U srpnju 2014. cijelu regiju potresla je priča o nestanku tinejdžerice iz Subotice Tijane Jurić. Nju je zadesila strašna sudbina, bila je oteta, silovana i potom ubijena. Slučaj je izazvao golemu pozornost a srbijanska policija je, kao što je poznato, uspješno riješila slučaj i uhitila počinitelja monstruoznog mesara Dragana Đurića. Ključno u potrazi bilo je lociranje tijela nesretne djevojčice putem praćenja mobitelskog signala. Živimo u vrijeme koje je opisano u filmu u kojem je glavni lik Edward Snowden. Dakle, u vremenima u kojima se svačije kretanje može locirati praćenjem podataka s mobitela i preko baznih stanica. Postavlja se pitanje koliko je srbijanska policija otišla daleko u tom smjeru.
Naime, mobitel nestalog Mateja Periša nije pronađen. Objavljeno je kako ne daje nikakav signal. Javnost se s pravom pita kako je moguće da ne znamo ništa o tom dijelu odnosno kad je mobitel prestao davati signal i je li policija napravila rekonstrukciju njegovog kretanja do mjesta gdje mu je mobitel dao zadnji trag signala. S obzirom da Matejev mobitel nije pronađen, logična pitanja postavio je otac otete i ubijene Tijane Jurić. On je postavio pitanja zašto se u istrazi gura u plan konzumacija alkohola i droga, pokušava se napraviti suspektnim sam mladić a ne odgovara se na ključna pitanja a to je gdje se Mateju gubi svaki trag.
Naime, taj dio Beograda pokriven je snimkama videonadzora pa se postavlja pitanje zašto se puštaju samo dijelovi snimki. Također, on se zapitao i tko je to snimao, i tko ima integralne snimke jer se na objavljenom ne vidi cjelina, pa tako ni gdje je Matej ušao u Savu ako je uopće ušao u Savu, zašto trči i je li ga netko progoni i slično. Zašto se u javnost u prvi plan guraju podaci o navodnom opijanju i drogiranju grupe mladih Splićana u Beogradu a ne meritorni podaci poput toga što možemo doznati praćenjem i lociranjem mobitelskog signala nestalog Mateja Periša?