Krajem prošle godine neki hrvatski mediji pisali su o presudi za napad u OŠ Prečko. Taj događaj od 20 prosinca 2024. šokirao je Hrvatsku i promijenila pogled na sigurnost škola. Predstavljen je najvažniji detalj, a to je da ubojica nije bio bitno smanjeno ubrojiv u trenutku svog krvavog pohoda koji je lani potresao čitavu Hrvatsku. Ovo je najvažniji zaključak suđenja koje je trajalo tri mjeseca te je rezultiralo jednom od najstrože izrečenih kazni ikad u Hrvatskoj. Nepravomoćnom presudom kojom je L. M. osuđen na 50 godina zatvora zbog teškog ubojstva djeteta i još 54 nedjela u Osnovnoj školi Prečko u prosincu 2024. šalje se poruka cijelom društvu da su ovakva kaznena djela nedopustiva i neće se tolerirati, kazao je nakon izricanja presude glasnogovornik zagrebačkog Županijskog suda Krešimir Devčić.
No, prije nego što iznesemo neke javnosti nepoznate dijelove iskaza ubojice L.M. citirat ćemo vezanu pravomoćnu odluku koja je objavljena 27. travnja ove godine. Slijedi presuda: 'Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Slavena Vidmara, predsjednika vijeća te dr. sc. sc. Lane Petö Kujundžić, Željka Horvatovića, mr.sc. Zorislava Kaleba i Snježane Hrupek-Šabijan, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Nevene Popović, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog OL, zbog kaznenog djela iz članka 111. točaka 1. i 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 1....., dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbi optuženog ..., podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 24. rujna 2025., broj Kmp-3/2025-12, na sjednici vijeća održanoj 13. listopada 2025.,rije š io jeOdbija se žalba optuženog .. kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Pobijanim rješenjem Županijskog suda u Zagrebu od 24. rujna 2025., broj Kmp- 3/2025-12, na temelju članka 388. stavka 1. točke 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ .....dalje: ZKP/08.) u vezi članka 115. stavka 7. Zakona o sudovima za mladež ("Narodne novine" ..... dalje ZSM) te u vezi članka 60. stavova 2. i 3. ZSM-a, s raspravom je isključena javnost u cijelosti.2. Protiv tog rješenja žalbu je podnio optuženik po branitelju, odvjetniku Miroslavu Vlašiću, ne navodeći razloge žalbe s prijedlogom da se "ukine pobijano rješenje i donese rješenje da javnost bude isključena u onim dijelovima rasprave u kojima bi se mogao ugroziti identitet i integritet žrtava djece i negativno utjecati na prava i interese djece žrtava, njihov daljnji pravilan psihofizički razvoj, a ostatak rasprave da ostane javan".
3. Na temelju članka 474. stavka 1. ZKP/08. spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.4. Žalba nije osnovana.5. Optuženi OL se žali smatrajući da je potpunim isključenjem javnosti njemu onemogućeno pravo na jednakost oružja te da se time krše njegova prava na obranu pa je predložio, jer se nalaže da je potrebno zaštititi identitet i integritet djece žrtava, da se samo djelomično isključi javnost.
6. Međutim, suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud utemeljen je na temelju članka 388. stavka 1. točke 1. ZKP/08. radi zaštite djece isključio javnost za cijelu raspravu jer se radi o 55 žrtava djece, iznimno niske životne kronološke dobiti čiji identitet i integritet treba sačuvati u cijelosti.
7. Naime, prema optužnici i dokazima koji se predlažu proizlazi da bi izvođenje tih dokaza posebno negativno utjecalo na prava i interese djece žrtava i njihov daljnji pravilan psihofizički razvoj. Ispravno prvostupanjski sud povezuje se s pravom djece žrtava u kaznenom postupku sa Konvencijom o pravima djeteta i potrebi da se postupak vodi na način da se utvrdi najbolji interes djeteta, u ovom slučaju više njih od pedeset kojima treba tajnost postupka pa je to pravo iznad prava javnosti rasprave u kaznenom postupku.
7.1. Nije u pravu žalitelj kada navodi da bi se određeni dio rasprave mogao voditi javno jer se raspravlja upravo o kaznenim djelima na štetu djece, postupanju optuženika u odnosu na tu djecu, odnosno predloženi dokazi su u odnosu na početak kaznenih djela na štetu djece. Stoga, isključenjem javnosti za cijelu raspravu nije povrijeđeno pravo na djelotvornu obranu optuženika koja uključuje pravo na korištenje svih potrebnih sredstava za pripremu obrane optuženika u skladu s njegovim ustavnim i konvencijskim pravima, niti načelo jednakosti oružja jer optuženiku ostaju na raspolaganju sva sredstva ispitivanja svjedoka i predlaganja dokaza kao na primjer predlaganja određivanja vještačenja ili dostavljanja pismenih nalaza i mišljenja koja će se u cijelosti konzumirati upravo na predstojećoj raspravi u uvjetima kontradiktornosti i jednakosti stranačkih oružja.
Ujedno, državno odvjetništvo i obrana imaju jednake mogućnosti te se odlukom suda da se s raspravom isključi javnost u cjelosti ne dovodi u pitanje ostvarenje načela jednakosti stranačkih oružja.7.2. Stoga neosnovano žalitelj navodi da je isključenje javnosti bez zakonske osnove, jer je javnost osnovano isključena za cijelu raspravu na temelju članka 388. stavka 1. točke 1. ZKP/08. u vezi članka 115. stavka 7. ZSM-a te u vezi članka 60. stavka 2. i 3. ZSM-a te nije moguće djelomično isključiti javnost.8. Kako žalbenim navodima nisu dovedene u sumnju pravilnosti i zakonitosti pobijanog rješenja, ispitivanjem pobijanog rješenja u skladu s člankom 494. stavka 4. ZKP/08. nisu utvrđene povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.' - piše u odluci koju je 13. studenog 2025.potpisao predsjednik vijeća, sudac Slaven Vidmar.
