'Tko bi gori sad je doli' kaže narodna uzrečica. Osjetili su je na sebi brojni hrvatski tajkuni pa se tako zacijelo osjećao i Goran Crnčević kad mu je Financijska agencija poslala poziv da izjavi suglasnost da se nad njim provede osobni bankrot. Kako se tada osjećao bivši splitski tajkun s adresom u srcu Zagreba koji je prije 13 godina dospio u medije kad je istupio HDZ-ov moćnik i bivši ministar zdravstva Andrija Hebrang. On je u veljači 2011. za Jutarnji rekao da je i njegov sin jedan od 334.326 nezaposlenih Hrvata. Naslov članka je glasio: 'Vlasnik Spectator grupe dao je otkaz Hebrangu, nije mu isplatio zadnju plaću ni uplatio doprinose posljednjih deset mjeseci'. Ime Gorana Crnčevića i njegove supruge Mirne Nagler Crnčević dospjelo je u medije prošlog ožujka kada je Slobodna Dalmacija objavila kako su u tijeku puni radovi na znamenitom nekadašnjem ateljeu Ivana Meštrovića. Tu je nekretninu prethodno bio kupio Nadan Vidošević kad je bio na vrhuncu moći a potom je ista godinama bila zapuštena.

Crnčevići su namjeravali srušiti atelje i “uvaliti” stan u sklopu galerije no poslije negativnih reakcija u javnosti, od toga su odustalo pa je prostor dugo stajao netaknut. 'Osobito nakon što su konzervatori nekadašnji atelijer velikoga kipara zaštitili kao kulturnu vrijednost postalo je izvjesno da se građevina može rekonstruirati samo u postojećim gabaritima od 150 četvornih metara i biti namijenjena za izložbe' - objavila je Slobodna prošle godine. U članku su podsjetili i kako je 2017. Mirna Nagler Crnčević, supruga Gorana Crnčevića, na koju glasi atelijer Meštrović i pripadajuća parcela od 1400 četvornih metara, ponudila Županiji i Gradu ove nekretnine na prvokup, ali nije bilo interesa. Priča oko te vrijedne nekretnine samo je mali dio mozaika onog što su Crnčevići zaradili trgujući jahtama i sportskim automobilima Aston Marton 90-ih godina prošlog stoljeća. Goran Crnčević je od kraja 2009. pa do proljeća 2011. bio na čelnim funkcijama propale srpske Tesla banke, uključujući i mjesto šefa NO-a te člana Uprave.

Trgovački registar svjedoči kako je imao brojne poslovne role u desetinama tvrtki koje su se bavile svim i svačim. Također, transakcije je vodio i preko off shore kompanija na Malti i na Floridi. Crnčevići su osnovali i tvrtku Mali Krknjaš koja je poslužila za kupnju istoimenog otočića. Sad se ta tvrtka zove Nesos Olyntha a u njoj je suvlasnik Goranov sin Edo. Preko te tvrtke imali su projekt zajedničkog ulaganja s Valadriom, tvrkom koju je osnovala američka tvrtka Trenton Partners Mihajla Perenčevića koji se nalazi pod sankcijama Velike Britanije zato je što je dio Putinovog kruga oligarha i kamarada. Valadria i dalje egzistira, vlasnik je sada Mihajlo Perenčević a direktorica njegova snaha Ivana Perenčević. Nad tim njihovim zajedničkim projektom svojedobno se vodila međunarodna istraga zbog sumnje na pranje novaca. Ostali suvlasnici u tvrtci Mali Krknjaš koja je, kao što smo naveli, promijenila ime, su bračni par Harry Walford Dodd i Patricia Dodd. Taj bračni par inače ime adresu u britanskom Dorsetu a bave se obavljanjem poslova za klijente iz spektra «discretionary trust» odnosno trusta u kojem korisnički udjeli nisu fiksni ( čvrsto određeni ) nego su oni prepušteni diskreciji drugih osoba najčešće članova uprave trusta - fonda - zaklade.

