Iz intervjua s bivšom igračicom zagrebačke Lokomotive, ljubljanskog Krima, danskog pobjednika Slagelse FH, španjolske El Osito L'Eliana Valencia... doznat ćete kako se zadnjih desetljeća promijenio ne samo natjecateljski duh i motivacija mladih osoba za sportska natjecanja i sport općenito već radikalno i duh vremena. Treninge i sportske napore zamijenili su kult selfie kulture i promocije na društvenim mrežama. Maja Mitrović Dundović detektirala je uzroke takvog stanja kroz probleme na lokalnoj i nacionalnoj razini, nezainteresiranosti sponzora za potporu mladih sportašica te probleme na relaciji s Hrvatskim olimpijskim odborom koji favorizira samo olimpijske sportove. Izrekla je stav i kako Janica Kostelić nije mogla ništa napraviti kao državna tajnica jer je bila samo mali kotač.

Lajkajte našu facebook stranicu

facebook.com/imperijal.net

Gdje su nestali mladi ženski sportski talenti u hrvatskom rukometu? Kakva je sudbina jedne vrhunske hrvatske rukometašice nakon što skine dres i sportska natjecanja zamijeni novom karijerom, onom trenerskom. Kako netko tko je godinama osvajao medalje i okrunio se epitetom najtrofejnije zadarske rukometašice svih vremena gleda na svoju sportsku prošlost ali i poziciju ženskog rukometa dnanas. Sve to i puno više bile su teme o kojima smo razgovarali s Majom Mitrović Dundović, vrhunskom sportašicom, dvostrukom osvajačicom rukometne Lige prvakinja sa slovenskim „Krimom“ i ekstravagantnim danskim „Slagelse FH“.

Razgovarali smo o njezinim iskustvima trenerice nakon završetka sjajne igračke karijere. Danas trenira djevojčice u RK „Zadar“, na istom mjestu gdje se kao djevojčica zaljubila u rukomet. Konačno je, kaže, i u trenerskim vodama došlo vrijeme za žene. Maja danas s ponosom kaže kako je, 'samo nebo znalo' da će joj rukomet prirasti srcu, jer ni njezin otac također veliki rukometaš i sportska legenda Zadra Vjekoslav Mitrović zvani Mitar, osjetio je veliki talent svoje kćeri, ali u kojem sportu će se ona naći samo je i on a i drugi tada mogli gatati. Da nije bilo očevog drilanja, pitanje je bi li uspjela, prisjeća se Maja svojih početaka.

Kaže da ju je otac podsjećao na Antu Kostelića koji je kao rukometaš stvorio najbolje skijaše svijeta, Janicu i Ivicu. 'Kako je svaki dan bio u pokretu, onda je otac i mene vukao sa sobom, nerijetko smo boravili na Kornatima, pa sam često, slikovito rečeno, kao koza trčala po onom surovom kamenjaru. Nije bilo nimalo lako, ali se u konačnici isplatilo, jer je njegov rad učinio da imam čistu situaciju ispred sebe. Volim kazati kako je to sportska glava, jer motoriku možeš nadoknaditi kroz treninge, međutim, u glavi imaš ili nemaš tu sportsku crtu,' prisjetila se Maja s ponosom svojih sportskih početaka.

A kada se svemu tome doda da je i Majina majka Nela, također godinama bila zaštitni rukometni znak u Zadru, onda ne začuđuje da je ovaj sport bio i ostao Majina najveća ljubav i strast.

* Je li istina kako drugi misle da je sport samo odricanje?

Meni nije bilo odricanje i ja sam od rođenja živjela sportski. Roditelji su me vodili na razne sportove pogotovo u Zaton na moru gdje je radio moj tata i gdje sam došla u doticaj s čitavim nizom sportova u ranoj dobi. To je bio moj život a rukomet je došao spontano i potpuno nevezano s činjenicom da su i moji roditelji, i otac i majka igrali rukomet. Čak su me oni upisali na košarku, karate, tenis, prije nego što sam počela trenirati rukomet. Rukometom sam se samoinicijativno počela baviti jer je to bio prvi ženski sport u školi, a profesor koji je vodio tu sportsku sekciju Milan Zekanović osnovao je rukometni klub u Zadru u kojem je i moja mama trenirala rukomet. Roditelji nisu ni znali da sam ja u tome.