Inače, L.M. osuđen je na 'Županijskom sudu u Zagrebu, u vijeću za mladež sastavljenom od sutkinje za mladež Ive Gradiški Lovreček, predsjednice vijeća, suca Vjerana Blažekovića, člana vijeća te sudaca porotnika za mladež BS, Joze Grgića i Zdenka Lugonjića, članova vijeća, uz sudjelovanje Mirjane Radinović, zapisničarke'. Vodio se kazneni postupak predmetu protiv optuženog L.M. 'zbog kaznenog djela iz članka 111. točaka 1. i 2. i drugih Kaznenog zakona ...), povodom optužnice Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu broj KOz-DO-5/2025 od 30. lipnja 2025., nakon održane tajne rasprave započete 24. rujna 2025. i nastavljene 17., 20., 24., 27. i 28. listopada 2025., 11. i 25. studenoga 2025., te 11. i 15. prosinca 2025, u nazočnosti zamjenice
Županijskog državnog odvjetnika u Zagrebu Anite Kalajžić, optuženog .., branitelja optuženika Miroslava Vlašića, odvjetnika u [adresa], opunomoćenika žrtava Krešimira Škarice, odvjetnika u Zagrebu, Marija Rođaka, odvjetnika u [adresa], te ŠS odvjetnika u zamjenu za odvjetnicu Blaženku Musulin i sudskog tumača za engleski jezik Mihaele Blažević, a u odsutnosti opunomoćenika žrtva..., odvjetnika u [adresa] i Marija Kovačevića, odvjetnika u Zagrebu'. Presuđeno je 18. prosinca 2025., a presuda je objavljena 23 prosinca prošle godine. Kapo što smo uvodno istaknuli L.M. je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od 50 godina. Uz njegovo ime piše kako je 2005. a u trenutku izricanja presude bio je u istražnom zatvoru Zatvora u Zagrebu.
Od ostalih generalija koje smijemo navesti piše: 'neoženjen, bez djece, po zanimanju elektromehaničar, sa završenom srednjom stručnom spremom, nezaposlen, bez primanja, bez imovine, ne vodi se drugi kazneni postupak, neosuđivan'. Citirat ćemo dijelove te presude iz koje se vidi što je iskazivao u svoju obranu i kako je opisivao svoje stanje prije počinjenja gnjusnog zlodjela.
'.....6. Optuženi FS koji se tijekom istrage branio šutnjom u svojoj je obrani na raspravi prvotno naveo da će obranu iznositi i odgovarati samo na pitanja branitelja. Prvo je iskazao da se želi ispričati svim obiteljima koje je povrijedio, nije to namjeravao niti htio. Ispričao se ... što mu je oduzeo život i njegovim roditeljima što im je nanio neizmjerno tešku i neizbrisivu štetu. Ispričao se učiteljici i djeci što im je nanio sve te rane i ozljede, a nada se da im je sada psihički i fizički bolje. Ispričao se roditeljima te djece za svu bol koju im je nanio, a i svoj djeci koja su svjedočila tom strašnom događaju. Izjavio je da mu je jako teško što se sve tako dogodilo, da nije imao namjeru to napraviti, da nije mogao upravljati svojim tijelom i svojim radnjama.
Dodao je da se nada da su se svi oporavili i da im je lakše koliko je to moguće. Odgovarajući na pitanja branitelja naveo je da se on ničega ne sjeća, a zadnje čega se sjeća je dan prije kada se našao s prijateljem MH te su popili piće Monster, krenuo je doma i prolazio pokraj dućana gdje su znali kupovati Monster te popio još jedan na eks. Nakon toga je hodao pokraj dućana gdje se prodaju noževi i u glavi odjednom čuo glas "kupi nož, kupi nož, jer ovaj koji imaš nije dovoljno oštar za samoozljeđivanje" i tada je dobio napadaj panike, počeo duboko disati, tresle su mu se noge i nakon toga je imao „black out“ i izgubio pamćenje.
Prvo čega se sjeća nakon tog „black out-a“, je da se probudio u krevetu vezanih ruku i nogu, bio je u bolnici, vidio medicinsku sestru i dva policajca, pitao medicinsku sestru što se dogodilo, a ona mu je rekla što je napravio, te zna da je pomislio „... to nije pravi .... koji bi mogao to napraviti, pravi .... to ne bi mogao napraviti“, pitao se što je s dječakom koji je preminuo, što će se dogoditi njemu i njegovim roditeljima i to je to. Na pitanje branitelja je li ranije imao psihičkih problema i je li se liječio, naveo je da se liječio u [adresa], tri odnosno četiri puta, otprilike po mjesec dana, imao je psihičke smetnje, čuo glas, te dodao da sad ne zna što ga branitelj točno pita i tražio da mu se postavi potpitanje. Na potpitanje branitelja da opiše svoje psihičke smetnje, optuženik je dodao da je na mjesečnoj bazi čuo glas četiri do pet puta koji ga je tjerao da se samoozljeđuje, da se ubije, koji ga je vrijeđao.
