Na Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu,sutkinja Ivona Horvatić odlučivala je u kaznenom predmetu protiv optuženog Šimuna Šuteja, zbog kaznenog djela iz čl. 236. st. 1. Kaznenog zakona. Sina pokojnog slavnog hrvatskog slikara i grafičara Miroslava Šuteja kazneno je gonio tužitelj Zoran Vidović. Optužnicu je podigao 19. listopada 2020., s izmjenom od 5. listopada 2023.. Nakon održane javne rasprave 11. listopada 2023., u prisutnosti tužitelja Zorana Vidovića, optuženika osobno i njegovog odvjetnika Vladimira Ante Batarela sutkinja je 11. listopada 2023. donijela presudu koja je netom postala javno dostupna. Optuženi Šimun Šutej oslobođen je optužbe. Uz njegovo ime piše, među ostalim, kako je sin Miroslava i Marije Branke, dj. Košković te da je rođen 20. rujna 1965. u Zagrebu.

Vidljivo je kako ima prebivalište u Zagrebu i Portorožu, da je 'oženjen, otac četvero djece od kojih je jedno maloljetno rođeno 2006., zaposlen u dizajnu i digitalnoj tehnologiji, radi po Ugovorima o djelu, ne može definirati prosječna mjesečna primanja, da mu je supruga doktorica dentalne medicine.... da je vlasnik umjetničkih djela, automobila, kuće u Motovunu površine 120 metara kvadratnih, kuće u Italiji površine 50 metara kvadratnih s maslinikom, ....te da je neosuđivan i prekršajno nekažnjavan. Oslobođen je optužbe da je 'u prosincu 2009. godine u Zagrebu, u cilju pribavljanja protupravne imovinske koristi, temeljem sklopljenog usmenog ugovora o kupoprodaji umjetničkog djela: Bijela slika, objekt, 1000x1000x340 mm, godina 1968., rad Miroslava Šuteja za iznos od 8.000,00 € s oštećenikom Zoranom Vidovićem, a posredstvom trgovačkog društva Schiavone d.o.o. u sklopu kojeg je poslovala i

Galerija Grubić, ishodio da mu kupac Zoran Vidović posredstvom Jasne Mrakovčić Grubić, isplati iznos od 4.500,00 €, lažno mu predočivši da će mu predati umjetničko djelo po restauraciji istog, iako uopće nije imao namjeru to učiniti, pribavivši tako na štetu Zorana Vidovića protupravnu imovinsku korist u iznosu od 4.500,00 € dakle, s ciljem da sebi pribavi protupravnu imovinsku korist, na opisani način lažnim prikazivanjem činjenica doveo drugoga u zabludu i time ga naveo da ovaj na štetu svoje imovine nešto učini, a postupao je s ciljem pribavljanja takve koristi, čime bi počinio kazneno djelo protiv imovine - prijevarom...' - piše u presudi. Tužitelj je upućen da imovinskopravni zahtjev ostvari u parnici.

Kako su uz ime oštećenika kao tužitelja navedeni OIB, datum rođenja te adresa detektirali smo kako se radi o poznatom odvjetniku Zoranu Vidoviću iz Varaždina, rođenom 1958. godine. On je na zadnjim lokalnim izborima za Gradsko vijeće Varaždina bio drugi na listi koalicije HSLS, HNS, Stranke rada - laburista i HSS Braće Radić. Budući da je odvjetnik Vidović izgubio spor obvezan je naknaditi trošak kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 500 € u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude te trošak nužnih izdataka optuženika te nagrade i nužnih izdataka branitelja okrivljenika. No, presuda je nepravomoćna tako da se još na pravorijek treba pričekati.

