Na Visokom prekršajnom sudu Republike Hrvatske sudsko vijeće kojim je predsjedala Ljiljana Percel donijela je presudu u predmetu protiv I okrivljenika RTL HRVATSKA d.o.o., II okrivljenika Henning Tewes te III okrivljenice Ivane Mihelčić, zbog prekršaja iz članka 82. stavak 1. točka 4. i stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima. Odlučivalo se o žalbi tužitelja - Agencije za elektroničke medije, podnesenoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu, od 30. listopada 2020. godine. Sutkinja Percel je na sjednici vijeća 2. lipnja 2022. odbila kao neosnovana žalba tužitelja Agencije za elektroničke medije - AEM. Presuda, koja je netom objavljena, ima i obrazloženje iz kojeg je vidljivo kako su sve troje okrivljenika bili oslobođeni optužbe zbog prekršaja iz članka 82. stavak 1. točka 4. i stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.

Protiv oslobađajuće presude AEM se žalio 'zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede materijalnog prekršajnog prava'. U žalbi je nadležna državna agencija navela kako 'je predmet postupka bio utvrditi jesu li okrivljenici u konkretnom slučaju povrijedili bilo koju od mjerodavnih odredbi Zakona o elektroničkim medijima (dalje u tekstu – ZEM), a to su odredbe članka 16. stavak 1., odnosno stavka 2. ZEM, a da je ponašanje opisano u nadopuni optužnog prijedloga povreda članka 16. stavak 2. ZEM, te da je prekršaj, a čak kada bi se kojim slučajem mogla prihvatiti tvrdnja da okrivljenici nisu počinili prekršaj iz članka 16. stavak 2., a što je prvostupanjski sud i prihvatio, da je višekratno kroz postupak bilo isticano od strane predstavnika tužitelja i svjedoka da nema nikakvih dvojbi da je opisano ponašanje protivno članku 16. stavak 1. ZEM, jer da nema nikakve sumnje da konkretna audiovizualna komunikacija nije odmah prepoznatljiva kao takva, a na što se prvostupanjski sud, koji nije vezan za prijedlog tužitelja o pravnoj oznaci djela, nije osvrnuo i propustio je ocijeniti jesu li okrivljenici počinili prekršaj u vezi s povredom odredbe članka 16. stavak 1. ZEM.

Dalje navodi da iz iskaza svjedoka Stanislava Bendera proizlazi da je u konkretnom slučaju došlo do prikrivene audiovizualne komercijalne komunikacije s obzirom da je prilog unaprijed osmišljen, oznaka tzv. walk in salona služi kao zamjena za navođenje tvrtke Vikler i ruž, a na web stranicama Viklera i ruža, njihovom instagram profilima te na stranicama Indire Levak vidljivo je da navedena pjevačica proklamira usluge Viklera i ruža iako se u prilogu navodi da su u salonu slučajno zatekli Indiru, zatim da se u konkretnom slučaju radi o tzv. native oglašavanju, čija je karakteristika da su forma i funkcija oglasa utopljeni u ostali sadržaj emisije, tako da svaki gledatelj ne može prepoznati radi li se ovdje o informaciji od javnog interesa ili o komercijalnoj komunikaciji odnosno oglasu, pojašnjavajući da naziv walk in salon predstavlja prodajni koncept i služi kao nosač i zamjenu za spominjani brend, te da se u prilogu navodi da je ovo prvi salon koji pruža walk in usluge te da ima i drugih salona, međutim da nisu prikazana usluge drugih salona.

Dalje navodi da neosnovano, bez navođenja jasno razloga sud ne prihvaća da walk in salon nije istoznačnica za Vikler i ruž, koji se pojavljuje kao prvi pojam kada se u Google tražilicu upiše pojam „walk-in salon“. Navodi da prvostupanjski sud neosnovano navodi i svoj stav da je predstavljani salon „prvi takve vrste“ (koji pruža usluge bez poziva, bez narudžbe i bez čekanja), a za takvo utvrđenje ne postoji nijedan dokaz u spisu, te ne postoji dokaz i stoga nije točno da je predstavljeni salon uveo neku „revoluciju“ u konkretnom uslužnom području, te da je istina da je u pitanju vrlo efektna audiovizualna komercijalna komunikacija u jednoj od najgledanijih informativnih emisija okrivljenika, a da ista audiovizualna komercijalna komunikacija nije odmah bila prepoznatljiva kao takva, čime je u najmanju ruku povrijeđen članak 16. stavak 1. ZEM, o čemu prvostupanjski sud ništa nije presudio, a što je bilo nužno u situaciji u kojoj nije prihvatio ocjenu tužitelja da se sporno ponašanje okrivljenika treba tretirati kao prekršaj iz članka 82. stavak 1. točka 4. i stavak 2. u vezi s člankom 16. stavak 2. ZEM, navodeći da iako je riječ o vrlo sličnim zakonskim normama, da one nisu identične, te da su okrivljenici sukladno ZEM mogli prikazati taj navodno novi trend na način da su prikazali međusobne konkurente pritom pazeći da nijedno od tih imena niti istoznačnih brendova ne bude ubačeno na takav način u informativni program, a pogotovo pazeći da ne predstavljaju komercijalne uvjete samo jednog salona.