Stalno je imao nagon za samoozljeđivanjem, nikada nije htio postojati. Upitan o psihičkom stanju nakon uhićenja, naveo je da i dalje ima probleme i dalje čuje glasove, a kada je u Zatvorskoj bolnici rekao da ima i čuje glasove, "ona" ga je vezala za krevet na mjesec dana i nakon toga više nije htio govoriti da čuje glasove. To je rekao doktorici koja ga vodi i koja je odlučila vezati ga. Osim toga navodi da je imao halucinacije jer je u sobi znao vidjeti crnu mračnu figuru koja gleda u njega, pa bi maknuo pogled na tri, četiri sekunde i kad bi vratio pogled te figure nije bilo. Prije jedno mjesec dana mu se dogodio potpuni gubitak realnosti, izgubio je pojam s realnošću.
U jednom trenutku se našao na bojištu u pidžami, a oko njega je bilo jedno pet do šest vojnika koji su pucali po njemu, ali ga nisu pogodili, nego samo okrznuli, a kada je to rekao tehničarki pitala ga je je li sada bolje i rekao je da je. Upitan prima li kakvu psihijatrijsku pomoć sada u Zatvorskoj bolnici odgovorio je da nema ništa, nitko s njim ne razgovara, imao je prije mjesec dana jedan razgovor s psihologom koji je trajao svega 10 minuta, čisto generalno da ga pita kako je, jako rijetko ima razgovore s psihijatrima i psiholozima. Upitan je li u tim rijetkim razgovorima doktorima ukazivao na svoje probleme koje je ranije u obrani opisao, odgovorio je da nije.
6.1. Nakon što je optuženik iznio obranu i odgovorio na pitanja branitelja, branitelj je izjavio da će optuženik odgovarati na pitanja suda, a što je optuženik potvrdio. Upitan po predsjednici vijeća može li pojasniti razlog za pokušaj suicida u studenom 2023., optuženik je naveo da je imao jako teško razdoblje na poslu, šefica ga je omalovažavala, bio je loš jer je bio novi, a ona ga je stalno kritizirala. Na poslu su svi bili stariji od njega, nisu ga prihvatili, bilo mu je teško, htio je dati otkaz, ali nije mogao jer bi se šefica ljutila.
Osim toga, dodao je da nije imao društvo, nije imao curu, imao je samo jednog prijatelja, ..., s kojim se viđao jednom tjedno ili jednom u dva tjedna, čuo je glasove, sve mu se nakupilo, a osim toga i glas mu je rekao da se ubije. Upitan kada je prvi puta počeo razmišljati o samoubojstvu, naveo je da mu se negdje u drugom polugodištu drugog razreda srednje škole, dakle 2022. javio glas koji mu je rekao da se zareže po ruci, što je i napravio kuhinjskim nožem, a dva dana nakon toga ponovno mu se javio glas pa se je malo jače zarezao i išlo je malo više krvi. Tjedan dana poslije mu je isti glas rekao da je to činio krivim nožem koji nije dovoljno oštar, da je tup i da to radi s nazubljenim nožem kojim se reže kruh. Tada je to i napravio po podlaktici, jako ga je boljelo, rana je bila duboka, teklo je puno krvi, ali je zadovoljio glas.
Prvi puta mu je taj glas rekao da se ubije tog 27. studenog 2023. Na pitanje kako se osjećao nakon otpusta iz bolnice u siječnju, pa do travnja 2024., naveo je da se osjećao suicidalno, bezvoljno, bez motivacije, ponovno je čuo glasove, odnosno glas, samoozljeđivao se skoro na dnevnoj bazi, odnosno kad je mogao, jer su roditelji uzeli i sakrili sve noževe pa je „po skrivećki“ kupovao noževe i skrivao ih okolo. Jedan je sakrio na Jarunu.
Po predočenju navoda iz anamneze ambulantnih nalaza s lista 131 i 132, u kojima je naznačeno da je doktoru govorio tada da razmišlja prijaviti se za novi posao, da mu se poboljšala koncentracija i može pratiti tv program, da se čuje i druži s frendom s kojim je blizak, da je govorio o restrikcijama koje su mu nametnuli roditelji jer se boje samoozljeđivanja jer su otkrili da je opet kupio dva noža, da je aktivniji i ide u teretanu te povremeno radi s tatom na gradilištu, optuženik je dodao da što se tiče ovog rada na gradilištu to je bilo samo dva dana, nakon toga je odustao, što se tiče teretane, išao je dva do tri puta tjedno, ali samo da potrati vrijeme jer nije htio cijeli dan biti doma, ali nije mu se sviđalo u teretani, bio bi tamo po pola sata, rekao je da voli ići, ali nije vidio poantu da ide tamo.
S.... se nije smio družiti, jer ga je tjerao da krade, njemu nije govorio o svojim psihičkim problemima, ali mu jednom rekao da se samoozljeđuje. Upitan da pojasni ovo što je rekao da se nije smio družiti s ..., naveo je da mu roditelji nisu dozvoljavali da se s ... druži jedno vrijeme, ne sjeća se kada je to točno bilo. 6.2. Nadalje je, odgovarajući na pitanja suda optuženik iskazao da je prvi nož kupio negdje početkom studenog 2023. Naime, pojasnio je da je u to vrijeme igrao on-line igricu „Call of Duty Warzone“ gdje inače svi koriste puške, a on je pratio jednog „youtubera“ koji je u igrici koristio samo nož i balistički štit. Bilo mu je to smiješno da on ubija druge suigrače koji imaju puške samo nožem i onda mu je glas rekao da si i on kupi isti takav nož da bi ga mogao posjedovati, pa si je zamislio da bi baš i mogao.