Iz obrazloženja je vidljivo kako je Zoran Vidović 19. listopada 2020. podigao optužnicu protiv Šimuna Šuteja zbog kaznenog djela prijevare te postavio imovinskopravni zahtjev u iznosu od 4.500 €. Optuženi Šimun Šutej očituovao se kako se ne smatra krivim i  osporio je imovinskopravni zahtjev. Na kraju dokaznog postupka, u obrani 11. listopada 2023., naveo je da on ne razumije o čemu se radi u tom kaznenom predmetu. Citiramo iz presude: 'S Jasnom Mrakovčić-Grubić je imao poslovne odnose vezano za prodaju umjetnina, ali ne poslije 2011. zbog njihovih međusobnih poslovnih problema u kojima je on bio oštećen i koji nisu u vezi s događajem iz optužnice. Na upit branitelja je li tijekom 2008. ili 2009. komunicirao sa Zoranom Vidovićem vezano uz sliku koja se spominje u činjeničnom opisu, optuženik je naveo da nije, time da ga je vidio na kavi 2011. kada su razgovarali o jednoj slici, ne o ovoj koja se spominje u činjeničnom opisu i tada se nisu ništa dogovorili vezano za kupnju.

Poslije toga su se jedne zgode telefonski čuli kada je Zoran Vidović nudio novac za tu istu sliku, no niti tada se nisu ništa dogovorili. To je bila jedina njegova komunikacija sa Zoranom Vidovićem. Na upit branitelja je li mu bilo poznato da je galerija Jasne Mrakovčić Grubić prodavala slike njegovog oca Miroslava Šuteja mimo njegovog znanja, optuženik je naveo da se to događalo u više navrata, a između ostalog oni su prodavali i ukradene slike njegovog oca. Njegova suradnja s tom galerijom je bila tako koncipirana da je on galeriji prodao neke slike koje je dalje galerija prodavala drugim kupcima, time da je njihova suradnja započela iz razloga što je njegov otac bio dobar s bivšim, sada pokojnim, suprugom Jasne Mrakovčić-Grubić. Na upit oštećenika kao tužitelja naveo je da su se našli na kavi na Cvjetnom trgu i predmet njihovog razgovora je bila jedna slika iz monografije, a na predočenje lista 101. spisa naveo je da se ne radi o toj slici na listu 101. spisa, nego o jednom crno-bijelom drvenom polu-reljefu.

Više se ne može sjetiti je li on s oštećenikom kao tužiteljem u njihovom kasnijem telefonskom kontaktu razgovarao o toj istoj slici koja je bila predmet razgovora prilikom susreta na kavi. Dalje je naveo da je dobivao novčane iznose za pojedine slike 2009. od Galerije Grubić, no sve te dogovorene slike je isporučio. Na upit suda zna li o kojem djelu se radi, a koji se spominje u činjeničnom opisu kao bijela slika, objekt, 1000x1000x340 mm, godina 1968. naveo je da bez fotografije ne može znati o kojoj umjetnini se točno radi. Sud je reproducirao snimku o njegovom ispitivanju od 14. veljače 2020. kada je naveo da mu nije jasno o čemu se ovdje zapravo radi i zašto ga oštećenik tereti. Nikakav pisani ugovor nije sastavljen, a oštećenog Zorana Vidovića vidio je možda svega jednom. S Galerijom Grubić je poslovao ali mu je ta galerija ostala dužna neki novac od prodaje jedne skulpture Nadanu Vidoševiću koji novac mu nikada nije isplaćen. Ne sjeća se da je suvlasnici galerije Grubić Jasni Mrakovčić Grubić ikada išta potpisivao. Sve za što se tereti je po njemu glupost' - piše u presudi.

