Razgovarali smo s Matom Puljkom, istraživačem drevne ilirske povijesti i sakupljačem usmenih narodnih predaja. Tema nam je bila tajanstvena egipatska sfinga s najpoznatijeg splitskog trga Peristila. Ovaj neumorni istraživač objavio je preko 200 radova, te sudjelovao u mnogim istraživačkim kampanjama i projektima u Hrvatskoj i BiH. Posljednjih sedam godina službeni je kolumnist, istraživač i savjetnik na portalu piramidasunca.ba. Više od tri godine radio je kao pomoćnik na pisanju studije o implementaciji plejadske matrice u realni geografski prostor. Riječ je o jedinstvenom otkriću hrvatskog znanstvenika dr. Igora Šipića. Unatoč zadivljujućim rezultatima, ogromnom znanju, te velikom broju poklonika i čitatelja, ostali smo iznenađeni jednostavnošću i pristupačnošću našega sugovornika. Njegova povezanost sa sfingom počela je prije 26 godina, točnije 1996. godine kada se, poradi pohađanja klasične gimnazije, iz okolice Imotskog preselio u Split. Još prije toga započeo je sakupljanje narodnih legendi i u tome otišao dalje od mnogih stručnjaka koji su se bavili istom građom. Uz dosadašnje uspjehe na polju arheologije, ne sumnjamo da će i u budućnosti biti zanimljivih i važnih otkrića.

Istraživali ste egipatske spomenike u Dioklecijanovoj palači. Što ste pritom zaključili o poznatoj splitskoj sfingi? Koliko ih ima i koje je vaše mišljenje o tom prapovijesnom remek djelu?

- Koliko je poznato iz objavljene stručne literature, do sada ih je pronađeno osam, plus ulomci koji dokazuju još četiri, dakle, sveukupno dvanaest sfingi. Siguran sam da ih je bilo i više. Jedna je glava pronađena čak i u Solinu, odnosno Saloni. Teorija struke, prema kojoj je Dioklecijan dovukao egipatske stupove, sfinge i dr. artefakte da bi sebe uzdigao do statusa faraona i utažio svoju glad za megalomanijom nije nešto što osobno podržavam. Ta se hipoteza  može srušiti identifikacijom faraona kojemu pripada jedna od najpoznatijih splitskih sfingi, ona koja se nalazi na Peristilu. Potrebne su godine učenja, dobro poznavanje egiptologije, posebice rodoslovlja, te sklonost razmišljanju “izvan kutije”. Stalno guranje rimske priče ustvari svrće pogled s velike pozadinske slike koje postaju svjesni i mnogi stručnjaci zaposleni u Ministarstvu kulture. No, njihove su ruke, za razliku od mojih, svezane. Oni ne mogu, tj. ne smiju, pisati što žele. Prije svega onoga što vidimo i što nam uporno nameću kao fakt, Split i Solin su bili poprište veoma napredne prapovijesne civilizacije koju, s pravom, možemo nazvati megalitskom. Dakle, sve je to mnogo starije nego što nas uče.

Kada ste se prvi put susreli sa sfingom i po čemu pamtite to iskustvo?

Prvi susret se dogodio kada sam imao nekih 11/ 12 godina. Već su me tada zanimali ilirski megalitski nadgrobni spomenici stećci među kojima sam odrastao i od kojih se nikada nisam odvajao. Uvijek kažem da ne bih mogao živjeti tamo gdje nema stećaka. S učiteljicom sam taj dan bio na natjecanju u Splitu. Šetali smo rivom i kroz podrume se popeli do Peristila. Pozornost mi je privukla “crna mačka”. Kao da mi je nadošao nekakav šapat ili povjetarac. Zašto sam prvo pomislio na mačku, a ne na lava, ni danas ne znam. Dok sam ju pokušavao dodirnuti, učiteljica me povlačila za majicu. Sve je to gledala jedna starija gospođa čijih se riječi i danas sjećam. “Nije dobro da vam mali to dira i nipošto mu ne dajte da je gleda u oči jer će ga osinit (opsjenuti).” Kada sam se 1996. preselio u Split, svraćao sam dva-tri puta tjedno. Znam napamet svaki njezin centimetar. Ljeti bi bila vrela, zimi hladna, a najviše sam volio kada bi u hladne jesenje i zimske dane sakupila malo sunčeve topline.