"Guglao" je i našao da takav isti nož prodaju u trgovini Hristo te je uzeo 120 eura i otišao na drugi kraj grada kupiti si taj nož. Imao ga je dva tjedna, čuvao ga kao suvenir, jedan dan mu je mama došla i pitala za što će mu to, te je obavijestila oca da ima taj nož. Otac je tražio da ga slika da vidi o čemu se radi i povratno mu rekao da je to nož za lov, da što će mu taj nož i da to nije kolekcionarski nož. Nije ni znao što bi s tim nožem, ali čuvao ga je kao kolekcionarski nož. Znao ga je uzeti u ruke i gledati i tada bi se osjećao kao da nije s ovog svijeta, kao da je pripadnik ATJ Lučko te si je zamišljao da hoda s ostalima iz ATJ Lučko koji imaju puške, a on samo nož, i da je poseban jer se bori s oružjem za blisku borbu, a oni ga štite s tim puškama.
Onda mu je glas počeo govoriti da se samoozljeđuje tim nožem pa se dogodio taj pokušaj suicida kada mu je taj nož oduzet i od tada ga više nije vidio. Između prve hospitalizacije s koje je otpušten u siječnju i sljedeće koja je bila u travnju ponovno je kupio dva noža. Jedan je kupio na nagovor, odnosno na naredbu glasa koji mu je govorio da mora kupiti nož za samoozljeđivanje i suicid te je on-line naručio nož za 130 eura, pokupio ga i sakrio u jednu policu ispod kreveta. Drugi nož je ciljano išao kupiti u dućan F koji je platio 18 eura, a kupio ga je jer mu je glas rekao da mu nije dovoljan jedan nož za suicid. I taj nož skrio je u policu ispod kreveta.
Jedan je dan otišao u teretanu, bio pola sata, vratio se i mama mu je samo pokazala rukom broj dva pa je shvatio da je pronašla noževe. Tada je došao i tata te su raspravljali zašto je opet kupio te noževe, oni su ga htjeli hospitalizirati, on to nije htio i onda se ne sjeća poslije što je bilo u toj svađi, u raspravi oko noževa. Sjeća se da je tada hospitaliziran u Vrapču, ali ne sjeća se što je poslije bilo kod te svađe jer je mislio da će ga opet hospitalizirati u [adresa]. Upitan je li ga otac odveo u [adresa] zbog ta dva noža, navodi da to nije bio razlog nego je razlog bio da je tamo pozvan jer u [adresa] nije dobio dijagnozu, pa su ga u Vrapče pozvali radi opservacije.
Tamo, u Vrapču, razgovarao je s jednom doktoricom koja ga je pitala želi li na otvoreni odjel kod njih na dva ili tri tjedna, njoj je jedinoj rekao da ga opsjeda sotona, ali ni njoj nije govorio o glasu, nego to za sotonu pa mu je ona rekla "dečko ti patiš". Ona i tata nagovorili su ga da ostane, a radilo se o dva, tri tjedna što mu se nije činilo dugo i radilo se o otvorenom odjelu pa je zato pristao, mislio je da će mu biti dobro u Vrapču. Tamo je bio taj doktor FA, ljubazan i pristupačan i dobar prema njemu, to mu je bio najbolji doktor. Tamo su ga dijagnosticirali nakon dva tri tjedna, pa je otpušten. Po predočenju otpusnog pisma s lista 157 spisa i navoda "misli o suicidu doživljava sotoninim jer su one loše, a on sebe takvom osobom ne smatra.
Negira da bi imao glasove, negira da ima specifične interpretacije o sebi i svojoj okolini, kao najveći problem vidi socijalnu anksioznost", optuženik je naveo da je njemu taj glas cijelo vrijeme govorio da ako bilo kome kaže za njega da će mu cijela obitelj umrijeti pa je mislio da ako spomene sotonu da će možda alarmirati nekoga da shvati da on čuje taj glas, koji mu je rekao da ga ne smije spominjati. Upitan, a s obzirom na ono što je do sada u obrani rekao, kakav je bio njegov stav prema liječenju i hospitalizacijama, optuženik je naveo da se on tome protivio, a roditelji su inzistirali da se liječi. Htio se on liječiti, ali nije htio biti hospitaliziran.
Upitan, a s obzirom na brojne odlaske psihijatrima i psiholozima, kako to da niti jednom od njih nije rekao za ovaj glas, a osjećao se loše, usamljeno i sve kako je ranije opisivao te se htio liječiti, pa čak ni doktoru ... za kojeg navodi da mu je bio najbolji liječnik, naveo je da nije smio jer mu glas nije dozvolio. Upitan o svom stavu prema budućem liječenju po otpuštanju iz [adresa] 6. svibnja 2024., naveo je da je nakon toga samo kod kuće svakodnevno pio tablete u 9, 14 i 21 sat, a preporučenu dnevnu bolnicu nije želio. Kada je optuženiku predočen sadržaj otpusnog lista s lista 158 u kojem je naznačeno da je doktor .... preporučio tretman dnevne bolnice, a u zagradi je naznačeno da pacijent ističe motivaciju za javljanje u tretman u Psihijatrijskoj bolnici Sveti Ivan, naveo je da je on njemu samo to rekao da on to hoće, da želi nastaviti liječenje u dnevnoj bolnici, a duboko u sebi to zapravo nije htio i znao je da to ne želi.
Rekao je to samo da njega zadovolji. On je bio tako ljubazan prema njemu da nije htio pokvariti njihov odnos, a zapravo nije htio ići jer je znao da ima problem govoriti pred ljudima. Upitan zašto je prema tom doktoru za kojeg navodi da je bio najbolji bio neiskren, naveo je da ga se htio riješiti, htio ga je zadovoljiti, pri čemu ga je on nagovarao i govorio da smatra da je to dobro za njega, da će moći iznijeti svoje probleme pred drugim ljudima. Mislio je da su to male grupe, malo ljudi, ali onda je shvatio da to nije tako. U početku nije ni znao što je to dnevna bolnica.