* Dakle počeli ste ozbiljno trenirati rukomet u Zadru?

- Da, a već od 1987. do 1989. igrali smo u 2. hrvatskoj ligi u bivšoj državi i išli smo na utakmice od Osijeka, Slavonskog Broda do Zadra. Onda je počeo rat i moji su me roditelji 1991. kad je pala Škabrnja poslali u Istru, na školovanje, a potom u Zagreb. Pošto sam godinu dana prije bila u hrvatskom kampu kao kadetkinja već su znali za mene u klubu Lokomotiva gdje je bio trener Josip Šojat. Počela sam igrati za Lokomotivu s nepunih 16 godina s vrsnim igračicama Adrianom Prosenjak, Klaudijom Klikovac, Natašom Kolega, sve tadašnje reprezentativke bivše države koje su osvojile europski kup EHF u Njemačkoj... Tad sam ja ulazila u ekipu i igrala a bila sam registrirana i na Samobor i na Lokomotivu. Iako sam napredovala nikad mi nije bio cilj igrati u nekom klubu. Samo sam uživala što igram rukomet i sve se brzo i spontano dogodilo da i ne znam kako sam završila u Zagrebu.

* Kako je bilo djevojčici usred rata doći u Zagreb i odvojiti se od roditelja?

- U Zadru je bilo grozno živjeti pod granatama. Mi smo tamo imali neko društvo u naselju, škole nije bilo, i koliko god to bilo stvarno, u toj dobi bilo je i nestvarno. Mene su roditelji preko noći odveli najprije u Istru, ali kako smo se mi kao obitelj stalno selili i do tada promijenili tri do četiri stana i adrese meni preseljenje u Istru nije bilo traumatično, naprotiv, to je bio spas. No, tamo mi ipak nije bio neki doživljaj ni u Puli ni u Umagu te sam nazvala roditelje i njima to rekla. Oni su onda odlučili poslati me u Zagreb. Kad sam u Zagrebu počela trenirati rukomet i krenula u normalnu školu to je za mene bilo svjetlo na kraju tunela, Svidjelo mi se i nisam kukala, za mene je to bilo savršeno. Tako je otpočeo, da se tako izrazim, moj drugi život. Živjela sam sama, ali pošto sam imala jako strog odgoj nije mi padalo na pamet da napravim nešto loše. Vrlo brzo sam upoznala dečka, koji je došao iz Slavonskog Broda igrati rukomet u Zagreb, jer su i u Brodu bila ratna zbivanja. On je naš poznati bivši rukometaš i sportaš Venio Losert. Nas dvoje smo bili deset godina u vezi i svih tih godina života u Zagrebu imali smo puno uspjeha u rukometu i osvojili brojne kupove.

* Majka ste troje djece, pokušajte napraviti neku usporedbu kako izgleda njihovo bavljenje sportom i imaju li oni jednaku motivaciju i serioznost ili su se vremena toliko promijenila kao i ambijent, da oni nemaju taj natjecateljski duh?

- S obzirom da radim u sportu i da imam doticaj s velikim brojem djece mogu reći da se većina njih samo reda radi bavi sportom, jer ih roditelji zbog tempa života i silnih obveza naprosto guraju u sport. Oni to ne shvaćaju i ne doživljavaju na način kako smo to mi doživljavali. Što se tiče moje djece oni od malena žive sport. Njima je najvažnije da se svakodnevno negdje poigraju s loptom ili zaplivaju jer sam ih tako odgojila.

* S obzirom da ste danas trenerica u ŽRK Zadar možete li nam reći kako današnja djeca doživljavaju trenere u odnosu na Vaše vrijeme?

- Djeca imaju poštovanje prema trenerima, ali treneri su se promijenili. Osobno s djecom nemam ama baš nikakva negativna iskustva i trudim se zadržati prijateljski odnos. Tada će ti dijete dati svoj maksimum. Onaj tko ima veliki potencijal, poštivat će trenera i dat će sve od sebe, ako je i trener pošten prema njemu. Djeca pred sobom imaju razne mogućnosti, pred njima su velika očekivanja, mogu ići u sto različitih smjerova i zbog toga se oni tu gube i veoma često odustaju od fizički zahtjevnih sportova i biraju lakše sportove, a rukomet spada u fizički zahtjevniji sport, pogotovo za cure. Čak je zahtjevniji i od ženskog nogometa koji se danas toliko forsira. Koliko god se rukomet izmijenio princip igranja rukometa nije više statički nego se dosta ubrzao i nije više toliko agresivan, ali je agresivniji od ostalih sportova - odbojke, košarke, atletike, plivanja. Zbog toga gubimo veliki broj djece. 

