Braća Josip i Darijo Šimić bili su mladi nogometaši kad ih je pokojni i neprežaljani hrvatski trener Miroslav Ćiro Blažević pozvao u Vatrene pa su bili dio slavne ekipe koja je izborila broncu u Francuskoj '98. Iako su se kasnije nanizali uspjesi i medalje Vatrenih, taj je uspjeh bio povijesan jer dotad Hrvatska nije bila nikakav nogometni faktor, nitko nas nije doživljavao ni kao kakvu opasnost na terenu niti bi itko tada na nekim svjetskim kladionicama dao šansu našim Vatrenim. No, nakon Pariza i te '98. sve se promijenilo i sva su čuda postala moguća. Iza braće Šimić koja su već prevalila pola desetljeća života je ne samo uspješna nogometna karijera već i uspješan biznis. Postali su s roditeljima 'kraljevi vode', njihov je biznis Aquaviva voda koja dobrim dijelom dominira hrvatskim tržištem a tu su i barovi History u Tkalćičevoj ulici u Zagrebu te lanac Vivas barova, sveukupno 22 lokala.
Iako braća Šimić nisu školovani na nekim poslovnim akademijama dokazali su se kao uspješni poduzetnici koji danas zapošljavaju oko 400 ljudi. Doduše, Josip Šimić mora se nositi s teretom nekih optužnice o kojoj smo ranije pisali što možete vidjeti OVDJE i OVDJE. No, sve u svemu njihovi roditelji, majka Matija i otac Tihomil Šimić mogu biti ponosni na svoje sinove i kćer Mihaelu. Oba sina podarila su im po četvero unučadi a kći, koja živi u Splitu, čak petero. Tako obitelj Šimić naveliko pomaže hrvatskom natalitetu koji je na kritičnoj razini već desetljećima. No, Dario i Jelena Šimić uspjeli su podići čak tri sina nogometaša koji su već prije punoljetstva potpisali svoje prve profesionale ugovore. Oni su živi primjer kako je obitelj sve i temelj na kojem počiva i uspjeh ako djeca imaju talente ali i dobiju roditeljsku potporu. U slučaju sve trojice Šimića važan faktor osim sportskog gena koji su nesporno naslijedili i to s obje strane je činjenica i da su imali savršene uvjete za razvoj. Naime, Jelena Šimić, djevojački Medić, teta je uspješnom i mladom nogometašu Jakovu Mediću za kojeg je njezin muž Dario u ožujku 2025. javno preporučivao Zlatku Daliću za Vatrene ali to se nije dogodilo.
Tri brata Šimića su inače rođeni u Milanu gdje je njihov otac tada igrao ali su odrasli u Zagrebu, na Črnomercu. Tamo Darijo Šimić posjeduje raskošnu vilu i to u neposrendoj blizini dvije urbane vile koje je svojedobno gradio bivši Vatreni i bivši kapetan Darijo Srna a koje je kasnije prodao. U jednoj od tih vila je i stan Ive Šarić, ranije Leko, sada Petković, bivše supruge Jerka Leke, a sadašnja Brune Petkovića. O tom stanu pisali smo u ranijem ČLANKU. Zanimljivo je kako je Dario Šimić iza vile na prvoj susjednoj parceli dao izgraditi pravi nogometni teren. Njegova vila u vlasničkom listu upisana je s površinom od 335 m2 te dvorištem od 1465 m2. Parcela na kojoj je nogometni teren ima površiu od 4436 m2. Odmah iza tog terena je i parcela koja je uređeni vrt površine 2661 m2 tako da sve skupa djeluje kao neki mali nogometni kampus. Zacijelo su braća Šimić, Roko, Viktor i Nikolas mogli trenirati stalno i s tatom kad ne bi igrali na drugim nogometnim terenima.
