Na Trgovačkom sudu u Zagrebu sutkinja Ani Nagy odlučivala je u tužbi Mirka Ilića iz New Yorka zastupanog po zagrebačkom odvjetniku Silviju Hrasti. Tuženika - Croatia Records - zastupao je odvjetnik Igor Svilar iz Zagreba. Spor se vodio od 2013. radi povrede autorskih prava te isplate. Glavna rasprava zaključena je 28. ožujka o.g. a presuđeno je 10. svibnja 2024. Po zasad nepravomoćnoj presudi najveći hrvatski nakladnik zvuka - Croatia Records povrijedio je Ilićeva autorska prava na način da je 'neovlašteno vršio daljnju prodaju i distribuciju autorskih djela – dizajna i ilustracija tužitelja....'. Navedena su sva autorska djela 'sadržana na omotima CD-a i DVD-a' tuženika koja se prodaju i distribuiraju u fizičkom obliku u čak 145 naslova. Svi su ti naslovi pobrojani u presudi. Radi se o najpoznatijim albumima poznatih izvođača iz Hrvatske i SFRJ u rasponu od Drage Mlinareca, Miše Kovača, Kiće Slabinca, Josipe Lisac, Nede Ukraden....; albuma grupa: Novi fosili, Film, Leb i sol, Parni valjak, Bijelo dugme, Srebrna krila..... ali i drugih izvođača.

U presudi su pobrojani svi fizički nosači zvuka ali i djela koja se distribuiraju putem interneta preko platformi za dijeljenje sadržaja putem Amazona i Apple Musica. Presudom je naloženo Croatiji Records da prestane poduzimati radnje koje povređuju autorska prava tužitelja i to da prestane neovlašteno koristiti autorska djela – dizajne i ilustracije tužitelja kao i da propušta takve ili slične radnje ubuduće. Ujedno je tuženiku, na ime naknade za neovlašteno korištenje autorskih djela iz toč. I. te Presude, naloženo da isplati tužitelju iznos od 97.800 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 14. veljače 2013. pa do isplate, u roku 8 dana. Croatiji Records naloženo je da na ime naknade neimovinske štete zbog povrede moralnih prava autora isplati tužitelju iznos od 1.500 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 14. veljače 2013. pa nadalje sve u roku od 8 dana. Poznati zagrebački dizajner Mirko Ilić odbijen je s tužbenim zahtjevom u kojem je od Croatia Records tražio naknadu neimovinske štete zbog povrede autorskih moralnih prava u iznosu od 11.772,28 eura od 14. veljače 2013. do isplate.

Croatiji Records je naloženo da 'na vlastiti trošak objavi cijeli tekst presude u novinama „Jutarnji list“ i „Večernji list“ u roku od 8 dana od nastupanju pravomoćnosti presude, a ukoliko tuženik to sam ne učini ovlašćuje se tužitelj, to učiniti sam o trošku tuženika'. Croatia Records mora Iliću platiti i parnične troškove u iznosu od 28.366,84 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od prvostupanjske presude 10. svibnja 2024. pa do isplate, sve u roku od 8 dana. Iz obrazloženja je vidljivo kako je Ilić tužbu podnio 14. veljače 2013. godine i to radi povrede autorskih prava. Citiramo dio presude: 'Tužitelj u tužbi navodi da je priznati grafički dizajner i crtač stripova koji trenutno živi i radi u SAD-u, da svoju prepoznatljivost duguje svom radu za časopis "Polet" u kojemu je od sredine sedamdesetih godina radio kao urednik stripa i umjetničkog djela te od tada datira formiranje grupe crtača stripa pod imenom "Novi kvadrat" koja je bila poveznica sa glazbenim pokretom u bivšoj državi pod nazivom "Novi val".

Ove veze su presudne za tužitelja koji onda kao grafički dizajner kreirao omote nosača zvuka vodećih imena tadašnje glazbene scene kao što su: Bijelo dugme, Prljavo kazalište, Parni valjak, Aerodrom, Drago Mlinarec, Leb i sol, Novi fosili, Arsen Dedić, Josipa Lisac, Mišo Kovač i drugi. Tužitelj navodi u tužbi da su njegova dizajnerska ostvarenja iz tog razdoblja zauvijek ostala utisnuta u kolektivnu glazbenu svijest jednog vremena te su još i danas cijenjena kao vrhunska umjetnička ostvarenja. Tužitelj navodi da je u to vrijeme surađivao sa Diskografskom kućom Jugoton – pravnim prednikom tuženika te ističe da tuženik Croatia records d.d. svoj sadašnji status uvelike duguje Jugotonu i njegovoj slavi iz bivše države, a kojoj je značajno pridonio i tužitelj svojim djelima. Tužitelj navodi da je njihova tadašnja suradnja u pravilu bila uređena Ugovorima na način da je tužitelj uz materijalnu naknadu prepustio tuženiku jednokratno pravo korištenja autorskih djela – dizajna i ilustracija omota na nosačima zvuka koji su postojali u to vrijeme i ova suradnja je trajala do 1986. godine kada se odselio u SAD.

Tužitelj ističe da je uz naknadu prepustio Jugotonu jednokratna prava korištenja njegovog dizajna i ilustracija svih omota samo na pločama i audio kazetama, a za svaki drugi način i oblik korištenja tužiteljevog dizajna postojećih omota odnosno za neka nova izdanja Jugoton se obvezao tražiti dozvolu od tužitelja i regulirati prava korištenja. Tužitelj navodi da je pojavom novih medija – nosača zvuka u obliku CD-a i DVD medija došlo do neovlaštenog korištenja tužiteljevog dizajna pri čemu nitko u ime tuženika kao pravnog sljednika Jugotona nije od tužitelja zatražio dopuštenje za takvo postupanje niti mu plaća pripadajuću autorsku naknadu, dok tuženik u cijelom razdoblju pa sve do danas na hrvatsko i strana tržišta plasira brojna glazbena izdanja na novim nosačima zvuka, ali u staroj, prepoznatljivoj opremi – dizajnu ovdje tužitelja – Mirka Ilića, time ostvarujući dodatnu zaradu bez prvotnog troška produkcije tih omota.

