Svi koji imaju djecu osnovnoškolske dobi ili su tu istu djecu nedavno imali u tim klupama dobro znaju kako izgleda sustav izbora članova Vijeća roditelja u nekoj školi. Obično se za predstavnika nekog razreda iz reda roditelja bira netko tko već ima neku preporuku ili predispoziciju. Ponekad je u nekim školama, primjerice u središtu Zagreba. dovoljno da ravnateljica poznaje nekog roditelja ili dobije preporuku od nekoga pa izda uputu učitelju i razredniku tko bi trebao biti roditelj - predstavnik. Poglavito je tako u nižim razredima, osnovne škole kada se bira predstavnik za Vijeće roditelja ili Savjet roditelja kako se kaže u Beogradu i Srbiji. Činjenica je da je u tom Savjetu roditelja gdje bi trebali biti najuzorniji i najugledniji roditelji i Kostina majka. Ona je i dalje navedena na službenoj web stranici beogradske Osnovne škole Vladislav Ribnikar.

Ta je elitna škola nažalost postala svjetski poznata, po 3. svibnju kada je Kosta pucnjevima iz očevog pištolja usmrtio 7 učenika i školskog domara, ranio više učenika te profesoricu. Svima je poznato kako je jedan učenik naknadno preminuo u bolnici. Tako se Kosti zločin popeo na ukupno 9 nevinih žrtava. Kostina majka upisana je kao predstavnica 2/3 razreda te škole. To znači da je predstavljala drugi razred koji nije pohađao Kosta već njezina mlađa kćer. Iz same činjenice da je Kostina majka bila članica Savjeta roditelja u OŠ Vladislava Ribnikara upućuje na zaključak kako je unutar škole prepoznata kao uzorna majka uzornog i odličnog učenika 7.-og razreda pa je kao takva izabrana da predstavlja roditelje razreda koji je pohađala Kostina sestra.

Taj sustav inače tako odavno funkcionira u osnovnim ali i srednjim školama diljem Hrvatske, vjerojatno i Srbije i BiH te drugih zemalja nastalih raspadom Jugoslavije. Taj sustav da se predstavnika među roditeljima bira po sistemu da je već imao dijete u nekom višem razredu koje se istaklo po uspjehu u učenju i primjerenom vladanju - mnogima je dobro poznat. Taj sustav naravno ima manjkavosti jer osigurava privilegiran status nekim roditeljima. Ali i kao takav nesavršen on je u mnogim školama jedini mogući model koji se masovno primjenjuje. Možda je upravo ugled i utjecaj koju je Kostina obitelj nesporno uživala u beogradskim elitnim krugovima, pa tako i u samoj školi,  bio zapreka da netko uoči problem koji ima Kosta? Mnogi roditelji koji imaju djecu osnovnoškolske dobi, primjerice u Zagrebu, dobro znaju kako su u mnogim školama djeca iz tzv. elitnih obitelji protežirana i da se na njih često primjenjuju puno blaži kriteriji nego na djecu roditelja iz nižih staleža.

Naime, u mnogim školama je, nažalost sustav da neki ravnatelji ali i učitelji i profesori nemaju fokus na učeniku već fokus na njegovim roditeljima. Odnosno, ne vide dijete već se gleda tko je njegov roditelj. To ujedno sprječava sustav ravnopravnosti i jednakog tretmana svih učenika jer generira privilegirani status djece koja dolaze iz uglednih obitelji. Tu čak postoji, moglo bi se reći društveno ili pedagoško sljepilo kada je riječ o djeci pripadnika elite. To više dolazi do izražaja u državnim školama gdje, govorimo iz kuta Hrvatske, postoje čak i eklakantni primjeri korupcije na razini ravnateljstva škole koje se očituje u tome da se preko učenika i privilegiranjem istih provodi politika ubiranja osobnog profita ili konzumacija tuđeg utjecaja. Apsurdno zvuči zahtjev da se provjeri je li Kostina obitelj Koste evidentirana u sustavu socijalne skrbi i jesu li školski psiholog ili pedagog nešto sporno uočili u Kostinom ponašanju. Vjerojatno nema nikakvog dosjea niti ranijih postupanja u Kostinoj obitelji.

Zacijelo Kosta nije imao nikakvu izrečenu pedagošku mjeru. On je zacijelo bio tretiran kao uzorno dijete iz uzorne i ugledne obitelji kao što je i cijeli sustav vjerojatno tretirao tu istu obitelj, odnosno nitko ih nikad nije niti tretirao jer nikada nitko ništa nije ni prijavio ili možda imao za prijaviti. Uostalom, živimo u apsurdnom svijetu u kojem mnogi na pozicijama podilaze samo eliti, moćnicima ili uglednicima. Živimo u svijetu u kojem u svakoj školi postoji barem jedna osoba koja razmišlja kako se ne bi htjela zamjeriti uglednom liječniku - radiologu koji je otac dječjeg ubojice Koste. Živimo u svijetu, neovisno o tomu radi li se o Hrvatskoj ili Srbiji, u kojem je sustav natjerao ljude s malim plaćama u školstvu i prosvjeti da se pretvore u lovce na moćne roditelje koji mogu učiniti sitne, krupne ili raznorazne usluge. Protuusluga se podrazumijeva - ona se očituje u tome da nitko ništa i ne primijeti ako bi moglo ugroziti reputaciju djeteta neke moćne osobe. No, zato taj isti sustav trenira strogoću nad ljudima koji nisu pripadnici elite.