No, osim tih materijalnih pretpostavki sigurno je karijeri tri brata Šimića, igrače druge nogometne generacije, nakon njihovog oca Darija i strica Josipa, odigrao važnu ulogu i psihološki faktor. Naime, Darijo Šimić je u nogometnoj karijeri prošao sve, uspjehe ali i poraze, pa je čak patio i od depresije i anksioznosti. O tome je sam govorio mladima u prosincu 2024. u sklopu Duhovno-duhovitih večeri, koje se održavaju svakog četvrtka u crkvi sv. Antuna Padovanskog na zagrebačkom Svetom Duhu pod vodstvom fra Stjepana Brčine. Naslov tog članka je glasio: 'Dario Šimić: Imao sam slavu i novac, ali bio sam anksiozan i depresivan. Počeo sam moliti, proplakao sam i bilo mi je lakše'. Njegove je riječi s tog događaja citirao Večenrji list. Evo što je tada rekao: 'Premda sam tradicionalni vjernik, u crkvu sam išao jedino kad su bile mise u Italiji, no tada nisam poznavao svoju vjeru, pa sam išao sam nekako na vlastiti pogon i ubrzano sam se trošio.
U jednom sam trenutku osjetio anksioznost i opterećenje, kao što vjerujem da sa osjeća svaki čovjek u svojem svakodnevnom životu kad mu je nešto teško i da ne može više izdržati. Zato se ljudi i okreću Bogu, da im to lakše prođe', posvjedočio je Šimić, dodajući kako mu u toj fazi nije bilo nimalo lijepo i ugodno. 'Imao sam slavu i novac, što mi je posebno bio problem, jer to nikako nisam mogao riješiti. Nisam to mogao platiti, uzeti neku tabletu ili liječnika, kako bih riješio problem preko noći. Htio sam da mi je lijepo, da sam sretan, ispunjen i miran. Mislim da to svaki čovjek ovdje želi i da živi za to da mu je lijepo i da je ispunjen', kazao je Šimić mladima u prepunoj crkvi. 'Zabrinula me ta dugotrajna anksioznost. A pod dugotrajnom mislim da je čak i jedan dan ili sat dugo. Da ne kažem dva dana ili pet dana. Najgore od svega bio mi je očaj da nema izlaza iz te situacije i to me najviše zabrinjavalo, bacalo čak u depresiju, jer nisam želio živjeti da mi je stalno teško te da sam tužan i nezadovoljan.
Nije to bila teška klinička depresija. Morao sam igrati i nastupati pred 60.000 – 70.000 ljudi, što nije lako, jer su oni navijači i oni očekuju i žele rezultat i ne zanima ih kako se ja osjećam. Što je i u redu, jer smo mi i plaćeni za to', objasnio je svoju ondašnju situaciju.Pitao se što raditi. Ljudi znaju u takvim trenucima pronaći izlaz u tome da nešto popiju ili uzmu drogu kako bi im otupjeli osjećaji… 'Sjećam se kako se tada nisam mogao previše ni smijati ni plakati, pa sam se počeo zanimati kako to riješiti. Bilo je to 2002./2003. i čuo sam da neki svećenici mole za zdravlje, pa me zanimalo što se tu nudi. Premda je cijela moja obitelj i u komunizmu išla u Crkvu, nismo crpili snagu iz toga. Počeo samo moliti, čitao neke knjige, proplakao sam i bilo mi je lakše, tj. kao da sam u tom trenutku osjetio živoga Gospodina“, kazao je Šimić.
Mladi su tada upijali njegove riječi a rekao je i sljedeće: Budući da nije bilo interneta preko kojega bih bio stalno uključen, a često smo bili u karanteni i ostajali sami, čitao sam njezine knjige i to mi je bilo kao melem na dušu. Neću reći da me ozdravljala, ali bilo mi je mnogo lakše dok sam je čitao. Tu sam se pobliže upoznavao s Isusom, kako je djelovao i što je točno htio od nas“, rekao je. „Dalje sam nastavio tražiti i tu je možda bio važan sportski duh da sam htio ići dalje. Naprosto sam želio da mi je dobro, bez obzira na sve. Preko nekih ljudi dobio sam prigodu produbiti svoju vjeru. Tu je bio i pokojni fra Smiljan Kožul, koji je molio za moje ozdravljenje, ali nisam tada baš imao mnogo vremena, jer sam igrao u Italiji i nisam mogao prisustvovati ovakvim susretima, jer ih nema mnogo u Italiji. Preporučili su mi duhovne vježbe sv. Ignacija Lojole i to mi je mnogo pomoglo, jer sam i to gledao kroz sport. Naime, mi moramo kao sportaši biti u formi i trenirati da bi bili dobri...''.