Iz presude u procesu koji se vodio u Zagrebu proizlazi kako je Goran Crnčević na suprugu Mirnu Nagler Crnčević prenio brojne nekretnine uključujući i dvorac Bedeković u Bedekovčini ali i puno drugih nekretnina. Sve navedeno zorno svjedoči kako je krupna poslovna riba u Hrvatskoj dulje od desetljeća bio Goran Crnčević kojem je FINA krajem prošle godine poslala poziv da se očituje o provedbi bankrota nad njim. U posjedu smo Crnčevićevog odgovora koji je vidljiv iz sljedećeg. Naime, na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu, viša sudska savjetnica Ivani Protulipac odlučivala je 'u jednostavnom postupku stečaja nad imovinom potrošača Gorana Crnčevića' i to o prijedlogu Financijske agencije. Tako je 24. siječnja 2024. odbacila prijedlog Financijske agencije od 4. prosinca 2023. za provedbu jednostavnog postupka stečaja nad imovinom potrošača Gorana Crnčevića iz  Zagreba. Iz obrazloženja je vidljivo kako je sud zaprimio Finin prijedlog ali da je uz isti FINA dostavila i očitovanje potrošača.

'Uvidom u očitovanje potrošača od dana 13. prosinca 2023. sud je utvrdio da se potrošač očitovao po pozivu FINE navodeći da nije suglasan da se nad njegovom imovinom provede jednostavni postupak stečaja potrošača te ne predlaže pokretanje postupka u odnosu na vjerovnike koji su nakon slanja poziva povukli osnovu za plaćanje. Odredbom čl. 79. e st. 2. Zakona o stečaju potrošača ... propisano je da će sud odbaciti prijedlog za provedbu jednostavnog postupka stečaja potrošača ako se potrošač očitovao da nije suglasan da se provede jednostavan postupak stečaja nad njegovom imovinom, zbog čega je odlučeno kao u izreci ovog rješenja' - piše u rješenju sutkinje Ivane Protulipac. Ulazeći u genezu tog slučaja, odnosno uspona i pada Gorana Crnčevića, podsjetit ćemo kako se njemu i supruzi Mirni Nagler Crnčević sudilo po optužnici DORH-a.

O tome svjedoči i žalba koju je Županijsko državno odvjetništvo u Velikoj Gorici 21. listopada 2020. uputilo Županijskom sudu u Zagrebu a protiv presude tog suda od 13. ožujka 2020. godine. Naime, radilo se o presudi u kaznenom predmetu protiv I opt. Gorana Crnčevića i II opt. Mirne Nagler Crnčević zbog kaznenog djela iz članka 337. stavak 1., 3. i 4. dr. Kaznenog zakona/97, temeljem čl. 38. st. 2. točka 10. u vezi članka 464. stavak 1. i 3. ZKP-a. Žalbu je tada podnio zamjenik županijske državne odvjetnice Marijo Nemčić i to zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Naime,  presudom Županijskog suda u Zagrebu supružnici Crnčević su oslobođeni a obrazloženju presude se navodilo kako 'nije dokazano da je došlo do nenaplatnog stjecanja imovine od strane Mirne Nagler Crnčević, već temeljem vještačenja financijskog vještaka smatra da su se dogodili propusti u knjiženju što ne znači da su se ostvarila obilježja inkriminiranog kaznenog djela'.

U žalbi se predstavnik DORH-a žalio kako je 'takav zaključak suda za sada preuranjen i pogrešan, ne samo zato što sud nije proveo sve potrebne relevantne dokaze, već i zbog toga što počiva na nedovoljno brižljivoj i kritičnoj vrijednosnoj ocjeni izvedenih dokaza zbog čega proizlazi sumnja u pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i to kako glede spornih kompenzacija i knjiženja, tako i glede stvarnog postojanja dobiti za 2010. godinu. Osim toga izostali su razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno ti su razlozi u znatnoj mjeri proturječni i nejasni, radi čega se presuda glede bitnih utvrđenja ne može ispitati. Naime, sud svoju odluku temelji na nalazu i mišljenju financijskog vještaka koji su u svojoj suštini proturječni, dok na odlučna pitanja nije dao decidirani odgovor ili je iznio samo svoju procjenu i mišljenje koje nije zasnovano na dokazima u spisu. Tako financijski vještak navodi da temeljnica (nalog za knjiženje br. 43) odgovara trećoj kompenzaciji samo ako se isključe opisi knjiženja koji istom ne odgovaraju.