Upitan nije li izvršio drugi pokušaj suicida 24. svibnja 2024., dakle prije no što je prvi puta trebao doći u dnevnu bolnicu, odgovorio je da je to točno. Upitan kako je onda znao da mu to ne odgovara ako još nije ni krenuo, a prethodno je da zadovolji doktora rekao da želi ići, naveo je da je tjedan dana ranije bio s ocem u [adresa] kod dr. ... i u prolazu vidio kako izgleda dnevna bolnica, vidio je da je tamo 20 ljudi, i tamo su ga taj doktor i otac nagovarali da krene u tu dnevnu bolnicu, odmah je rekao da ne zna baš, možda bolje ne, ali je popustio i pristao, da bi onda shvatio da se uvalio u velike probleme jer je znao da bi ga uhvatila velika socijalna anksioznost, te se i zbog tih razloga, a i glas mu je rekao da se ubije, u šumi kod Arena centra ponovno rezao.
6.3. Na daljnje pitanje radi razjašnjenja, a s obzirom na to da je ranije u obrani optuženik rekao da su mu u travnju roditelji oduzeli dva noža koja su pronašli u ladici ispod kreveta, pa upitan čime se onda ozljeđivao u svibnju 2024., netom prije no što je završio na sljedećoj hospitalizaciji, optuženik je pojasnio da se tada on htio ubiti, a ne samo samoozlijediti jer mu je glas rekao da se ubije. Bio je sam jer su mama i tata otišli na posao i glas mu je rekao da se ubije, pa si je u jednu bocu natočio Jack Daniel's i Pelinkovac te dva Badela i uzeo maminih 10 Normabela. Krenuo je prema Arena centru, prethodno isključio mobitel da ga ne mogu naći, a prije toga je zvao roditelje i pitao može li otići u teretanu s ....
Uz put prema Arena centru je taj Hristo dućan te je prethodno ukrao baki 90 eura i u dućanu tražio bilo kakav nož te odabrao jedan između pet ponuđenih i spremio u ruksak s Normabelima i alkoholom sve s ciljem da se ubije. Sjeo je na stepenište kod one male bijele Arene, ali je tamo bilo puno ljudi i policije pa se nije mogao tamo ubiti, pa se sjetio pothodnika kojim je prolazio s .... i iza kojeg zna da je jedan šumarak. Prije toga u Plodinama je kupio tri Monstera da može pomiješati s tim alkoholom, dva je odmah popio na eks, a jedan sačuvao da može miješati. Popio je tih 10 tableta, pio malo alkohol, malo Monster i onda izvadio nož jer mu se opet javio glas i govorio da se ubije.
Kao i do tada, počeo se zarezivati, ali mu je onda glas rekao da se pika, tada si je prvi puta nanio ubodne rane, dvije su bile manje, a trećom se duboko piknuo jer mu je tako govorio glas, i kada je jako počela curiti krv cijeli rukav mu je bio crn od te krvi koja ga je malo prepala. Tada je uključio mobitel da vidi koliko je sati i bilo je oko 18 sati. Zaspao je očito od Normabela i pijanstva te se probudio oko tri ili četiri ujutro i pokušao stati na noge što iz prve nije mogao, valjda od gubitka krvi, alkohola i tableta, ali je nekako uspio i teturao te sigurno 20 minuta razmišljao da li da se dokrajči ili nazove tatu. Ipak odlučio se javiti tati. Inače, roditelji i policija tražili su ga cijelu noć, ali signal mobitela je odavao kao da je na Jarunu pa su ga tamo tražili, a zapravo je bio na Laništu, i zato ga nisu uspjeli naći cijelu noć.
Nož je ostavio tamo u šumi. Kada ga je tata vidio, pitao ga je je li bio na bojištu, tako je izgledao. Odveli su ga u [adresa] gdje je ležao nekih sat vremena pa je došla Hitna i odveli su ga na Rebro gdje su ga šivali, jako je boljelo. Sjeća se da mu je tata rekao da će sada biti hospitaliziran, na što je odgovorio da zna te je tamo bio mjesec dana, no više ga nije liječila dr. ..., već dr. .... Tu prethodno večer oko 18,00 sati kada je uključio mobitel da pogleda vrijeme, više ga nije isključivao.
Po predočenju navoda iz anamneze s lista 137 spisa u kojoj je naznačeno "pacijent se osvrće na čin samoozljeđivanja, kazuje da nije imao suicidalnu nakanu, samo je htio osjetiti fizičku bol kako bi odagnao psihičku. Na upit o autoagresivnim mislima i pulzijama pacijent kazuje da se rijetko javljaju, ne osjeća se depresivnim, međutim kada se pojave on navodi da nema nikakvu kontrolu nad njima. Navodi da nema dojam da je riječ o intruzivnim mislima, nema dojam da mu te misli netko umeće ili da navedene misli nisu autentično njegove“, pa na upit zašto je tada tako govorio doktorima, a danas iskazuje drugačije, naveo je da im to nije mogao reći zbog glasa jer ako to kaže cijela obitelj će mu umrijeti, tako je mislio u svojoj glavi.
Samoozljeđivao se da se riješi glasa iz glave. Po predočenju daljnjih navoda iz istog dokumenta iz kojih proizlazi da je optuženik doktoru rekao da je ponekad znao gledati videe drugih ljudi kako se samoozljeđuju, da to radi jer mu je dosadno, a da se sam ozljeđuje da se smiri i odagna psihičku bol, pa upitan da pojasni što je zapravo točno, ponovio je da to nije rekao zbog glasa. 6.4. Upitan o tome kako se osjećao kroz lipanj, srpanj i kolovoz, nakon što je 14. lipnja 2024. otpušten s liječenja iz Psihijatrijske bolnice Sveti Ivan pa do nove hospitalizacije u listopadu 2024., optuženik je naveo da je cijele dane bio doma, maltene nije izlazio, glasno je slušao elektro muziku da izbaci glas iz glave.