S obzirom da su se stari Splićani bojali sfinge, jeste li ikada imali loše iskustvo? Vjerujete li u prokletstvo koje se veže za egipatske predmete, kipove i ostalo?

Ne možemo kriviti predmete za vlastitu sudbinu. Naš put je upisan prije nego li su isklesane i najstarije sfinge. Egipćani su prakticirali moćnu magiju koja ih je na kraju uništila. Biblijski opis nadmetanja Mojsija i faraonovih čarobnjaka ustvari je dokaz koliko su postali moćni. Krishnamurti je jednom rekao kako je ovaj svijet san demona. Mislim da su demoni itekako isanjali Egipat. Kraj je došao kada su počeli petljati na višim razinama; pokušavali povratiti dušu, postići besmrtnost, biti kao bogovi itd. Toliko su bili opsjednuti time da su, nakon mase neuspjelih pokušaja, balzamirali tijela da sačuvaju genetski materijal. Konačno je, evo, došlo vrijeme da se ta DNA može izolirati. Već najavljuju da rade na “uskrsnuću faraona”. Nije to ni slučajno, ni bezazleno. Krug se polako zatvara, idemo i mi svome kraju. Što se tiče prokletstva, ne treba se bojati nikoga osim Boga, ali da nisu znali “znanje”, itekako jesu.   

Što je vama sporno kod teze o dopremanju spomenute sfinge i ostalih egipatskih artefakata u Split?

Postavio bih jedno logično pitanje strukovnoj zajednici. Ako je Dioklecijan, prilikom boravka u Egiptu, došao na ideju da preveze mnogobrojne stupove, sfinge i ostale artefakte da bi sebe uzdigao do statusa faraona zašto nije uništio kartuše i podatke s najpoznatije splitske sfinge Gorgone? Na njoj se nalaze prikazi tzv. robova s 82  (41+41) imena naroda ili mjesta koja predstavljaju. Zašto mu je bilo bitno sačuvati taj prizor ako znamo da je imao klesare koji su mogli ukloniti hijeroglife i napisati njegovo ime? Dioklecijan je znao kolika je važnost te sfinge, kome je pripadala i tko su bili izvorni graditelji tzv. “Dioklecijanove palače", te zašto ju je bilo nužno, po tko zna koji put, obnoviti. Zna se i danas, samo to bolje znaju naši vječni neprijatelji nego mi. Mogu vam reći kako osobno vidim neke stvari koje se nameću kao logične, a u tolikoj mjeri su komplicirane da je to prosto nevjerojatno.

Za početak, kome je pripadala splitska sfinga?

Sfinga, po meni, ne pripada Ramzesu II., kako je to svojedobno bilo pretpostavljano zbog popisa robova i preočite veze s egzodusom, niti je Ramzes naknadno upisan kao što su neki tvrdili. U priči je definitivno Tuthmoses III., što je struka s vremenom i prihvatila. On je pravi faraon biblijskog egzodusa koji se zapravo dogodio u 15.st. pr. Kr. , a ne u 13. kako tvrde povjesničari. Znamo da se s egzodusom službeno povezuje upravo Ramzes II. iz 13. stoljeća. S tim se ne slažu mnogi istraživači Biblije. Problem su strani arheolozi koji silom, tj. po nalogu, žele “dokazati” da Biblija ( Stari zavjet) nije povijesna knjiga. Tuthmoses III. je faraon čija se vojska utopila u Crvenom moru. Sfinga je, dakle, povezana s Mojsijem, odnosno njegovim “bratom”. Dokaz tome su imena porobljenih naroda koja odgovaraju imenima na Velikom popisu Dvorane anala u Karnaku. Statua simbolički, rukama ( jer nema šape) drži košaru, a ne, kako se često krivo navodi, nekakvu žrtvenu posudu. Žrtvena posuda bi bila šuplja i u funkciji, inače bi kršili postulat. Dakle, nije riječ o tome nego o zatvorenoj košari.

Možete li nam malo razložiti vašu tezu?