Dakle, zaključak je vještaka dan pod uvjetom da se isključe takvi opisi knjiženja, ali oni kao takvi postoje i nedvojbeno su navedeni u više dokumenata. Postavlja se pitanje zbog čega bi optuženici sačinjavali dokumente u kojima bi se navodila kompenzacija s Astrum ulaganjima; ukoliko su svjesni da ne postoji poslovni odnos te zbog čega bi se unosili opisi knjiženja koji odgovaraju prvoj i drugoj kompenzaciji ako je provedena treća kompenzacija. Na raspravi 27. siječnja 2020. financijski vještak je naveo da on ne može znati koji je dokument netko imao kad je provodio knjiženje u poslovnim knjigama, a iz iznosa koji se navode u ugovoru o kompenzaciji i provedenog knjiženja da bi isto moglo odgovarati trećoj kompenzaciji. Smatramo da ovako neodređeno mišljenje ne može predstavljati valjanu osnovu za zaključak da je potraživanje za prijenos imovine podmireno. Jedino što je financijski vještak nedvojbeno utvrdio jest da je u poslovnim knjigama TD SPECTATOR GRUPA d.o.o. na kontu 1270 evidentirano zatvaranje potraživanja od II optužene za poslovni udjel i to na temelju prve i druge kompenzacije, ali da prema njima obveza II optužene za plaćanje poslovnog udjela nije izvršena. 

Pri tome financijski vještak dolazi u kontradiktornost kada na raspravi 27. siječnja 2020. u cijelosti ostaje kod nalaza i mišljenja od 23. prosinca 2019. te navodi da isto nije utjecalo na promjenu njegova nalaza i mišljenja od 29. kolovoza 2019. te da u cijelosti ostaje i kod tog nalaza i mišljenja, iako jedno isključuje drugo, na što ukazuje i obrana. Osim toga, financijski vještak nije utvrđivao da li je Spectator grupa d.o.o. ostvarila dobit u 2010. godini, da bi članovi uopće mogli raspolagati akontacijom dobiti, a za koju niti nema odluke o isplati akontacije. Naime, nije sporno da članovi mogu raspolagati akontacijom dobiti, ali je sporno to raspolaganje ako dobiti nema. Statistički izvještaj FINA-e za navedeno trgovačko društvo za 2010. godinu nije mjerodavni dokument temeljem kojeg bi se ta relevantna okolnost mogla utvrditi, poglavito u kontekstu iskaza svjedokinje Marije Vujčić Turkulin, stečajne upraviteljice toga društva koja je iskazala o utvrđenom gubitku u 2010. godini, a na navedeno ukazuje i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-3824/12 od 29. travnja 2015 (l. 3183-3226) kojom je inkriminirani pravni posao proglašen bez učinka. 

Dakle, utvrđenje suda u pobijanoj presudi je u direktnoj suprotnosti s navedenom pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, a sud u svome obrazloženju pobijane presude o tome ne daje nikakve razloge. Naime, navedenu presudu sud je pročitao na raspravi 08. svibnja 2019. , a njeno čitanje je predloženo i na raspravi 26. studenog 2019. kada je rasprava preotvorena (da se pročita dokumentacija dostavljena u spis predmeta tijekom prethodne rasprave) te taj dokazni prijedlog nije odbijen. Stoga, proizlazi da je u tom pogledu činjenično stanje nepotpuno utvrđeno te da je navedenu presudu trebalo pročitati, jer se odnosi na utvrđivanje bitne okolnost te takva utvrđenja valjano obrazložiti u kontekstu ostalih provedenih dokaza. U kontekstu nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja valja ukazati i to da financijski vještak nije odgovorio na bitnu okolnost oko potrebe izdavanja računa za ugovor o prijenosu poslovnog udjela, jer ukoliko je račun trebalo izdati, a njega nema to ukazuje da niti nije bilo namjere naplatiti potraživanje. Vještak se nije mogao izjasniti zašto netko sastavlja tri kompenzacije, a obrazloženje I optuženog glede toga, koje sud prihvaća, nije životno logički prihvatljivo.

