slučaju da nema pristanka za rad za opće dobro ili da se isti ne izvrši, novčana kazna zamjenjuje se kaznom zatvora tako da se jedan dnevni iznos zamjenjuje sa jednim danom zatvora ali ne dulje od dvanaest mjeseci.

Nadalje je sud odredio temeljem u izreci citirane zakonske odredbe da se ova presuda ima u cijelosti objaviti o trošku okrivljenika na internetskom portalu Večernjeg lista internetskoj stranici www.vecernji.hr, odnosno na isti način na koji je objavljen i sporni članak." 9. U žalbi podnesenoj protiv prvostupanjske presude podnositelj je u bitnom naveo: "U odnosu na prvu tvrdnju, obrana navodi kako je činjenica da se istovjetna tvrdnja pojavila u javnosti u nekoliko navrata i to objavama u medijima i na portalima i to: - 25.3.2014. na portalu Dnevno preneseno iz tjednika 7 Dnevno od 21.3.2014. pod naslovom 'Bio je zlatna kopačka, nogometni idol, a danas je moralna nakaza, gnjusni kamatar, bestidni kradljivac zlatnina', tekst je objavljen uz sliku privatnog tužitelja (priloženo u spis na str.25.), - 28.11.2014. na portalu Dnevno, preneseno iz tjednika 7 Dnevno, autora Tomislava Perglina pod naslovom 'Koliko je Bog dao Guzi u nogama i instinktu - uzeo mu je u glavi i karakteru!', tekst je objavljen uz fotografiju privatnog tužitelja (priloženo u spis na listu 26.).  Navedenu tvrdnju privatni tužitelj nikada nije demantirao putem medija, a u svom iskazu na raspravi od 20.5.2016. odgovarajući na pitanje branitelja okrivljenog naveo je da zna da je bilo takvih članaka i da mu je žao što na to nije prije reagirao, da je sada prvi put tužio, da su ti članci prije uzrokovali razna pitanja te da je razlog zašto je sada prvi put reagirao na sporni članak privatnom tužbom protiv okrivljenog jer da je to kap koja je prelila čašu.

Da bi se razumjelo zašto je ta tvrdnja iznesena u intervjuu Ivana Brlekovića 'kap koja je prelila čašu' da bi privatni tužitelj odlučio reagirati tužbom, iako se ista tvrdnja pojavljivala i prije u medijima, potrebno je znati kontekst događanja u Hrvatskom nogometnom savezu. Naime, obrana je sigurna da motiv ove tužbe nije ova rečenica, koju je okrivljeni ponovio nakon što je već mjesecima kružila medijskim prostorom, dakle u javnosti, a koju privatni tužitelj, a ni HNS nikada nisu demantirali, nego dugotrajni sukob privatnog tužitelja i okrivljenog koji datira još od izbora privatnog tužitelja za čelnika HNS-a, a okrivljeni kao tadašnji dopredsjednik HNS-a nije podržao njegov izbor i bio je u taboru njegovog protukandidata pa se suprotstavio se brojnim nepravilnostima kako na izbornoj skupštini tako i poslije u radu HNS-a, jer mu je kao dužnosniku HNS-a bila poznata organizacija i rad Saveza. No sud u opsežnom obrazloženju presude nije uzeo u obzir ovu okolnost kao niti činjenicu da je okrivljeni samo ponovio nešto što je mogao povjerovati, jer je već ranije iznošeno u medijima i nikada nije demantirano.

Sud samo konstatira da je okrivljeni znao da je ta tvrdnja neistinita, a iz čega proizlazi takav zaključak suda u presude se ne obrazlaže. Sud nadalje navodi kako je utužena rečenica difamantna za privatnog tužitelja jer je on u svom iskazu tako doživljava, no ako je tome tako zašto je nikada nije demantirao. Iz iskaza privatnog tužitelja se jasno vidi da je on znao da ona kruži u medijima, jer i sam kaže da mu je sada žao da prije nije reagirao. Kako takva rečenica nije difamirajuća kada je iznesena medijima, a kada je iznosi upravo Ivan Brleković (u tome je bit cijelog ovog postupka kao i konteksta koji je prethodno naznačen). Takva tvrdnja ili je difamirajuća za nekog ili nije i to ne može ovisiti o tome tko je iznosi. U odnosu na postojanje Master Card Affinity PBZ-a sud navodi na stranici 7. da ona ne postoji iako je u spis dostavljen materijal koji dokazuje suprotno, a sud odbija dokazni prijedlog obrane da se provjeri kod banke je li upravo okrivljeni Ivan Brleković imao i koristio takvu karticu kao dužnosnik HNS-a, a što je on tvrdio više puta u svojem iskazu. Okrivljeni je kao dužnosnik u HNS-u imao Affinity Card za neograničenu uporabu tijekom službenih putovanja pa je znao da postoji mogućnost plaćanja troškova putovanja u vrlo visokim iznosima pa je iz tog razloga mogao povjerovati da su tvrdnje koje su već iznosili mediji o troškovima privatnog tužitelja moguće i istinite.

Ivan Brleković je ozbiljna osoba koja je bila ne samo dužnosnik HNS-a nego i saborski zastupnik i odvjetnik pa sigurno ne bi lagao kada je tvrdio da je posjedovao takvu karticu i njome plaćao službena putovanja kao dopredsjednik nogometnog saveza. Da je sud provjerio ove navode okrivljenog i utvrdio postojanje takve kartice i njezinog korištenja za potrebe HNS-a dokazala bi se neistinitost ne samo iskaza privatnog tužitelja, nego i svi izvedeni dokazi privatnog tužitelja (iskaz svjedokinje Bajrić i dopisi banke i HNS-a). Radi svega navedenog obrana smatra da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Povreda kaznenog zakona Privatni tužitelj je javna osoba, poznat ne samo u zemlji nego u cijelom svijetu, HNS je javno pravno tijelo pa po stavu sudske prakse Europskog suda za ljudska prava, a koju slijedi i niz odluka Ustavnog suda RH o slobodi izražavanja kao jednom od temeljnih načela demokratskog društva, ta sloboda obuhvaća ne samo 'informacije i ideje koje su blagonaklono prihvaćene ili se ne smatraju uvredljivim ili ne izazivaju nikakvu reakciju nego i one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju'.

Nadalje, stav ESLJP-a i Ustavnog suda RH je da su granica prihvatljive kritike šire kod javnih osoba nego privatnih osoba, te da javne osobe moraju pokazati znatno veći stupanj tolerancije prema kritici svojih postupaka. Privatni tužitelj je već godinama bez ikakve sumnje javna osoba, a medijska rasprava o stanju i vođenju HNS-a je bez sumnje rasprava o temi od javnog interesa u okviru koje je okrivljeni kritizirao rad privatnog tužitelja, ali nije uporabio niti jedan uvredljiv izraz (niti blizu naslovima već citiranih članaka na portalima), pa se ne može smatrati da je njegov motiv bio, kada je u opširnom intervjuu govoreći o stanju u hrvatskom nogometu iznio i spornu rečenicu koja je već naširoko kružila u medijima, namjera klevetanja privatnog tužitelja. Stoga obrana smatra da okrivljeni prvom utuženom rečenicom iz intervjua nije počinio kazneno djelo klevete. U odnosu na drugu utuženu rečenicu vidljivo je da se radi se o retoričkom pitanju, a notorno je da se radi o retoričkom pitanju po svim kriterijima sudske prakse, a ne o provjerljivoj činjeničnoj tvrdnji.