Mojsije je bio prvi (zakonski), ali "nekrvni" sin Tuthmoses pomajke Hatshepsut, a Tuthmoses III. sin druge žene Tuthmosesa II. Tuthmoses III. je, dakle, bio “drugi”, ali opet “prvi”, jer je bio rođeni sin svojega oca, time i vladar. Mojsije nije bio rođeni sin, ali pravno jest bio faraonov sin i nasljednik. Je li upravo to uzrokovalo krvavi rasplet? Splitska sfinga teško da prikazuje dva "brata"; jednog koji je vladar (lav), drugog koji je pronađen u košari, tj. krvnog i nekrvnog, odnosno “višeg” i “nižeg” sina. Treba napomenuti da je Tuthmoses III. dijelio tron s pomajkom Hatshepsut (Mojsijevom udomiteljicom) koja nije imala djece, tako da se u toj košari može kriti i simbolizam vladanja s pomajkom prazne utrobe. Vidimo da sfinga ima ženske ruke (nema mišića), a mušku glavu. Osim toga, možda postoji i nekakvo trojstvo, tj. tri lika u jednom; glava koja predstavlja Tuthmosesa III., ruke koje predstavljaju Hatshepsut i košara koja predstavlja Mojsija. No, košara je poklopljena, ne vidimo sadržaj, pa se u tom kontekstu simbolika ipak vraća na drugih dvoje, tj. na glavu faraona i ruke pomajke, odnosno zajedničku podjelu vlasti.  Kako god okrenuli ima smisla. Tako dolazimo do spoznaje i svojevrsne senzacije da posjedujemo sfingu koja je, na neki način, povezana s Mojsijem i njegovom udomiteljskom obitelji. I gle čuda; dovukao ju je progonitelj Kršćana u vrijeme apsolutne svjesnosti o Kršćanstvu i Mojsiju. I sada, pogledajmo iz druge perspektive; ako se na njoj nalaze osvojeni krajevi iz ere Tuthmosesa I. , II., i III. iz 15. st., a časti su se prenosile na sinove i unuke, što onda na sfingi radi, kako struka smatra, oštećeno ime Ramzesa II. iz 13. st., istog onog kojeg upravo oni smatraju faraonom egzodusa? Te teze nemaju uporište u Bibliji već se, prema dobrom ustaljenom strukovnom pravilu, manipulira s kontekstom? Ramzes II. je živio u 13. st. pr. Kr.

Pokušava li netko na taj način povezati Ramzesa II. s egzodusom kako je već natezano u stručnim tumačenjima da bi skrenuo pozornost s činjenice da se egzodus dogodio ranije?

Odgovor je da!

Je li se ikada moglo iščitati Ramzesovo ime?

Ne. Nije dokazano da je na njoj bilo Ramzesovo ime jer je kartuša oštećena. To su bila tek puka nagađanja zbog prikaza robova. Nitko ozbiljan više ne spominje njegovo ime, ali neki naši povjesničari, pod utjecajem Grge Novaka, i dalje balansiraju između Tuthmosesa I. i III. jer im je drago prepisivati. Neki krajevi su osvojeni u eri Tuthmosesa II., neki u eri Tuthmosesa III. Taj prvi je, po toj logici, morao biti vidovnjak. Nitko, do moje objave, sfingu nije povezivao s Mojsijem jer je, za njih, Mojsije živio dva stoljeća iza Tuthmosesa III.. Nakon što je izašao moj članak neki su se javili da je na tragu Tuthmosesa III. bio i egiptolog Gustave Jequier koji je dvojio između njega i Hatshepsut. Imao je Gustave više verzija, uključujući i one o Ramzesu i Setiju. Međutim, nije išao dalje u spoznajama, niti je priču povezao s Mojsijem jer je istog, kao i svi prije i poslije njega , stavljao u vrijeme Ramzesa II.. Oni koji su u fusnote nizali Jequiera, također nisu uvidjeli ono što je bilo očito.

Kada ste javno objavili svoje zaključke o Mojsiju?