Naime, uzimajući u obzir relativnu jednostavnost tih pravih poslova, jer sastavljanje višestruke kompenzacije to doista jeste te renome i kapacitiranost navedene tvrtke stručnim službama, sastavljanje u istome danu među istim sudionicima dvije različite kompenzacije (pri tome prvu i drugu treba uzimati kao cjelinu) je nelogično i nevjerojatno. Pri tome valja naglasiti da opisi knjiženja u svim dokumentima odgovaraju prvoj i drugoj kompenzaciji, a da se treća pojavila tek nakon što je ukazano/utvrđeno da predmetno potraživanje njima nije plaćeno, iako su te kompenzacije od početka postupka, dakle godinama, u spisu i nisu osporavane od strane obrane. Da je doista toga dana potpisana i treća kompenzacija koja bi bila provedena, onda bi bilo za očekivati da optuženici promptno reagiraju i ukažu da prva i druga kompenzacija koja su u spisu nisu mjerodavne za ovaj poslovni odnos te da odmah prilože tu treću kompenzaciju, za koju naravno znaju da postoji. Zašto tome nije tako i zašto se treća kompenzacija pojavljuje u spisu i to u preslici tek nakon održanih završnih govora i zaključenja rasprave ostavlja prostora za propitkivanje njene vjerodostojnosti.

U tom smislu smatramo da je valjalo pribaviti izvornik te treće kompenzacije kako bi se te sumnje mogle otkloniti. Zaključno utvrđenje suda da su se dogodili propusti u knjiženju nije valjano argumentirano dostatnim i provjerljivim razlozima, budući se temelji na nejasnom financijskom vještačenju. Obzirom na navedeno, predlažem da Sud drugog stupnja prihvati žalbu te ukine pobijanu presudu i uputi predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku' - napisao je zamjenik županijske državne odvjetnice Marijo Nemčić u žalbi. Crnčeviću zacijelo nije bilo nimalo ugodno niti kad je primio presudu  Općinskog građanskog suda u Zagrebu. Naime, sutkinja toga suda Andrea Grahovac, presudila je u pravnoj stvari tužitelja Optima leasing d.o.o. u likvidaciji, iz Zagreba, kojeg su zastupali Silvije Hraste, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Hraste & Partneri u Zagrebu i Tomislav Čavić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Čavić i Partneri u Zagrebu, protiv I. tuženog Gorana Crnčevića i II. tužene Mirne Nagler - Crnčević. Supružnike je zastupao punomoćnik Ozren Pučara, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Travaš i Partneri u Zagrebu. Spor se vodio 'radi pobijanja pravnih radnji dužnika'.

Sutkinja je javno objavila presudu 22. listopada 2021. godine. Presudom je proglasila 'da je bez pravnog učinka prema tužitelju Optima leasing d.o.o. u likvidaciji iz Zagreba... Ugovor o darovanju nekretnina od 02. ožujka 2010. sklopljen između I. tuženika Gorana Crnčevića..... kao darovatelja s jedne strane i II. tužene Mirne Nagler-Crnčević... kao obdarenice s druge strane, na kojem je Ugovoru ovjeren potpis II. tužene 03. ožujka 2010. po javnom bilježniku Vlasti Zajec iz Zagreba, Trg kralja Tomislava 4 pod brojem OV-1966/10, a potpis I. tuženika 10. ožujka 2010. po javnom bilježniku Vesni Pučar iz Zagreba, Miramarska 24 pod brojem OV-4613/10 te kojim je Ugovorom I. tuženik darovao II. tuženoj sljedeće nekretnine...'. U nastavku te presude vidljivo je kako je Crnčević supruzi tim ugovorom darovao: trosobni stan na II (drugom) katu  u Preradovićevoj ulici  u Zagrebu, zatim kuću sa zemljištem u Bedekovčini te da su 'I. i II. tuženici iz vrijednosti opisanih nekretnina dužni trpjeti namirenje tražbine tužitelja u iznosu od 2.126.220,30 eura zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 12. prosinca 2009. do 31. srpnja 2015. ....'. Inače, naglasimo kako je spomenuta nekretnina u Bedekovčini zapravo renovirani dvorac Bedeković s bazenom i pripadajućim vrtom a koji je Goran Crnčević prepisao na suprugu.

Iz vlasničkog lista vidljive su sudske zablježbe ali i zanimljiv podatak u teretovnici. Tamo je naime upisano: 'Zaprimljeno 19.02.2014. broj Z-404/14 Temeljem ovosudnog rješenja od 17. ožujka 2014. godine, zabilježuje se odbijeni prijedlog predlagatelja Labraid Limited, Second Floor, Icom House Suite 3, 1/5 Irish Town, Gibraltar, ...radi uknjižbe založnog prava (hipoteke) u visini od 3.640.895,29 kuna, na nekretninama Nagler Crnčević Mirne iz Zagreba....'. Dvorac je i dalje upisan kao vlasništvo gospođe Crnčević. Spomneutom presudom sutkinja je ništavnom proglasila i darovni ugovor kojim je Goran Crnčević svojoj supruzi Mirni darovao i poslovni prostor u uličnom prizemlju zgrade površine 55,78 čm, zajedno s podrumom u površini od 20,80 m2 na Savskoj cesti broj 142 i dvorištu površine 511 m2. Sutkinja je tom istom nepravomoćnom presudom naložila supružnicima Crnčević da nadoknade tužitelju Optima leasing d.o.o. u likvidaciji, Zagreb.... prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.413.950,00 kuna, sa zateznim kamatama od 22. listopada 2021. do isplate po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, u roku od 15 dana.