Tužitelj naglašava da tuženik prodaje neka svoja izdanja sa tužiteljevim dizajnom i putem interneta, što predstavlja prodaju praktično u cijelom svijetu, a ne samo na području Republike Hrvatske te ističe da je tužitelj upravo posredstvom interneta kao kanala prodaje saznao za povrede svojih prava jer je primijetio da se i na američkom tržištu nude nosači zvuka koji sadržavaju njegov dizajn. Tužitelj nabraja neka izdanja tuženika koja su opremljena dizajnom tužitelja i koje tuženik nudi putem svojih internetskih stranica. Isto tako, tužitelj u prilogu tužbe dostavlja preslike glazbenih CD izdanja koje je 12. prosinca 2012. godine kupio u trgovini tuženika u Bogovićevoj 5 te prilaže račun za tu kupnju i navodi djela o kojima je riječ. Tužitelj dalje navodi da je tuženik bez dopuštenja mijenjao tužiteljev dizajn na više načina, mijenjao je format dizajna koji je bio rađen za ploče i audio kazete tako da ih je prilagodio formatu CD izdanja te navodi da je općenito tuženik radio izmjene originalnog dizajna bez tužiteljevog dopuštenja ili je bez tužiteljevog dopuštenja radio kolaž više dizajna tužitelja tako da su tri omota iskolažirana u jedan te smatra da su time povrijeđena autorska moralna prava tužitelja.

Isto tako, tužitelj navodi da je sastav Prljavo kazalište izdao četverostruki CD boks – kompilaciju pod nazivom "Sve je lako kad si mlad" te se na tom CD-u nalazi zaštitni znak sastava Prljavo kazalište, a koje predstavlja karakteristični jezik sa zubima, gornjom usnom, obrazom probodenim zihericom i ostalim pojedinostima, a tužitelj nije dao dopuštenje za korištenje svog dizajna na tom izdanju. Tužitelj navodi da se nakon saznanja o neovlaštenom korištenju njegovog dizajna obratio Hrvatskoj autorskoj agenciji i ona se obratila tuženiku prvi puta još 24. siječnja 2011. godine te ističe da se tuženik inicijalno deklarirao kao sklon mirnom rješenju spora, ali nakon godinu dana korespondencije nije došlo do pomaka i tada je tužitelj bio prisiljen angažirati odvjetnika koji se tuženiku obratilo opomenom pred tužbu te ističe da cijelo to vrijeme tuženik nije poricao da koristi dizajn tuženika, ali nije bio voljan sklopiti bilo kakav oblik nagodbe ili platiti autorsku naknadu za korištenje.

Tužitelj navodi da su dizajn i likovna rješenja (ilustracije) koje tuženik koristi na svojim omotima autorska djela u smislu članka 5. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima (dalje: Zakon) te ističe da on kao autor ima prava koja mu daje članak 13 Zakona te ističe da je tuženik svojim postupanjem povrijedio članak 18. Zakona kojim je propisano da autor ima isključivo pravo sa svojim autorskim djelom i koristima od njega činiti što ga je volja te svakoga drugog od toga isključiti, ako Zakonom nije drukčije određeno, a to pravo obuhvaća osobito: - pravo reproduciranja (pravo umnožavanja); - pravo distribucije (pravo stavljanja u promet); - pravo priopćavanja autorskog djela javnosti; - pravo prerade.

Tužitelj dalje ističe da nije tuženiku niti njegovom pravnom predniku dao bilo kakvu dozvolu za korištenje svog dizajna na novim medijima – nosačima zvuka kao što su CD i DVD kao ni na novim izdanjima glazbenika na čijim ranijim izdanjima su se uz odobrenje tužitelja koristila njegova autorska djela te isto tako navodi da nije dao odobrenje da se njegovo autorsko djelo "Jezik" koji je postao zaštitni znak grupe Prljavo kazalište koristi na novim izdanjima tuženika kao i u promociji tih izdanja te tužitelj zaključuje da je nesporno da je tuženik povrijedio autorska imovinska i moralna prava tužitelja i to višestruko, neovlaštenim korištenjem i mijenjanjem tužiteljevog dizajna.' - piše u presudi. Zbog svega navedenog Mirko Ilić je tražio da 'sud naloži tuženiku da pod prisegom položi pregled svih izdanja nosača zvuka i slike na kojima se u bilo kojem obliku, na vanjskom omotu ili unutrašnjoj opremi nalazi, korišteni u izvornom ili izmijenjenom obliku, dizajn tužitelja kao i ilustracije kojima je on autor'. Poznati zagrebački dizajner s njujorškom adresom u tužbi je naveo kako 'ne raspolaže autorskim ugovorima koje je sklopio sa Jugotonom'.

Stoga predložio da sud naloži tuženiku dostavu svih Ugovora 'o raspolaganju dizajnom, a koje je pravni prednik tuženika – Jugoton sklopio sa tužiteljem, a temeljem kojeg se koriste njegova autorska djela te je tužitelj isto tako zatražio da tuženik pod prisegom položi račun i preda pregled svih izdanja, naklada i broja proizvedenih i prodanih primjeraka nosača zvuka i slike na kojima se u bilo kojem obliku, na vanjskom omotu ili unutrašnjoj opremi, uključujući i sva korištenja u reklamne svrhe, nalazi dizajn kojemu je autor tužitelj'. U tužbi je dostavio popis pjevača i glazbenih sastava koji su objavili ploče i audio kazete u razdoblju postojanja Jugotona, a na kojima je korišten njegov dizajn te je priložio i pojedine fotografije omota CD-a koje tuženik reklamira odnosno nudi na prodaju putem interneta. Zanimljivo je vidjeti i kako se branio tuženik - Croatia Records.

Citiramo: 'U odgovoru na tužbu od 05. travnja 2013. tuženik navodi kako postavlja zahtjev da tužitelj uplati aktorsku kauciju. Navodi kako je tužitelj strani državljanin koji nema prebivalište u Republici Hrvatskoj te predlaže da tužitelj stoga uplati aktorsku kauciju u iznosu od 62.625,00 kuna. Nadalje navodi kako tužba nema sve sastojke propisane člankom 186. ZPP-a i stoga predlaže da se tužitelja pozove da ispravi tužbu temeljem članka 109. ZPP-a. Ističe prigovor zastare za sva tužiteljeva potraživanja koja su dospjela prije 14. veljače 2010. godine te se poziva na trogodišnji zastarni rok. Navodi kako tužitelj nema pravo na zaštitu temeljem citiranog Zakona o autorskom pravu i te se poziva na članak 5. Zakona te obrazlaže da se uradci na omotima glazbenih izdanja tuženika, a preslike kojih tužitelj prilaže uz tužbu, ne mogu smatrati autorskim djelom u smislu kako isto definira ZAPSP.