Spominjao sam to konstantno od 2015., ali sam opširnije pisao negdje krajem 2018. godine, s tim da sam i ranije pisao mailove nekim uvaženim stručnjacima da ne znaju što imaju u svom dvorištu. Dopisivao sam se i s dva egiptologa izvan Hrvatske. Jedan od naših mi je, s najboljom namjerom, rekao kako mi to nikada neće proći. Nedugo iza toga, dva dalmatinska portala, s kojima sam do tada imao odličan odnos, odbila su mi objaviti priču.  Nije prošla ni u jednim poznatim “dalmatinskim” novinama. To mi je bilo veoma drago. Čim te blokiraju, dobro je.

Zašto Dioklecijan nije uništio hijeroglife?

Tuthmoses III. živi u 15. st. pr. Kr., dakle, spomenuti općeprihvaćeni datum egzodusa iz 13. st., za vrijeme Ramzesa II., nužno je pomaknuti u sredinu 15. stoljeća, a “Ramzesovo” ime na sfingi zaboraviti. Njegovo spominjanje samo unosi pomutnju. Bilo kako bilo, sfinga s Peristila je, od nekih stručnjaka ispravno datirana u 15. st. pr. Kr. , te je povezana s Mojsijem koji je ime dobio izvedenicom iz imena faraona Tuthmosesa. Dakle, i Mojsija je trebalo pomaknuti da bi se portal otvorio.

Zašto to nitko od struke, uključujući one koji su bez navođenja faraona veoma oprezno spominjali kako sfinga može biti starija, nije uvidio?

Razumijem neke koji su na mnoge načine bili ograničeni, ali me iznenadio gosp. Joško Belamarić. U moru svih tih nametnutih nelogičnosti ne možemo se ne upitati postoji li mogućnost da je Dioklecijan sfingu zatekao “in situ” baš kao i palaču. Ako ju je nekim čudom prebacio iz Egipta, onda je bio upućen u njezinu važnost. Bilo kako bilo, stručne teze o tome kako je Dioklecijan dovukao sfinge faraona poradi svoje megalomanije, kao što vidimo, neosnovane su i neutemeljene. Dioklecijan je znao što “spašava”, ako je uopće imao veze s tim. Recimo da jest. Isto tako je morao čuti za čarolije i prokletstva vezana uz pomicanje svetih kipova i predmeta. Ako je transportirao te sfinge onda je imao debeo razlog za to, a isti nalazimo u priči o Mojsiju. Samim time nije imao razloga stući taj drevni “dokument”.

Kada se točno dogodio egzodus, može li se taj datum precizirati i zašto bi struka isti zataškavala?

Meni je jasno da se egzodus dogodio kada je Hatshepsut bila mrtva. Ulazak Izraela u “Obećanu zemlju” zbio se sredinom 15. st. pr. K. , a ne, kako biblijski arheolozi tvrde, za vrijeme Ramzesa II. Čak je i Biblija tu dosljedna. Radi li se o političko - religijskim pitanjima pa struka mora negirati prisustvo Židova u Egiptu kroz raniji period, ili je riječ o detalju iz Knjige postanka u kojoj se spominje da je Josip živio u Ramzesovoj zemlji? Mislim da je u pitanju ovo prvo jer u Bibliji imamo "Ramzesa" prije Ramzesa II. Očito da zemlja, odnosno grad, nije nazvan po faraonu Ramzesu II. Tu sam dodatno uočio i razliku u imenima Raamses i Ramesses. Zašto struka ne vidi da su to dva nepovezana imena? Možda neće da vide?

Što znate o toj lozi faraona i postoji li neoborivi dokaz da je to ta priča?

Vjerojatno je Tuthmoses I. dao ime Mojsiju. Oba "moses" nalazimo napisano u hijeroglifima, na grčkom i hebrejskom, ito upravo kao "Moses".  Osamnaesta dinastija faraona "Moses" počela je Ahmosesom. Njegov sin Amunhotep I. bio je faraon koji je naredio ubojstva djece. Naslijedio ga je Thutmoses I. koji je imao dvije žene; Ahmose i Mutnofret. Ahmose je rodila Hatshepsut, a Mutnofret Thutmosisa II. Hatshepsut je Mosesa (Mojsija) pronašla u košari koja je plutala rijekom Nil.  Thutmoses II. je u braku s Iset dobio Thutmosisa III. Dakle, ako znamo da je Tuthmoses s Ahmose imao četvero djece od kojih je troje umrlo, a preživjela samo jedna kćerka, jasno je da je biblijska " faraonova kći"  ustvari Hatshepsut koja je posvojila Mojsija. To je standarni “Božji obrazac”, ili bolje reći “potpis”. Pošto nije mogla roditi sina, Tuthmoses II. je uzeo Iset koja mu je podarila nasljednika. Paralelno s Mojsijem odgajao je i Tuthmosesa III. koji je nakon Hatshepsutine smrti postao apsolutni vladar i jedan od najmoćnijih egipatskih faraona sa 17 vojnih kampanja.