Iz obrazloženja presude bilo je vidljivo kako 'Tužitelj u tužbi navodi da je 9. prosinca 2009. sklopljen Ugovor o financijskom leasingu broj 2144/09 između tužitelja kao davatelja leasinga i Adriatic jahte d.o.o. iz Zagreba, kao primatelja leasinga za objekt leasinga plovilo Sunseeker Manhattan 70, godine proizvodnje 2008., ......(dalje:objekt leasinga). I.tuženik Goran Crnčević kao jamac platac solidarno jamči za uredno ispunjenje obveza primatelja leasinga prema tužitelju temeljem navedenog Ugovora, a sve sukladno Ugovoru o jamstvu zaključenom 10.prosinca 2009. Tužitelj navodi da je ispunio svoju obvezu prema Ugovoru o financijskom leasingu, tj. obvezu plaćanja iznosa kunske protuvrijednosti od 2.200.000,00 eura za pribavljanje predmeta leasinga. Konkretno, uredno je podmirio račun društva Adriatic jahte d.o.o. broj 1001-09 od 11. prosinca 2009. u iznosu od 20.550.643,20 kuna i to na način da je iznos od 15.306.597,43 kune platio 11. prosinca 2009. na račun društva Adriatic jahte d.o.o. Zagreb, što je vidljivo iz izvatka sa računa tužitelja od 11. prosinca 2009.; iznos od 4.511.245,77 kuna zatvorio je kompenzacijom, što je vidljivo iz izjavu o kompenzaciji tužitelja i društva Adriatic jahte d.o.o. od 11.prosinca 2009.; iznos od 516.015,65 kuna zatvorio multilateralnom kompenzacijom što je vidljivo iz izjave o višestranoj - multilateralnoj kompenzaciji između tužitelja, društva Adriatic jahte d.o.o. i društva Spectator Solis d.o.o. iz Zagreba od 11.prosinca 2009. te iznos od 216.784,35 kuna zatvorio multilateralnom kompenzacijom što je vidljivo iz izjave o višestranoj multilateralnoj kompenzaciji između tužitelja, društva Adriatic jahte d.o.o. i društva Spectator Grupa d.o.o. iz Zagreba od 11. prosinca 2009. Tužitelj je svojim dopisom od 4. lipnja 2010. pozvao trgovačko društvo Adriatic jahte d.o.o. da zaključno do 12. lipnja 2010. da ispuni svoje dospjele novčane obveze u iznosu od 273.594,68 eura u kunskoj protuvrijednosti prema ugovorenom tečaju, jer će u protivnom predmetni Ugovor o leasingu smatrati raskinutim, u kojem slučaju dospijevaju u cijelosti i na naplatu sve obveze prema Ugovoru.

Nastojeći riješiti spor na miran način, a kako mu objekt leasinga nije bio isporučen, tužitelj je ostavio trgovačkom društvu Adriatic jahte d.o.o. daljnji rok za ispunjenje obveze na način da ga je dopisom od 16. lipnja 2010. pozvao da svoje obveze izvrši u daljnjem roku od 8 dana jer će u protivnom smatrati Ugovor raskinutim sa 26. lipnjem 2010. Kako do podnošenja tužbe obveze prema tužitelju po predmetnom Ugovoru o financijskom leasingu nisu ispunjene, trgovačko društvo Adriatic jahte d.o.o., a s njime solidarno i I. tuženik kao jamac platac, dužni su tužitelju platiti iznos od 2.289.012,05 eura na ime plaćenog iznosa za pribavljanje objekta leasinga, zajedno sa zateznim kamatama po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena,koje teku na iznos od: - 53,82 eura od 23.svibnja 2010. do isplate, - 46.511,23 eura od 9.siječnja 2010. do isplate, - 43.560,56 eura od 9.veljače 2010. do isplate, - 43.560,56 eura od 9.ožujka 2010. do isplate, - 43.560,56 eura od 9.travnja 2010. do isplate, - 43.560,56 eura od 11. svibnja 2010. do isplate, - 43.560,56 eura od 26.svibnja 2010. do isplate, - 43.560,56 eura od 10.lipnja 2010. do isplate, - 1.981.083,49 eura od 27.lipnja 2010. do isplate, sve u protuvrijednosti u hrvatskim kunama prema prodajnom tečaju za euro Societe Generale-Splitska banka d.d. Split.