Predmetni uradci nisu dovoljno individualizirani da bi se mogli jasno razlikovati od ostalih sličnih djela, te ne predstavljaju intelektualno ostvarenje koje bi bilo prepoznatljivo na tržištu po određenim kriterijima, kao što su originalnost, naziv i cjelovitost. Navodi kako ovo posebno dolazi do izražaja kada se uzme u obzir da na izradi pojedinog omota Jugotonovih glazbenih izdanja nije sudjelovao isključivo tužitelj, već skupina umjetnika pod nazivom "Studio SLS". Iz tužbi priloženog popisa glazbenih izdanja vidljivo je da su na velikom broju izdanja u izradi omota albuma osim tužitelja sudjelovali i ostali umjetnici iz skupine "Studio SLS", i to: Željko Koprolčec, Slobodan Tadić, Andrija Zelmanović, Igor Kordej, Ivica Jakić i ostali. Prema tome, ne radi se o ostvarenjima koja se mogu pripisati isključivo tužitelju i koja bi u tom smislu predstavljala njegovo integralno djelo, već o suradnji više osoba na izradi cjelovitog vizualnog ostvarenja.

U tom smislu tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, s obzirom da je na izradi omota glazbenih izdanja tuženika sudjelovala skupina pod nazivom "Studio SLS", a ne isključivo tužitelj. U vrijeme izdavanja predmetnih glazbenih albuma, uobičajena praksa Jugotona u pogledu izrade omotnica albuma bila je angažirati odgovarajuće stručne osobe, među njima i tužitelja, koji su po narudžbi ovlaštenih osoba Jugotona, te po njihovim uputama i sugestijama, sudjelovali u izradi omotnica, svaki za područje svoje djelatnosti. Radilo se o poslovima koji po svojim obilježjima odgovaraju ugovoru o djelu, na način kako ga definira članak 590. ZOO-a. Za izvršeni posao svi izvođači su jednokratno isplaćeni, sukladno uvjetima dogovora postignutog s Jugotonom. Prema tome, netočni su navodi da je tužitelj temeljem sklopljenog Ugovora s Jugotonom tuženiku prepustio "jednokratno pravo korištenja svojih autorskih djela", te da se "za svaki drugi način i oblik korištenja tužiteljevih dizajna postojećih omota, odnosno neka nova izdanja,

Jugoton obvezao tražiti novu dozvolu od tužitelja i regulirati prava korištenja". Uradci na omotima glazbenih izdanja tuženika ne mogu se smatrati samostalnim djelom, koje egzistira odvojeno od svih ostalih elemenata koji u svojoj ukupnosti čine jedno glazbeno izdanje. Tužiteljeva grafička ostvarenja samo su dio cjelovitog tuženikovog proizvoda, kojeg, pored samog omota, sačinjavaju nosač zvuka i sama izvedba koja se nalazi na nosaču, odnosno zvuk. Tužiteljevi uradci sačinjeni su po narudžbi i za potrebe tuženika kao izdavača i nakladnika, te su u tom smislu samo dio konačnog proizvoda koji se stavlja u promet. Dapače, vizualni uradci na izdanjima tuženika svoju popularnost duguju upravo činjenici da su se nalazili na albumima eminentnih glazbenika s područja bivše Jugoslavije, čiji izdavač je bio Jugoton, a nakon njega i tuženik kao njegov pravni sljednik.

Stoga je stav tuženika da se konkretnom slučaju ne radi o stvaraju autorskog djela tužitelja i prijenosu prava korištenja autorskog djela na tuženika, već o sudjelovanju tužitelja na izradi glazbenog izdanja tuženika, sve u cilju stvaranja gotovog proizvoda spremnog za plasman na tržište, pri čemu je tuženik aktivno sudjelovao u stvaranju vizualnog prikaza na omotu, dajući upute i sugestije, te tužitelja jednokratno isplatio za njegov rad. Osim toga, vizualno ostvarenje omota nije rezultat rada isključivo tužitelja, već skupine umjetnika, koji su djelovali pod nazivom 'Studio SLS'." - piše u tužbi. Mirko Ilić se očitovao na te navode podneskom od 21. lipnja 2013. godine. U njemu je naveo kako je 'hrvatski državljanin, temeljem rješenja MUP-a od 6. prosinca 2012. godine kojim je tužitelj primljen u hrvatsko državljanstvo i to na temelju mišljenja Ministarstva kulture da postoji interes Republike Hrvatske za primitak tužitelja u hrvatsko državljanstvo'.

Također je istaknuo i kako se na to da kod 'utvrđenje povrede autorskog prva, zastarnog roka nema, a kada je u pitanju nematerijalna šteta zbog povrede autorskih moralnih prava, koja povreda još uvijek traje, ne može biti govora o zastari'. U odnosu na tvrdnju tuženika da dizajn tužitelja nije autorsko djelo tužitelj daje širi odgovor, ukazujući da u svijetu postoje posebne nagrade za dizajn omota te tako nagrada za glazbena ostvarenja Grammy daje posebnu nagradu za likovno oblikovanje novih omota nosača zvuka, a u Hrvatskoj nagrada Porin također poznaje posebnu kategoriju "Najbolje likovno oblikovanje" te tako ukazuje da su 2013. splitski dizajneri Karlo Kazinoti i Mišo Komenda ovu nagradu dobili dizajn za album splitske grupe "Libar". Tužitelj daje obrazloženje za naziv Studio SLS (značenje ove kratice je: sporo, loše, skupo) te ističe da je to bila tužiteljeva marketinška fikcija bez ikakve pravne osobnosti i postojanja u stvarnom svijetu i koju je uvijek predstavljao tužitelj osobno te ističe da je o tome pisao i autor Dejan Kršić u 2008. godini u knjizi: "Mirko Ilić: Strip-ilustracija-dizajn- multimedija" koji je istaknuo da je "sporo, loše, skupo je bio Mirko Ilić.

