Javnost je još u kolovozu 2014. saznala kako se legendarni član  sportske redakcije HRT-a Edo Pezzi već 10 godina bori na sudu za stan u Bukovčevoj 15, u elitnom dijelu Splita, na Bačvicama, tik iza hotela Park. Razlog je bila tužba zbog konfiscirane imovine koju su pokrenuli pariški odvjetnik Branko Vulić te njegova sestra Ksenija Wilding. Edo Pezzi i supruga Senka 1996. godine kupili su stan u zgradi koja je prije Drugog svjetskog rata bila poznata kao Kuća Čubelić i Vila Mira. U ratu je pogođena savezničkom avio bombom, a 1947. godine od Milana Čubelića kupila ju je Marija Vulić iz Banja Luke. Tužitelji u ovom sporu su njeni izravni srodnici, odnosno sin i kći. Spomenuta se upisala u zemljišne knjige, no već iduće godine osuđena je za ratno profiterstvo te su joj komunističke vlasti konfiscirale cjelokupnu imovinu, uključujući i vilu u Splitu koju preuzima Jugoslavenski registar brodova - JRS.

Na mjestu ruševine JRS je sagradio novu zgrada s pet stanova i dvije nove etaže površine 570 kvadrata što su tuženici dijelom osporavali. Stara je kuća imala 300 četvornih metara. Hrvatski registar je 90-ih stanove prodao nosiocima stanarskog prava, a onda su ih oni prodali trećim osobama. Pezzijevi su svoj stan kupili od inženjera Stelle i, kako je već tada za medije tvrdio Edo, sve je čisto i u savršenom redu. Već prije 8 godina sud je tri puta presudio u Pezzijevu korist ali se predmet  vraćao na ponovno suđenje zbog nekakvih formalnih propusta. Tužitelji, pariški arhitekt i njegova sestra iz Londona povrat imovine zatražili su još 1997. godine i od tada se postupak vodio pred Uredom državne uprave. Pezzijevi su tuženi 2004. godine zajedno s ostalim kupcima stanova i Hrvatskim registrom brodova, pravnim sljednikom JRS-a. Vulić i Wilding  tražili su od Općinskog suda u Splitu da presudom proglasi ništavne ugovore o kupoprodaji stanova.

Već smo istaknuli kako je prije 10 godina predmet vraćan više puta na ponovno suđenje. Za medije je već tada poznata splitska odvjetnica Ecija Bajić Kuljiš, supruga bivšeg dugogodišnjeg državnog odvjetnika koji je, iako u mirovini i dalje angažiran u DORH-u kao zamjenik aktualne državne odvjetnice Zlate Hrvoj - Šipek. Ona je pak i prije 10 godina izjavljivala kako će Pezzijevi sigurno dobiti taj spor i samim tim kupljeni stan. Naime, sporna zgrada je ionako sagrađena nakon što je od stare ostala samo ruševina zbog izravnog pogotka bombe u II. svjetskom ratu. Sudskim postupkom su rješavana još dva sporna stana, njegov i arhitekta Šverka te da su ostali vlasnici uspjeli sačuvati stanove, no u rješenju o prekidu postupka suca Živomira Topića navedeno je čak 10 tuženika, uključujući Pezzijeve te Nenada Stellu koji im je prodao stan.  

'U tužbi Vulić i Wilding navode kako je Hrvatski registar brodova prodao stanove unatoč pozitivnim propisima RH koji su branili raspolaganje konfisciranim stanovima. Smatraju da su ugovori ništavni jer Registar nije imao valjan i dopušten pravni osnov za raspolaganje nekretninama, dok su svi tuženici znali da sklapaju ugovore protivno pozitivnim propisima. Zahtjev za naknadu oduzete imovine nije bio evidentiran u nadležnoj službi' - isticalo se u tužbi koja je završila kao maratonski spor. Neki od tuženika, poput Splićanina Henrika Milanovića, nisu ni dočekali sudski pravorijek. On je primjerice preminuo prošle godine. Presuda je konačno donesena na Općinskom sudu u Splitu kod suca Živomira Topića. Tužitelje Branka Vulića i Kseniju Wilding zastupao je zagrebački odvjetnik Albin Hotić koji se zajedno s klijentima mora pomiriti s gubitkom spora. Tuženici su bili redom: Hrvatski registar brodova zastupan po odvjetniku Branku Duplančiću, Splićani: Goran Rodin, Henrik Milanović, Emil Šverko, Nenad Stella, Edo Pezzi i   Senka Mrduljaš - Pezzi, Danica Zaić i Ivan Nižetić te Branka Kovačić iz Rijeke.

