Smrt jedne malene djevojčice iz Nove Gradiške na svjetlo je dana iznjedrila svu bijedu hrvatskog društva. Za  smrt 2,5 godišnje pretučene curice očito nisu odgovorni samo roditelji kojima je vraćena nakon dvije godine udomiteljstva. Hrvatski sustav najilustrativnije se ocrtava u izjavi smijenjenog ravavnatelja Centra za socijalnu skrb Nova Gradiška koji je tvrdio kako je sve napravljena po pravilima struke kada su malenu iz udomitleljske vratili biološkoj obitelji u kojoj je u konačnici i zadobila po život fatalne ozljede. O profilu smijenjenog ravnatelja Branka Medunića već smo pisali u prethodnom članku. Majka i otac su pritvoreni i istražitelji sumnjaju kako joj je majka nanijela fatalne ozljede. Otac je bio prijavljen za obiteljsko nasilje ali prema majci i supruzi i on je u tom slučaju drugookrivljeni.

Kako funkcionira hrvatski sustav znaju mnogi koji su imali prigodu prijaviti neko djelo pa doživjeli da ih se tretira kao kriminalce. Kako funkcionira hrvatski sustav znaju mnogi koji su se našli na udaru interesa nekog moćnika. Kakav je hrvatski sustav u stvarnosti koja je toliko daleka od obećanja koje olako izriču političari dok obećavaju brda i doline i troše za kampanje milijune kuna kojima podmazuju marketinške budžete brojnih medija. Malena curica koja je stradala ne samo kao žrtva nasilja u obitelji, već koja je stradala bešćutnošću i nefunkcioniranjem sustava koji nije u stanju osigurati minimum socijalne pravde za svoje građane i u kojem su siromasi prepušteni nemilosrdnom režimu preživljavanja,privremeno je istisnula sa naslovnica sve političare, stranke i liste koji obećavaju građanima sve od ginekologa, pedijatara u svakoj županiji, participaciju u upravljanju gradom, obnovu, pravedniju raspodjelu budžeta, borbu s korupcijom, nepotizmom, klijentelizmom....

No, sve je to tako daleko od života prosječnih građana ove zemlje, dakle egzistencijalno ugroženih, čija djeca već u nižim razredima osonovne škole proživljavaju teške drame ako ne daj bože nemaju rendiranu odjeću i pribor, zadnje modele mobitela, ne zimuju u Alpama i ne jedre Jadranom i Atlantikom... Koliko je djece u ovoj državi izgubilo pravo na jednakost samim tim što je već u osnovnoj školi doživjelo nepravdu jer su korumpirane ravnateljice ili ravnatelji protežirali djecu onih koji su im strateški važni jer jamče svojom društvenom pozicijom da će ih omogućiti neke dodatne benefitne pozicije ili će im osigurati bonus na službeno plaću tako što će im davati popuste na automobile, odjeću, putovanja, u nekim slučajevima i estetske tretmane i još puno toga što ne stane u ovaj kratki tekst.... Kod nas čak nema senzibileteta da se sankcionira koji u bijsu jurnu na novinare kada napišu nešto istinito o njima a što njima narušava neupitnu društvenu poziciju. Kod nas su ugledni članovi društva i oni koji smatraju kako je njihovo pravo zaprijetiti novinaru kada nešto o njima neugodno ispliva u javnost.

Koliko je u ovoj zemlji ljudi poželjelo pravdu i malo više poštovanja kada bi se suočili s kafkijanskim sustavom. Pa uzmimo u obzir kako je i obnova u Zagrebu zakomplicirana brojnim papirima za koje vlasti tvrde kako uopće nisu potrebe. Uzmimo u obzir da mnogi na vlasti uopće ne znaju kakvu stvarnost prolaže obični građani ove zemlje, i glavnog grada, jer da znaju definitvno bi shvatili da im više ne mogu mazati oči sadnjom stabala, jeftinim floskulama i demagogijama.... Građani ove zemlje, oni koji imaju svoje profesije i koji ne parazitiraju kao uhljebi ili kao produžene ruke stranačkih organizacija, oni koje nitko nije izabrao po straačkom ključu u razne školske i ine odbore, oni koji nisu u nadzornim ili upravnim odborima generirani po stranačkom ključu, oni koji nisu u poziciji uz redovitu plaću zaraditi najmanje jednu ili dvije namještajući poslove kroz javne natječaje, oni koji ne kupuju medijsku naklonost budžetima javnih tvrtki a što im u konačnici osigurava javni ugled bez obzira na tajni jad.... svi ti građani - duboko znaju da žive u sustavu nejednakih mogućnosti, državi u kojoj je pripadnost stranci ili interesnom lobiju jedini preduvjet opstanka na višoj društvenoj ljestvici.