Riječ je o takvoj muzici da su ga roditelji pitali kako to može slušati jer zvuči kao pokvarena ploča. Uz to, nastavio je s navikom koju ima odmalena, a to je da stavi jastuk uz uzglavlje kreveta i glavom lupa po tom jastuku, to bi mu pomoglo da izbaci taj glas iz glave. U to vrijeme bio je ravna linija, bez pomaka i samo je sve išlo na gore. Prestao je odlaziti u teretanu jer je ... ozlijedio prst, a i sam je izgubio motivaciju za teretanu, nije imao želju za životom, život nije imao nikakvog smisla, krivio je roditelje za to što su ga rodili. Osim toga, kada bi roditelji bili u dnevnom boravku, uzimao bi noževe jer je znao gdje su ih skrivali i pomalo bi se samoozljeđivao u wc-u. Ležao je u krevetu i ništa nije radio.
Misli da je tada bila i ta epizoda s čekićem, samo se sjeća da u tri ujutro stoji na hodniku s čekićem u ruci s kojim se namjeravao lupati po glavi i da se samo odjednom stvorio tata, upalio svjetlo, uzeo mu čekić iz ruke i nešto rekao, dalje se ničega ne sjeća. Dodao je da je njega glas, čini mu se dva tjedna prije hospitalizacije u svibnju, tjerao da si naruči katanu jer da će se s tim lakše moći ubiti, da će moći napravit hara-kiri. Nije imao novaca, ali je naručio katanu jer je mislio da će mu je baka platiti. Znao je da to ne bi smio naručiti, ali zbog glasa nije imao snage nazvati i otkazati narudžbu i onda kada je dostavljač došao, baka je odbila platiti i kupiti mu tu katanu, pa ju je i drugi puta naručio, pa je baka ponovno odbila to platiti i još je došla kod njega te se derala na njega i psovala ga da zašto to stalno naručuje. Baka unaprijed nije znala da je to naručio, nitko nije znao, nikome nije govorio, ali na to ga je tjerao glas.
Po predočenju ambulantnog nalaza od 17. srpnja 2024. u kojem je naznačeno "verbalizira uredno funkcioniranje u okviru svojih mogućnosti u odnosu na bolest, navodi kako redovito uzima preporučenu terapiju, objašnjava kako ima u planu zaposliti se, potom kaže da je s prijateljem odlučio otići u kasino i zaraditi neke novce", te ambulantni nalaz od 20. rujna 2024. u kojem je naznačeno "navodi da se psihički dobro osjeća, negira poteškoće usnivanja i prosnivanja, uglavnom vrijeme provodi kod kuće, no sada verbalizira mogućnost uključivanja u program dnevne bolnice, u toj odluci mu se pruža suport, majka potvrđuje njegovo zadovoljavajuće funkcioniranje", optuženik je iskazao da je nakon te treće hospitalizacije ipak odlučio probati dnevnu bolnicu jer su ga nagovarali, odnosno poticali da proba.
Doktoru je rekao da bi se ipak prijavio za to jer je tada bio ravna linija, nije imao života u sebi, a počeo je tada pozitivno razmišljati i htio je promjenu, htio se samo riješiti tog glupog glasa iz glave. Međutim, već nakon prvog odlaska shvatio je da mu to ne radi dobro, nije se s nikim mogao poistovjetiti, primjerice tamo je jedna žena govorila da se želi ubiti, što mu nije bilo normalno da se tako javno među bolesnim ljudima govore takve stvar, jedan muškarac je govorio da želi ubiti mamu i brata, da ih želi pregaziti, on je samo sjedio i slušao i shvatio da to nije dobro za njega, nije se mogao otvoriti, nitko ga nije tjerao da se otvori, doktorica ga je poticala, ali je rekla da ga neće siliti, da se sam mora otvoriti, no nije bio spreman za to.
Samo je dolazio tamo da ubije vrijeme, barem nije bio doma cijeli dan. Tamo nije smio reći za glas i zato i jest šutio o tome. Upitan da pojasni navod da se nije mogao poistovjetiti s drugim pacijentima u dnevnoj bolnici pri čemu kao prvi primjer navodi ženu koja je govorila da se želi ubiti, a sve s obzirom na osobne probleme o kojima je ranije govorio, pojasnio je da se on samo htio ubiti kad mu je glas govorio da se ubije, a ta žena je govorila da se želi ubiti, odnosno da želi da nju netko ubije, pa se s tim nije mogao poistovjetiti. Rekla je da nikada nije htjela postojati, s time se mogao poistovjetiti, ostali su pričali o drugim problemima, npr. poremećajima prehrane i drugim stvarima, a s ničim od toga se nije mogao poistovjetiti.
6.5. Upitan za razlog hospitalizacije u listopadu 2024., iskazao je da su mama i on nekih mjesec ili dva bili kod tate na Bukovačkoj te ga je mama pitala hoće li ići malo doma u [adresa], da promijene okolinu. Dva dana prije toga kod bake u prizemlju našao je jedan preklopni nožić. Otišli su tada u mamim stan u [adresa], gdje je svo vrijeme provodio igrajući igrice na laptopu, a taj tupi nožić držao je skriven kod sebe i nanio si dvije pliće rane. Bili su u [adresa] neka tri dana, on je cijelo to vrijeme igrao igrice, a mama je radila kućanske poslove, spremala kuhala i ostalo. Onda ga je mama pitala da odu malo kod bake da opet promjene okolinu, on ju je molio: „nemoj, ne da mi se vas dvije slušati“. Nije mu se dalo slušati njihove međusobne svađe i zvocanje prema njemu i tamo nema laptop.