Sve tužene zastupala je ista splitska odvjetnica Ecija Kuljiš Bajić. Nakon glavne i javne rasprave održane 6. svibnja 2022.god., 3. lipnja ove godine donesena je presuda kojim je odbijen tužbeni zahtjev. Tako nasljednici Marije Vulić nisu uspjeli dobiti proglašenje ništavim kupoporodajnih ugovora za stanove sklopljene u listopadu 1995.  između HRB-a i sada već pokojnog Henrika Milanovića te ugovor spomenutog s Emilom Šverkom kao kupcem sklopljen u veljači 1996. godine. Nije poništen ni ugovor sklopljen u svibnju 1995. između HRB-a i Nenada Stelle kao kupca kao ni za ugovor sklopljen u kolovozu 1995.  između Stelle kao prodavatelja te Ede Pezzija i Senke Mrduljaš – Pezzi kao kupaca. Sud je presudio kako su tužitelji dužni nadoknaditi solidarno tuženicima u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe parnični trošak u različitim iznosima pa tako redom u iznosu od 91.406,25 kn, 42.700 kn te dodatnih 86.718,75 kn.

Iz presude je vidljivo kako su se tužitelji pozivali da je njihova pokojna majka 1947. ., kupila predmetnu zgradu kao djelomično oštećenu bombardiranjem u II svjetskom ratu, a koja joj je potom konfiscirana presudom Sreskog suda u Banja Luci br. K-655/48 od 20. rujna 1948. godine. Oni su zahtjev podnijeli 10. lipnja 1997. sukladno odredbama Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme Jugoslavenske komunističke vladavine, koji je i danas u tijeku. 'Unatoč pozitivnim propisima RH koji su branili raspolaganje konfisciranim stanovima, čak i prije nego su zatražili povrat predmetne nekretnine, tuženik pod 1 je prodao stanove ranijim nositeljima stanarskog prava, a pojedini od njih su stanove prodali trećim osobama. Tako je tuženik pod 1 prodao pet stanova, tuženiku pod 2, pod 3, pod 5, te tuženoj pod 8, dok je jedan stan prodan Blaženki Mariji Kirchmajer. Tuženik pod 3 je otuđio otkupljeni stan tuženiku pod 4, tuženik pod 5 je prodao stan tuženicima pod 6 i pod 7, a tužena pod 9, kao nasljednica Blaženke Marije Kirchmajer je prodala stan tuženiku pod 10'.

Tvrdili su da tuženik, ranije Jugoslavenski registra brodova a sada Hrvatski registar brodova nije imao 'valjan i dopušten pravni osnov za raspolaganje ovim nekretninama'.  Tuženik  je u odgovoru na tužbu i tijekom postupka isticao da je pravni sljednik nekadašnjeg Jugoslavenskog registra brodova, koji je u zemljišnim knjigama ovog suda bio upisan kao nositelj prava raspolaganja na predmetnoj nekretnini prije sklapanja predmetnih ugovora. Navodio je 'da se na njega nije odnosila zabrana raspolaganja predmetnom nekretninom jer je vlasništvo nekretnine njegov pravni prednik stekao građenjem potpuno nove stambene zgrade na mjestu ruševine koju je kupila majka tužitelja pod 1 i pod 2, a s kojom po gabaritima, novoizgrađena nekretnina nema nikakvih dodirnih točaka'. U prilog svojoj tvrdnji pozvao se je na stajalište sudske prakse sadržano u odluci Vrhovnog suda RH br. Rev-2694/1994 od15. siječnja 1998. godine.

Stoga je osporavao tuženicima stvarnopravnu zabranu raspolaganja tim nekretninama, te je njima valjano raspolagao, jer je bio dužan prodati stanove nositeljima stanarskog prava silom zakona – temeljem odredbi Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Svi predmetni ugovori su bili podnijeti na mišljenje nadležnom Javno pravobraniteljstvu, koje nije pokrenulo nijedan postupak radi poništenja radi bilo kojeg od ugovora. Na temelju tih ugovora, kupci su u zemljišnim knjigama uknjižili pravo vlasništva na kupljenim stanovima (pa su uknjižbom stekli pravo vlasništva), a tužitelji pod 1 i pod 2 nisu podnijeli nikakvu brisovnu tužbu u rokovima propisanim Zakonom o zemljišnim knjigama. Svi tuženici 'su tijekom postupka istaknuli da predmetna nekretnina nije predstavljala stambenu zgradu (kako tvrde tužitelji), već ruševinu kuće. Ova činjenica da proizlazi i iz ugovora iz 1947. god., kojim je majka tužitelja pod 1 i pod 2 i njihova prednica, kupila upravo ruševinu kuće poznate pod ranijim imenom „Vila Mira“.