Kao neki sustav za izdavanje certifikata moćnim roditeljima da su im djeca savršena. U mnogim školama vlada princip da ako istu stvar naprave dva učenika, jedan iz obitelji iz nižih društvenih slojeva i drugi iz obitelji koja slovi za moćnu i elitnu, odgovorni iz škole će pokrenuti mehanizam postupanja ne prema djetetu iz elitne obitelji nego prema onome iz nižih slojeva ako ne i s društvenog dna. Kako je došlo do toga da se manje materijalne mogućnosti roditelja vezuju uz optužbe za zanemarivanje djece puno češće nego kod djece elite. A upravo u takvim obiteljima vrlo često ima ne materijalnog već emocionalnog zanemerivanja djece, tu često ima zanemarivanja u smislu da prezaposleni ugledni roditelji nemaju vremena uopće ni saslušati svoju djecu niti čuti njihove probleme. Neke su se škole, nažalost, u tom svijetu iskrivljenih vrijednosti u kojem živimo pretvorile u škole koje služe kao servis za ispunjavanje potrebe elitnih roditelja da im djeca budu učenici s 5.0 uspjehom i uzornog vladanja makar to ne korespondira s istinom ni činjenicama. 

No, nećemo naći primjera da će takav odnos imati prema djeci iz tzv. običnih obitelji. Škole, poglavito osnovne, prepune su apsurda. U nekima su već desetljećima na sceni korumpirana ravnateljstva. U nekim slučajevima, barem u Hrvatskoj, u nekim slučajevima egzistiraju utemeljene sumnje i na djela organiziranog kriminala pojedinaca iz više institucija i to u interesu zaštita djeteta iz obitelji nekog moćnika. Upravo zbog toga je bilo moguće da se u jednoj osnovnoj školi u Zagrebu, prije nekoliko godina, pokuša denuncirati i jedno dijete i cijela obitelj pred nizom institucija kako bi se prikrilo neprihvatljivo ponašanje nekoliko učenika iz tzv. elitnih obitelji. U takvim slučajevima lažnih prijava vidi se sva devijacija sustava u kojem živimo. Naime, u školama je na djelu tzv. Protokol o nasilju koji bi trebao poslužiti kao model funkcioniranja u slučajevima kada je na djelu nasilje ili neki drugi oblik neprihvatljivog ponašanja.

No, taj se protokol u jednoj zagrebačkoj osnovnoj školi zlorabio na način da se roditelja koji je prijavio nasilje i konzumaciju nedopuštenih tvari u školi prijavilo kao osobu koja uznemirava školu i koja samim tim čini nasilje. Istodobno su i tom djetetu izrečene mjere u smislu da je iznosilo neistine iako su postojali materijalni dokazi da je dijete govorilo istinu. U toj je konkretnoj školi jedna dugogodišnja ravnateljica koju štiti nadležni inspektorat pokrenula sustav prijava protiv roditelja uzrnog djeteta kako bi zaštitila roditelje djece neprihvatljivog ponašanja jer su isti pripadali krugu moćnika kojima se klanjala. Nažalost, zbog takvih postupanja mnogi se nikada ni ne odluče ni prijaviti ni vršnjačko nasilje ni druge oblike neprihvatljivog ponašanja jer znaju da bi sustav izvitoperenih vrijednosti pod monitoring stavio prijavitelja i žrtvu, njih bi opservirao, a aktera nasilja ili aktera neprimjerenog ponašanja, ako je dijete nekog moćnika, taj isti deformirani sustav bi štitio tako da se njih i ne procesuira pred institucijama.

Zbog toga puno slučajeva koji završe kao teži prijestupi ili kao teža kaznena djela, ako dolaze iz viših društvenih krugova, niti nemaju nikakvu prethodnu anamnezu, odnosno u takvim slučajevima niti je bilo prijava niti postupanja. Zato nikoga ne treba iznenaditi ako nitko ništa nije primijetio dvojbeno ni kod Koste ni kod njegove obitelji. Na kraju teško se oteti dojmu kako će  sada na lomači biti samo Kosta i njegova obitelj a na toj istoj, ne lomači, već monitoringu, neće biti svi oni koji su bili društveni i profesionalni slijepci. Teško je povjerovati da je Kosta preko noći od uzorog odličnog učenika postao ubojica. Ako je objavljeno da je to planirao mjesec dana, a ubojstvo nije počinjeno poslije jednomjesečnih školskih praznika, onda su zakazali ne samo njegovi roditelji koji su nešto trebali primijetiti već i odgovorni u školi koji nisu ništa primijetili. Kako profesionalci, pedagozi i psiholozi, u jednoj elitnoj školi nisu senzibilizirani da uoče eksalaciju unutarnjeg bijesa koja je morala biti prethodnica Kostinom masakru u školi?