U takvoj državi najslabiji nemaju šansu, bilo da su najmanje životne dobi jer će ih bešćutni sustav u kojem je sve 'po zakonu i pravilima struke' vratiti u obitelj u kojoj će stradati kao što se to dogodilo malenoj iz Nove Gradiške koja je podlegla ozljedama u Dječjoj bolnici u Klaićevoj, u tom će se sustavu dogoditi da prividno svi rade svoj posao ali da svi akteri na pozicijama dobro znaju da mogu raditi što hoće i koliko hoće bez ikakvih stvarnih posjedica. U tom sustavu će se periodično dogoditi fokus na degenerativne dielove sustava ali će isti taj fokus nestati do sljedećeg drastičnog slučaja s kobnim posljedicama. Kao što je to bilo i dosad sa svim ženama koje su podlegle kao žrtve obiteljskog nasilja, sa svom djecom koja su završila s ozljedama, sa svom djecom koje su bila žrtva tzv. vršnjačkog nasilja. Ovo zadnje je zapravo najciničnija konstrukcija jer u školama ne bi bilo tzv. vršnjačkog nasilja da nasilnicima krila svojim nedjelovanjem i nesankcioniranjem ne daju indolentni ravnatelji ili prosvjetni djelatnici.

Sustav tzv. vršnjačkog nasilja je začarani krug u kojem se onoga tko ga prijavi tretira na suspektan način a nositeljem nasilja u školama sustav se ne bavi osim ako počinitelj ne dolazi s društvenog dna. Mi živimo u zemlji u kojoj se u mnogi školama djeca ne tretiraju kao djeca sa svojim posebnim karakteristikama već kao 'nečije djete'. Rijetke su škole u hrvatskoj metropoli u kojoj ne prevladava stav da se djecu moćnih roditelja ne sankcionira ako su počinitelji tzv. vršnjačkog nasilja. Svašta je dopušteno djeci moćnih roditelja u ovom sustavu samo zato što su škole i školstvo degradirani pa u brojnim slučajevima služe kao servis da djeci moćnih ili stranački pozicioniranih roditelja osiguraju prosjek ocjena i ocjene iz vladanja iskreirane prema želji njihovih moćnih roditelja. U jednoj razvikanoj osnovnoj školi iz središta Zagreba ravnateljica je vršila pritisak na jednu profesoricu da maturantu osigura prosjek ocjena prema želji roditelja a kada profesorica na to nije pristala bila je izložena neviđenom pritisku.

Kada je slučaj došla razmtriti prosvjetna inspektorica i ona se stavila na stranu ravnateljice jer je smatrala normalnim da se na taj način 'pegla' uspjeh i izdaju diplome uvažavajući želje moćnih roditelja. Kada su neke škole postale sluge moćnih roditelja, dakle tzv. društvene elite u Hrvatskoj, šanse za pravedno školovanje i obrazovanje su iščezle a djeca su od malih nogu stavljena u poziciju da uče kako ovim sustavom ne vladaju vrline i znanje već  namještanje i pogodovanje u skladu s interesima manjine moćnih. Odgovornost za degeneraciju sustava ne počiva samo na politici nego na društvu koje ima mentalitet koji bi se purgerski formulirao 'ne bum se štel mešat'. Obično iza tog stava stoje dvije stvari, ili je netko interesno involviran ali to neće priznati ili je uvjeren kako živimo us ustavu u kojem stradavaju prijavitelji i zviždači a svi pokorni elementi sustava prosperiraju. Zato mi nismo ni Tajvan ni Švicarska, kod nas se nagrađuju razni prijestupnici sve dok ne pređu Rubicon. Mi smo zemlja u kojoj kronično nedostaje javno artikuliranog bunta moralnih i odgovornih građana koji imaju pravo tražiti da sustav funkcionira jednako prema svima i utemeljeno na zakonu a ne stranački raspoređenim odnosima snaga i kadrova.