* Jesu li svi timski sportovi poput odbojke, košarke, rukometa bili jednako pozicionirani ili je bilo favoriziranja nekih od njih?

- U moje doba nije bilo favoriziranja. Ali ženski rukomet je tada bio na razini, primjerice Lokomotiva je osvojila kup, Podravka Ligu prvaka a i kao tadašnja reprezentacija smo bili jaki. Što se tiče pak aktualne situacije mislim da je problem u tom Zakonu o sportu što ga nikako ne mogu izglasati i ne pomaže se tim sportovima na način da se olakša tvrtkama koje žele ulagati u te sportove. Također bih naglasila da se država odnosno politika maćehinski odnosi prema tim sportovima. Iz tih razloga mi propadamo iz dana u dan, a samo to propadanje na trenutak prekine neki individualni uspjeh nekog sportaša i ništa više.

* Koliko Hrvatski olimpijski odbor podržava sve te sportove? Imate li osjećaj da ste Vi kao trenerica zadarskih rukometašica inferiorni nekim drugim trenerima u drugim sportovima?

- HOO podržava samo sportove koji su se kvalificirali na Olimpijadu. Mi koji nemamo uvjete, jer se raspada i liga i sustav kao i plaćanje igrača, mi ne možemo ni doći na Olimpijadu. Tu se u četverogodišnjem ciklusu financiraju pojedini igrači i reprezentativci, tako da to uopće nema nikakvog smisla.

*Je li onda logično da  HOO taj novac daje samo na olimpijske sportove ali i da znatan dio sredstava preusmjerava i na neke druge aktivnosti, primjerice Sportsku televiziju, a istodobno nemaju sluha dati dio novca i sportovima koji se nisu kvalificirali na Olimpijadu?

- Naravno da nije logično i na žalost takav odnos HOO-a spram tih sportova je tragičan.

* O kome Vi zapravo ovisite? Kome ste prepušteni na milost i nemilost?

- Lokalnoj zajednici. Konkretno na ovom području dosta se toga, da se tako izrazim, omasovilo, ali ne igrača i trenera koji su plaćeni nego profitera u sportu, odnosno 'profesionalaca u sportu'. Oni ne rade ništa a svakim danom ih je sve više i više pa se na račun toga smanjuje budžet u klubovima.

* S obzirom da Vi trenirate mlade u kojoj kategoriji su članovi Vašeg kluba?

- Riječ je o djeci koja igraju mini rukomet. To je dob od 1. do 4. razreda osnovne škole, zatim od 5. do 8. razreda kadetkinje, te seniorke od 1. srednje pa dok ne odu na fakultet. Uglavnom idu na fakultet poslije 4. razreda srednje i onda se taj pogon obnavlja.

* Je li resorno ministarstvo ima ikakve ingerencije i je li to neka adresa kome se netko, tko zastupa interese mladih sportaša, može obratiti ili je to isključivo lokalna zajednica i kakva su Vaša iskustva s njom?

- Sve ovisi Isključivo i samo o lokalnoj zajednici. Taj budžet iz lokalne zajednice se sve više i više smanjuje. Oni nama prvo prigovaraju da nemamo dovoljan broj djece, a kad smo skupili veći broj djece, opet se budžet smanjio. Tada su rekli da nemamo dovoljno rezultata, ali kako se generacije mijenjaju treba proći jedan određeni ciklus nakon čega se mogu očekivati bolji rezultati. No, mi smo sada u drugoj ligi pa nam ne mogu ni plaćati da odemo u Prvu ligu i da imamo veći broj ekipa. Mi možemo sada igrati u 4-5 liga, ali nemamo dovoljno novca, ni termina u gradu ni dvorana gdje bi trenirala sva ta djeca. To je isto veliki problem.

* Osim problema s dvoranama imate i problema s budžetom iz kojeg bi se trebala finacirati dječja putovanja, treneri, sportski kampovi, oprema...