Kuća se sastojala od podrumskih prostorija i jednog višesobnog stana smještenog na visokom prizemlju, te je u II svjetskom ratu srušena direktnim pogotkom bombe prilikom savezničkog bombardiranja Splita. Po završetku rata, u naravi je predstavljala ruševni neuseljivi objekt, pa je tako u kupoprodajnom ugovoru iz 1947. godine, navedeno da se radi o ruševini. Pravna prednica tužitelja pod 1 i pod 2 je potom bila upisana u zemljišnim knjigama kao vlasnica nekretnine, da bi 12. lipnja 1948. god., u zemljišnim knjigama bila izvršena zabilježba postupka sekvestra protiv prednice tužitelja pod 1 i pod 2. Nakon što je pravni prednik tuženika pod 1 bio upisan kao nositelj prava upravljanja predmetne nekretnine, u naravi zemljišta i ruševine, isti je na ruševinama stare zgrade, izgradio novu stambenu zgradu (tada na anagrafskoj oznaci Bukovčeva 13, a danas Bukovčeva 15), u koju su stanari uselili nakon završetka radova tijekom 1951. god., a novoizgrađena stambena zgrada sastoji se od podruma, visokog prizemlja s dva stana, I kata s dva stana i II kata s jednim stanom.

Pravni prednik tuženika pod 1 je dodijelio stanove svojim radnicima koji su u njih i uselili, te stekli stanarska prava na stanovima – koji su im potom prodani sukladno odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Kako predmetna zgrada predstavlja novoizgrađeni objekt, izgrađen nakon II svjetskog rata, to je pravni prednik tuženika pod 1 stekao vlasništvo zgrade građenjem. Stoga proizlazi da je tuženik pod 1 imao valjanu i dopuštenu pravnu osnovu za raspolaganje stanovima u toj zgradi temeljem odredbe čl. 2 Zakona o zabrani prijenosa prava raspolaganja i korištenja određenih nekretnina u društvenom vlasništvu na druge korisnike, odnosno u vlasništvo fizičkih i pravnih osoba (N.N. br. 53/90), jer se zabrana iz tog Zakona nije odnosila na sporne stanove. Tijekom postupka su tužitelji pod 1 i pod 2 osporili tvrdnje da je pravni prednik tuženika pod 1 sagradio novu građevinu na mjestu zgrade oštećene u bombardiranju, koju je kupila njihova majka.

Navode da je predmetna nekretnina nadograđena (a ne iznova sagrađena), a dogradnjom ili nadogradnjom se ne može steći vlasništvo nekretnine. Osim toga, tijekom veljače 2007. god.,u postupku prvi puta utvrđuju da je njihov pokojni otac uzeo zajam koji je bio namijenjen i djelomično je utrošen na popravak predmetne nekretnine zv. „Vila Mira“, a koji navod su tijekom postupka u više navrata mijenjali. Iznijeli su i mišljenje da činjenica što je konfiskacija određena na imovini okrivljene Marije Vulić, i što je nad tom imovinom određen organ upravljanja u vidu poduzeća općeg državnog značaja – Jugoslavenskog registra brodova Split, dokazuje da je u trenutku konfiskacije predmetna zgrada postojala kao imovina, a ne kao ruševina (jer je pod upravu dobio zgradu). Tuženici pod 1 – pod 10 su nadalje tijekom postupka ustvrdili da činjenica određenja organa upravljanja nad imovinom majke tužitelja pod 1 i pod 2, sama po sebi ne dokazuje da bi konkretna nekretnina bila zgrada, a ne ruševina kako to stoji u samom kupoprodajnom ugovoru iz 1947. god., kojim je njihova majka kupila zemljišnu česticu s ruševinom.