Što je dovelo do zle krvi između Mojsija i faraona?

Vatra dviju suprotstavljenih žena, dviju supruga jednoga čovjeka, tj. sukob Mojsijeve udomiteljice Hatshepsut i Tuthmosesove majke Iset. Dodajmo tome moć koju nosi tron. Mojsije je odbio pomajku i okrenuo se Bogu. Je li u toj srdžbi sklopila savez sa Tuthmosesom III., ostaje jedno, baš kako bi se reklo, pitanje koje je uistinu na svom mjestu. Tuthmoses i Hatshepsut su vladali skupa, dok je, u isto vrijeme, Mojsije imao legalno pravo na tron.

Leži li u tome uzrok svih nevolja?

Mojsije je bio prvorođeni, a Thutmoses drugorođeni. Kao takav, Mojsije je mogao naslijediti tron iza Hatshepsut. Tu nema ništa sporno jer da nije bilo Thutmosesa , on bi bio faraon. I kad Mojsije traži od Thutmosesa da pusti Izraelce, on to traži kao "prvi sin", i tu počinju problemi. Kolosalna spoznaja! Sve to skupa, kao i događaji oko pomora prvorođenih od kuge, razbjesnili su faraona. U desetom pomoru umire njegov prvorođenac Amenemhat iz braka s Merytre- Hatshepsut. S drugom ženom Satiah dobio je Amenhotepa II. koji je postao faraon. Biblija ne potvrđuje da je Tuthmoses III. poginuo kad i njegova vojska već da se sve to dogodilo pred njegovim očima kako bi bio višestruko kažnjen i ponižen. Zamislite samo faraona koji se sam vraća kući. Ima li veće kazne za jednog moćnog vojskovođu?

Jeste li čuli za tzv. “crveni sarkofag”? Tko je počivao u njemu, Dioklecijan ili netko drugi?

Porfirni sarkofag dovodio se u vezu s porušenom jugozapadnom kulom u kojoj je, tobože, pronađen zazidan. Nekakve crvene ulomke mi je, prije 20 godina, pokazao prof. Ljubomir Gudelj, kustos MHAS-a Split. Nalaze se u skladištu arheološkog muzeja na Marjanu, a mislim da su pronađeni u crkvi sv. Dujma na Peristilu.   Sarkofag s veprom, kojega su neki povezivali s carem, a koji je stajao ispred iste crkve, također je preseljen u muzej. Ne znam da li išta od toga ima veze s Dioklecijanom. Teško je u to ulaziti.

Što je s mauzolejom?

Po meni ni mauzolej, odnosno katedrala sv. Dujma, nije izvorno počivalište cara Dioklecijana. Apolinar je tvrdio da je unutra vidio Dioklecijanov sarkofag negdje između 470. i 480. godine. To ne znači da je stalno bio u mauzoleju. Moguće da je i prenesen. Pretpostavlja se da ga je prilikom generalne čistke poganskih obilježja uklonio Ivan Ravenjanin. Teško da bi izdržao baš do tog vremena, ali dobro. Neka im bude. Narodne predaje koje smatram kvalitetnima govore da je ušao u tunel koji je spajao Split sa Solinom. To je za stare Splićane bio njegov kraj. Više ga nitko nije vidio. Iz legendi znamo da je tunelom išao u Salonu. Odrekavši se trona, sigurno nije želio da bude pokopan unutar palače. Proučavao sam narodne predaje o Dioklecijanu, pratio ostavljene tragove i simboliku, te došao do savršene lokacije gdje je izvorno mogao biti sahranjen. Danas je na tom mjestu megalitska ilirska gradina i crkvica sv. Jure. 