Međutim kako ga je ona tisuću puta pitala da idu kod bake, na kraju je pristao. Prvi dan tamo je bilo sve ok, međutim drugi dan u sedam navečer javio mu se glas koji mu je rekao da ne može više biti tu, da se mora vratit u stan kod mame, da mora kupiti nož i da se mora ubiti. Čekao je da one zaspu, te u dva ujutro uzeo sve te njihove stvari, zaključao ih u stan, došao doma, upalio glasno elektronsku muziku, uzeo 30 tableta Zolofta i Monster piće jer je planirao u 9 ujutro kad se otvori dućan F tamo kupiti nož da se ubije. Međutim, onda je vidio na maminom mobitelu tatine pozive i skužio je da su ga prokužili i da mu neće upaliti to što je namjeravao napraviti, odnosno to što mu je glas rekao da napravi i tada je došao tata, uzeo mu taj nožić, došla je policija, dugo su razgovarali o njegovom samoozljeđivanju, onda su tati rekli da može otići otključati baku i mamu i ponovno je završio u [adresa] na hospitalizaciji, ali svega osam dana.
Napomenuo je da kada je zaprimljen, a nakon što je ispričao što je napravo i zašto je ovdje, da mu je doktor rekao da je to baš fora, da mu je fora to što je napravio, a tehničar mu je rekao da je legenda, oni su to podražavali. Na daljnje pitanje, a po predočenju navoda iz prijemnog zapisnika u Psihijatrijskoj bolnici Sveti Ivan s lista 142 spisa u kojem je naznačeno "nije dalo više biti u kući od bake, pa ih je zaključao u stan, uzeo im mobitele da ga ne zovu i otišao u stan od mame", "htio malo biti sam u stanu od mame i onda se vratiti i otključati mamu i baku", "htio malo privući pažnju od bake i mame i da mu udovolje", "u više navrata pitao mamu da se vrate kući jer doma ima laptop, može igrati igrice, a ovdje mora slušati baku i mamu kako se svađaju", " ne zna verbalizirati da mu je loše nego ovakvim postupcima privlači pažnju na sebe", pa upitan je li točno to što je tada govorio doktorima ili ovo što danas govori da ga je glas nagnao da to napravim, odgovorio je da je točno ono što je u obrani rekao.
Upitan o odnosu s roditeljima, naveo je da je bio distanciran, da se od njih udaljavao, nije se s njima družio, oni bi znali sjediti u dnevnom boravku, on bi odlazio u svoju sobu igrati igrice, sada mu je žao što nije više vremena provodio s njima. Inače su bili u dobrim odnosima, ali nije njima govorio za glas, nije smio, nije htio da im glas naudi, a njihov je odnos bio dobar. Nikada nije bilo nikakvih fizičkih napada, jednom je samo malo rukom gurnuo mamu kad je išao kupiti prvi nož, a ona mu nije dala da ide van, ali ona je to u svom iskazu opisala kao neki puno jači fizički kontakt. Stvarno ju je samo malo odgurnuo rukom pa je napravila korak unazad i to je bio jedini fizički kontakt.
Na pitanje jesu li roditelji uveli kakve restrikcije kroz ovih godinu dana njegovog liječenja, naveo je da su skrivali sve noževe, nisu mu davali novac, ograničavali su mu druženje s .. jer su se bojali da bi mogao napraviti neku glupost kad je s njim. Na pitanje jesu li bile kakve restrikcije vezano uz laptop i igranje igrica, naveo je da mu je tata jednom uzeo laptop i mobitel na par dana, on se jako rasplakao i bilo mu je teško, nije imao poantu života, grozno se osjećao. S ostalim restrikcijama se pomirio. Po predočenju navoda iz anamneze s lista 144 koji glase: "nastavlja da mu dosta toga ide na živce, poglavito odnos roditelja prema njemu, jer smatra da se ponašaju prezaštitnički i žele imati kontrolu nad njegovim životom" pa upitan da li je to ono što osjeća, naveo je da je to djelomično točno, a nije htio objasniti zašto i u kojem dijelu je djelomično.
6.6. Nadalje, upitan je li na internetu osim igranja igrica radio i što drugo, optuženik je iskazao da je znao pretraživati noževe, vrlo često i najviše, a pretraživao je i taj glas, tu osobu koja mu se javljala. Morao se educirati o njegovom životu inače bi mu on prijetio. Ne zna u kojem točno periodu je to bilo. Taj mu je glas rekao i da pretražuje pojmove katana, mačeta, noževi, i često je znao „guglati“ te pojmove, jer je stalno tražio idealan nož. U listopadu je na dnevnoj bazi pretraživao te noževe, a pojmove katana i mačeta je pretraživao samo par puta u vrijeme kada je naručivao katanu, poslije više nije. Na pitanje je li pretraživao pojmove school i massacre, naveo je da se ne sjeća te dodao da je najviše pretraživao noževe u listopadu, studenom i prosincu, a ranije je možda malo pretraživao.