Naime, u slučaju da je ista kupila objekt podoban za stanovanje s manjim oštećenjima kako tužitelji nastoje prikazati u postupku, onda bi tako u kupoprodajnom ugovoru bilo i navedeno, jer objektivno nije bilo razloga da se u ugovor unesu neistiniti podaci. Osporili su tvrdnju da je prije konfiskacije, otac tužitelja pod 1 i pod 2 započeo obnovu objekta kreditnim sredstvima jer to ne proizlazi iz iskaza svjedoka (čak i onih koje su predložili tužitelji – Vanja Bego), niti iz navoda samih tužitelja, a niti iz sadržaja presude Sreskog suda u Banja Luci iz 1948. god., u kojem je iznijet sadržaj obrane majke i oca tužitelja pod 1 i pod 2, gdje izričito stoji da su kreditna sredstva Investicione komercijalne banke utrošena na izgradnju obiteljske kuće u Banja Luci, dok je u odnosu na predmetnu kuću u Splitu, njihova majka izjavila da je u Splitu od poznanika kupila jedan plac na kojem se nalazila jedn

U daljnjem tijeku postupka tužitelji pod 1 i pod 2 navode da je njihov otac koji je uzeo zajam, bio vlasnik građevinskog poduzeća, i da je mogao zajam utrošiti u bilo koju svrhu prema nakani, a to nije bila gradnja kuće u Banja Luci. U svakom slučaju, ovaj zajam uopće nije koristio, jer je došla konfiskacija upravo ove kuće u Splitu u travnju 1948. god., dok je tuženik pod 1 predmetnu nekretninu nadogradio služeći se zidovima postojeće kuće koja je pripadala njihovoj pravnoj prednici. Konačno su tužitelji istaknuli tvrdnju da razlog ništavosti pobijanih ugovora leži i u činjenici da tuženik pod 1 nije bio vlasnik predmetnih stanova u trenutku njihove prodaje, niti je bio upisan kao njihov upravitelj (jer je to bio Jugoslavenski registar brodova), pa ih stoga nije moga prodavati. Presudom ovog suda posl. br. I P-2483/04 od 16. prosinca 2008. god., tužbeni zahtjev je u cijelosti odbijen kao neosnovan. 

Presudom i rješenjem Županijskog suda u Splitu posl. br. Gžp-437/09 od 19. studenog 2009., djelomično je odbijena žalba tužitelja pod 1 i pod 2 kao neosnovan, te potvrđena pobijana presuda ovog suda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništavosti; Ugovora o kupoprodaji stana u Splitu, dana 17. lipnja 1992., sklopljenog između tuženika pod 1 kao prodavatelja i tuženika pod 2 Gorana Rodin kao kupca, ovjerenog kod Općinskog sekretarijata za opću upravu dana 29. lipnja 1992.., ..... sklopljenog između tuženika pod 1 kao prodavatelja i tuženika pod 2 Gorana Rodina kao kupca, ovjerenog kod Općinskog sekretarijata za opću upravu dana 15. siječnja 1993.., Ugovora o kupoprodaji stana u Splitu, dana 20. studenog 1992.., sklopljenog između tuženika pod 1 kao prodavatelja i tužene pod 8 Danice Zaić kao kupca, ovjerenog kod Ureda Opće uprave i proračuna Općine Split dana 04. veljače 1993., ....

Ugovora o kupoprodaji stana u Splitu, dana 03. veljače 1993, sklopljenog između tuženika pod 1 kao prodavatelja i Blaženke Kirchmajer kao kupca (pravni prednik tužene pod 9), ovjerenog kod Općinskog sekretarijata za opću upravu dana 15. veljače 1993.,  te Ugovora o kupoprodaji stana u Rijeci, bez datuma, sklopljenog između tuženika pod 9 Branke Kovačić kao prodavatelja i tuženika pod 10 Ivana Nižetić kao kupca, ovjerenog kod Javnog bilježnik Darka Petravića u Rijeci, dana 03. rujna 1997., pod br. Ov-11531/97. Ukinuta je pobijana presuda ovog suda, u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu tužitelja pod 1 i pod 2 u odnosu na utvrđenje ništavosti ugovora o kupoprodaji sklopljenih između tuženika pod 1, i tuženika pod 3, pod 4, pod 5, pod 6 i pod 7, kao i u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka, te u tom dijelu predmet vraćen ovom sudu na ponovno suđenje' - piše u dijelu presude koja ima već 69 stranica. No, ni ova presuda nije konačna ni pravomoćna. Protiv iste nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana Županijskom sudu u Splitu. Tko zna do kada će se ova sudska trakavica nastaviti i hoće li na ovom slučaju 'efikasno' hrvatsko pravosuđe još jednom demonstrirati svu svoju neefikasnost i sporost.