Sud čak i prihvaća da je to vrijednosni sud (str. 12 odlomak 4.) da bi samo 3 odlomka dalje iznio stav da se radi o uvredi, a onda i o klevetničkoj izjavi (str. 13. odlomak 2.). Jasno je da je ovakvo zaključivanje suda kontradiktorno, ali i suprotno dosadašnjoj sudskoj praksi. Potrebno je još samo navesti da u obrazloženju pobijane presude sud na str. 12. odlomak 5. polemizira s vrijednosnim sudom okrivljenog iz 2016.godine 'a što je to on (privatni tužitelj) do sada napravio ...' (misli se kao čelnik HNS-a), pa onda citira iskaz privatnog tužitelja o zaslugama za naš nogomet iz 2018. godine (da smo 'u top deset'). Opravdano kritiziranje rada predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza kao javne osobe u javno pravnom tijelu i to o temi koja je od najšireg javnog interesa (stanje hrvatskog nogometa u jednom kritičnom trenutku 2016. godine i rad HNS-a) te kao rezultat kritike retoričko pitanje kojim se izriče vrijednosni sud nikako ne može biti podvedeno pod kazneno djelo klevete."

10. U obrazloženju drugostupanjske presude navedeno je u bitnom: "U svojoj iscrpnoj žalbi okrivljenik uglavnom ponavlja navode iz svoje obrane u kojoj je negirao počinjenje kaznenog djela klevete na štetu privatnog tužitelja te ističe, u odnosu na prvu tvrdnju, da se takva istovjetna tvrdnja pojavila u javnosti u nekoliko navrata, a da je privatni tužitelj nikada nije demantirao. U žalbi se navodi kako je obrana sigurna da motiv privatne tužbe nije ta rečenica, već dugotrajni sukob privatnog tužitelja i okrivljenika koji datira još od izbora privatnog tužitelja za čelnika HNS-a te da sud prvog stupnja nije uzeo u obzir tu okolnost, kao ni činjenicu da je okrivljenik samo ponovio nešto što je mogao povjerovati jer je to već ranije iznošeno u medijima i nikada nije demantirano. U žalbi se ističe kako sud prvog stupnja samo konstatira da je okrivljenik znao da je ta tvrdnja neistinita, ali iz čega proizlazi takav zaključak da se u presudi ne obrazlaže. U okrivljenikovoj žalbi se navodi i kako je sud odbio dokazni prijedlog obrane da se provjeri kod banke je li okrivljenik, kao dužnosnik HNS-a, imao i koristio Affinity Card za neograničenu uporabu tijekom službenih putovanja, pa da je znao da postoji mogućnost plaćanja troškova putovanja u vrlo visokim iznosima, zbog čega da je i iz tog razloga mogao povjerovati da su tvrdnje koje su već iznosili mediji o troškovima privatnog tužitelja moguće i istinite.

Suprotno žalbenim navodima okrivljenika, sud prvog stupnja pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje, davši valjane razloge koje, kao ispravne, jer imaju potporu u stanju u spisu, prihvaća i ovaj sud drugog stupnja. Sud prvog stupnja opravdano drži da je obrana okrivljenika Ivana Brlekovića, kojom poriče počinjenje kaznenog djela, neuvjerljiva. Naime, sud prvog stupnja je savjesnom i svestranom ocjenom obrane okrivljenika i svih izvedenih dokaza, kako svakog za sebe, tako i u njihovom međusobnom odnosu, ispravno i potpuno utvrdio  činjenično stanje pobliže opisano u izreci presude i na isto ispravno primijenio kazneni zakon, zaključivši da je okrivljenik počinio predmetno kazneno djelo. Prema tome, pravilno je utvrđenje suda prvog stupnja da je okrivljenik Ivan Brleković u intervjuu kojeg je 30. studenog 2014. dao novinaru Tomislavu Dasoviću, a koji intervju je istoga dana objavljen na internetskom portalu 'Večernjeg lista' na internetskoj stranici www.vecernji.hr, pred drugim za privatnog tužitelja iznio neistinitu činjeničnu tvrdnju koja može škoditi njegovoj časti i ugledu, znajući da je neistinita, a djelo je počinjeno putem mreže zbog čega je postalo pristupačno većem broju osoba, čime je počinio kazneno djelo klevete iz čl. 149. st. 1. i 2. KZ/11, što proizlazi iz provedenog dokaznog postupka, a posebno iz uvjerljivog i logičnog iskaza privatnog tužitelja Davora Šukera, ali i iz ostalih provedenih dokaza koji su pregledani u dokaznom postupku, a koji potvrđuju istinitost iskaza privatnog tužitelja.

Nema pravo okrivljenik niti kada tvrdi da je sud prvog stupnja počinio povredu kaznenog zakona. Povredu kaznenog zakona okrivljenik vidi u tome što se presuda temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju te što nije dokazana namjera okrivljenika da počini predmetno kazneno djelo, odnosno da nije dokazano da bi okrivljenik bio svjestan da je činjenična tvrdnja koju iznosi ili pronosi lažna te da može škoditi nečijoj časti ili ugledu. Međutim, to što okrivljenik smatra da u njegovom postupanju nema obilježja kaznenog djela za koje je proglašen krivim i pri tome pobija valjanost utvrđenog činjeničnog stanja, ne opravdava predmetni žalbeni osnov. Kako su u dokaznom postupku utvrđeni svi bitni elementi predmetnog kaznenog djela, za koje je okrivljenik i osuđen, pa tako i izravna namjera da počini kazneno djelo klevete, to u ovom slučaju ne postoji povreda kaznenog zakona, koja bi se eventualno nadovezivala na utvrđeno činjenično stanje. Ispitujući pobijanu presudu, u smislu čl. 476. st. 1. točke 1. i 2. ZKP/08-19, ovaj sud, kao sud drugog stupnja, nije našao da bi sud prvog stupnja počinio neku bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, a niti neku drugu povredu kaznenog zakona, na koje pazi po službenoj dužnosti. Kako žalba okrivljenika Ivana Brlekovića, iako se to u žalbi posebno ne ističe, sukladno čl. 478. ZKP/08, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kaznenoj sankciji, trebalo je, po službenoj dužnosti, ispitati i odluku o kaznenoj sankciji. Sud prvog stupnja je, prigodom izbora vrste i mjere kazne, pravilno prosudio težinu okrivljenikove inkriminirane radnje, tj. vodio je računa o svim olakotnim i otegotnim okolnostima, pa je, sagledavajući sve navedene okolnosti, pravilno prema njemu primijenio adekvatnu kaznenu sankciju.

Stoga je, u konkretnom slučaju, ispravno sud prvog stupnja okrivljenika Ivana Brlekovića osudio na novčanu kaznu od 35 dnevnih iznosa, sa visinom dnevnog iznosa od 110,00 kuna, što ukupno iznosi 3.850,00 kuna, koja novčana kazna se, u konkretnom slučaju, ukazuju u cijelosti primjerenom. Sukladno navedenomu, upravo je takva novčana kazna prilagođena težini počinjenog kaznenog djela i stupnju okrivljenikove krivnje, radi čega je za očekivati da će se njome postići odgovarajuća svrha kaznenih sankcija propisana čl. 41. KZ/11. Slijedom svega iznijetog, žalbu okrivljenika Ivana Brlekovića valjalo je odbiti kao neosnovanu, pa je temeljem čl. 482. ZKP/08, presuđeno kao u izreci." III. PRIGOVORI PODNOSITELJA 11. U ustavnoj tužbi podnositelj tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno jamstvo slobode izražavanja iz članka 38. stavaka 1. i 2. Ustava, odnosno članka 10. Konvencije. Žali se i na povredu prava na pravično suđenje zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava.  11.1. Uvodno navodi kako je sporni intervju za sportski tjednik "MAX" dao 29. studenoga 2014., u vrijeme "uzavrele" sportske i društvene atmosfere. Navedeni tjednik izdaje se isključivo u tiskanom obliku i vrlo skromnoj nakladi od nekoliko tisuća primjeraka.

