Prošli tjedan nismo imali priliku čuti nijednu dojmljivu usporedbu niti vic prispodobu u kreaciji predsjednika Zorana Milanovića. Nije lako svaki dan niti tjedan lansirati s Pantovčaka neki verbalni plotun koji će naciji pomoći da instant humorom ublaži rane galopirajućih problema u rasponu od financijskih, pandemijskih pa sve do raznovrsnog spektra socijalno frustrirajućih problema. Premda situacija nije ružičasta dobro je znati kako uvijek ima izlaz i svjetlo na kraju tunela. Stratešku ulogu imaju i hrvatski dužnosnici, svojim osobnim držanjem mogu produbljivati osjećaj krize i beznađa ili pak biti širitelji optimizma. Prošli vikend snimili smo hrvatskog premijera u spontanom druženja sa Zagrepčankama. Stajale su u redu, konačno za nešto puno bolje od redova za PCR ili antigenski test na koronu.
Ove nedjelje premijer nije dijelio zagrljaje ali je zato bio građanin koji obavlja omiljeni ritual građana metropole. Na sunčanoj terasi kafića na Britancu bio je, među ostalim, u društvu sa Zvonimirom Sunarom Sukijem, zagrebačkom legendom i recimo to tako, neformalnim šefom protokola brojnih sportskih ili društvenih događanja. U neposrednoj premijerovoj blizini bila su i njegova djeca u pratnji dadilje. Osiguranje je bilo diskretno raspoređeno i neprimjetno obavljalo zadatak štićenja. Dvojicu tjelohranitelja odavale su samo diskretne slušalice iza ušiju dok su sjedili za susjednim stolom. Jedan je pripadnik osiguranja sjedio u džipu koji je bio parkiran ispred ulaza u Hrvatsku poštu na Britancu a drugi je stajao pokraj vozila.
Uistinu relaksirajući prizor koji građanima može uliti povjerenje i stvoriti sliku da je u državi sve kako treba biti i da prošlogodišnji teroristički pohod Danijela Bezuku s vatrenim oružjem na Banske dvore nije ostavio traume niti trajno izmijenio režim osiguranja najviših hrvatskih dužnosnika. Dolazak premijera u kafić na Britancu u vrijeme dok se tamo održava tradicionalni Sajam antikviteta, starina i umjetnina ali i neizbježnih drangulija nastalih u prohujalom vremenu ima jednu važnu poruku. Ako premijer u doba pandemije i u doba globalnih frustracija može doći među građane i ako se premijer ne plaši socijalne interakcije to znači da samim tim šalje poruku kako zbog pandemije ne bi trebali postati sociopati pa izbjegavati interakcije na javnim mjestima u paničnom strahu od virusa.
Znamo s druge strane da je premijer prebolio koronu i da je cijepljen tako da ima racionalni temelj da se na javnim mjestima pojavljuje bez imalo panike. Dok je premijer pio piće na terasi kafića u jednom mu se trenutku pridružio i legendarni pjevač Miro Ungar koji bi zaista mogao patentirati recept za vječnu mladost u starosti jer već desetljećima ne manifestira nikakve facijalne promjene. Prethodno je Ungar bio u društvu s hrvatskim baletnim plesačem i koreografom Dinkom Bogdanićem koji facinantno izgleda i u svojoj 71.-oj godini. Kada je premijer krenuo prema službenom automobilu koji ga je čekao na početku Arnoldove ulice dalo se uočiti kako ima imao sportsku majicu koja na poleđini ima oznaku 67. Zanimljivo je kako tu kombinaciju nazivaju anđeoskom zbog kombinacije energija brojeva 6 i 7.
Prema tim teorijama: 'Broj 6 označava dom, obitelj, bezuvjetnu ljubav, pružanje, ravnotežu, odgovornost, zahvalnost, milost, poštenje, žrtvu, služenje drugima i integritet. Šestica simbolizira i novčane aspekte života. Broj 7 označava duhovni razvoj, prosvjetljenje, misticizam, unutarnju mudrost, intuiciju i psihičke sposobnosti. Ljudi koji biraju broj 67 vrlo su pragmatični, oprezni i idealisti. Često pronalaze odgovore na važna životna pitanja koristeći svoju intuiciju'. Preostaje nam pitanje je li premijer sam odabrao tu majicu ili je ista izbor njegove supruge Ane Maslać Plenković. Kako god bilo, u vremenima u kojima živimo izražene su tendencije da sve pa i najbanalnije stvari poprimaju simboliku dublju od uobičajene.
Kao da krizna vremena utječu na to da se ljudi podsvjesno približavaju duhu japanskog animizma. Kao što je poznato Japanci smatraju da sve i živo i mrtvo ima svoju dušu pa s tih pozicija spontano ne samo razvijaju već i prihvaćaju kibernetička pomagala smatrajući i da je duša i u robotima, tehničkim pomagalima, stvarima. Da Japanci imaju iskustvo hrvatskog stila života zacijelo bi pronašli dušu i u ovrhama, bankrotima, minusima na karticama i računima... Tko zna možda je i hrvatski premijer podsvjesno ili intuitivno izabrao za nedjeljno druženje mjesto prepuno duhova prošlih vremena. Naime, iz japanskog kuta Sajam starina na Britancu mjesto je gdje egzistiraju anime sadašnjosti i stoljeća unatrag.
Za osobe izraženog senzibiliteta Britanac je mjesto gdje susret sa starinama jamči izlazak iz okova svakodnevice i mogućnost da se u okruženju maštovitih artefakta prošlosti prodube spoznaje o prolaznosti nevolja, kako pandemijskih tako i društveno-političkih frustracija. Možda se premijer Plenković na Britancu i nesvjesno osnažio jer je u takvom okruženju osjetio sponu s građanima. Zar nismo godinama slušali kako će Hrvatska biti zemlja progresa kada se političari i dužnosnici budu ponašali kao skandinavski političari koji koriste javni prijevoz i nisu nedodirljivi ljudima? Nadamo se da će stopama hrvatskog premijera krenuti i hrvatski predsjednik pa se sjetiti da su i njega birali građani pa da isti zaslužuju da im se nekad i neposredno ukaže kao lice koje mogu sresti na ulici kao i svakog drugog slučajnog prolaznika.