Na Županijskom sud u Vukovaru, kao sudu drugoga stupnja, Vijeće sastavljeno od sudaca Gorana Miličevića kao predsjednikaa vijeća, te Nikole Bešenskog i Krešimira Biljana kao članova vijeća odlučivalo je u kaznenom predmetu protiv optuženih Zoltana Sandora Aldotta i Tomislava Thűra. Sudilo im se zbog kaznenog djela protiv službene dužnosti – zlouporaba položaja i ovlasti iz članka 337. stavak 1. Kaznenog zakona temeljem tužbe menadžerice Žane Goić Petričević. Odlučivali su o presudi Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 11. travnja 2022. godine, Na sjednici vijeća 22. travnja 2024. odbili su 'žalbu oštećene kao tužiteljice kao neosnovanu' te potvrdili prvostupanjsku presudu. Iz obrazloženje je vidljivo kako su prvostupanjskom presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu 11. travnja 2022. optuženi Zoltan Sandor Aldott i optuženi Tomislav Thűr, na temelju članka 453. točka 3. Zakona o kaznenom postupku 'oslobođeni su od optužbe zbog kaznenog djela protiv službene dužnosti – zlouporaba položaja i ovlasti iz članka 337. stavak 1. KZ/97...'

Na temelju članka 149. stavak 1. ZKP/08. troškovi postupka padaju na teret proračunskih sredstava. U dokumentu piše: 'Protiv te presude žalbu je pravodobno podnio oštećena kao tužitelj Žana Goić Petričević po branitelju Nikoli Drobec, odvjetniku iz Zagreba zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjeničnog stanja s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje i odluku. Odgovor na žalbu nije podnesen. U skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08, prije sjednice vijeća spisi su dostavljeni Županijskom državnom odvjetništvu u Vukovaru, na dužno razgledanje, koji je spise nakon razgledanja, bez odgovora, vratio sudu. Žalba oštećene kao tužiteljice nije osnovana. Primarno nije u pravu žalitelja kada u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točka 3. ZKP/08 odnosno da je rasprava održana bez osoba čija je prisutnost po zakonu na raspravi obvezna.

Naime odredba članka 404. stavak 5. ZKP/08 jasno propisuje da ako se postupak vodi za kazneno djelo za koje je propisana novčana kazna ili kazna zatvora do pet godina, rasprava se može održati bez prisutnosti optuženika koji je bio uredno pozvan, ali nije pristupio ili mu se poziv nije mogao uručiti jer je promijenio adresu, a o tome nije obavijestio sud ili je očito da izbjegava poziv, uz uvjet da njegova prisutnost nije nužna i da je prije toga bio ispitan ili se očitovao o optužbi. Tumačenje žalitelja da se naprijed navedena odredba ne odnosi na slučaj kada rasprava mora započeti ispočetka nije osnovano jer se radi o ekstenzivnom tumačenju samog žalitelja budući da sam članak 404. stavak 5. ZKP/08 pobliže ne pojašnjava na koje se sve to situacije odnosi već samo propisuje u odnosu na koji se kazneni postupak (onaj gdje je zapriječena novčana kazna ili kazna zatvora do pet godina) ista može primijeniti.

U odnosu na žalbeni razlog iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08 odnosno da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a da su navedeni razlozi proturječni međusobno te da postoji proturječje između navedenih razloga i isprava u spisu radi čega se pobijana presuda ne može ispitati nije utvrđena osnovanost istoga poglavito u odnosu na konkretne točke presude koje žalitelj ističe (točka 11.1. i 11.3. pobijane presude). Naime navođenje u jednom dijelu (11.3. pobijane presude) izraza kako „bi se možda“ u postupanju okrivljenih radilo o prekoračenju granice ovlasti nije dostatan razlog da se može govoriti kako o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju tih isprava ili iskaza danih u postupku i samih tih isprava ili iskaza već je više riječ o nespretnoj rečeničkoj konstrukciji izvučenoj iz konteksta kao žalbena osnova.

Zaključno ispitujući navedenu žalbenu osnovu ovaj sud nije našao da bi bile počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08. U odnosu na pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda oštećena kao tužitelj u žalbi primarno ističe kako je prvostupanjski sud zaključio kako se u konkretnom slučaju isključivo radi o građanskopravnom odnosu te da optuženici nisu postupali sa ciljem nanošenja štete oštećenici. Nezadovoljna takvim utvrđenjem smatra kako iz izvedenih dokaza proizlazi kako su optuženici postupali svjesno nezakonito, iskorištavajući i izlazeći izvan granica svojih ovlasti, a sve u cilju da oštećenici nanesu štetu u vidu uskrate zakonom zajamčenih prava. Pri tome se, kao dokaz svojim tvrdnjama, oštećena kao tužitelj referira upravo na svoj iskaz te na Pravilnik o radu INA d.d. analizirajući način na koji je udaljena sa posla pri tom naglašavajući da u tom postupanju optuženici u svojim obranama nisu ukazali na razloge radi kojih je navedena morala biti hitno udaljena iz poslovnih prostorija INA-e pa je stoga takva odluka nezakonita.

Smatra da je takvo postupanje optuženika potvrdio svojim iskazom i svjedok Davor Mayer te da su Odluke o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora i Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu koje je potpisao drugooptuženi Tomislav Thűr nezakonite jer je isti pri donošenju takvih odluka evidentno prekoračio granice svojih ovlasti i „slijepo“ bez provođenja propisane procedure prema Zakonu o radu i internim aktima. Naime, prvostupanjski sud je u pobijanoj presudi dao jasno obrazloženje zašto smatra da je prvo optuženi kao predsjednik uprave postupao u skladu sa ovlastima koje ima, i iskazi svjedoka na koje se referira žalitelj sadržajno ne upućuju da bi optuženici svojim postupanjem postupali protivno činjeničnom stanju koje je utvrđeno pobijanom odlukom.

Nadalje, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje i na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenio kazneni zakon oslobodivši optuženike za kazneno djelo protiv službene dužnosti – zlouporaba položaja i ovlasti iz članka 337. stavak 1. KZ/97 pa je neosnovana njegova žalba i iz osnove pogrešno i nepotpunoutvrđenog činjeničnog stanja te je prvostupanjski sud postupio pravilno kada je na temelju članka 453. stavak 3. ZKP/08 oslobodio optuženike od optužbe. Kako je sud našao da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a da nema niti povreda zakona na koje sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci' - piše na kraju presude predsjednika sudskog vijeća Gorana Miličevića.