2. Tijekom postupka tužitelj ističe kako je njegova tražbina prema Ugovoru o financijskom leasingu broj 2144/09, za koje je obveze I. tuženik solidarno jamčio, pravomoćno utvrđena u stečajnom postupku nad stečajnim dužnikom Adriatic jahte d.o.o.- u stečaju koji se vodi pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, Stalna služba u Sisku pod poslovnim brojem St-1563/11. Pored toga, ista tražbina tužitelja po predmetnom Ugovoru pravomoćno je utvrđena i prema drugom jamcu platcu i to u stečajnom postupku nad stečajnim dužnikom Compositio Grupa d.o.o.-u stečaju, koji postupak se vozi pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem St - 520/10. 3. Tužitelj navodi da su I. tuženik kao darovatelj i II. tužena, supruga I. tuženika, kao obdarenica sklopili 2. ožujka 2010. ugovor o darovanju na kojem je potpis obdarenice 3. ožujka 2010. ovjeren po javnom bilježniku Vlasti Zajec u Zagrebu pod brojem OV-1966/10, a potpis darovatelja 10. ožujka 2010. po javnom bilježniku Vesni Pučar u Zagrebu pod brojem OV-4613/10. Predmetnim ugovorom I. tuženik je darovao II. tuženoj vlasništvo slijedećih nekretnina....' ( u presudi se navode sve već opisane nekretnine....).

U toj se presudi navodi i sljedeće: 'Tužitelj tvrdi da radi raspolaganja navedenom imovinom I. tuženik nema dovoljno sredstava za ispunjenje njegove tražbine, a smatra kako se iz vrijednosti predmetnih nekretnina može naplatiti znatan dio tražbine koja je predmetom spora. Tužitelj se poziva na odredbu čl. 66. st. 1. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela za isplatu, i bez obzira kada je nastala, može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika, a kako je raspolaganje I. tuženika u korist II. tužene besplatno, to se u skladu sa odredbom čl. 67. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, smatra da je I. tuženik kao dužnik znao da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu tužitelju kao vjerovniku i za pobijanje tih radnji ne zahtjeva se da je trećoj osobi (ovdje II. tuženoj) to bilo poznato ili moglo biti poznato'.

Citiramo i dio presude koju su naveli optuženici: 'I. i II. tuženici u odgovoru na tužbu čine nespornim da je između tužitelja i društva Adriatic jahte d.o.o. 9. prosinca 2009. sklopljen Ugovor o financijskom leasingu broj 2144/09 i da su 2. ožujka 2010. sklopili ugovor o darovanju. Osporavaju sve ostale činjenične navode tužbe. Ističu prigovor promašene pasivne i nedostatak aktivne legitimacije. Navode kako je ovdje riječ o tzv. obiteljskoj paulijanskoj tužbi te se tužbeni zahtjev zasniva na odredbama čl. 66. st. 1., čl. 67. st. 3. i čl. 69. st. 2. Zakona o obveznim odnosima. Prema odredbi čl. 66. st. 1. Zakona o obveznim odnosima paulijanskom tužbom pobija se radnja dužnika, ako je poduzeta na štetu vjerovnika, čime je jasno određen krug osoba čije radnje mogu biti pobijane, dok se u ovoj parnici tužbom pobija radnja I. tuženika kao jamca tužiteljevog dužnika.