- Tako je. Mi smo u totalnom deficitu. Sva je sreća da na kraju ipak završimo na nuli, ali to se sve negativno odražava na djecu. Djeca ispaštaju jer ne mogu ići na turnire, ne mogu imati pripreme, ne mogu imati ni lopte ni dresove, a mi ne možemo dobiti ni sponzore.

* Postoji li sport koji je u Zadru u povoljnijem položaju od rukometa?

- Naravno. Primjerice odbojka. Oni koriste manje dvorane u odnosu na nas i veći broj djece može trenirati u tim manjim dvoranama po cijelom gradu. U odnosu na masovnost oni ne igraju Premijer ligu nego Prvu ligu i imaju mogućnost plaćanja četiri, pet trenera, oni su zaposleni u gradu i imaju jako veliki budžet. Čak ni košarka koja je u tom rangu nema toliki budžet.

* Radi li se tu o sukobu interesa ako su zaposleni u gradu a grad odlučuje o financijskim sredstvima koja će dodjeljivati pojedinim klubovima?

- Mislim da se tu radi o sukobu interesa. Meni je teško, ja radim u dvorani s tim trenerima, mi se susrećemo, i ja nemam ništa protiv tih sportova, naprotiv, sretna sam da sva djeca koja se žele baviti tim sportovima imaju tu mogućnost. Ali kad vidim tamo nekih dvadesetak curica koje nisu za odbojku kažem da bi njih trebalo prebaciti kod mene na rukomet da ne sjede kraj trenera nego da igraju rukomet jer su i fizički predisponirani za taj sport. I one bi bile sretne i zadovoljne jer bi igrale a ne bi bile frustrirane trošeći dragocjeno vrijeme sjedeći na klupi i ne igrajući. Tako se ne bi događalo da djeca nakon prvog ili drugog srednje odustaju od sporta. Takva raspodjela djece bi bila super, samo kada bi to netko vidio, ali pošto se non stop trči za novcima, na žalost, bitne su samo članarine. I ja imam neku djecu čiji roditelji nisu financijski sposobni, ali imaju sve predispozicije da budu dobri sportaši, pa ih ja uopće na tražim da plate članarinu. Meni je to logično, tako je bilo i prije, profesori su usmjeravali djecu u određene sportove gdje su mislili da su dobri. Na žalost, toga danas u školama nema.

* Zbog čega se, po Vašem mišljenju, neki sportovi populariziraju a drugi ne? I koji su to sportovi?

- Konkretno se u Zadru odbojka popularizira, cure idu na odbojku jer je to nježniji sport. Znam da veliki broj cura na koncu odustane jer ne dobiju priliku igrati. S obzirom da je odbojka popularna i nije naporna, cure jedan drugu vuku na odbojku ali sve one ne mogu dobiti prigodu igrati i onda odustaju. Što se tiče rukometa mi ovdje u Zadru a i cijeloj Dalmaciji imamo dobre rezultate s djecom, jer svi oni igraju, a imamo i najveći broj klubova u Hrvatskoj. Na žalost i pored toga Zadar je postao slijepo crijevo jer od Rijeke do Splita samo je Zadar i ako se mi ugasimo, jedan veliki dio Hrvatske ostat će bez rukometa.

* Kad kažete Zadar mislite li na cijeli lokalitet Zadarske županije?

- Da, zadnji klub je Murvica kod Crikvenice, potom Zadar, a sljedeći klub je u Trogiru koji igra u Drugoj ligi i to je sve u Splitskoj županiji. Sad u zadnje vrijeme su ušli u igru i Sinj i Ploče. Mi bi s malo većim budžetom mogli lako ući u Prvu ligu. Ovaj lokalitet bi onda imao jednog prvoligaša i to bi za ovaj kraj, ali i za Hrvatsku uopće, puno značili s obzirom da se ovi timski sportovi u gradu totalno raspadaju.

* Kako Vi mislite da se ta situacija sa ženskim rukometom u Zadru može riješiti? Je li rukomet u toj cijeloj priči ružno pače u lokalnoj zajednici?