Je li ta vrsta sljepila uzela toliko maha, i ako jeste, onda imamo deformaciju da stručno osoblje, barem u toj elitnoj beogradsloj školi nije ispunilo svoju zadaću. Djeca su u Kostinoj dobi, kao tinejdžeri od 14, manje i više godina, otvoreni. Imaju potrebu nekome se otvoriti, ako ne u školi, onda s nekim izvan škole ili roditeljima. Kako je moguće da se Kosta nikome nije otvorio, da nikome nije mogao iznijeti svoje mračne ponore u koje je zacijelo morao upasti prije nego što je počinio strašni zločin? Kako tu unutarnju agoniju koju je zacijelo imao u sebi, nisu primijetili ni roditelji, ni njegovi prijatelji u školi, ni profesori, ni stručno osoblje. Ako nikad ništa nije zabilježeno ili je Kosta majstor mimikrije, što je teško zamislivo za dijete te dobi, ili su pak oko njega svi bili slijepi za njegov unutarnji mrak koji je prethodio hicima iz pištolja njegovog oca. Mnogi roditelji, poglavito na visokim pozicijama ili s odgovornim poslovima, puno rade i ne stignu se baviti svojom djecom. Neka djeca žive u zlatnom kavezu satkanom od Play Stationa, skupih mobitela, gadgeta i drugih stvari plaćenih dubinom džepa ali i emocija njihovih roditelja.

To naravno ne znači da svi takvi zanemaruju djecu ali razne su razine zanemarivanja. Sustavi u kojima živimo protežiraju više materijalni aspekt zanemarivanja, tako kad ispituju slučajeve u obiteljima propitkuju kolike su plaće, ima li dijete zasebnu sobu, na koje aktivnosti ide ili ne ide. Sustav u slučajevima provjera ili intervencija ugavnom ne obrađuje one bogate s vrha ljestvice koji djeci pruže domove pune luksuza i skupih igračaka ali koji djeci ne poklone svoje vrijeme i emocije. Tako izrastu djeca zombiji koji nedostatak tih emocija nadomješćuju često agresivnošću i iskaljivanjem na drugoj djeci u razredu, onima koje smatraju slabijima ili pak, za koje znaju, da ih školski sustav ili druga djeca neće zaštiti. Tako se od malih nogu uče biti superiorni na uštrb onih koje smatraju manje vrijednima. No, taj i takav izopačeni sustav negdje pukne. Da nije bilo monstruoznog maloljetničkog Kostinog zlodjela  ne bismo do te mjere postali svjesni da je nešto, TRULO ALI NE DRŽAVI DANSKOJ.

Trulo je tu svugdje oko nas gdje odgovorni žmire na nasilje djece moćnika nad djecom onih koji nisu tako moćni. Doduše, recimo da su u Kostinoj školi koja slovi za elitnu i koju pohađa djeca elite, nije bilo očitih razlika u statusima učenika. No, možda je ta škola kao i mnoge privatne ili elitne pati od toga da su tamo učitelji, profesori i stručno osoblje uključujući i ravnatelje / ravnateljice samo servis koji je tu da izda optimalne certifikate, odnosno odlične uspjehe i uzorna vladanja. Pri tom imaju zadaću žmiriti, odnosno ne uočavati ili kako bi se u slengu reklo 'ne talasati'. Ishod je nažalost ponekad tako stravičan da traži da se svi zapitamo jesmo li i koliko odgovorni jer je puno onih koji šute i svojom indolentnošću i nedostatkom volje za promjene pridonose opstanku tog, očito i za mnogu djecu, nepodnošljivog svijeta ma koliko ušminkan i u luksuznom ruhu taj isti mračni svijet bio.

Poslušali smo jednu snimku kad je Kostina mama Koste gostovala kao ugledna znanstvenica na Radiju Beograd 2. Govorila je kao ekspertica za genetski i DNK materijal pa tako i o genima i genetskom materijalu koji se isključivo prenosi s oca na sina i u čijem genetskom nasljeđu nema elemenata majčinih gena. Tko zna postoji li genetski materijal koji je kodiran da u nekom trenutku mutira u genski zapis s potencijalom zločina. To bi možda eksperti njezinog kova mogli saznati jedino ako izuzmu DNK masovnih ubojica i međusobno ih usporede. Jedino bi se tako mogla unaprijediti znanost a možda bismo stekli i spoznaje kako je poriv za zločinom u nečijem genetskom materijalu pa bi se moglo utjecati da taj isti materijal dobije neke genske mutacije kako bi bio anuliran - ako znanost ima potencijal i pretpostavke za isto.