Smatraju da je izostalo utvrđivanje odlučne činjenice čije je utvrđivanje u konkretnom predmetu bilo potrebno, a to je da okrivljenici nisu konkretnu spornu komercijalnu komunikaciju sukladno članku 16. stavak 1. ZEM učinili odmah prepoznatljivom kao takvom' - piše u presudi. Sutkinja je utvrdila kako žalba nije osnovana. U sudskom dokumentu se navodi 'Naime, optužnim prijedlogom okrivljenicima se stavlja na teret da su kritične zgode u sklopu emisije RTL Direkt emitirali prilog o tzv „walk in salonima“, gdje se na početku priloga vidi „klijentica“ koja se tek uputila ka salonu, ušetava u isti, pri čemu je vidljiv naziv salona; obraća se djelatniku salona s „ja bih se naručila na frizuru“, na što djelatnik odgovara da to nije potrebno i odmah ga upućuje na frizerski stolac, nakon čega klijentica, sada već s novom frizurom, s gledateljima dijeli svoje oduševljenje uslugama ovoga salon; nadalje, novinarka izjavljuje da je ovo prvi ovakav salon u Hrvatskoj te razgovara s vlasnicom, koja izjavljuje kako je ovaj trend koji je u svijetu normalan, dovela u Hrvatsku; vlasnica, uz sugestiju novinarke, ističe i financijsku povoljnost usluga, jer iako bi one trebale biti skuplje zbog brzine i ne čekanja, to nije slučaj, nego je cijena „normalna“, klijenti mogu proći od 100 do 700-800 kn; pjevačica Indira „koju smo slučajno sreli na sređivanju“, izjavljuje:

„Ovo je idealno mjesto, ovdje dobijem frizuru, dobijem i šminku, manikuru, pedikuru, apsolutno sve na jednom mjestu!“, dalje novinarka izjavljuje: „Ovaj je salon prvi, ali ne i jedini, posljednjih mjeseci ima ih sve više.“ (za vrijeme tog teksta u interijeru salona vidi se stolac za šminkanje s natpisom „ARIMED“), te novinarka nastavlja: „U Zagrebu se otvorio i walk-in salon isključivo za sređivanje noktiju“, nakon čega slijedi kratki razgovor s djelatnicom, a koji prilog dakle predstavlja prikrivenu audiovizualnu komercijalnu komunikaciju. Okrivljenici su se branili u bitnom da nisu ostvarena obilježja prekršaja za koji ih se optužuje, jer da bi se radilo o prikrivenoj audiovizualnoj komercijalnoj komunikaciji, ista mora biti izvršena uz neku vrstu naknade, zatim da je iz sadržaja priloga razvidno da se ne radi o promidžbi proizvoda ili usluga, te da se prilog snima iz dva različita salona (samo u svrhu primjera o rastućem trendu o kojem se izvještava) na način da se ne može jasno razgraničiti koji navodi iz kojeg priloga se odnose na koji salon, te da je prilog koncipiran na način da prosječnom gledatelju nije moguće ni u jednom trenutku zaključiti o kojoj se usluzi kojeg pružatelja usluga se radi, a kako nije moguće identificirati uslugu niti pružatelja usluge da se ne može raditi niti o njihovom predstavljanju odnosno oglašavanju, te da se u nadopunjenom optužnom prijedlogu navodi naziv „ARIMED“, međutim to nije frizerski niti bilo koja druga vrsta salona nego Učilište za beauty & wellness edukacije, a da tendencija okrivljenika nije bila oglašavati određeni salon proizlazi iz same najave priloga („U Zagrebu se pojavio novi trend – tzv. walk in saloni“), što jasno daje do znanja da je tema priloga novi trend pružanja usluga, te da izraz „walk-in salon“ nije zamjena za navođenje tvrtke „Vikler i ruž“, niti salon „Vikler i ruž“ pod tim imenom posluje, te da bi se radilo o prikrivenoj audiovizualnoj komunikaciji mora biti jasno tko je pružatelj usluge, o kojoj se usluzi radi te cijena ili neka druga komercijalna referenca, a što iz predmetnog priloga ne proizlazi, odnosno iz priloga nije vidljivo da osobe s kojim je obavljen razgovor govore o pružatelju usluga Vikler i ruž niti da se radi o jednom pružatelju usluga.

Po mišljenju ovog suda, a sukladno odredbi članka 2. stavka 1. točka 16. ZEM, osiguranje plaćanja ili naknade druge vrste nije uvjet za utvrđivanje elemenata namjere u prikrivenom oglašavanju, međutim, ovaj sud prihvaća pravilnim zaključak prvostupanjskog suda da u ovom slučaju, uvažavajući i nedostatke u činjeničnom opisu djela, a temeljem izvedenih dokaza, nije sa sigurnošću utvrđeno da su okrivljenici počinili prekršaj koji im se stavlja na teret, odnosno da nije sa sigurnošću utvrđena namjera okrivljenika da takvo predstavljanje usluge služi za oglašavanje, zatim zaključak da gore navedeni činjenični opis u optužnom prijedlogu koji samo prepričava sporni prilog bez jasnog konkretiziranog opisa protupravnog postupanja okrivljenika je nejasan u pogledu usluge (ili usluga) koje predstavljaju, pruža li predstavljanje usluge jedan salon ili više salona, niti je nedvosmisleno određeno na osnovu kojih činjenica iz priloga proizlazi da se radi o prikrivenoj audiovizualnoj komercijalnoj komunikaciji, te da „walk in salon“ nije istoznačnica za Vikler i ruž, a iznesenim žalbenim navodima žalitelj nije doveo u sumnju pravilnost takvog zaključka prvostupanjskog suda. Nadalje, iz provedenih dokaza proizlazi da je sporni prilog sniman i u salonu „Vikler i ruž“, te da se u prilogu ne navodi i ne spominje naziv „Vikler i ruž“ i suprotno tvrdnji žalitelja, i po ocjeni ovog suda, to nije istoznačnica za „walk-in salone“, jer je u postupku dokazano da u Zagrebu postoje i drugi walk-in saloni, pa proizlazi da iz spornog priloga nije bilo jasno da se radi o salonu „Vikler i ruž“ ' - piše u presudi.