Taj SLS je bila njegova vizija i njegov logo, imidž. Doista, SLS je bio tek nešto malo više od zvučnog Ilićevog pseudonima - on je tu bio i glavni autor i menadžer, nabavljao je poslove, povezivao suradnike". Tužitelj dalje pojašnjava da na jednom dijelu nosača zvuka nije bio naveden Studio SLS, a da na svim omotima čije preslike su dostavljene uz tužbu je bio naveden tužitelj kao samostalan autor na način: design/likovno oblikovanje Mirko Ilić. Tužitelj naglašava da u slučaju da je pri izradi pojedinog omota korištena i nečija fotografija da je u takvom slučaju autor te fotografije na omotu uvijek bio uredno naveden pri čemu je njegova fotografija rađena prema narudžbi i viziji tužitelja koji je po primitku narudžbe dizajna omota od naručitelja – izdavača uvijek sam prvo osmislio cjelokupni idejni koncept budućeg omota, a potom prema potrebi naručivao usluge pojedinog podizvođača za određeni segment čiji je rad namjeravao uklopiti u svoje autorsko djelo – omot glazbenog albuma.

Tužitelj komentira tuženikovu tvrdnju da se radi o običnom Ugovoru o djelu te ističe da je krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina on u Jugoslaviji bio vodeći dizajner i ilustrator omota glazbenih albuma te je svojim radovima trajno promijenio percepciju omota nosača zvuka kao komunikacijskog kanala određenog izvođača prema vlastitoj publici te smatra da je upravo njegovim radom stanje dovedeno do današnjeg statusa kojeg uživaju dizajneri glazbenih omota, drugim riječima ne radi se o Ugovoru o djelu kod kojeg obvezu može izvršiti bilo koja druga osoba nego upravo suprotno tužiteljeva rješenja je mogao stvoriti samo tužitelj kao autor i u tome i je bit autorstva. Tužitelj na kraju ističe da je moguće razlučiti dizajn omota s jedne strane od nosača zvuka i glazbene izvedbe s druge strane i ova dva autorska prava ne isključuju se međusobno, na kraju se radi o dizajnu i primijenjenoj umjetnosti s jedne strane te o glazbenom djelu i izvođaču glazbenog djela s druge strane' - piše u presudi.

Croatia Records je osporavala tužiteljeve navode. Ustrajali su na stavu 'da bi predmetni uradci na tuženikovim omotima nosača zvuka predstavljali autorsko djelo tužitelja koje bi sukladno odredbama ZAPSP-a uživali autorsko-pravnu zaštitu' . Navodili su 'kako je cjelokupan proces izrade omotnica diktirao Jugoton, kao naručitelj, te je na taj način Jugoton imao aktivnu, pa i ključnu ulogu u formiranju omotnice. Naime, sadržaj omotnice bio je prvenstveno uvjetovan vrstom snimke koja se fiksirala na konkretan nosač zvuka odnosno izvođačem čiji se nosač zvuka izdavao. Niti jedan od uradaka na omotnicama nije nastao neovisno od snimke na čijem se izdanju nalazio te je na taj način bio u potpunosti u službi snimke odnosno izvođača koji je izvodio snimljenu izvedbu. Osim toga, Jugoton je diktirao gabarite u okviru kojih će se izraditi omotnica, koji su bili određeni dimenzijama nosača zvuka. Umjetnička sloboda onoga koji je bio angažiran na izradi omotnice time je bila svedena na minimum.

Tuženik dalje citira istu knjigu Dejana Kršića o Mirku Iliću te citira tužiteljeve riječi: "Prema specifikaciji u Jugotonu omot je tu prije svega da zaštiti ploču od grebanja, a po nekim drugim standardima omot se između ostalog koristi i da se reklamira ploča", a isto tako tuženik citira tužiteljeve riječi iz navedene knjige: "a što se naših ploča tiče, kakav dizajn trebaju, to zapravo ovisi od grupe do grupe, od pojedinca do pojedinca", a nakon toga tuženik citira tužitelja: "Omot je u principu nadogradnja, trebao bi biti.". Tuženik na temelju tih izjava tužitelja zaključuje da je tužitelj u izradi omotnica za Jugoton postupak uvelike se rukovodeći potrebama i naputcima izdavača, a zatim se poziva na pojedine Ugovore Jugotona s izvođačima u kojima se utvrđivala obveza izvođača da, u suradnji s nabavnim i programskim sektorom Jugotona, osigura foto materijal za omotnicu nosača zvuka i kao dokaz prilaže odnosno poziva se na Ugovor kojeg su sklopili Jugoton i Josipa Lisac 1982. godine'.

Croatia Records je osporavala da je Studio SLS bio tužiteljev pseudonim te tvrdila da je 'pod tim nazivom nastupala skupina umjetnika koji su zajednički radili na određenim projektima i stoga je za tuženika upitno tko je zapravo sudjelovao na izradi uradaka na omotima nosača zvuka za koje tužitelj tvrdi da su njegova autorska djela'. Navodili su i kako su 'uradci na omotnicama Jugotonovih nosača zvuka ne predstavljaju autorska djela tužitelja već se radi o usmeno sklopljenim Ugovorima o djelu, temeljem kojih je tužitelj angažiran na suradnji na određenom izdanju, za što je bio honorarno isplaćen te tuženik ukazuje da je tužitelj u tužbi i sam potvrdio ovakvu jednokratnu isplatu'. Tuženik je na ročištu 27. veljače 2014., povukao prijedlog da tužitelj položi aktorsku kauciju. Citiramo i dio presude iz koje se vidi što je Croatia Records dostavila na zahtjev sudu.

Tako je direktor tuženika Želimir Babogredac poslao izjavu 'da nakon uvida u dokumentaciju kojom tuženik raspolaže nisu pronađeni pisani Ugovori između poduzeća Jugoton i g. Mirka Ilića – tužitelja kao niti Ugovor Jugotona i bilo kojeg drugog stručnog suradnika koji je radio na grafičkoj pripremi omotnica glazbenih izdanja te u istoj izjavi g. Babogredac navodi da prema saznanjima ostalih djelatnika tuženika poslove sa stručnim suradnicima Jugotona koji su radili na grafičkoj pripremi omotnica glazbenih izdanja dogovarale su i realizirale ovlaštene osobe sektora Nabava, a ne sektora Program, koji je obavljao sve glavne i stručne poslove vezane za diskografska izdanja'. Mirko Ilić je pak podneskom od 30. travnja 2014. ukazao 'kako kod Ugovora Jugotona i Josipe Lisac se u članku 1.e Josipa Lisac kao izvođač obvezuje da će dogovorno s nabavnim i programskim sektorom osigurati foto materijal za omotnicu ploče te tužitelj ukazuje da se ovaj članak Ugovora odnosi samo na eventualne fotografije koje će se koristiti na omotu, a nikako ne na cjelokupno dizajnersko rješenje'.