Nadalje se u dokumenta vidi i kakve su dokazne radnje poduzete uključujući i ispitivanje svjedoka, pročitana je presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 19. siječnja 2015., prijedlog za ovrhu od 7. studenog 2016., izvršen uvid u fotografije s lista 99- 101 spisa te u spis Općinskog državnog odvjetništva u Slavonskom Brodu, spis Županijskog suda u Zagrebu broj Kir-533/20 te spis Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu broj K-DO-562/19.  U presudi  je vidljivo kako je oštećeni kao tužitelj 'naveo da je od kraja 2007. pa nadalje bio u poslovnim pregovorima s trgovačkim društvom Schiavone koje je držalo Galeriju Grubić u Radićevoj ulici u Zagrebu i to s Jasnom Mrakovčić- Grubić jer je bio zainteresiran za nabavu umjetničkog objekta Miroslava Šuteja i to rad u drvu s više boja završnog sloja iz 67. do 68. godine. Na sličan način je ranije kupio sličan takav rad manjih dimenzija putem Galerije Grubić, a koji je bio nabavljen od optuženika koji je sin slikara Miroslava Šuteja.

Jasna Mrakovčić Grubić je rekla da će kontaktirati s optuženikom radi realizacije kupnje ovog rada te se javila nakon određenog vremena i rekla da je razgovarala s optuženikom te da je on rekao da ima nekoliko radova koji predstavljaju ono što svjedoka zanima te dalje naveo da je zainteresiran prodati rad preko Galerije Grubić. Svjedok u to vrijeme nije uopće osobno komunicirao s optuženikom već isključivo preko Jasne Mrakovčić-Grubić, koja je s optuženikom dogovorila da će on prodati umjetničko djelo dimenzija 220x120 cm naziva Velika bijela za iznos od 9.000,00 €. Svjedok nikada nije vidio to djelo no njemu je Jasna Mrakovčić-Grubić pokazala to djelo koje se nalazi u monografiji Miroslava Šuteja. Svjedok se više ne može sjetiti je li u ovaj iznos od 9.000 € bila uključena i provizija namijenjena galeriji odnosno trgovačkom društvu „Schiavone. Koliko se može sjetiti, predao je Jasni Mrakovčić-Grubić 9.000 € u gotovini u galeriji u Radićevoj ulici, što je bilo namijenjeno za nabavu slike o kojoj su pregovarali.

Jasna Mrakovčić-Grubić je rekla da je ona 4.500 € na ime kupnje slike predala optuženiku, a ostatak cijene mu nije predala budući da slika još nije bila isporučena, a financijski detalji među njima nisu poznati svjedoku. Nakon toga je u više puta kontaktirao s Jasnom Mrakovčić-Grubić radi dostave slike, no slika mu nije bila predana, a Jasna Mrakovčić-Grubić je rekla da optuženik odugovlači predaju slike. Budući da nije realizirana kupnja slike, nije dobio sliku, Jasna Mrakovčić-Grubić mu je vratila novac predan na ime kupnje slike, a 2012. je, kao opunomoćenik trgovačkog društva Schiavone, pokrenuo parnični postupak koji je završio presudom u korist tužitelja. Jasna Mrakovčić-Grubić mu je također rekla da se obrati direktno optuženiku radi rješavanja ove situacije te su se oni dvojica našli otprilike 2011./2012. te je optuženik rekao da će u dogledno vrijeme isporučiti sliku, odnosno rad i da će mu se javiti.

Tom prilikom optuženik nije osporavao da je primio novac od Galerije Grubić te je rekao da ima nekih problema u smislu da se dosta radova nalazi u Švicarskoj te da je potrebno vrijeme da se oni dopreme u Zagreb. Optuženik je točno znao o kojoj se slici radi. Svjedok je kasnije saznao od Jasne Mrakovčić-Grubić da je ta ista slika prodavana Tihomiru Arbanasu te da je bilo nekih problema time da je moguće da je tu informaciju dobio od Davora Vugrineca, vlasnika Galerije Vugrinec. Svjedok je otprilike 2015. pokrenuo ovrhu na predaju slike te je ovrha bila pokušana na adresi Savska 7 gdje živi majka optuženika i gdje je prijavljeno prebivalište optuženika, no tamo nije zatečen taj rad. Kasnije nije bilo pokušaja ovrhe, a ove okolnosti su poznate i Davoru Vugrinecu jer je on isto surađivao s Galerijom Grubić te mu je svjedok o tome pričao. Svjedok je raniju sliku Miroslava Šuteja kupio 2006. ili 2007. za 5.000 € ili 4.000 €.