Ističe kako navedeni intervju nije autorizirao u smislu članka 2. Zakona o medijima ("Narodne novine" broj 59/04., 84/11. i 81/13.), a da su naslov, podnaslovi i sadržaj pojedinih rečenica iz intervjua rezultat slobodne volje i shvaćanja urednika, pa tako i naslov intervjua: "Bravo, Mamiću! Šuker nije pobjegao, on mu je rekao da se skloni", kao i nekoliko podnaslova na koje nije imao utjecaja, niti je izgovorio te rečenice, već su one izvučene iz konteksta. Međutim, naslovna stranica i "udarni komentar" glavnog urednika na listu trećem u cijelosti su posvećeni privatnom tužitelju, u kojima se za njega navodi: "Nije dorastao voditi HNS, samo troši basnoslovni novac.", "Bruji da se bavio preprodajom ulaznica za Svjetsko prvenstvo u Brazilu, ... da nemilice pegla HNS-ovu karticu po svijetu, kocka i planduje ...". Tvrdi da je osuđen za nešto što uopće nije rekao ni izgovorio, niti je dao intervju za "Večernji list", nego za sportski tjednik "Max".

11.2. Podnositelj ističe kako sudovi pri odlučivanju o optužbi za klevetu nisu uzeli u obzir kontekst u kojem su navedene izjave dane pa pojašnjava kako dugotrajni sukob između njega i privatnog tužitelja datira još od izbora privatnog tužitelja za čelnika HNS-a kada podnositelj, kao dotadašnji podpredsjednik HNS-a, nije podržao izbor privatnog tužitelja, nego je bio u "taboru" njegovog protukandidata, a na izbornoj skupštini i kasnije suprotstavljao se nepravilnostima u radu HNS-a. Ističe da nema važnijeg medija u Hrvatskoj koji se u studenom i prosincu 2014. nije bavio privatnim tužiteljem te pojašnjava kako je hrvatski nogomet tada potresala najveća kriza od samog osnutka HNS-a, a privatni tužitelj je pobjegao u inozemstvo nakon sramotnih događaja koji su se dogodili 16. studenoga 2024. u Milanu na utakmici reprezentacija Italije i Hrvatske. Tvrdi kako je cijeli svijet tada bio prestravljen silinom navijačkog nasilja na toj utakmici, pri čemu je glavni povod ovom grubom iskazivanju nezadovoljstva hrvatskih navijača bio upravo način vođenja i upravljanja HNS-om, tada na čelu s privatnim tužiteljem.

Većina tekstova tih dana u svim hrvatskim medijima, pisanim i elektronskim, svodila se na isticanje njegove nestručnosti, nesnalaženja i nesposobnosti na mjestu predsjednika HNS-a te njegove sklonosti ka lagodnom i rastrošnom životu na račun HNS-a. Unatoč javnim pozivima da se vrati u Hrvatsku i počne smirivati tenzije, koje su lako mogle prerasti u otvoreni sukob nogometnog "sjevera" i "juga", s obzirom na to da je 29. studenoga 2014. na splitskoj rivi održan protestni skup na kojem se okupilo tri tisuće ljudi, privatni tužitelj vratio se u Hrvatsku tek 6. prosinca 2014. Slijedom navedenog, podnositelj smatra da su sudovi njegov intervju trebali razmatrati uzimajući u obzir kontekst u kojem je isti dan i ponašanje privatnog tužitelja kao javne osobe u tom vremenu. Poziva se na presudu Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) u predmetu Erdener protiv Turske (br. 23497/05, presuda od 2. veljače 2016.) u kojoj je navedeno: "Sud je primijetio da su događaji koji su prethodili ovom predmetu bili široko medijski popraćeni. Međutim, Sud primjećuje da domaći sudovi nisu provjerili je li sporna tvrdnja, sama po sebi, posebno narušila ugled tužiteljice. Nadalje, nisu dovoljno uzeli u obzir obranu podnositeljice da su njezine tvrdnje imale dovoljnu činjeničnu podlogu. Umjesto toga, sudovi su primjedbu razmotrili izvan konteksta, zaključivši da je sama po sebi bila dovoljna da našteti ugledu tužiteljice."

11.3. Tvrdi kako je kritiziranje privatnog tužitelja, kao javne osobe i predsjednika HNSa, bilo opravdano te ističe da je HNS tijelo s javnim ovlastima, što podrazumijeva i povećani interes javnosti za raspolaganje novčanim sredstvima i djelovanje tog tijela u javnom interesu. Navodi da je HNS pod rednim brojem 1863 upisan u registar javnopravnih tijela te se u tom smislu poziva na dvije odluke Visokog upravnog suda Republike Hrvatske brojeva Usoz-97/14 i Usoz-88/12 te presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj: P-1125/2016, koje po njegovom mišljenju potvrđuju da je riječ o javnopravnom tijelu. Stoga smatra da je ne samo pravo nego i dužnost svakog poreznog obveznika, među kojima je i podnositelj, kritički i javno osvrnuti se na neracionalno, neetičko i rastrošno trošenje sredstava iz državnog proračuna i upozoriti javnost na moguće nepravilnosti u postupanju javnog dužnosnika, u konkretnom slučaju privatnog tužitelja, a to je bez sumnje pitanje od javnog interesa.

11.4. U odnosu na tvrdnju kako je "čuo da je iz računovodstva HNS-a došla informacija kako je Šuker za posljednjeg boravka u Americi spiskao između 200.000 i 300.000 kuna na račun HNS-a", podnositelj ističe da je istovjetna tvrdnja više puta objavljena u medijima prije sporne objave u "Večernjem listu", a da privatni tužitelj takve napise nikada nije demantirao, iako je za njih znao, što proizlazi iz njegovog iskaza na raspravi. Stoga podnositelj ističe kako je on samo ponovio nešto što je mogao povjerovati, jer je već ranije iznošeno u medijima, a nikada nije demantirano.

11.5. U tom smislu podnositelj također osporava i utvrđenje osporenih presuda da je navedena tvrdnja difamantna, navodeći kako je za privatnog tužitelja ona "postala difamantna" tek kad ju je ponovio podnositelj, unatoč tome što je sam privatni tužitelj znao da je takva tvrdnja već od ranije objavljena u medijima. Navodi kako je kritika bila izražena kroz čitav intervju podnositelja, iz kojeg su samo dvije rečenice izdvojene kao sporne, od kojih je jedna vrijednosni sud izražen kroz retoričko pitanje, pri čemu on nije imao namjeru klevetanja privatnog tužitelja.

11.6. Nadalje, što se tiče utvrđenja da je navedena tvrdnja neistinita, podnositelj u ustavnoj tužbi ističe kako je obrazloženje prvostupanjske presude nedostatno obrazloženo u odnosu na pitanje koliko je novčanih sredstava na račun HNS-a privatni tužitelj potrošio na službenom putovanju u SAD u listopadu 2014., s obzirom na to da se podaci koje su dostavili banka i HNS o potrošnji privatnog tužitelja po karticama HNS-a uopće ne odnose na listopad 2014., već na siječanj i svibanj 2014. Naime, sam je privatni tužitelj u svom iskazu naveo da je u listopadu 2014. bio na službenom putu u SAD-u, kada je na trošak HNS-a koristio Master Card, te je nabrojao niz gradova u kojima je boravio (San Diego, Los Angeles, San Francisco, Las Vegas) i skupih hotela u kojima je ondje odsjeo (Hilton, Westin, Area), no unatoč tome službeni račun HNS-a za to razdoblje jednak je nuli, odnosno ne prikazuje nikakav trošak privatnog tužitelja na tom službenom putovanju. Tvrdi da sudovi nisu razjasnili kontradiktornosti u pojedinim iskazima te da je ostalo nerazjašnjeno koje je kartice na navedenom službenom putovanju koristio privatni tužitelj.