Ujedno je priložio i Ugovor o autorskom djelu kojeg je 'on osobno sklopio sa drugom velikom diskografskom kućom SUZY u 1979. godini i u kojem Ugovoru su bila regulirana autorska prava na dizajnu omota glazbenog izdanja, a taj Ugovor tužitelj prilaže kao dokaz za tvrdnju da je već tada bilo uobičajeno sklapati Ugovore o autorskom djelu za dizajn ploče i njime detaljno regulirati autorska prava dizajnera. Ilić je navodio 'da se u njegovom slučaju uvijek pristupalo sklapanju Ugovora o autorskom djelu za pojedini dizajn te ističe da ga on nije ni mogao predati Jugotonu kao naručitelju bez takvog potpisanog Ugovora te navodi da su se prema njegovom sjećanju takvi Ugovori potpisivali sa g. Stojanom Grabovicom, tadašnjim šefom odjela Nabave Jugotona'. Iz presude je vidljivo i kako je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske rješenjem od 19. studenog 2020. ukinuo prvostupanjsku presudu donesenu u toj tužbi uz uputu da se premet sukladno odredbi članka 371. ZPP-a dodijeli u rad drugom sucu.

'Sudac kojemu je predmet nakon navedene ukidne odluke višeg suda dodijeljen u rad, podnio je zahtjev za svojim izuzećem, kojem je zahtjevu udovoljeno rješenjem ovog suda Su-150/2021 od 22. veljače 2021., nakon čega je predmet 1. ožujka 2021. dodijeljen u rad uređujućoj raspravnoj sutkinji' - piše u presudi. Potom je Ilić 20. ožujka 2023. podnio zahtjev za suđenje u razumnom roku koji je prihvaćen, te je rješenjem predsjednika suda od 17. svibnja 2023. određen rok od 12 mjeseci za donošenje odluke u toj pravnoj stvari. 'Nastavno na ročištu dana 6. rujna 2022. tuženik navodi kako je u međuvremenu tuženik sa platformi Amazona, Spotify i Apple Music uklonio vizualne prikaze omota nosača zvuka na kojima je sadržan dizajn tužitelja' - piše u presudi. Sud je izveo dokaze čitanjem, odnosno pregledom cjelokupnog spisa priležeće dokumentacije. Tijekom postupka saslušani su svjedoci Siniša Škarica, Vojna Kundić te tužitelj osobno. Sud je također izveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji dipl. oec. Gordani Dragičević iz tvrtke Dragon revizija te vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji za područje ekonomije i intelektualnog vlasništva mr.sc. Andrei Kordić.

Cijeneći sve provedene dokaze sutkinja je ocijenila da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan. Inače u ovakvim sporovima se kao mjerodavne primjenjuju odredbe Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima, a u slučaju povrede autorskog prava teritorijalni princip, odnosno pravo države u kojoj je do povrede došlo. 'Autorskim se pravom štite osobne i duhovne veze autora s njegovim autorskim djelom (moralna prava), imovinski interesi autora u pogledu njegova autorskog djela (imovinska prava autora) i ostali interesi autora u pogledu njegova autorskog djela (druga prava autora) (čl. 13. st. 2. ZAP-a). Za svako korištenje autorskim djelom autoru pripada naknada...... Naknada se određuje kao cijena korištenja u privatnopravnom odnosu (čl. (čl. 13. st. 3. ZAP-a). Autor ima pravo biti priznat i označen kao autor, a osoba koja djelo koristi dužna je pri svakom korištenju naznačiti autora, osim iznimno, ako autor u pisanom obliku provođenju vještačenja izjavi da ne želi biti naveden ili način pojedinog javnog korištenja autorskog djela onemogućava navođenje autora (čl. 15. ZAP-a).

Nadalje, autor ima pravo sa svojim autorskim djelom i koristima od njega činiti što ga je volja te svakog drugog od toga isključiti, ako zakonom nije što drukčije određeno. To pravo obuhvaća osobito pravo reproduciranja, distribucije, priopćavanja djela javnosti i pravo prerade (čl. 18. ZAP-a). Sukladno odredbi čl. 172. ZAP nositelj prava iz ovoga Zakona koje mu je protupravno povrijeđeno, ima pravo na zaštitu tog prava (stav. 1 ). Ako nije što posebno propisano zakonom, pravo na zaštitu iz stavka 1. ovoga članka ovlašćuje svojeg nositelja da od osobe koja je njegovo pravo povrijedila, ili njezinog sveopćeg sljednika, zahtijeva prestanak radnje koja to pravo vrijeđa i propuštanje takvih ili sličnih radnji ubuduće (prestanak uznemiravanja), popravljanje nanesene štete (naknada štete), plaćanje naknade za neovlašteno korištenje, plaćanje zakonom određenog penala, vraćanje ili naknađivanje svih koristi koje je bez osnove stekla od povrijeđenog prava (vraćanje stečenog bez osnove), utvrđenje učinjene povrede, kao i objavu pravomoćne presude kojom je sud, makar i djelomično, udovoljio zahtjevu usmjerenom na zaštitu prava iz ovoga Zakona ...

Sukladno odredbi čl. 184. ZAPSP pravo na zaštitu prava iz ovoga Zakona ne zastarijeva ako ovim Zakonom nije drukčije određeno. Zahtjevi iz ovoga Zakona koji su po svojoj naravi obveznopravni, a za njih ovim Zakonom nije određen posebni zastarni rok, zastarijevaju prema općim pravilima o zastari. Obzirom je tužitelj predmetni zahtjev za naknadom štete podnio unutar zastarnih rokova prema odredbi čl. 230. Zakona o obveznim odnosima ..., prema ocjeni ovog suda tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Ovdje valja napomenuti kako se u konkretnom slučaju radi o štetnoj radnji - povredi prava tužitelja,koja traje odnosno koja je trajala i nakon pokretanja ovog parničnog postupka. U odnosu na osporavanja tuženika kako se u konkretnom slučaju ne radi o autorskim djelima, prema ocjeni ovog suda, predmetni omoti gramofonskih ploča protivno tvrdnjama tuženika predstavljaju autorska djela dizajna i ilustracija ovdje tužitelja u smislu odredbe čl. 5. ZAP, budući se radi o originalnim intelektualnim tvorevinama iz umjetničkog područja koje imaju individualni karakter.