Tuženici ističu kako je jamstvo poseban, tipičan pravni posao te njegov nositelj ima poseban pravni subjektivitet odvojen od onog dužnikovog u formalnom i materijalno pravnom smislu. Jamac može odgovarati vjerovniku kao glavni dužnik (čl. 111. ZOO-a), ali time jamac ne preuzima identitet dužnika, već zadržava svoje svojstvo jamca – osobe koja jamči za ispunjenje tuđe (dužnikove) obveze. Nadalje, tuženici smatraju kako je i neovisno o prethodno navedenom pravnom pitanju tužbeni zahtjev neosnovan, jer je I. tuženik u međuvremenu izgubio status jamca za tražbinu koju tužitelj ima prema društvu Adriatic jahte d.o.o. Obrazlažu da je I. tuženik jamčio za obveze društva Adriatic jahte d.o.o. iz Ugovora o financijskom leasingu broj 1244/09 sklopljenog sa tužiteljem 9. prosinca 2009. , koju je obvezu I. tuženik preuzeo sklapanjem Ugovora o jamstvu od 10. prosinca 2009., dok je u članku 2 Ugovora o jamstvu određeno da I. tuženik kao jamac platac jamči solidarno za uredno ispunjenje obveze primatelja leasinga prema davatelju leasinga s naslova Ugovora o leasingu broj 2144/09, iz čega proizlazi kako je I. tuženik tužitelju odgovarao samo za ispunjenje tog ugovora, što znači da je njegova odgovornost bila uvjetovana važenjem Ugovora o leasingu i vremenski ograničena njegovim trajanjem.

Njegovo jamstvo bilo je specijalno, a ne univerzalno te ograničenog sadržaja u odnosu na opseg obveza društva Adriatic jahte d.o.o. kao tužiteljevog dužnika pri čemu je I. tuženik jamčio samo za ispunjenje Ugovora o leasingu broj 2144/09, odnosno jamčio je isključivo za novčanu tražbinu tužitelja prema primatelju leasinga Adriatic jahte d.o.o. koju tužitelj može učiniti dospjelom ako primatelj leasinga zakasni sa otplatom u cijelosti ili djelomično sa dvije mjesečne obveze otplate iznosa financiranja. Međutim, obveza primatelja leasinga na otplatu iznosa financiranja objekta leasinga nikada nije nastala niti je mogla nastati jer je tužitelj, kao što se to navodi i u tužbi, 26.lipnja 2010. raskinuo predmetni Ugovor o leasingu, pa kako je obveza jamca bila ograničena na jamstvo ispunjenja obveza dužnika, raskidom ugovora obveza I.tuženika postala je nemoguća, izgubila je pravni osnov i utrnula. Osim toga, ističe da tužitelj niti ne traži ispunjenje Ugovora o financijskom leasingu, za što je I. tuženik jamčio, već traži od jamca izvršenje postraskidnih obveza tužiteljevog dužnika, koji proizlaze iz članka 368. Zakona o obveznim odnosima, a za koje obveze I. tuženik nije jamčio, pa za njih ne može niti odgovarati. Nadalje navode da je I. tuženik pristao preuzeti ulogu jamca za obveze društva Adriatic jahte d.o.o. samo u sadržaju i pod uvjetima određenih Ugovorom o jamstvu, što je i razlog zbog kojeg I. tuženik nije tek potpisao

Ugovor o financijskom leasingu u svojstvu jamca platca, već je zaključio poseban Ugovor o jamstvu jer je potpisivanjem posebne isprave želio jasno omeđiti opseg svoje odgovornosti. Tuženici ukazuju na činjenicu da je obveza I. tuženika kao jamca prestala i prije raskida Ugovora o financijskom leasingu broj 2144/09, jer su tužitelj i društvo Adriatic jahte d.o.o. 17.ožujka 2010. sklopiti ugovor pod nazivom "Protokol vezan za plovilo Sunseeker Manhattan 70" (dalje: Protokol) koji je sklopljen nastavno na predmetni Ugovor o financijskom leasingu. U Protokolu je uvodno konstatirano da izvršenje Ugovora o financijskom leasingu broj 2144/09 od 9. prosinca 2009. nije moguće, te su se tužitelj i društvo Adriatic jahte d.o.o. suglasili da će se objekt leasinga prema tom ugovoru zamijeniti novim, nakon čega će sklopiti novi ugovor o financijskom leasingu. Tuženici drže da Protokol predstavlja novi pravni posao, čiji su osnovni elementi bitno drugačiji od ranije sklopljenog ugovora pa tužitelj nakon sklapanja Protokola nije više mogao od društva Adriatic jahte d.o.o. tražiti ispunjenje predmetnog Ugovora o financijskom leasingu.