Naime, privatni tužitelj je izjavio da je koristio Master Card, a svjedokinja Ružica Bajrić, voditeljica knjigovodstvene službe u HNS-u, da je koristio Amex i Visa karticu. Na poziv suda, HNS nije dostavio podatke o prometu na Amex kartici, odnosno da je uskratio dostavu zatraženih dokaza, a da je umjesto toga dostavio podatke za drugo razdoblje, koje uopće nije bilo sporno. Tvrdi da sudovi u obrazloženju svojih odluka nisu razjasnili ove nejasnoće, nelogičnosti i kontradiktornosti. Podnositelj ističe kako je njegova tvrdnja bila istinita, jer ju je čuo od osobe koja radi u računovodstvu HNS-a, no da njezin identitet nije htio otkriti tijekom kaznenog postupka kako tu osobu ne bi izložio neprilikama. Međutim, a ističe kako se točan iznos novčanih sredstava HNS-a, koji je privatni tužitelj potrošio na spornom  službenom putovanju, mogao utvrditi uvidom u putne naloge koji se odnose na navedeno službeno putovanje i knjigovodstveno - financijskim vještačenjem, što je podnositelj i predložio na prvoj raspravi 20. svibnja 2016., no prvostupanjski sud je te dokazne prijedloge rezolutno odbio.

Naime, prema članku 14. Pravilnika o porezu na dohodak ("Narodne novine" broj 95/05., 96/06., 68/07., 146/08., 2/09., 9/09., 146/09., 123/10., 137/11., 61/12., 79/13., 160/13., 157/14., 137/15. i 115/16.) izdaci za službena putovanja (dnevnice, naknade prijevoznih troškova, naknade korištenja privatnog automobila u službene svrhe, troškovi noćenja i drugo) obračunavaju se na temelju urednog i vjerodostojnog putnog naloga i priloženih isprava kojima se dokazuju izdaci i drugi podaci navedeni na putnom nalogu. Neovisno u kojem obliku se izdaje, putni nalog kao vjerodostojna isprava sadrži osobito slijedeće podatke: nadnevak izdavanja, ime i prezime osobe koja se upućuje na službeno putovanje, mjesto u koje osoba putuje, svrha putovanja, vrijeme trajanja putovanja, vrijeme kretanja na put, podatke o prijevoznom sredstvu kojim se putuje (ako se putuje automobilom potrebno je navesti marku i registarsku oznaku automobila, početno i završno stanje brojila – kilometar/sat), vrijeme povratka s puta, potpis ovlaštene osobe, pečat, obračun troškova, likvidaciju obračuna te izvješće s puta. Uz putni nalog obvezno se prilažu isprave kojima se dokazuju nastali izdaci, i to osobito: računi za cestarine, preslike ili potvrde putnih karata, računi za smještaj i drugo. Polazeći od navedene odredbe podnositelj izražava sumnju u vjerodostojnost iskaza svjedokinje Ružice Bajrić, jer je upravo ona kao voditeljica službe knjigovodstva u HNS-u bila odgovorna za izdavanje putnih naloga.

U odnosu na Master Card Affinity Privredne banke Zagreb podnositelj osporava utvrđenje iz obrazloženja prvostupanjske presude da ona ne postoji. Naime, iz očitovanja Privredne banke Zagreb d.d. proizlazi da takva kartica postoji na temelju posebnog ugovora između HNS-a i PBZ-a, ali da ona nije izdana HNS-u. Žali se na odbijanje dokaznog prijedloga obrane da sud pribavi očitovanje banke je li podnositelj, kao potpredsjednik HNS-a, imao i više puta koristio Master Card Affinity Privredne banke Zagreb, što je on tvrdio u svojoj obrani. Naime, on je kao potpredsjednik HNSa imao navedenu karticu za neograničenu uporabu na službenim putovanjima pa je stoga znao da postoji mogućnost plaćanja troškova putovanja u vrlo visokim iznosima, a iz tog je razloga i mogao povjerovati da su tvrdnje o troškovima privatnog tužitelja na račun HNS-a, koje su već bile objavljene u medijima prije objave njegovog intervjua, točne i istinite.

11.7. U odnosu na drugu tvrdnju, za koju je također proglašen krivim i koja je podvedena pod kazneno djelo klevete, koja glasi: "A što je to do sada napravio, osim što je trošio novac?", podnositelj ponavlja da je riječ o vrijednosnom sudu, što je utvrdio i prvostupanjski sud u obrazloženju prvostupanjske presude, da bi u istoj presudi potom zauzeo stajalište da je riječ o uvredi, a potom i o klevetničkoj izjavi. Ističe da je dugo godina bio visoki dužnosnik HNS-a, odlično upućen u domaći nogomet i europska i svjetska zbivanja u nogometu, a da je njegovo retoričko pitanje izraz njegova gledanja na tadašnje stanje u HNS-u, te pojašnjava kako je 2014. godine bio vrlo aktualan sukob "sjever - jug", huliganski ispadi na domaćim utakmicama i utakmicama reprezentacije u inozemstvu, a da je njegovo viđenje stanja u hrvatskom nogometu bilo bitno drukčije od viđenja vodstva HNS-a.

11.8. Podnositelj smatra da prijetnja kaznom zatvora u prvostupanjskoj presudi nije u skladu sa stajalištem ESLJP-a da to ima obeshrabrujući učinak i da se za klevetu ne mogu dopustiti zatvorske kazne makar i na posredan način kroz dodatne uvjete.

11.9. Također navodi da se drugostupanjski sud u obrazloženju drugostupanjske presude uopće ne osvrće na konkretne žalbene navode nego samo sumarno prihvaća obrazloženje prvostupanjskog suda, a da pritom ne navodi nijedan razlog ili stav o argumentima iznesenim u žalbi protiv prvostupanjske presude.

12. Podnositelj predlaže usvajanje ustavne tužbe i ukidanje osporenih presuda. IV. RELEVANTNE USTAVNE, KONVENCIJSKE I ZAKONSKE ODREDBE

13. Mjerodavni dijelovi članaka 16., 35. i 38. stavaka 1. i 2. Ustava glase: "Članak 16. Slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje. Svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju." "Članak 35. Svakomu se jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti." "Članak 38. Jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli. Sloboda izražavanja misli obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa ... (...)"

14. Mjerodavni dijelovi članka 8. stavka 1. i članka 10. Konvencije glase: "Članak 8. PRAVO NA POŠTOVANJE PRIVATNOG I OBITELJSKOG ŽIVOTA 1. Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja. (...)" "Članak 10. SLOBODA IZRAŽAVANJA 1. Svatko ima pravo na slobodu izražavanja. To pravo obuhvaća slobodu mišljenja i slobodu primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. (...) 2. Kako ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni ... radi zaštite ugleda ili prava drugih..."

15. Člankom 148. KZ-a/11 propisano je: "Uvreda Članak 148. (1) Tko uvrijedi drugoga, kaznit će se novčanom kaznom do devedeset dnevnih iznosa. (2) Tko djelo iz stavka 1. ovoga članka počini putem tiska, radija, televizije, računalnog sustava ili mreže, na javnom skupu ili na drugi način zbog čega je uvreda postala pristupačnom većem broju osoba, kaznit će se novčanom kaznom do sto osamdeset dnevnih iznosa. (...)" Člankom 148.a KZ-a/11 propisano je: "Isključenje protupravnosti za kazneno djelo uvrede Članak 148.a Nema kaznenog djela iz članka 147. ovoga Zakona ako je počinitelj njegova obilježja ostvario u znanstvenom, stručnom, književnom, umjetničkom djelu ili javnoj informaciji, u obavljanju dužnosti propisane zakonom, političke ili druge javne ili društvene djelatnosti, u novinarskom poslu ili obrani nekog prava, a to je učinio u javnom interesu ili zbog drugih opravdanih razloga." Člankom 149. KZ-a/11 propisano je: "Kleveta Članak 149. (1) Tko pred drugim za nekoga iznese ili pronese neistinitu činjeničnu tvrdnju koja može škoditi njegovoj časti ili ugledu, znajući da je neistinita, kaznit će se novčanom kaznom do tristo šezdeset dnevnih iznosa. (2) Tko djelo iz stavka 1. ovoga članka počini putem tiska, radija, televizije, računalnog sustava ili mreže, na javnom skupu ili na drugi način zbog čega je ono postalo pristupačno većem broju osoba, kaznit će se novčanom kaznom do petsto dnevnih iznosa."