Okolnost je li tužitelj jedini autor predmetnih autorskih djela nije odlučna za osnovanost zahtjeva tužitelja, budući sukladno odredbi članka 173. stavka 1. ZAPSP-a svaki od više nositelja istog prava može prema trećima zahtijevati zaštitu prava kao da je njegov jedini nositelj. Tijekom postupka tužitelj je određeno naznačio koja je autorska djela tuženik, kao pravni slijednik Jugotona, neovlašteno koristio te radi povrede kojih autorskih djela tužitelj traži zaštitu u ovom postupku. U konkretnom slučaju radi se o ukupno 49 autorskih djela tužitelja – dizajna i ilustracija sadržanih na omotima gramofonskih ploča prednika tužitelja, u odnosu na koja tuženik vrši povredu korištenjem istih za potrebe omota CD-ova te DVD-ova, odnosno ukupno 145 autorskih djela tužitelja – dizajna i ilustracija, u odnosu na koja tuženik vrši povredu korištenjem istih za omote nosača zvuka objavljenih putem internetskih platformi putem digitalnih platformi Amazon, Spotify i Apple Music. Stoga, u konkretnom slučaju tužiteljevo potraživanje na ime naknade štete zastarijeva prema općim pravilima o zastari za naknadu štete. originalnim intelektualnim tvorevinama iz umjetničkog područja koje imaju individualni karakter.

U odnosu na autorska djela za koja u ovom postupku tužitelj traži zaštitu, sud je temeljem spisu priležeće dokumentacije, pregledom izvornika predmetnih omota gramofonskih ploča, iskaza tužitelja, kao i temeljem provedenog vještačenja po vještakinji mr.sc. Andrei Kordić (list 767-786 spisa) te iz iskaza vještakinje mr.sc. Andree Kordić danog u odnosu na prigovore tuženika na njen pisano sačinjen nalaz i mišljenje ..., utvrdio kako tuženik, kao pravni slijednik društva Jugoton, nije dokazao da bi bilo tuženik bilo njegov pravni prednik bili ovlašteni koristiti predmetna autorska djela – dizajne i ilustracije tužitelja sadržane na omotima gramofonskih ploča, za druge svrhe, konkretno za omote CD-ova i DVD-ova te za omote nosača zvuka muzičkih djela raznih autora, objavljenih putem digitalnih platforma Amazon, Spotify i Apple Music. Ovaj je sud ocjenom iskaza svjedoka Siniše Škarice (...) i Vojne Kundića (...) te ocjenom iskaza tužitelja (..., kao i spisu priležeće dokumentacije, došao do uvjerenja kako tuženik tijekom ovog postupka nije dokazao da bi mu tužitelj dao ovlaštenje za korištenje predmetnih autorskih djela i za omote medija CD i DVD, kao niti za potrebe oglašavanja raznih izvođača puteminternetskih platforma Amazon, Spotify i Apple Music.

Naime, prema ocjeni ovog suda navodi svjedoka Siniše Škarice i Vojne Kundića, poglavito u dijelu u kojem isti iskazuju kako se među zaposlenicima Jugotona smatralo da kada jednom nešto naruče od autora i to plate, da onda Jugoton postaje vlasnik tog djela – pa tako i u odnosu na autorska djela omota gramofonskih ploča kojih je autor ovdje tužitelj, ne predstavlja dokaz iz kojeg bi sud sa sigurnošću utvrdio osnovanost navoda tuženika o eventualnom postojanju prava na neograničeno korištenje autorskih djela tužitelja – dizajna i ilustracija izrađenih za omote gramofonskih ploča, za potrebe bilo kakvih drugih omota nosača zvuka uključujući CD-ove i DVD-ove odnosno za potrebe omota nosača zvuka objavljenih putem internetskih platformi Amazon, Spotify i Apple Music. Iz Ugovora br. 112/82 od 08.06.1982. (list 104 spisa), koji je prema tvrdnjama tužitelja sačinjen na tipskom obrascu kojeg je u to vrijeme koristio prednik tuženika – Jugoton, kod ugovaranja ovakvih pravnih poslova, razvidno je kako je Jugoton, kao korisnik, u konkretnom slučaju po ovom ugovoru stekao isključivo pravo korištenja autorskih djela za tisak na omotnicama za gramofonske ploče, plakate te za sve druge načine reklamnog objavljivanja, u neograničenim količinama, vremenu i području (čl.2 Ugovora).

Iz navedenog proizlazi kako je prednik tuženika tipskim ugovorima kojima se uređivalo pravo korištenja autorskih djela točno specificirao vrstu nosača zvuka u odnosu na koje autor dopušta korištenje autorskih djela specificiranih u čl.1 Ugovora, i to konkretno za citirani ugovor – gramofonske ploče, dok se predmetno dopuštenje ne odnosi na sve buduće različite nosače zvuka. Nadalje, iz iskaza tužitelja Mirka Ilića proizlazi kako njegova namjera, dakle prava volja prilikom sklapanja predmetnih ugovora, pa tako i kod sklapanja ugovora br. 112/82, ni u kojem slučaju nije bila prenijeti na prednika tuženika neograničeno pravo korištenja njegovih autorskih djela za omote drugih nosača zvuka koji će se pojaviti tek ubuduće, dakle eventualnih budućih nosača zvuka koji dakle nisu gramofonske ploče ili audio-kasete, a koji su kao nosači zvuka postojali u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora. Valja nadodati kako sukladno odredbama čl. 100. u slučaju kad je ugovor sklopljen prema unaprijed odštampanom sadržaju, ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana, nejasne odredbe tumačit će Zakona o obveznim odnosima (1978) ("Službeni list SFRJ" .... se u korist druge strane, slijedom čega, čak ukoliko bi se predmetna odredba čl. 2 citiranog ugovora smatrala nejasnom, istu se mora tumačiti u korist ovdje tužitelja.