- Otkad sam se 2010. vratila u Zadar pokušavam riješiti taj problem. Pisali smo pisma, obraćali smo se odgovornima, a još je tada i mama bila u klubu kao i profesor Milan Zekanović, no, oni su dali otkaz. Pretprošle godine smo dobili novu upravu s novim direktorom. Čak su se meni pridružili trener Ivo Mijatović, nova direktorica Danijela Maričić i još jedna trenerica. Sve radim iz entuzijazma i od svog matičnog kluba nemam nikakve materijalne koristi. Problem je i u tome što smo mi tražili od lokalne zajednice da klub dovede profesionalca, jer smo mi jedini klub u gradu koji nema profesionalca, ali oni su se i na to oglušili. No, uza sve te probleme želim istaći da jako volim trenirati djecu, to je meni najdraže.

* Kada ste počeli igrati rukomet jeste li vjerovali da ćete postati rukometna klasa? Je li Vas motivirala želja za uspjehom ili želja za igranjem rukometa?

- Mene je uvijek motivirala želja za igranjem. Danas imamo talente za koje svi govore da će taj postati super igrač, a ja nisam bila baš specijalni talent, ali sam imala osjećaj za loptu i bila sam jako uporna. Trenirala sam i sama i to mi je bio veliki gušt. Kad sam odlazila iz Lokomotive sve je bilo spontano. Nazvali su me iz Ljubljane i pitali želim li igrati za njih. Preko noći sam odlučila da želim. To je također bio splet okolnosti i onda smo osvojili Ligu prvaka. Tada sam okusila taj pravi profesionalizam kroz prvu godinu igranja u Ljubljani i to me lansiralo dalje. Znači, u toj slovenskoj ekipi, gdje su radili profesionalni treneri, tek tad sam možda shvatila da bih mogla napraviti nešto više. Poslije dvije godine otvorila mi se mogućnost ići u Skopje gdje sam mogla osvojiti još jednu ligu prvaka, ali sam odbila jer sam se odlučila za Valenciju i tamo upoznala svoju prijateljicu Tanju Medved iz Novog Sada s kojom sam igrala i došli smo do finala Lige prvaka. U Valenciji je sve nekako bilo uz smijeh i mislim da sam se tada u cijelom svom životu najviše nasmijala. Došli smo i do finala Lige prvaka i izgubile smo od moje bivše ekipe iz Slovenije, jer su nam se tamo povrijedile dvije igračice.

* Koliko je ukupno igračica iz Hrvatske dobilo priliku igrati za europske klubove i dospjeti do Lige prvaka u Vašoj generaciji?

- Pa recimo Anđa Marić Bilobrk koja je sa mnom igrala u Lokomotivi a došla je iz Slavonskog Broda. Puno toga smo prošle zajedno i ona je poslije osvojila Ligu prvaka s Hypo bankom u Austriji. Zatim, Klaudija Bubalo koja nije osvojila Ligu prvaka ali je bila u francuskom Metzu i ostvarila dobru karijeru. Naime, u mojoj generaciji nije bilo baš puno igračica koje su imale priliku igrati u europskim klubovima i dospjeti do Lige prvaka, ali su poslije one koje su otišle na Olimpijadu imale zavidan uspjeh. Tu generaciju koju predvodi Andrea Penezić sada Kobetić, koja je ostvarila najbolji financijski uspjeh, mislim u povijesti hrvatskog rukometa, ali na žalost s Vardarom nije osvojila Ligu prvaka.

* Kad kažete financijski uspjeh, što je to najviše što netko može očekivati kad igra za vrhunske klubove?

- Primjerice, srpska rukometašica Bojana Petrović sada Popović u to vrijeme, dok sam ja igrala u Danskoj, imala je 10.000 eura plaću mjesečno, a mislim da je toliko imala i Andrea u Vardaru.

* Zbog čega po Vašem mišljenju ženski rukomet u Hrvatskoj i nije toliko popularan?

- Žalosti me ta činjenica, pogotovo što se te curice i djevojke koje bi mogle biti izvrsne rukometašice, na žalost, više opredjeljuju za instagrame i naslikavanja i njih više uopće ne fasciniraju uspjesi njihovih vršnjakinja u sportu, nego samo, primjerice moda, selfiji. Ilustracije radi u odbojci se i možeš baviti modom, izgledati mršavije, manekenskije, i biti uspješan, ali u rukometu je već malo drugačije jer u tom sportu moraš biti malo jači. I pored toga danas ima krasnih rukometašica, no, žao mi je što ženski rukomet ne uspijeva jer smo mi podneblje za rukomet kao što su skandinavci odredili da je njihovo područje dobro za rukomet.

* Rekli ste da Skandinavci imaju podneblje za rukomet. Je li podneblje može generirati dobre predispozicije za određeni sport?