Ako struka tvrdi da su sfinge čuvarice grobova faraona, onda bi, postulativno, splitska sfinga trebala čuvati grob faraona?

Dioklecijan je bio car. Tako je. Na stranu namjesništvo u Egiptu. Tvrdnje o njegovom progonu kršćana nisu dokazane. Ako je bio toliki megaloman da je sebe smatrao faraonom, sfinga koja bi čuvala njegov grob nosila bi i njegovo ime. To inače ide s megalomanijom, pohlepom i narcisoidnošću, ali ne; Dioklecijan ostavlja sfingu kakva jest. Zašto ako je bezbožni i ludi tiranin željan promocije i slave? I jedan takav lik kasnije se odrekne trona. Jednostavno, ništa od toga nema logike. Ovo je veliki poraz struke.

Smatrate li da je u Split prenesen egipatski faraon?

Jedini faraon koji nije dobio priliku biti faraon jest Mojsije jer je bio prvi sin faraonove kćeri. Iako je posvojen on je prvenstveno bio zakonski sin. Kao što sam već rekao, da se Tuthmoses III. nije rodio, Mojsije bi nosio titulu faraona. Da li se na stučenoj kartuši nalazilo Tuthmosesovo ili Mojsijevo ime, teško je reći. Ako bih se morao odlučiti rekao bih Tuthmoses III., a da je druga sfinga, koja je morala stajati nasuprot ovoj, pripadala Hatshepsut. Te dvije sfinge čuvale su nečiji grob. Bočni natpisi nam potvrđuju da Gorgona itekako ima veze s tom pričom, odnosno s egzodusom. Imam neku svoju viziju da su u “palaču” prenesene iz Salone jer je dio Salone stariji od najstarijih dijelova palače. Pritom mislim na raspadajuću sekciju bedema na Bilankuši.

Postoje li narodne predaje u okolici koje spominju sfinge? Ne. Znamo da se Gorgonu nije gledalo u oči.

Jedna od predaja o Dioklecijanu spominje kako se Salona gradila kamenjem drevnoga Vojnić- Garduna. Po nekima je to izgubljeni grad Delminij kojega struka krivo ubicira u Duvno. Radi se o uporištu ilirskog plemena Delmata. Drevni ilirski Delmion, kojega su Rimljani sravnili sa zemljom, bio je u Imotskom polju (Imota, Emotha, Delmota). Na kartama iz 16. st. u tom se predjelu, mislim na Vojnić - Gardun, može iščitati riječ Sfinga. Posebnih predaja, koliko sam upućen, nema. Narod pamti da je Dioklecijan poredao vojnike od Garduna do Salone i tako prebacio kamen, što je prosto nevjerojatno ako znamo da je današnja cestovna udaljenost između ta dva mjesta preko 30 km.

Kolika je vjerojatnost da Dioklecijan, za vrijeme boravka u Egiptu, dođe do informacija o Mojsijevom posljednjem počivalištu, a zatim prebaci njegove ostatke u Split i posmrtno ga učini faraonom? Je li to konačno rješenje zagonetke?

Ne mogu to izričito tvrditi, ali mi instinkt govori da je veoma blizu istini. Jasno je da sfinga čuva faraona, a ne cara koji si je 298. godine umislio da je faraon, da bi sedam godina nakon toga abdicirao i otišao izvan grada saditi raštiku. Narodne legende ne spominju mauzolej kao Dioklecijanovo posljednje počivalište, niti postoje dokazi da je Dioklecijan bio onakav kakvim ga prikazuju. Sve ono što je do sada napisano o splitskoj sfingi ne spada ni pod klasifikaciju hipoteze. Najmanje je vjerojatno da je u skupocjenom porfirnom sarkofagu sahranjen čovjek koji se odrekao svjetovne vlasti. Kome je sarkofag pripadao nikada nećemo saznati. No, netko negdje ipak zna mnogo više.

Na koga točno mislite?