16. Pravni status HNS-a, kao tijela s javnim ovlastima, Visoki upravni sud Republike Hrvatske razmatrao je u rješenju broj: Usoz-88/2012-7 od 28. ožujka 2014., čiji mjerodavni dio glasi: "Prema ocjeni Suda u konkretnom slučaju prestale su postojati pretpostavke za vođenje ovog upravnog spora, pri čemu Sud otklanja prigovor donositelja kako nije nadležan za ocjenu zakonitosti općih akata koje donosi nacionalni sportski savez. Naime, na temelju odredbe članka 3. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10. i 143/12. – dalje: ZUS) predmet upravnog spora je i ocjena zakonitosti općeg akta jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravne osobe koja ima javnu ovlast i pravne osobe koje obavlja javnu službu. Prema odredbi članka 5. stavka 3. Zakona o sportu (Narodne novine, broj 71/06., 124/10., 124/11., 86/12. i 94/13.) pravne osobe u sustavu sporta su udruge, a sukladno odredbi članka 14. stavka 2. istoga Zakona sportske udruge su i udruge iz glave V. toga Zakona, među kojim oblicima udruživanja je naveden i nacionalni sportski savez (članak 47. stavak 2. istoga Zakona). Sukladno odredbi članka 1. Statuta Hrvatskog nogometnog saveza od 5. srpnja 2012. (kao i ranijeg Statuta od 12. siječnja 1998. i njegovih izmjena i dopuna od 18. prosinca 1998.,

17. veljače 2000. i 19. veljače 2001., koji je bio na snazi u vrijeme donošenja osporenog Poslovnika) Hrvatski nogometni savez je nacionalni sportski savez. Iz navedenog slijedi da je Hrvatski nogometni savez kao nacionalni sportski savez pravna osoba, a pri određivanju nadležnosti ovoga Suda za ocjenu zakonitosti općenormativnih akata koje donose pravne osobe, nadalje je nužno postojanje javnih ovlasti, koji uvjet je prema stajalištu ovoga Suda u konkretnom slučaju također ispunjen. Naime, prema odredbi članka 1. stavka 2. citiranog Zakona o sportu sportske djelatnosti su djelatnosti od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku, a na temelju odredbe članka 47. stavka 4. nacionalni sportski savez uređuje sustav natjecanja u sportu za koji je osnovan i druga pitanja za čije je uređivanje ovlašten prema odredbama ovoga Zakona, te donosi pojedinačne akte kada je za to ovlašten. Odredbom članka 47. stavka 6. istoga Zakona propisano je kako nacionalni sportski savez općim aktima pored pitanja iz stavka 4. toga članka uređuje i uvjete koje moraju ispunjavati sportski klubovi da bi stekli profesionalni status, pitanja koja se odnose na posljedice koje proizlaze iz nepoštivanja obveze iz članka 24. stavka 7. i članka 45. toga Zakona, registraciju sportaša, njihova prava i obveze, pravo nastupa stranih sportaša za hrvatske sportske klubove, stegovne odgovornosti sportaša, te prava i obveze sportskih sudaca i zdravstvenih djelatnika ako ova pitanja ne uređuju strukovne udruge ovih osoba i druga pitanja iz područja svog djelovanja.

Iz toga slijedi kako općenormativni akti koje donosi nacionalni sportski savez, odnosno njegova tijela, radi regulacije naprijed navedenih pitanja imaju karakter općeg akta, ocjena čije zakonitosti je u nadležnosti ovoga Suda." VI. OCJENA USTAVNOG SUDA

17. U predmetnom slučaju prigovori podnositelja istaknuti u ustavnoj tužbi otvaraju pitanje povrede jamstva slobode mišljenja i izražavanja misli zajamčenog člankom 38. stavcima 1. i 2. Ustava. 1) Načelna stajališta

18. U nizu presuda koje se odnose na pravo na slobodu izražavanja ESLJP je utvrdio načelna stajališta koja će biti navedena u daljnjem tekstu obrazloženja ove odluke.

19. Sloboda izražavanja predstavlja jedno od temeljnih načela demokratskog društva i jedan od osnovnih uvjeta za njegov napredak i za ispunjenje svakog pojedinca. Pravo na slobodu izražavanja odnosi se ne samo na "informacije" ili "ideje" koje su blagonaklono prihvaćene ili se ne smatraju uvredljivima ili ne izazivaju nikakvu reakciju nego i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju. To zahtijevaju pluralizam, tolerancija i slobodoumlje bez kojih nema "demokratskog društva". Kako ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanima zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni.

Ta ograničenja moraju biti strogo tumačena, a potreba za njima mora biti uvjerljivo utvrđena (usporedi s predmetima ESLJP-a Guja protiv Moldavije [Vv], br. 14277/04, § 69., presuda od 12. veljače 2008. i Bédat protiv Švicarske [Vv], br. 56925/08, § 48., presuda od 29. ožujka 2016.). Drugim riječima, pravo na slobodu izražavanja nije apsolutno pravo. Članak 10. Konvencije, kao ni članak 38. Ustava, ne jamče neograničenu slobodu izražavanja. Sloboda izražavanja može biti ograničena ako je to nužno u demokratskom društvu.

19.1. Sloboda izražavanja odnosi se i na internet kao sredstvo komunikacije (vidi predmet ESLJP-a Delfi AS protiv Estonije [Vv], br. 64569/09, § 131., presuda od 16. lipnja 2015.), ali se internet kao sredstvo komunikacije razlikuje od klasičnih medija te predstavlja veći rizik za prava zaštićena člankom 8. Konvencije (vidi predmet ESLJPa Editorial Board of Pravoye Delo i Shtekel protiv Ukrajine, br. 41214/08 i 49440/08, § 63., presuda od 16. travnja 2019.).

20. Test nužnosti u demokratskom društvu zahtijeva da sud pred kojim se nađe "zahtjev" za ograničenje nečije slobode izražavanja utvrdi je li ograničenje slobode izražavanja prijeko društveno potrebno i je li ono razmjerno legitimnom cilju, te da za to ograničenje navede relevantne i dostatne razloge (usporedi s predmetom ESLJP-a Satakunnan Markkinapörssi Oy i Satamedia Oy protiv Finske [Vv], br. 931/13, presuda od 27. lipnja 2017.). Ograničenje prava na slobodu izražavanja mora se razmotriti u kontekstu slučaja u cjelini, uključujući sadržaj izjava i kontekst u kojem su one dane (usporedi s predmetom ESLJP-a Europapress holding d.o.o. protiv Hrvatske, br. 25333/06, § 54., presuda od 22. listopada 2009.).

21. Pri ocjenjivanju razmjernosti miješanja treba razlikovati izjave o činjenicama od vrijednosnih sudova. Dok se postojanje činjenica može dokazati, istinitost vrijednosnih sudova nije dokaziva, stoga ne bi trebalo zahtijevati od tuženika da dokaže istinitost vrijednosnog suda. Kada se radi o vrijednosnim sudovima, razmjernost ograničenja slobode izražavanja može ovisiti o tome postoji li dostatna činjenična osnova koja te sudove podržava, u suprotnom se ti sudovi mogu smatrati pretjeranima. Kako bi se moglo razlikovati radi li se o izjavi o činjenicama ili o vrijednosnom sudu nužno je uzeti u obzir okolnosti svakog slučaja i "opći ton" (general tone) izjave o kojoj se radi, imajući u vidu da će tvrdnje o temama od javnog interesa u pravilu biti vrijednosni sudovi, a ne izjave o činjenicama (usporedi s predmetom ESLJP-a Morice protiv Francuske [Vv], br. 29369/10, § 126., presuda od 23. travnja 2015.).