- Mislim da može. Oni su uglavnom nacija koja je malo niža. Građom tijela predisponirani su za rukomet i ženski nogomet, nisu ni za košarku ni za odbojku. Kod njih kao i svugdje i u drugim sportovima uvijek iskaču neki individualci i osvajaju medalje, ali kod njih je najpopularniji sport ženski rukomet.

* Je li možda činjenica, da je naša proslavljena sportašica Janica Kostelić bila angažirana kao državna tajnica za sport mogla pridonijeti unapređenju sporta pa i ženskog rukometa?

- Naravno da bi bilo poželjno da proslavljeni sportaši takvog kalibra kakva je bila naša Janica obnašaju tako važne funkcije ali da pri tom imaju i ovlasti, pri donošenju nekih zakona za sport i da ne nabrajam. Na žalost, Janica je tamo bila kao figura koja nije mogla ništa napraviti. A za takvo što ne treba samo jedna osoba, treba neko tijelo u odboru sa više ljudi koje će donositi odluke i te odluke provoditi.

o Kažete da ženska rukometna reprezentacija nije imala nikad nekakav tretman i uvijek se forsirala muška rukometna reprezantacija i muški rukomet uopće. Što onda djevojke može motivirati da igraju rukomet? Može li ih motivirati želja da idu na turnire ili u inozemstvo?

- Primjerice mi kao klub s nikakvim budžetom imamo neke prijatelje u Njemačkoj, i oni jedno ljeto dolaze kod nas u Hrvatsku, a mi sljedeće ljeto idemo k njima u Njemačku. Imamo pozive iz Švedske i ova naša djeca žive za to i to ih motivira i nadahnjuje. Pa čak i kad vikendom idu na utakmice, makar to bilo i u Split, oni su sretni, pa da im se plati pizza i da se druže oni su zadovoljni. Malo im za 'sriću triba'.

* Jeste li ikad pokušali angažirati neku marketinšku agenciju, ili kada govorite da imate pozive iz Švedske, jeste li razmišljali da neke tamošnje tvrtke koje imaju nastup u Hrvatskoj pronađu neki interes da sponzoriraju nastup vašeg kluba te da curama plate, primjerice, smještaj?

- Susrećući se s nekim ljudima iz tih velikih firmi moljakala sam novce za dresove. Svi oni kažu da će mi pokušati dati neki honorar ali samo da ih ne spominjem. To je zato što nemamo nikakav zakon i onda je to totalna zbrka. Nitko to više ne želi a prije si svugdje mogao imati reklamu. Svaka od nas igračica je ranije imala po 100 reklama na dresovima, a sada nemamo niti jednu reklamu, jer se nitko ne želi na takav način oglašavati.

* Imajući sve ovo u vidu a gledano iz sadašnje perspektive mislite li da bi bilo bolje da ste se bavili nekim drugim sportom ili ste sretni da ste odabrali baš rukomet?

- Probala sam dosta sportova i mogu reći da mi svi sportovi manje više idu. Danas igram i tenis i košarku, ronim i plivam.U svakom sportu sam bila podjednako dobra, ali rukomet mi je pružio stvarno veliko zadovoljstvo, jer je to kompleksan sport u kojem dođe do izražaja i brzina i snaga i borbenost. U to doba je rukomet bio na vrhuncu, a i reprezentacija i klubovi u kojima sam ja igrala. Spletom raznih okolnosti meni je iz kluba u klub bilo sve bolje. Možda sam imala i sreću u svemu tome ali nisam razmišljala gdje ću više novca zaraditi. U biti htjela sam igrati u nekim većim gradovima i to je obilježilo moju karijeru.

* Rekli ste da ste uvijek birali veće gradove. Koji je to grad ostavio najdublji trag u Vašoj memorijskoj kartici?

- Definitivno Zagreb jer sam tamo igrala najveći broj godina. Da moram birati jedan grad u kojem bi živjela a da nije Zadar, to bi sigurno bio Zagreb. Tamo sam provela odličan dio svog života i bilo mi je izvrsno. Ljubljana me nije nešto dojmila kao grad, ali uspjeh koji smo tamo postigli nas je planetarno podigao u visine te smo bilo jako popularni. Tamošnji način života bio je zanimljiv, pa sam naučila i slovenski jezik. Ta sredina nas je prihvatila, ali smo se mi morale ponašati kao Slovenke. Na treninzima smo isključivo pričale samo slovenski.