Po predočenju podataka iz analize sadržaja prijenosnog računala optuženika s lista 1015 spisa, iz kojeg proizlazi da je u najmanje 67 pretraga u periodu od 31. ožujka 2024. do 27. lipnja 2024. zabilježeno pretraživanje pojmova "knife“, „knives“, „school“, „massacre", odgovorio je da se on toga ne sjeća. Upitan vezano uz događaj iz grada Sandy Hook i pretraživanje animacije napada i vremenske linije tog napada, naveo je točno da je to gledao. Naime, glas mu je rekao da to mora gledati jer bi mu u protivnom obitelj umrla. Upitan je li nakon rujna i nakon zadnje hospitalizacije posjedovao koji nož, naveo je da je jedan nož kupio na internetu, a drugi u trgovini Hristo, skrivao na Jarunu, a poslije stavio u bakinom stanu ispod jednog ormarića.
Baka je to našla i zvala ga te rekla da će to ostati njihova tajna, da neće nikome o tome govoriti kako ga ne bi opet hospitalizirali. Rekao joj je da baci te noževe na što je ona bila sretna. Taj događaj bio je prije treće hospitalizacije. Ponovno upitan je li bio u posjedu noža nakon otpusta sa zadnje hospitalizacije naveo je kako misli da nakon 8. studenog više nije imao niti jedan nož. Negdje dva tjedna prije inkriminiranog događaja u Army shopu u blizini Maksimirske kupio je jedan nož jer mu je trebao za samoozljeđivanje na koje ga je tjerao glas i stavio je taj nož na vrh jednog ormara koji je vrlo visok i nije se mogao vidjeti. S njime se intenzivno samoozljeđivao, a pokazao je taj nož i MH, dva ili tri tjedna prije događaja, isti dan kad je nož kupio.
Ne zna od kud mu drugi nož, a po buđenju u bolnici ne zna ništa više o bilo kakvim noževima. S obzirom na navode iz ranije obrane da i dalje čuje glas koji je čuo i prije događaja, za koji nikome nije mogao reći jer bi mu cijela obitelj umrla, upitan kako ga sada nije strah govoriti o tom glasu, optuženik je odgovorio da je to zato što je taj glas napravio ono što je htio da on napravi. Na dodatno pitanje svog branitelja kako se osjećao od 8. studenog, dakle nakon otpusta sa zadnje hospitalizacije, pa do 20. prosinca 2024. naveo je da je skoro svaki dan čuo glas koji mu je govorio svakakve ružne stvari. U jednom navratu sjeća se da se pogledao u ogledalo i u istom nije vidio svoj odraz već odraz te osobe, tog glasa.
Sjeća se i da se jednom na krevetu okrenuo na drugu stranu i vidio tu osobu kako drži pušku i puca po njemu, ali promašuje. Sjeća se epizode kako je čuo glas da mu govori da se ozljeđuje tim nožem koji je kupio dva tjedna prije događaja, ali se ne sjeća da bi to radio, ali bi se ujutro probudio s ozljedama. Dok je spavao znao bi vidjeti crnu figuru u kutu sobe, vrlo vjerojatno od osobe koja je vlasnik tog glasa. Na traženje da pojasni ovo što je sada opisivao kao svoje psihičko stanje od zadnje hospitalizacije do događaja, a po predočenju navoda iz medicinske dokumentacije od 14. i 22. studenog 2024 te 13. prosinca 2024., iz kojih proizlazi da pacijent opisuje poboljšanje u odnosu na hospitalizaciju krajem listopada, da nije toliko beznadan, depresivan, preplavljen, da negira auto i hetero agresivne misli, pulzije, da je bio prijedlog da se zaposli u McDonaldsu, da je to njegove ideja, ali da nije prošao na liječničkom pregledu, no da nije obeshrabren, da želi raditi kada završi liječenje i razmišlja o poslu u ugostiteljstvu, optuženik je dodao da se on htio zaposliti u McDonaldsu kako bi se počeo baviti nečim, trgnuti se, ali da mu je voditeljica rekla da ne zapošljavaju psihički nestabilne osobe.
Na ponovljeni upit uz pojašnjenje da je upitan o svom psihičkom stanju u to vrijeme koje drugačije opisuje na raspravi dajući obranu, a drugačije u ambulantnim nalazim, optuženik je dodao da se on pokušavao oduprijeti, htio se poboljšati, ali glas mu jednostavno nije dozvolio da se poboljša. Na daljnji upit može li pojasniti činjenicu da se kroz cijelu liječničku dokumentaciju navodi da je noževe skupljao kolekcionarski, a što proizlazi i iz navoda njegovih roditelja, dok je u obrani naveo da je noževe kupovao jer da mu je glas govorio da ih mora kupiti, optuženik je iskazao da je točno da je htio imati kolekciju noževa za samoozljeđivanje, ali nije mogao jer su mu roditelji oduzimali noževe.
6.7. Ponovno pozvan iznijeti obranu, nakon dopune dokaznog postupka, optuženik je ostao u cijelosti kod ranije dane obrane te dodao da je svašta gledao na internetu u svrhu samoozljeđivanja, svakakve misli su mu prolazile kroz glavu u vezi samoozljeđivanja, ali nikada nije planirao to napraviti, misli na ovaj događaj koji je napravio, nikada to nije planirao.
7. Nakon tako provedenog dokaznog postupka, analizirajući sve provedene dokaze u njihovoj ukupnosti i međusobnoj vezi, ovaj sud nalazi izvan svake sumnje utvrđenim i dokazanim da je optuženi ... ostvario sva objektivna i subjektivna obilježja svih terećenih mu kaznenih djela, dakle pet kaznenih djela protiv života i tijela i to teških ubojstava, od kojih jedno dovršeno, a četiri u pokušaju te pedeset kaznenih djela protiv braka, obitelji i djece, povredom djetetovih prava....' - piše u dijelu presude koja se odnosi na iskaze koje je tijekom suđenja zatvorenog za javnost davao osuđeni ubojica L.M.