22. U okolnostima u kojima sporna izjava utječe na ugled, čast, dostojanstvo ili prava drugih, taj je "sukob" potrebno rješavati vaganjem relevantnih čimbenika koji se odnose na dvije zaštićene vrijednosti: s jedne strane, pravo na slobodu izražavanja, i s druge strane, pravo na poštovanje osobnog života drugih (usporedi s predmetima ESLJP-a Von Hannover protiv Njemačke /br. 2/ [Vv], br. 40660/08 i 60641/08, §§ 104. - 107., presuda od 7. veljače 2012.; Axel Springer AG protiv Njemačke [Vv], br. 39954/08, §§ 85. - 88., presuda od 7. veljače 2012.; Couderc i Hachette Filipacchi Associés protiv Francuske [Vv], br. 40454/07, §§ 90. - 93., presuda od 10. studenoga 2015.; i Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine [Vv], br. 17224/11, § 77., presuda od 27. lipnja 2017.). Riječ je o pravima koja zaslužuju jednaku zaštitu te je zadatak sudova postići pravičnu ravnotežu tih prava. U slučajevima koji zahtijevaju vaganje između tih dviju vrijednosti ishod za osobu koja tvrdi da joj je nečijim javnim istupom povrijeđeno dostojanstvo, čast ili ugled, u načelu, treba biti jednak kao da se odlučuje o prigovoru povrede slobode izražavanja misli (usporedi s predmetom ESLJP-a Narodni list d.d. protiv Hrvatske, br. 2782/12, § 70., presuda od 8. studenoga 2018.).

23. Pravo na zaštitu ugleda, časti i dostojanstva sastavni je dio prava na poštovanje osobnog života zajamčenog člankom 35. Ustava, odnosno njemu srodnog prava na poštovanje privatnog života zajamčenog člankom 8. Konvencije. Da bi se članak 35. Ustava odnosno članak 8. Konvencije mogao primijeniti, napad na ugled osobe mora postići određenu razinu ozbiljnosti i biti takav da dovodi u pitanje osobno uživanje prava na privatni život (v., primjerice, predmete Bédat, navedeno, § 72.; te Narodni list, navedeno, § 55.). Drugim riječima, činjenične tvrdnje trebaju biti toliko jako uvredljive da njihova objava ima neizbježan izravan učinak na privatni život konkretnog pojedinca (v. predmet ESLJP-a Toranzo Gomez protiv Španjolske, br. 26922/14, § 51., presuda od 20. studenoga 2018.). Pritom treba voditi računa je li riječ o osobi koja je nepoznata javnosti ili javnoj osobi. Osoba nepoznata javnosti može tražiti određenu zaštitu prava na poštovanje svog privatnog života.

Međutim, kad je riječ o javnoj osobi, granice prihvatljive kritike su šire jer je javna osoba neizbježno i svjesno izložena javnom nadzoru i stoga mora pokazati posebno visok stupanj tolerancije (v., primjerice, predmete ESLJP-a Prunea protiv Rumunjske, br. 47881/11, § 30., presuda od 8. siječnja 2019.; Milisavljević protiv Srbije, br. 50123/06, §§ 32. - 34., presuda od 4. travnja 2017.; te Von Hannover protiv Njemačke (br. 2), navedeno, §§ 108. - 113.). 24. Osim toga, u pitanjima od javnog interesa postoji malo prostora za ograničenje slobode izražavanja. Potencijalna ozbiljnost određenih primjedbi (vidi, primjerice, predmet ESLJP-a Thoma protiv Luksemburga, br. 38432/97, § 57., presuda od 29. ožujka 2001.) ne ukida pravo na visoku razinu zaštite slobode izražavanja s obzirom na to da postoji stvar od javnog interesa (v. predmet Bédat, navedeno, § 49.). 25.

Priroda i ozbiljnost nametnute sankcije također su čimbenici koje treba uzeti u obzir pri ocjenjivanju razmjernosti miješanja u pravo na slobodu izražavanja. Dosuđivanje naknade štete oštećenoj osobi mora biti u razumnom odnosu razmjera s pretrpljenim narušavanjem ugleda (usporedi s predmetima ESLJP-a Narodni list d.d. protiv Hrvatske, navedeno; Kwiecień protiv Poljske, br. 51744/99, § 56., presuda od 9. siječnja 2007.; Tolstoy Miloslavsky protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 18139/91, § 49., presuda od 13. srpnja 1995.; i Europapress holding d.o.o. protiv Hrvatske, navedeno).

26. Kako bi se osigurala dosljednost i izbjeglo diskrecijsko odlučivanje pri odgovaranju na pitanje koje od sukobljenih prava preteže u konkretnom slučaju i kojemu od njih je potrebno pružiti zaštitu, ESLJP je u predmetu Axel Springer AG protiv Njemačke (navedeno) naveo sljedeće okolnosti prema kojima načelno ocjenjuje je li u konkretnom slučaju postignuta pravična ravnoteža između sukobljenih prava: a) doprinos raspravi u javnom interesu; b) u kojoj mjeri je osoba u pitanju poznata javnosti i kakav je sadržaj danih izjava; c) prethodno ponašanje osobe na koju se izjava odnosi; d) metode prikupljanja informacija i njihova provjerljivost; e) sadržaj, forma i posljedice objavljene informacije; f) ozbiljnost dosuđene sankcije i obeshrabrujući učinak (tzv. chilling effect).

27. Ustavni sud u tom smislu ističe da je u više svojih odluka (na primjer broj: U-III7479/2014 od 16. prosinca 2015., broj: U-III-2195/2016 od 2. studenoga 2016., broj: U-III-2588/2016 od 8. studenoga 2016. /www.usud.hr/ i broj: U-III-2071/2017 od 15. listopada 2020., "Narodne novine" broj 127/20.), prihvatio gore navedena načelna stajališta ESLJP-a, te je ispitujući opravdanost prigovora miješanja u jamstvo slobode mišljenja i izražavanja misli tijekom ustavnosudskih postupaka proveo test nužnosti u demokratskom društvu.

28. Ta načelna stajališta, te test nužnosti u demokratskom društvu ESLJP na odgovarajući način primjenjuje i u predmetima u kojima do miješanja u pravo na slobodu izražavanja pojedinca dođe kaznenim osudama za klevetu, tj. kad se radi o kažnjavanju zbog izjava o činjenicama (vidi predmet ESLJP-a Slava Jurišić protiv Hrvatske, br. 79584/12, §§ 29. - 37., presuda od 8. veljače 2018.). 2) Primjena načelnih stajališta na konkretan slučaj

29. Osporenim presudama podnositelj je proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela klevete na štetu privatnog tužitelja te mu je izrečena novčana kazna od ukupno 3.850,00 kn, koja će se u slučaju neplaćanja zamijeniti radom za opće dobro, a ako podnositelj na to ne pristrane, zamijenit će se kaznom zatvora. Ustavni sud ocjenjuje da osporene odluke u konkretnom slučaju, o utvrđivanju odgovornosti i kažnjavanju podnositelja za kazneno djelo klevete, predstavljaju miješanje države u podnositeljevu slobodu izražavanja.

30. Ustavni sud ocjenjuje da je miješanje utemeljeno na zakonu, konkretno na članku 149. KZ-a/11, te da slijedi jedan od legitimnih ciljeva iz članka 16. stavka 1. Ustava i to zaštitu sloboda i prava drugih odnosno u konkretnom slučaju zaštitu ugleda i prava drugih. 31. Stoga je zadaća Ustavnog suda utvrditi je li miješanje u slobodu izražavanja podnositelja bilo nužno u demokratskom društvu (v. točku 16. obrazloženja ove odluke).