Obitelj Šimić snimili smo danas oko 13 sati u History baru. Dakle, iako je Darijo Šimić bivši Vatreni, njegovi sinovi profesionalni nogometaši, izgledno je kako nisu bili na utakmici Hrvatske i Portugala u Torontu. Poznato je kako je zadnjih tjedana vladala prava navijačka euforija a put Amerike i Kanade otišli su i brojni trendseteri, influenceri i razne osobe koje su društvene mreže učinile poznatima. Svi su se oni maksimalno trduili snimiti što više slika i videa i svojim pratiteljima pokazati kako su daleko dogurali da mogu biti u SAD-u ili Kanadi. S druge strane obtelj Šimić nema nikakvu potrebu demonstrirati svoj materijalni status niti njihovi sinovi svoje pratitelje bombardiraju objavama što su radili, gdje su putovali, gdje su sve ručali, večerali, ispijali koktele ili jeli skupe bruncheve kao što to radi hrvatska pseudo elita i novopečeni bogataši.
Obitelj Šimić bila je na piću u Histryju u Tkalči dva sata prije nego što je sletjela hrvatska repzentacija i stručni stožer na Pleso gdje su ih dočekali navijači. Za svaku pohvalu je da su među njima bili igrači poput Ante Budimira koji je izašao u susret svakom navijaču koji je želio njegov autogram ili da se slika s njim. Da je Ćiro Blažević živ i da vidi tu scenu zacijelo bi bio presretan jer netko od Vatrenih slijedi njegovu doktrinu. Naime Ćiro je bio poznat po tome da nikada nikoga nije odbio da se slika s njim ili pak da nekome da svoj autogram. Za to vrijeme Joško Gvardiol gledao je kako pobjeći od djece koja su ga neumrono satima čekala s roditeljima da sleti. Očito naš slavni branič prolazi neku psihlošku dramu pa bi bilo dobro da nešto pokuša prihvatitit od stila života ili modela ponašanja koje su imali naši bivši Vatreni. Primjerice, mogao bi pronaći inspiraciju u riječima Darija Šimića koje je uputio mladima u Crkvi a koje smo citrali.
Nije sramota ako naši vrhunski nogometaši prolaze kroz krizu i dožive padove, ako imaju svoje unutarnje demone, strahove ili paralelne dimenzije koje im opterećuju život. Grijeh bio bio da ne pronađu puteve izlaska iz takvih stanja, ako se zatvore u svoje oklope i tako otežaju i život i karijere sebi a navijače koji imaju uvijek prevelika očekivanja na neki način ne zadovolje. Uspjeh je pronaći put i cilj, pronaći utjehu i izaći iz krize, ma kakav težak teret u nekom trenutku netko nosio. Gvardiol je mladi dečko kojeg je prerano sustigla slava i novac, oko njega se stvorio teret ogromnih očekivanja da bude netko tko javnost želi a ne netko tko jeste.
Zato primjer Darija Šimića i njegove obitelji takvim mladim igračima može biti inspiracija. Pa i u trenucima kad Gvardiolu zacijelo nije lako jer je propustio obraniti gol Ramosa u 94.-oj minuti, pa se sigurno prepoznaje u riječima Zlatka Dalića izrečenim danas kad je reprezentaicja sletjela na Pleso: ''Mi smo sami krivi jer ne možemo primiti onaj drugi gol protiv Portugala u produžetku. To se ne prima ni na puno nižoj razini.'. Gvaridolu sigurno nije utjeha što je postigao gol koji je poništen zbog Matanovićeve kose, ali utjehu bi on i mnogi igrači kad dođu u krizu mogli pronaći upravo u duhu Darija Šimića i njegove obitelji.