Prestankom obveza društva Adriatic jahte d.o.o. prema tužitelju s osnova predmetnog Ugovora o financijskom leasingu, koja je zamijenjena novom obvezom, prestala je i svaka obveza I. tuženika kao jamca iz predmetnog Ugovora. Za nove obveze društva Adriatic jahte d.o.o. I. tuženik nikada nije jamčio. Nadalje, I. tuženik navodi kako u trenutku zaključenja ugovora o darovanju nije mogao znati da bi tim raspolaganjem nanio kakvu štetu ovdje tužitelju, jer u tom trenutku nije postojala nikakva obveza društva Adriatic jahte d.o.o. prema predmetnom Ugovoru o leasingu. Neovisno o tome I. tuženik je znao u vrijeme sklapanja spornog ugovora o darovanju da je naplata tužiteljeve tražbine kvalitetno osigurana na više načina, pa je tako primjerice za obveze iz ugovora jamčilo i društvo Spectator Solis d.o.o. kao jamac platac, dok je društvo Spectator Grupa d.o.o. za korist navedene tražbine založilo svoje poslovne udjele u korist tužitelja. Osim toga u vrijeme sklapanja ugovora o darovanju vrijednost preostale imovine I. tuženika bila je takva da se njome u cijelosti mogla podmiriti tužiteljeva tražbina, jer je isti u vrijeme sklapanja ugovora o darovanju bio vlasnik udjela od 25% u društvu Spectator Grupa d.o.o., 30% udjela u društvu Nesos Olimpia kao isključivog vlasnika otoka Smokvica i 9,73 % dionica A-Štedne banke, čija okvirna vrijednost nadmašuje tražbinu tužitelja, a tom imovinom I. tuženik raspolaže i danas. 

I. i II. tuženici tijekom postupka u podnesku od 31. listopada 2016. ističu prigovor ništetnosti Ugovora o financijskom leasingu broj 2144/09 od 09. prosinca 2009. tvrdeći da se radi o prividnom pravnom poslu. Većinski vlasnik tužitelja u vrijeme sklapanja Ugovora o leasingu bilo je trgovačko društvo NLB leasing d.o.o. Ljubljana, Slovenija, čiji je jedini vlasnik Nova Ljubljanska banka d.d. Navodi da jedini i isključivi razlog sklapanja predmetnog Ugovora o leasingu bilo bankarsko poslovanje Nove Ljubljanske banke d.d. u Republici Hrvatskoj putem prikrivenih pravnih poslova kreditiranja koji su se naknadno pokušavali staviti u zakonski okvir koji je regulirao poslove leasinga. Naime, objekt leasinga Sunseeker Manhattan 70 nikada nije postao objekt leasinga, odnosno davatelj leasinga nije nikada stekao pravo vlasništva nad objektom leasinga niti isplatio cijenu za ugovoreni objekt leasinga, pa tako primatelj leasinga nikada nije ni predao objekt leasinga na korištenje a sve iz razloga što je pravi cilj tog pravnog posla bilo zatvaranje sasvim drugih obveza koje je trgovačko društvo Spectator Solis d.o.o. imalo prema Sunseeker Europe AG s potpuno drugih osnova, a ne s osnova kupnje ugovorenog objekta leasinga pa je u tu svrhu primatelj leasinga Adriatic jahte d.o.o. dao trgovačkom društvu

Spectator Solis d.o.o. pozajmicu za zatvaranje tih odnosa Ugovorom o kratkoročnoj pozajmici od 11. prosinca 2009. Radilo se dakle o sklapanju posla radi nedozvoljenog kreditiranja ili davanja zajma. Navodi kako iz odredbi Zakona o leasingu ("Narodne novine" br. 135/06.) jasno proizlazi da leasing društvo ne smije odobravati kredite niti zajmove, a s druge strane i Zakon o bankama koji je bio na snazi do 01. siječnja 2009. kao i Zakon o kreditnim institucijama koji je nastupio na snagu 01. siječnja 2009. izričito propisuju da se bankovnim uslugama pa tako i odobravanjem kredita smiju baviti samo banke odnosno kasnije kreditne institucije sa sjedištem u Republici Hrvatskoj. Stoga traže od suda da tužbeni zahtjev tužitelja odbije u cijelosti, a tužitelja obveže na naknadu parničnog troška u iznosu od 3.723.790,75 kuna sa zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate'. No, takva strategija obrane općenito na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu nije pomogla Crnčevićima koji su se, a kao što se vidi i iz ove tužbe, proteklih desetljeća bili uistinu enormno obogatili.