Ova ranija kupoprodaja je bila riješena tako da se ta slika već nalazila u galeriji te je svjedok došao s novcem i kupio tu sliku te je isključeno da se novac iz činjeničnog opisa odnosi na raniju prodaju. Na upit zbog čega nije direktno kontaktirao optuženika za kupnju slike, svjedok je naveo da optuženika tada nije poznavao te je ponovno surađivao s Galerijom Grubić. Nije tužio trgovačko društvo Schiavone na povrat novca jer mu je rečeno da je dio novca kod optuženika. Nije htio raskinuti ugovor, nego je htio isporuku slike. Iznos od 9.000 € odražava tržišnu vrijednost tog umjetničkog djela u to vrijeme. Dio cijene mu je vraćen u prosincu 2009., koliko se može sjetiti. Svjedok je 9.000 € dao u ruke Jasni Mrakovčić-Grubić 2008. i to unaprijed za kupnju slike koja je trebala biti isporučena, a sam usmeni ugovor je sklopljen 2009. Novac je dao unaprijed zato da Jasna Mrakovčić-Grubić odmah može reagirati i optuženiku predati novac kada se dogovore za kupnju slike odnosno isporuku. 

Svjedokinja ... je navela da je s bivšim, sada pokojnim suprugom držala galeriju u Radićevoj ulici u okviru trgovačkog društva ... d.o.o. u kojem su oboje bili suvlasnici i odgovorne osobe. Tijekom držanja galerije su dobro surađivali sa Šimunom Šutejom, a do problema je došlo zbog neisporuke dva umjetnička djela. Iako je to bilo prije puno godina, svjedokinja se sjeća da je od Zorana Vidovića primila kaparu. Danas se više ne može sjetiti iznosa kapare, osim što zna da joj je Zoran Vidović dao tu kaparu u prostorima Galerije Grubić. Prije ovog događaja je kontaktirala sa Zoranom Vidovićem koji je kolekcionar umjetničkih djela. Njoj više nisu u sjećanju detalji našeg dogovora, no koliko se može sjetiti, on je kao i drugi kolekcionari došao u galeriju i pokazao interes za dva objekta autora Miroslava Šuteja. Iako se detalja više ne može sjetiti, pretpostavlja da je nakon toga stupila u kontakt sa Šimunom Šutejom i da joj je on pokazao u monografiji Miroslava Šuteja objekte poput onih za koje je bio zainteresiran Zoran Vidović.

Nakon toga je Zoran Vidović dao kaparu, kako je već spomenula, za ta dva umjetnička djela i nakon toga je čekala isporuku od strane optuženika i zbog toga u nebrojeno navrata kontaktirala s optuženikom, odnosno pokušavala s njim kontaktirati budući da se isti nije odazivao. Njoj je optuženik opisao ta dva rada koja su trebala biti isporučena te mu je predana primljena kapara u gotovom novcu naruke nakon što su je dobili jer ona i suprug nisu htjeli zadržavati tuđi novac. Ovaj poslovni odnos nije išao kroz knjige trgovačkog društva jer je to tako u Hrvatskoj, nažalost, uobičajeno, iako je ona osobno zbog toga nesretna i sada ne bi bilo problema da je poslovni odnos evidentiran u poslovnim knjigama trgovačkog društva. Kupnja slika od strane Zorana Vidovića je bila u cijelosti dogovorena, a koliko se može sjetiti, ta konkretna djela koja su trebala biti kupljena od strane Zorana Vidovića nisu imale nazive.