31.1. Ustavni sud prije svega primjećuje da je osporenim presudama utvrđeno da je podnositelj kazneno djelo klevete iz članka 149. stavaka 1. i 2. KZ-a/11 počinio dvjema tvrdnjama koje je naveo u intervjuu novinaru sportskog tjednika "Max", koji je potom objavljen na internetskoj stranici dnevnih novina "Večernji list", www.vecernji.hr, i to tvrdnju: "Čuo sam da je iz računovodstva HNS-a došla informacija kako je Šuker za posljednjeg boravka u Americi spiskao između 200.000 i 300.000 kuna na karticu HNSa", te tvrdnju: "A što je on to do sada napravio osim što je trošio novac?". Prvostupanjski sud utvrdio je da prva od dvije navedene tvrdnje je izjava o činjenicama i da je njome počinjeno kazneno djelo klevete, jer je navedena tvrdnja neistinita i difamantna, a podnositelj ju je iznio s izravnom namjerom svjestan neistinosti tvrdnje. U odnosu na drugu tvrdnju, prvostupanjski sud najprije je utvrdio da je riječ o vrijednosnom sudu pa da, kao takva, predstavlja uvredu, no da zbog odnosa supsidijariteta u konkretnom slučaju postoji samo jedno kazneno djelo i to kazneno djelo klevete.

31.2. Nadalje, iz osporavanih odluka proizlazi da je podnositelj kažnjen zbog izjava na štetu privatnog tužitelja kao predsjednika HNS-a, a te izjave su se odnosile na privatnog tužitelja upravo u tom njegovom svojstvu. Nedvojbeno je da privatni tužitelj je (bio) javna osoba poznata široj sportskoj javnosti, a s obzirom na popularnost nogometa kao sporta u Republici Hrvatskoj i svijetu, i najširoj (općoj) javnosti. Ustavni sud u tom kontekstu primjećuje i to da su izjave podnositelja dane u odnosu na način rada podnositelja kao predsjednika HNS-a, koji je tijelo s javnim ovlastima i financira se dijelom iz državnog proračuna, pa Ustavni sud smatra da se bez sumnje radi o temi od javnog interesa. Kad se radi o kritici javnih osoba granice dopuštene kritike su mnogo šire nego što je to slučaj s privatnim osobama. Naime, da je HNS tijelo s javnim ovlastima proizlazi iz mjerodavne sudske prakse Visokog upravnog suda Republike Hrvatske (v. točku 16. obrazloženja ove odluke), koja datira iz 2014. godine te je stoga morala biti poznata nadležnim sudovima pri donošenju osporenih odluka. Osim toga, Ustavni sud napominje da je člankom 37. Zakona o sportu ("Narodne novine" broj 141/22.) sada izričito propisano koje javne ovlasti nacionalni sportski savez uređuje općim aktom. Međutim, sudovi nisu ni na koji način obrazložili kako je to što su predmetne tvrdnje podnositelja usmjerene na privatnog tužitelja kao predstavnika tijela s javnim ovlastima te to što se radilo o temi od javnog interesa utjecalo na kaznenu osudu podnositelja.

31.3. Isto tako, sudovi se nisu dovoljno bavili općim tonom i kontekstom predmetnog inkriminiranog članka koji je, primjerice, jednim dijelom vidljiv iz drugih objava u medijima koje datiraju iz vremena neposredno prije objave spornog intervjua podnositelja (v. točku 7. obrazloženja ove odluke). Naime, kada se uzme u obzir kontekst u kojem su navedene tvrdnje iznesene, a koji je podnositelj potanko opisao u svojoj obrani priloživši i medijske objave iz kojih proizlazi da su postupanje privatnog tužitelja kao predsjednika HNS-a i način raspolaganja novčanim sredstvima HNS-a u kritično vrijeme bili široko medijski popraćeni, tada je potrebno provjeriti jesu li sporne tvrdnje, same po sebi, posebno narušile ugled privatnog tužitelja (v. Erdener protiv Turske, navedeno, § 37.). Ustavni sud primjećuje da u osporenim presudama to nije učinjeno.

31.4. Pri utvrđivanju jesu li sudovi u osporenim presudama dali dostatne i relevantne razloge za miješanje u pravo na slobodu izražavanja potrebno je odgovoriti i na pitanje jesu li se odluke sudova temeljile na "prihvatljivoj ocjeni relevantnih činjenica" (v. predmete ESLJP-a Mesić protiv Hrvatske, br. 19362/18, § 81., presuda od 5. svibnja 2022., i Stojanović protiv Hrvatske, br. 23160/09, § 70., presuda od 19. rujna 2013.). Ustavni sud prvenstveno ističe da ne utvrđuje činjenice, ne ocjenjuje dokaze i ne primjenjuje mjerodavno materijalno pravo. Međutim, usprkos tome, Ustavni sud u konkretnom slučaju ne može ne primijetiti niz nelogičnosti u obrazloženju prvostupanjske presude. Naime, u predmetnom kaznenom postupku predmet optužbe, između ostaloga, bila je tvrdnja podnositelja koja se odnosila na troškove koje je privatni tužitelj napravio na račun HNS-a pri svom "posljednjem putovanju u SAD", a na tom je službenom putovanju privatni tužitelj bio u listopadu 2014., dakle otprilike mjesec dana prije nego što je podnositelj dao sporni intervju.

Ustavni sud ponavlja da je riječ o činjeničnoj tvrdnji koja je stoga provjerljiva. Da je privatni tužitelj, kao predsjednik HNS-a, putovao u SAD u listopadu 2014. godine potvrdio je i sam privatni tužitelj u svom iskazu na raspravi. Unatoč tome što se sporna izjava odnosila samo na službeno putovanje privatnog tužitelja poduzeto u listopadu 2014. godine, iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je Općinski kazneni sud u Zagrebu proveo analizu troškova svih službenih putovanja privatnog tužitelja u SAD u 2014. godini., navodeći da je izvršio uvid u pribavljenu dokumentaciju o učinjenim troškovima, a to je očitovanje HNS-a od 18. svibnja 2016. iz kojeg proizlazi da je privatni tužitelj u 2014. godini na području SAD-a koristio Master Card i Visa kreditne  kartice u vlasništvu HNS-a, da je na Master Card kartici učinjen trošak od 2.984.92 USD, a na Visa kartici 33,32 USD, pa da je to ukupno 3.018,24 USD. Prvostupanjski sud uzeo je u obzir i specifikaciju troškova od 27. lipnja 2016. koju je dostavio HNS od 27. lipnja 2016., koja sadrži Obavijest o učinjenim troškovima, koju je dostavila Zagrebačka banka d.d. za Business Master Card karticu, u kojoj su specificirani troškovi pet hotela od ukupno 2.984,92 USD. Međutim, uvidom u dokaze na koje se oslonio prvostupanjski sud razvidno je da ovi ne sadrže nikakve podatke o troškovima privatnog tužitelja koje je napravio na račun HNS-a na službenom putovanju, kao predsjednik HNS-a, u SAD u listopadu 2014., već da se ti podaci odnose na troškove učinjene u ranijem razdoblju.