Obzirom je prema utvrđenju ovog suda tužitelj autor autorskih djela - dizajna i ilustracija omota gramofonskih ploča, specificiranih u Tablici 1 nalaza i mišljenja vještakinje Kordić (list 779-780 spisa), te Tablici 2 vještakinje Kordić (list 781-782 spisa), koje je dizajne tuženik neovlašteno koristio za potrebe omota drugih nosača zvuka – konkretno CD-ova i DVD-ova kao i za potrebe oglašavanja raznih izvođača na internetskim platformama Amazon, Spotify i Apple Music, a bez da je pri tome - za takvo korištenje njegovih autorskih djela imao odobrenje ovdje tužitelja, to je u konkretnom slučaju tuženik povrijedio prava tužitelja, kao autora predmetnih autorskih djela, slijedom čega tužitelj ima pravo na zaštitu sukladno citiranoj odredbi čl. 172. st. 1. i 2. ZAPSP -a. Osnovan je stoga u cijelosti u tužbi istaknuti tužiteljev zahtjev za utvrđenjem povrede i prestankom uznemiravanja za ubuduće (čl. 172. st. 1. i 2. u vezi s čl. 177. ZAPSP -a) pa je odlučeno kao pod točkom I. i II. izreke presude. U slučaju neovlaštenog korištenja, autor ima pravo zahtijevati plaćanje naknade za neovlašteno korištenje, odnosno plaćanje cijene koja je uobičajena za tu vrstu korištenja (čl. 172. st. 2. u vezi s čl. 179. st. 1. ZAPSP -a).

Radi utvrđenja spornih činjenica vezanih uz visinu naknade za neovlašteno korištenje, sud je iz nalaza i mišljenja vještaka vještakinje mr.sc. Andree Kordić utvrdio kako je uobičajena naknada u Republici Hrvatskoj za korištenje dizajna i ilustracija sadržanih na omotima nosača zvuka dostupnih kako u fizičkom obliku na CD i DVD, tako i u digitalnom obliku na internetskim platformama, za djela obuhvaćena tužbenim zahtjevom kako je postavljen podneskom tužitelja od 17.06.2022., a ovo sve obzirom na osobu tužitelja Mirka Ilića, uzimajući u obzir sve okolnost vezano za njegovo djelovanje, karijeru i važnosti njegovih dizajna, iznosila 48.900,00 EUR. Na ročištu dana 28. ožujka 2024. vještakinja mr.sc. Andrea Kordić navodi kako je u odnosu na prigovore tuženika ona pripremila i pisano očitovanje, a navode iz istog očitovanja vještakinja je na ročištu ponovila te je istaknula, kako je tuženik je u točci I iznio svoje sumnje u podatke koje je ona kao vještak prikupila, točnije zanima ga koja su društva sudjelovala u prikupljanju podataka, kako su ponude specificirane i slično, te koji su renomirani dizajneri sudjelovali u prikupljanju podataka i na koji način oni određuju naknade.

U odnosu na spomenuta društva, vještakinja ističe kako ona nisu relevantna jer se utvrđuje iznos uobičajene naknade za korištenje djela renomiranog dizajnera. Ponavlja navode iz točke 5 nalaza i mišljenja, a to je da "podaci o sklopljenim ugovorima između dizajnera i naručitelja nisu dostupni javnosti obzirom da ne postoji obveza objave takvih podataka pa tako nije moguće s te osnove doći do podatka o uobičajenoj naknadi za korištenje dizajna i ilustracija sadržanih na omotima nosača zvuka odnosno drugih uvjeta pod kojima se ugovara pravo korištenja intelektualnog vlasništva. Također svaki pregovor / ugovor o pravu korištenja je jedinstven i teško je primijeniti iskustva drugih ili teoretska pravila na konkretnu situaciju." Kontaktirani renomirani dizajneri su iznijeli svoje podatke pod jamstvom tajnosti podataka jer se radi o njihovim poslovnim tajnama. Vještakinja ističe kako ona ovdje također ne vidi razlog za sumnju u podatke obzirom da je tuženik zasigurno ostvario višestruku suradnju s nekima od njih te je upoznat s podacima u ugovorima koji reguliraju naknadu zakorištenje dizajna.

Vještakinja je mišljenja kako može potvrditi da je svaki takav ugovor podložan dogovoru i pregovorima oko uvjeta i iznosa te isti predstavljaju poslovnu tajnu. U odnosu na interes tuženika o načinu određivanja naknade vještakinja ponavlja dio točke 10 nalaza i mišljenja da se renomirani dizajneri "služe dokumentom Smjernice za izračun cijena djela dizajna za ugovaranje njihove uobičajene naknade za predmetnu vrstu korištenja dizajna i ilustracije, no da je isto teško provedivo u praksi za razliku od drugih vrsta korištenja dizajna iz spomenutih Smjernica". Vještakinja navodi izvadak iz Smjernica HDD kojima se upućuje dizajnere na koji način izračunati naknadu za korištenje dizajna. Ista "ovisi o vremenu, području i opsegu korištenja određenog djela dizajna" te se dobiva umnoškom cijene dizajna (A) s tablično predloženim koeficijentima za vrijeme korištenja (B), područje korištenja (C) i opseg (Naklada) korištenja (D).

U odnosu na točku II podneska tuženika kojim nalaz i mišljenje smatra kontradiktornim jasno je da se cjelokupni vještački nalaz i mišljenje odnosi na naknadu za korištenje dizajna, a ne na cijenu izrade dizajna. No, ukoliko se smatra potrebnim, vještakinja korigira odnosno dopunjuje nalaz na način da unosi riječ "korištenje" ondje gdje je izostavljena premda smatra da za time nema potrebe. U odnosu na točku II podneska tuženika u dijelu navođenja pogrešno utvrđene naknade za korištenje dizajna omota u digitalnom formatu, vještakinja podsjeća da je tablica dobivena sa spisom predmeta te je bila dostupna tuženiku prije davanja u rad vještaku. Tablica sadrži popis 145 autorskih djela – dizajna i ilustracija tužitelja koji su bili dostupni javnosti u digitalnom obliku putem platformi za dijeljenje sadržaja putem interneta – Amazon, Spotify i Apple Music. Kao što se može primijetiti - tablica se sastoji od tri dijela koja su razgraničena, pri čemu se posebno navode djela objavljena na Amazon, posebno na Spotify i posebno na Apple Music. Znači da objavu na svakoj platformi računa se zasebna naknada za korištenje dizajna.