Zoran Vidović ju je u jednom trenutku tražio da potpiše potvrdu da je primila kaparu za umjetnine koje nisu isporučene te je ona sigurna da se radilo o kapari, a ne o cijelom iznosu koju je primila od Zorana Vidovića. Optuženik je upornoizbjegavao kontakt, što je za nju bilo frustrirajuće i iznenađujuće jer prije nisu imali takvih iskustava s njim, a njeni pokušaji da ishodi predaju slike su trajali nekoliko godina. Nakon toga su njen bivši suprug i ona refundirali Zoranu Vidoviću cijeli iznos kapare koju je on dao za ova dva umjetnička djela jer je to nalagala njihova poslovna etika. U svemu tome je ravnopravno sudjelovao njezin bivši suprug koji je preminuo tako da je njoj poznat samo dio priče. Njoj nije poznato da bi bili pokrenuti kakvi sudski postupci. Na predočenje rukom pisane potvrde s datumom 6. 1. 2009. svjedokinja je potvrdila da je ona rukom pisala ovu potvrdu i da je ona istinita time da se ona činjenica navedenih u potvrdi danas više ne može sjetiti.

U potvrdi piše da su na današnji dan od gospodina Vidovića primili dodatnih 5.000 € za dogovoreni rad Miroslava Šuteja i da ukupno stanje i uplata na današnji dan iznosi 9.000 €. Iz potvrde proizlazi da su ranije primili 4.000 € i svjedokinja stoji iza toga što je navedeno u potvrdi. Na upit je li točno ono što je navela u svom iskazu ili ovo što piše u potvrdi, svjedokinja je rekla da je sigurno točno ono što piše u potvrdi jer joj ovaj događaj nije ostao u jasnom sjećanju. U toj potvrdi se nalazi njezin potpis. Nakon što joj je predočena potvrda od 23. 12. 2008. svjedokinja je navela da je ona i tu potvrdu pisala te iz te potvrde proizlazi da je ona od Dubravka Vidovića time da se ovdje radi o omašci u imenu osobe primila kaparu od 4.000 € za dva djela Miroslava Šuteja. Imali su drugog klijenta Dubravka Vidovića te se ona očito zabunila prilikom pisanja.

Na predočenje potvrde od 13. 12. 2011. svjedokinja je potvrdila da je potpisala tu potvrdu i da se prisjeća da su Zoranu Vidoviću prodali 1 rad Miroslava Šuteja koji je bio na pohrani u Muzeju suvremene umjetnosti. Po njoj, ova potvrda od 13. 12. 2011. se ne odnosi na iste slike i kaparu na koje se odnose potvrde od 6. 1. 2009. i 23. 12. 2008. Osim nje i njenog pokojnog supruga nitko nema drugih saznanja o ovim okolnostima. Budući da su pokojni suprug i ona vratili Zoranu Vidoviću kaparu, postoji mogućnost da je ona oštećena od strane optuženika. Naime, suprug i ona su Zoranu Vidoviću vratili cijeli iznos koji je on njima dao na ime kupnje djela od prodavatelja Šimuna Šuteja, iako je ona sada nakon predočenja svih ovih potvrda zbunjena. Na predočenje Ugovora o ustupu potraživanja od 4. 7. 2016. i činjenice da je ona potpisala taj Ugovor, svjedokinja je rekla da se ona toga uopće ne sjeća, iako dozvoljava mogućnost da je ona Zoranu Vidoviću ustupila ovo potraživanje iz Ugovora zato što je to Zoran Vidović od nje tražio time da ona nikada ne bi torješavala putem suda. Prije svih ovih događaja je Zoran Vidović od njih kupio rad K- 73 koji je ranije bio u Muzeju suvremene umjetnosti.