Naime, u obavijesti Zagrebačke banke d.d. o učinjenim troškovima na Business Master Card kartici (list 123. sudskog spisa), koja je upućena HNS-u 23. veljače 2014., uz navedeni datum dospijeća 5. ožujka 2014., razvidno je da sadrži troškove o potrošnji privatnog tužitelja u inozemstvu od 28. siječnja 2014. do 20. veljače 2014. koji u svom zbroju daju iznos od 2.984,92 USD. Nadalje, u obrazloženju prvostupanjske presude navedeno je da iz podataka Privredne banke Zagreb d.d. proizlazi da je u Las Vegasu u svibnju 2014. na Visa electron debitnoj kartici učinjen trošak od 186,18 USD, iz čega je također razvidno da se analiza troškova ne odnosi na službeno putovanje privatnog tužitelja u listopadu 2014., na koje se referirao podnositelj u spornoj tvrdnji. Slijedom navedenog, Ustavni sud utvrđuje da se zaključci nadležnih sudova izraženi u osporenim presudama o tome da iznesena tvrdnja nije istinita ne temelje na "prihvatljivoj ocjeni relevantnih činjenica".

31.5. Polazeći od navedenog (v. točke 31.2. - 31.4. obrazloženja ove odluke), Ustavni sud za sada ne može zaključiti da je podnositelj iznio činjenične tvrdnje koje su mogle naškoditi časti i ugledu privatnog tužitelja, znajući da su neistinite i postupajući s oblikom krivnje koji se naziva izravna namjera.

31.6. U odnosu na drugu tvrdnju ("A što je on to do sada napravio osim što je trošio novac?"), Ustavni sud prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda da je riječ o vrijednosnom sudu. Ustavni sud primjećuje da je naprijed navedena tvrdnja, bez obzira na njezin polemički ton (izražavanje kroz pitanje), predstavljala osobno negativno mišljenje podnositelja o radu privatnog tužitelja kao predsjednika HNS-a. U tom smislu je potpuno suvišna analiza prvostupanjske presude u kojoj se navode sportski uspjesi privatnog tužitelja, s obzirom na to da podnositelj u spornom članku nije kritizirao privatnog tužitelja kao sportaša. Uzimajući u obzir medijske članke koje je podnositelj dostavio u sudski spis tijekom dokaznog postupka, Ustavni sud smatra da je navedeno mišljenje imalo dostatnu činjeničnu osnovu te da nije bilo pretjerano.

Pored navedenog, tu je tvrdnju trebalo također staviti u kontekst u kojem je ona dana, a iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi da je to učinjeno. Ustavni sud u tom pogledu napominje da ESLJP smatra da to što nacionalno zakonodavstvo ili domaći sudovi ne prave nikakvu razliku između vrijednosnog suda i činjeničnih iskaza, što je isto kao i traženje dokaza istinitosti nekog vrijednosnog suda, predstavlja neselektivan pristup ocjeni govora i inkompatibilno je per se sa slobodom mišljenja, koja je suštinski element članka 10. Konvencije (vidi predmete Gorelishvili protiv Gruzije, br. 12979/04, 38., presuda od 5. lipnja 2007.; Grinberg protiv Rusije, br. 23472/03, §§ 29. - 30., presuda od 21. srpnja 2005.; Fedchenko protiv Rusije, br. 33333/04, 

37., presuda od 11. veljače 2010.).  

31.7. Nadalje, Ustavni sud primjećuje kako je nakon utvrđenja da je drugom tvrdnjom podnositelj počinio kazneno djelo uvrede prvostupanjski sud propustio ispitati jesu li u konkretnom slučaju ostvareni razlozi za primjenu članka 148.a KZ-a/11 prema kojemu kaznenog djela uvrede nema ako ga je počinitelj počinio u javnom interesu ili zbog drugih opravdanih razloga. Naime, dajući intervju koji sadrži spornu izjavu o radu privatnog tužitelja - predsjednika HNS-a, podnositelj je kao vrstan poznavatelj prilika u hrvatskom nogometu (bivši potpredsjednik HNS-a) - zbog čega je, uostalom, i bio pozvan dati sporni intervju - sudjelovao u raspravi o važnom društvenom pitanju odnosno temi od javnog interesa, o čemu je već bilo riječi u točki 31.2. obrazloženja ove odluke.

31.8. Polazeći od navedenog (v. točke 31.2., 31.3., 31.6. i 31.7. obrazloženja ove odluke), Ustavni sud za sada ne može zaključiti da je podnositeljeva namjera bila naškoditi časti i ugledu privatnog tužitelja, odnosno da je spornu (drugu) izjavu dao u namjeri da uvrijedi privatnog tužitelja. 32. Kad je riječ o sankciji, Ustavni sud primjećuje da je podnositelj osuđen na novčanu kaznu. Iako je riječ o novčanoj kazni, podnositelj se ipak suočio s kaznenim postupkom i kaznenom osudom, a novčana kazna će se u slučaju neplaćanja zamijeniti radom za opće dobro, a ako podnositelj ni na to ne pristrane, zamijenit će se kaznom zatvora. Kaznena osuda zbog upućivanja na navodni način neodgovarajućeg obavljanja poslova predsjednika HNS-a ima obeshrabrujući učinak (eng. chilling effect) na ostvarivanje slobode javnog govora odnosno slobode izražavanja. Taj utjecaj, koji djeluje na štetu društva kao cjeline, također je čimbenik razmjernosti, a time i opravdanosti, izrečenih sankcija (usporedi s predmetom ESLJP-a Slava Jurišić protiv Hrvatske, § 34. - 36., navedeno).  

Stoga, Ustavni sud smatra da redovni sudovi za sada nisu uvjerljivo utvrdili postojanje prijeke društvene potrebe koja bi zahtijevala da se pravu privatnog tužitelja na zaštitu njegova ugleda da prednost pred pravom podnositelja na slobodu izražavanja. Razlozi koje su sudovi naveli ne pokazuju da je kaznena osuda podnositelja, s obzirom na konkretne okolnosti, bila nužna u demokratskom društvu.  ESLJP je u mnogobrojnim predmetima izrazio stajalište da to što ne postoji relevantno i dovoljno obrazloženje u presudama nacionalnih sudova ili to što su oni propustili razmotriti primjenljive standarde kada su ocjenjivali sporno miješanje dovodi do povrede članka 10. Konvencije (vidi, među ostalim, predmete Uj protiv Mađarske, br. 23954/10, §§ 25. - 26., presuda od 19. srpnja 2011.; Sapan protiv Turske, br. 44102/04, §§ 35. - 41., presuda od 8. lipnja 2010.; Gözel i Özer protiv Turske, br. 43453/04 i dr., § 58., presuda od 6. srpnja 2010.; Cheltsova protiv Rusije, br. 44294/06, § 100., presuda od 13. lipnja 2017.; Mariya Alekhina i ostali protiv Rusije, br. 38004/12, § 264., presuda od 17. srpnja 2018.). Ustavni sud u tom smislu izražava analogno stajalište da su primjenjive standarde prvi trebali primijeniti postupajući sudovi jer oni po Ustavu sude, među ostalim, i na temelju samog Ustava (članak 115. stavak 3. Ustava), što znači i na temelju ustavnosudske odnosno konvencijske prakse o slobodi izražavanja, a što je izostalo. 35.

Slijedom svega navedenog, Ustavni sud utvrđuje da je osporenim presudama podnositelju povrijeđeno jamstvo slobode mišljenja i izražavanja misli propisano člankom 38. stavcima 1. i 2. Ustava. 36. Ustavni sud nije razmotrio u ustavnoj tužbi istaknute prigovore kojima podnositelj ističe povredu prava na pravično suđenje zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava, odnosno člankom 6. stavkom 1. Konvencije, jer je ustavnu tužbu usvojio zbog povrede jamstva slobode mišljenja i izražavanja misli zajamčenog člankom 38. stavcima 1. i 2. Ustava. 37. Na temelju članaka 73. i 76. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 99/99., 29/02., 49/02. - pročišćeni tekst) odlučeno je kao u izreci.' - piše u dokumentu s potpisom predsjednika Ustavnog suda Miroslava Šeparovića. Na tu odluku jedino je izdvojeno mišljenje imali su suci Rajko Mlinarić i Miroslav Šumanović.