Ponovnim pregledom podataka u tablici ne nalaze se duplicirani podaci na jednoj platformi. U presudi piše i sljedeće: 'Prema ocjeni ovog suda tužitelj osnovano potražuje naknadu u dvostrukom iznosu (penal) jer je nedvojbeno da je tuženik njegovo pravo u konkretnom slučaju povrijedio barem krajnjom nepažnjom (čl. 183. ZAPSP). Naime, tuženiku je bilo poznato da je tužitelj autor predmetnih autorskih djela, te da za daljnje sporno korištenje istih nema odobrenje tužitelja. Tuženik je u svojem postupanju, kao trgovačko društvo koje posluje s ciljem ostvarivanja dobiti, bio dužan primijeniti povećanu pažnju (čl. 10. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ..., a što u konkretnom slučaju nije učinio. Utvrđeno je stoga da tužitelju po osnovi povrede imovinskih prava autora, pripada pravo na isplatu nakade za neovlašteno korištenje u dvostrukom iznosu, dakle u iznosu od ukupno 97.800,00 EUR, kako to osnovano potražuje tužitelj. Tužiteljeva tražbina u ovom je dijelu dospjela neovlaštenim korištenjem predmetnih autorskih djela tužitelja pa stoga tužitelj osnovano potražuje isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos, od dana podnošenja tužbe do isplate, po stopi određenoj u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a, mjerodavnoj za ostale odnose.

Sud je uvidom u dostavljene preslike omota nosača zvuka (CD, DVD, odnosno nosača zvuka objavljenih putem internetskih platformi Amazon, Spotify i Apple Music) utvrdio kako je tuženik propustio na istima u svim slučajevima naznačiti ovdje tužitelja kao autora predmetnih dizajna odnosno ilustracija te je isto tako nedvojbeno izmijenjen format odnosno izvorni izgled i oblik autorskih djela – dizajna i ilustracija ovdje tužitelja, koje su dakle bila izrađena za potrebe i u formatu omota gramofonskih ploča. Budući autor ima pravo biti priznat i označen kao autor djela, i to u svim slučajevima korištenja njegovih autorskih djela, a koje je pravo u konkretnom slučaju tuženik povrijedio budući nije kod korištenja autorskih djela tužitelja naznačavao da se radi o njegovim autorskim djelima, to tužitelj osnovano potražuje od tuženika plaćanje naknade štete uslijed navedene povrede. Naime, na temelju citirane odredbe članka 15. ZAPSP autor ima pravo biti priznat i označen kao autor djela.

Osoba koja javno koristi autorsko djelo dužna je pri svakom korištenju naznačiti autora, osim ako autor u pisanom obliku izjavi da ne želi biti naveden ili ako način pojedinoga javnog korištenja autorskog djela onemogućava navođenje autora. Nadalje, sukladno odredbi čl. 16. ZAPSP autor ima pravo usprotiviti se deformiranju, sakaćenju i sličnoj izmjeni svojega autorskog djela, te uništenju kao i svakom korištenju autorskog djela na način koji ugrožava njegovu čast ili ugled. Na temelju odredbi članka 178. ZAPSP-a autor ima pravo zahtijevati popravljanje štete koja mu je nastala povredom autorskih moralnih prava prema općim pravilima o popravljanju neimovinske štete. Zbog bliske veze autora i njegovog djela čije je bitno obilježje da je ono rezultat duhovnog stvaralaštva autora, povreda autorskog moralnog prava predstavlja sama po sebi nematerijalnu štetu. Zbog povrede autorskog moralnog prava dosuđuje se novčana naknada koja predstavlja satisfakciju za učinjenu povredu, izraženu u novcu, a ne i ekvivalentnu novčanu naknadu. Takvom novčanom naknadom autor ne mora dobiti potpuno zadovoljenje zbog učinjene povrede njegovog autorskog moralnog prava.

Sukladno odredbi čl. 1099. ZOO-a, u slučaju nastanka neimovinske štete oštećenik može zahtijevati na trošak štetnika objavljivanje presude, povlačenje izjave kojom je povreda učinjena ili što drugo čime se može ostvariti svrha koja se postiže pravičnom novčanom naknadom. Objava presude predviđena je i odredbom čl. 180. ZAP-a, između ostalog u slučaju povrede autorskog prava i kao oblik popravljanja autoru nastale neimovinske štete, slijedom čega je zahtjev tužitelja ocijenjen osnovanim (i) u dijelu u kojem traži objavu izreke presude u izdanju "Jutarnjeg lista" i "Večernjeg lista". Imajući u vidu opća pravila o popravljanju neimovinske štete sud će, u slučaju povrede prava osobnosti, ako nađe da težina povrede i okolnosti slučaja to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema (čl. 1100. st. 1. ZOO-a), a pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje s težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom (čl. 1100. st. 2. ZOO-a).

Ocjenom iskaza tužitelja Mirka Ilića (list 167-169 spisa) sud je utvrdio kako je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava osobnosti tužitelja kao autora predmetnog djela, što je kod tužitelja rezultiralo duševnim bolima, pri čemu valja istaknuti kako je tužitelja posebno zasmetala arogantnost postupanja tuženika, koji je povredama njegovih autorskih djela ostvarivao zaradu, pobuđujući kod potencijalnih kupaca, asocijacija na stare gramofonske ploče, a pri tome od tužitelja nije tražio suglasnost za ovakovo korištenje njegovih autorskih djela niti mu je isplatio za to ikakvu naknadu..... Tužitelj je u pogledu osnove tužbenog zahtjeva uspio u cijelosti u ovom sporu, dok je u pogledu visine tužbenog zahtjeva uspio u omjeru od 89,40%. Tuženik je u pogledu osnove tužbenog zahtjeva izgubio u cijelosti u sporu, dok je u pogledu visine tužbenog zahtjeva u sporu uspio u omjeru od 10,60%.

Slijedom navedenog, tužitelj je u ovom sporu uspio obzirom na osnov i visinu, u omjeru od 94,70%, dok je tuženik u sporu obzirom na osnov i visinu uspio u omjeru od 5,3%, a slijedom čega je ovaj sud mišljenja kako je tuženik u sporu uspio u razmjerno neznatnom dijelu.Tužitelju je kao potreban za vođenje spora priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, koji je odmjeren u skladu sa važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ....., uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedinih parničnih radnji, a što je u konkretnom slučaju do dana 28. veljače 2024. iznosilo 58.473,42 eur / 440.567,99 kn (38.565,00 eur + 150.000,00 kn), dok je vrijednost predmeta spora nakon određenog postavljanja tužbenog zahtjeva prema podnesku od 28. veljače 2024. iznosila 111.072,28 eur' - piše u presudi.. Protiv iste stranke mogu podnijeti žalbu u roku od osam dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.