Ona se doista slabo prisjeća ovih događaja jer je njezin fokus bio da obeštete Zorana Vidovića, a što je sigurna da su učinili. U kronološki raspoređenim ispravama koje su priložene u spis ovog suda, spis Općinskog državnog odvjetništva u Slavonskom Brodu broj KP-DO-70/2020, spis Županijskog suda u Zagrebu broj Kir-533/20 te spis Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu broj K-DO-562/19 je navedeno da je 23. prosinca 2008.društvo Schiavone d.o.o. izdalo potvrdu da su od Zorana Vidovića primili 4.000 € za dva djela M. Šuteja - Bijela slika i nečitko .... Dana 6. siječnja 2009. je društvo Schiavone d.o.o. izdalo potvrdu da su od Zorana Vidovića primili dodatnih 5.000 € za rad M. Šuteja te da ukupno stanje uplata iznosi 9.000 €, time da nije navedeno o kojem se djelu radi (list 38. K spisa). 13. prosinca 2011. je Jasna Mrakovčić Grubić izdala pisanu izjavu da je u prosincu 2009. u ime Zorana Vidovića optuženiku isplatila iznos od 4.500 € za rad Miroslava Šuteja Bijela slika, 100x100x340 mm, iz 1968. ....

Dana 19. siječnja 2015. je donesena presuda zbog ogluhe Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-6846/12-23 na temelju koje optuženik duguje društvu „Schiavone“ d.o.o. predati sliku Velika bijela iz 1968., 220x120 cm (34 K spisa). Dana 18. rujna 2015. su društvo Schiavone d.o.o. kao ustupitelj i Zoran Vidović kao primatelj zaključili ugovor o ustupu potraživanja predaje objekta Velika Bijela veličine 220x120 cm iz 1968 te se u tom ugovoru spominje Ugovor o prodaji umjetničkog djela Velika bijela 220x120 cm za iznos od 8.000 € (spis ODO Slavonski Brod). Dana 22. kolovoza 2016. je Zoran Vidović podnio prijedlog za ovrhu na predaju slike Velika bijela iz 1968., 220x120 cm (35-37 K spisa). Dana 3. travnja 2019. je Muzej suvremene umjetnosti naveo u dopisu da nikada nisu posjedovali djelo Miroslava Šuteja Bijela slika, 100x100x340 mm (spis KDO). Sud je prihvatio pisanu dokumentaciju u spisu budući da istinitost sadržaja isprava tijekom postupka nije dovedena u pitanje. Nisu prihvaćeni iskazi svjedoka Zorana Vidovića i svjedokinje ...u onom dijelu u kojem su suprotni ispravama te stavovima suda, dok su ostali navodi u bitnome prihvaćeni.

Obrana optuženika se ne može isključiti kao istinita u odnosu na bitne okolnosti. Razlozi prihvaćanja i neprihvaćanja pojedinih dokaza će biti vidljivi i iz njihove analize pod toč. 8.1. do 8.5. ove odluke.Sud je zaključio da se na temelju provedenih dokaza nisu mogle utvrditi bitne okolnosti, odnosno stvaran tijek događaja koji se navodi u činjeničnom opisu optužnice s izmjenom. Naime, u tom optužnom aktu se kao objekt kaznenog djela prijevare navodi umjetničko djelo, identificirano kao: „Bijela slika, objekt, 1000x1000x340 mm, godina 1968“. Slika tih dimenzija se ne spominje niti u jednom od dokaza koji su priloženi u spis, a najbliže tome se spominje u pisanoj izjavi od 13. prosinca 2011. koju je izdala Jasna Mrakovčić Grubić i prema kojoj je u prosincu 2009. u ime Zorana Vidovića optuženiku isplatila iznos od 4.500 € za rad Miroslava Šuteja Bijela slika, 100x100x340 mm, iz 1968. Dakle, identitet, odnosno konkretno dimenzije umjetnine iz optužnog akta, s jedne strane, i iz