Ne bih upirao prstom, ali svi putevi vode u Rim kojega naša struka toliko štuje da podržavaju i turističku zajednicu u njihovim nakaradnim predstavama. Tako naš Split u  turističkoj sezoni čuvaju okupatorski rimski vojnici s kojima se obožavaju naslikavati Talijani, što je uistinu simptomatično ako znamo za njihovu staru bolest, tj. sklonost prema dalmatinskom teritoriju. Umjesto da su odabrali kršne dalmatinske momke i obukli ih u Ilire Delmate, napravili su jednu prezentaciju sveopćeg neznanja. Ne znam tko normalan veliča svojega krvnika. Nad nama je taj isti Rim napravio genocid i kulturocid. Zašto se ponašamo kao da je to napravio nad narodom koji nema nikakve veze s nama? Pa mi smo potomci tih Ilira.

Što mislite o zaključcima istraživača Domagoja Nikolića kako se kod “Dioklecijanove palače” radi o izvornom jeruzalemskom hramu i može li se priča o sfingi uklopiti u taj koncept?

Može ako ćemo natezati, a to izbjegavam jer samo stvara probleme iz kojih se kasnije teško izvući. Po meni je u slučaju “Dioklecijanove palače” lakše govoriti o nekakvoj kopiji jer je u antici bilo mnogo kopija raznih građevina i gradova. Znamo da za vrijeme Kira Velikog 50 000 Židova dobiva slobodu. Kreću iz Babilona u Jeruzalem podići novi hram, ali nailaze na žestok otpor i protivljenje “čistih” Židova, jer su isti smatrali da su došljaci kontaminirani zoroastrizmom. Tek nakon 20 godina Darije Veliki dopušta gradnju koja će trajati 6 godina. Ja još nisam uvjeren da se taj hram sagradio u Jeruzalemu. Ako tome dodamo izraženu zoroastričku dualističku simboliku po našim stećcima, na kojima nalazimo i mnogo dodirnih točaka s najstarijim židovskim učenjima tipa Kabalom, što struka negira jer stećke moraju održavati mlađima, pa te paralele skrivaju pod krinkom nekakvog srednjovjekovnog gnosticizma, onda je moguće kako u jednom periodu Salona postaje centar nekakvog došljačkog religijskog miksa.

Kasnije bi lako prihvatili kršćanstvo?

Točno. No, to su samo moja razmišljanja kojih nema nigdje, pa tako ni u Nikolićevoj priči. Činjenica jest da se “palača” sagradila u skladu s pravilima svete geometrije. To nitko ne može sporiti. Ako je Diokles sagradio palaču, u što sumnjam, onda mu je arhitektonski uzor bio jeruzalemski hram. Gledajući cijelu sliku prostora, kojega identificiramo s ilirskim, uviđamo da postoje mitraistička dualistička svetišta kao i kasniji sufijski centri. Ne zaboravimo ni Manihejce. Druga važna činjenica jest i da je svemu tome izvor Iran iz kojega dolazi i gore spomenuti Kir Veliki. Malo previše slučajnosti, zar ne? Pojedinci bi se trebali pozabaviti time, a ne uzimati samo ono što im odgovara, a druge podatke zanemarivati. Ime Hrvat jezično može imati veze s imenom Kir (Kuroše, Kuruš- Kroacija).  Dolazi od riječi za Sunce, Khor (K-hor-vat). Sve su to dijelovi slagalice. Ne vjerujem da je itko došao u 7. stoljeću, a da se, na neki način, nije vratio kući. Što se tiče povjesničara i alternativaca, neka svatko radi i piše što hoće. Ne zamaram se time jer je nebitno za moj put. Pokušao sam ujediniti alternativnu struju i uvidio da tu ima ega jednako kao i u “struci”. Po tom se pitanju vodim sufijskom misli i nastojim zatomiti svoju. Za sada mi dobro ide, baš kao i vama. Zbog toga sam pristao na ovaj razgovor jer vjerujem da nećete izmijeniti moje riječi.

Što poručujete strukovnoj zajednici?

Suzdržao bih se o bilo kakvih poruka u tom smjeru. Vjerujem da će generacije, koje tek dolaze, prestati prepisivati i napokon početi misliti vlastitom glavom. Nužno je da lokalna turistička zajednica prepozna priču o Mojsiju, ogradi Gorgonu i zarađuje na ulaznicama.

Tko ju želi vidjeti neka plati?

Tako je.