* S obzirom da je o financiranju kluba skrbio tadašnji predsjednik kluba i aktualni gradonačelnik Ljubljane Zoran Janković pretpostavljam da nije bilo problema s financiranjem?

- S obzirom da je Zoran Janković bio i direktor Mercatora, Mercator je bio glavni sponzor. Oni su jako izdvajali za klub, ali je bilo još dosta sponzora.

* Kad ste otišli u Valenciju, kakva je tamo bila situacija s financiranjem?

- El Mar de Valencia bio je jedan lanac dućana koji je ulagao u klub, a imali smo i veliki broj sponzora. Budžet kluba se znao na početku kada je bila i zatvorena financijska konstrukcija. Točno se znalo u lipu gdje što ide.

* Postoji li razlika u publici u Zagrebu, Ljubljani, Valenciji...?

- Što se tiče publike u Danskoj sam imala najljepši doživljaj. Nakon Valencije otišla sam u Njemačku blizu Frankfurta i onda se taj klub malo raformirao pa sam otišla u Kopenhagen, u jednu, da se tako izrazim zvjerka ekipu. Trenerica je bila Anja Andersen, najbolja igračica Europe i svijeta. Ona je naprasno završila igračku karijeru jer je imala neku srčanu manu pa je od osiguranja dobila ogromnu odštetu. Uložila je u klub i iz najniže lige za tri godine podigla na najvišu moguću razinu. Nakon tri godine klub je poosvajao sve što se moglo osvojiti, a ja sam došla kada su osvojili Ligu prvaka. A tamošnji navijači su živjeli za rukomet i mi smo znali ostati i po dva sata nakon utakmice da se s navijačima radujemo, te da potpisujemo majice i dijelimo autograme, što nas je obvezivalo i ugovorom. To je bilo neopisivo kako su oni živjeli za rukomet, a ta euforija je dolazila od uspjeha reprezentacije, a kad smo mi kao klub osvojile tu Ligu prvaka takva eksplozija oduševljenja još nije viđena, odnosno ja je još nisam vidjela.

o Ako se može govoriti da ste se negdje osjećali kao sportska zvijezda gdje je to bilo? Jesu li Vas na ulici prepoznavali?

- U Danskoj sam se osjećala kao sportska zvijezda. Ali to mogu reći i za Sloveniju. Naime u Ljubljani koja je manja od Zagreba svi su znali gdje se krećemo te nismo smjele u kasne noćne sate nigdje odlaziti. No, u Danskoj sam se definitivno osjećala kao istinska sportska zvijezda, jer gdje god da bi se pojavila zajedno sa svojim suigračicama bili smo prepoznati i euforično pozdravljani.

* Koji su Vam bili najteži trenutci u karijeri?

- Najteži trenutak mi je bio kad je bilo Svjetsko prvenstvo u Hrvatskoj i kada smo polagali velike nade da ćemo doći do završnice. To je bila miks generacija sastavljena od starijih i mlađih igrača, a ja sam bila točno u nekoj sredini. No naš savez je odlučio da igračice od 25 godina pa nadalje neće igrati za reprezentaciju. Bila sam u top formi, imala sam 26 godina i nisam mogla nastaviti igrati za reprezentaciju. Oni su mene jednostavno otpilili.

o Tko je to odredio? Na čemu se temeljila ta odluka?

- To su odredili u Savezu a predsjednik Saveza bio je Željko Kavran.  To je bila njihova samovolja. Za mene je to bilo teško razočarenje.  Oni su odredili taj kat i puno je bilo starijih igračica, ali ja sam odigrala Svjetsko prvenstvo najbolje od svih igračica. Godinu dana prije sam osvojila Ligu prvaka sa Slovenkama i baš sam bila u dobroj formi, no imala sam godinu više od te zadane granice. To je teški apsurd.

Maja Mitrović Dundović snimljena s peharom u konobi svoga oca Vjeke Mitrovića Mitra na obiteljskoj adresi u Zadru

Vjekoslav zv. Kekec Mitrović, nekad vrsni rukometni reprezentativac, otac Maje Mitrović, majstor je peke koju sprema za prijatelje među kojima je i puno vrsnih sportaša

Reci što misliš!