navedene potvrde i svih drugih dokaza, s druge strane, se ne podudaraju. Nadalje, svjedok Zoran Vidović je u svom iskazu naveo da je predmet prijevare umjetničko djelo dimenzija 220x120 cm naziva Velika bijela, što nije umjetničko djelo precizirano u činjeničnom opisu niti po nazivu, niti po dimenzijama. Svjedokinja Jasna Mrakovčić-Grubić ne zna nazive dvije slike za koje navodi da su bile predmet kupnje od strane Zorana Vidovića i prodaje od strane optuženika, dok se u ispravama, i to u presudi zbog ogluhe Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-6846/12-23 od 19. siječnja 2015., Ugovoru o ustupu potraživanja između društva Schaivone d.o.o i Zorana Vidovića od 18. rujna 2015. te u prijedlogu za ovrhu kojeg je dana 22. kolovoza 2016. podnio Zoran Vidović i u kojem se traži predaja slike, spominje slika Velika bijela iz 1968., 220x120 cm. Kod takvog stanja stvari nije bilo moguće pouzdano utvrditi koja umjetnina je navodno bila predmet kupnje od strane Zorana Vidovića - „Velika bijela“ ili „Bijela slika“ ili eventualno obje. 

U dokazima se također navode proturječni podaci o broju umjetnina koje su bile predmet navodne prodaje oštećenom Zoranu Vidoviću od strane optuženika, a posredstvom Jasne Mrakovčić Grubić. Naime, Zoran Vidović navodi da je predmet prodaje bila jedna slika, odnosno umjetničko djelo, dimenzija 220x120 cm, naziva Velika bijela za iznos od 9.000 € i da je u tu svrhu predao Jasni Mrakovčić Grubić iznos od 9.000 € u gotovini. Svjedokinja Jasna Mrakovčić Grubić navodi da je problem nastao jer je Zoran Vidović dao kaparu za dva umjetnička djela koja optuženik nije isporučio. Iz potvrde od 23. prosinca 2008. društva „Schaivone“ d.o.o. proizlazi da je društvo od Zorana Vidovića primilo kaparu za dva umjetnička djela M. Šuteja, od kojih je jedno Bijela Slika, a ostatak je nečitak na potvrdi. Dakle, postoje proturječni podaci o broju umjetničkih djela koja su bila predmet prodaje.U optužnici je navedeno da je vrijednost umjetnine bila 8.000,00 € i da je oštećeni Zoran Vidović isplatio iznos od 4.500,00 €.

Međutim, u dokazima postoje različiti podaci o novcu kojeg je Zoran Vidović isplatio na ime kupnje. Tako je Zoran Vidović kao svjedok naveo da je predao Jasni Mrakovčić Grubić iznos od 9.000 € u gotovom novcu u njezinoj galeriji u Radićevoj ulici, dok je svjedokinja Jasna Mrakovčić Grubić prvo izjavila da joj je oštećeni Zoran Vidović u njenoj galeriji predao kaparu i da ju je u jednom trenutku tražio da potpiše potvrdu da je primila kaparu za umjetnine, dok je u daljnjem tijeku iskaza rekla da je istinito ono što se navodi u potvrdama. Iz potvrde od 23. prosinca 2008. proizlazi da je društvo „Schiavone“ od Zorana Vidovića primilo kaparu od 4.000 € za dva umjetnička djela M. Šuteja, dok je 6. siječnja 2009. isto društvo izdalo potvrdu da su od Zorana Vidovića primili dodatnih 5.000 € za rad M. Šuteja te da ukupno stanje uplate iznosi 9.000 €. Prema tome, niti jedan od dokaza ne podupire tezu da je vrijednost umjetnine bila upravo 8.000 € i da je Zoran Vidović posredstvom Jasne Mrakovčić Grubić isplatio baš 4.500 €. 

Također postoje različiti podaci o trenutku sklapanja ugovora o kupnji umjetničkog djela, za koje se u optužnici tvrdi da bi bilo u prosincu 2009. Naime, svjedok Zoran Vidović je naveo da je ugovor sklopljen 2009., a da mu je dio cijene vraćen u prosincu 2009. (a iz ostatka njegovog iskaza mu je vraćen dio cijene nakon što je postalo očito da postoje problemi s isporukom slike, dakle protekom određenog vremena). Dakle, iskaz oštećenika sugerira da je prošlo vrijeme nakon zaključenja ugovora dok nije postalo izvjesno da ga optuženik neće ispuniti, a to je suprotno potvrdi o vraćanju dijela novca. U optužnici se navodi da je optuženik lažno predočio da će predati umjetničko djelo po restauraciji istoga, međutim niti jedan izvedeni dokaz u postupku ne potkrepljuje tu okolnost (o restauraciji slike), pa niti iskaz oštećenika. Slijedom opisanog pod toč. 8.1. do 8.5. ovog obrazloženja, nije bilo moguće pouzdano utvrditi što je bilo predmet navodnog ugovora između optuženika i oštećenika, odnosno nije utvrđena navodna obveza optuženika; za koji točno iznos bi oštećenik bio oštećen i na koji točno način bi oštećenik bio doveden u zabludu od strane optuženika. 

Da bi određena osoba bila proglašena krivom za neko kazneno djelo, potrebno je s potpunom izvjesnošću i izvan svake sumnje utvrditi svaku od okolnosti činjeničnog opisa u kojem moraju biti sadržana sva bitna obilježja inkriminiranog djela. Zbog svega navedenog, sud smatra da obilježja kaznenog djela u vidu dovođenja u zabludu kakva se navodi u činjeničnom opisu, prijevarne namjere optuženika i visine štete nisu utvrđeni, odnosno da da nema dovoljno dokaza u tom pravcu. S obzirom na izostanak dokaza da su ostvarena bitna obilježja kaznenog djela, sud je, na temelju čl. 453. toč. 3. ZKP/08., oslobodio optuženika optužbe za kazneno djelo. Imajući u vidu oslobađajuću presudu i sukladno imperativnoj normi iz čl. 158. st. 3. ZKP/08., sud je uputio oštećenika kao tužitelja da svoj imovinskopravni zahtjev ostvari u parnici. Na temelju čl. 149. st. 3. ZKP/08. sud je odlučio da je oštećenik kao tužitelj obvezan naknaditi troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. do 6. ZKP/08., i to paušalnu svotu od 500 € kn, što je razmjerno broju radnji i trudu koje je sud poduzeo sa ciljem utvrđivanja činjeničnog stanja. 

Isti ima visoki životni standard zbog kojega je u mogućnosti kupovati vrijedne umjetnine (prema svom iskazu) pa može naknaditi ovaj trošak bez ugrožavanja svoje egzistencije i egzistencije osoba koje je dužan uzdržavati. Oštećenik kao tužitelj je dužan paušalni trošak platiti u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude, a protekom tog roka presuda u odnosu na troškove postaje ovršna. U slučaju da oštećenik kao tužitelj ne ispuni obvezu u tom roku, presuda će se dostaviti nadležnom državnom odvjetništvu na naplatu putem ovrhe u skladu sa čl. 181. st. 4. i 5. ZKP/08. Oštećenik kao tužitelj je također dužan naknaditi trošak nužnih izdataka optuženika te nagrade i nužnih izdataka branitelja okrivljenika iz čl. 145. st. 1. toč. 7. ZKP/08. u iznosu koji će se odrediti posebnim rješenjem nakon što u spis budu zaprimljeni podaci o tim troškovima' - piše u presudi sutkinje Ivone Horvatić.

Tužitelj Zoran Vidović se može žaliti u roku od 15 dana od pisanog primitka iste, a o žalbi odlučuje Županijski sud. Podsjetimo kako smo u ožujku ove godine objavili članak o mami Šimuna Šuteja pod naslovom: 'KRIZA UZELA MAHA FINA traži bankrot udovice Miroslava Šuteja, autora hrvatskog grba i zastave Pantovčaka, kunskih novčanica, nacionalnih dresova i ranih plakata HDZ-a'. U podnaslovu smo naveli: 'Kada bismo vjerovali službenoj statistici bilježimo nikad veći gospodarski rast, zapošljavamo desetke tisuće radnika iz Azije, no činjenica je da je naša društvena (ne financijska) elita na koljenima, o tome svjedoče i dugovi slikarice Marije Branke Šutej'.