Na prošlim saborskim izborima pjevač i frontmen Hladnog piva Milan Kekin zamalo je ušao u Sabor. No, falilo mu je malo glasova pa nije. U međuvremenu je ponovno aktualiziran kao autor predizbornog spota Možemo Sretni ljudi. Mile Kekin je malo govorio o svom turbulentnom odrastanju u obitelji gastrabajtera. O tome kako su se njegovi roditelji mučili da bi sagradili kuću u Zagrebu no da otac nije dočekao useljenje jer je umro. Pričao je kako je osim odrastanja u Njemačkoj živio i kod majčinog brata u tuzlanskom rudarskom naselju Kreki gdje je upoznao specifičan humor i ležernost koji su utjecali na njegovu ličnost.

No, sve do našeg prošlogodišnjeg istraživanja ništa se nije znalo o njegovom bratu kojeg je samo usputno spomenuo. Kada smo počeli raditi ovu priču nismo ni znali kako ćemo punu istinu o teškom životu obitelji glazbenog idola i frontmena Možemo Mile Kekina pronaći i na stranicama knjige njegovog brata. No, krenio od kraja, odnosno od činjenice da je njegov godinu dana mlađi brat Ivan Kekin (49) konačno pronašao mir u malom stanu Crvenog križa u središtu njemačkog Heilbronna, kako je sam napisao u svojoj knjizi 2012. godine.

U knjizi Sjene u meni  (u originalu Der Schatten im Ich) je opisao turbulentno odrastanje sebe i brata Milana u obitelji jugoslavenskih gastarbajtera u Njemačkoj. Stranice je posvetio očajničkoj potrazi njihove majke da im u djetinjstvu pronađe sigurnu dadilju i nevolje jer u tome nije imala sreće. Tako je opisao kako su se često mijenjale ženske koje su ih čuvale. Istaknuo je da se Milan počeo buniti zbog toga. Kada mu se nije svidjela jedna postarija dadilja koja ih je čuvala, Mile je uzeo ključ, zaključao ju u stan i pobjegao svojoj kući.

Kasno navečer to je priznao njihovoj majci. Majka je pohitala otključati nesretnu dadilju. Potom je majka pronašla stariju djevojku Turkinju da ih čuva. Miletovog brata uspjela je staviti u krevet ali Milana nije uspijevala jer je stalno plakao. "Kako je moj brat vrištao i nije se htio smiriti, smislila je prilično glupu ideju. Brzo mu je dala piti alkohol, pa se odmah smirio i zaspao. Kad se moja majka vratila kući s posla te večeri, bila je iznenađena jer je Milan mirno počinuo na stolu i čvrsto spavao. Ali kad mu se približila, namirisala je smrad alkohola. Prestravljena, uzela nas je obojicu za ruku i otišla, a da nije ni pogledala ženu koja nas je čuvala.

Sljedećeg dana nazvala je svoju tvrtku i rekla da će doći malo kasnije. I opet je morala ponovno tražiti nekoga za nas. Mi smo smatrali da je grozno ići iz jedne ruke u drugu. To je bilo zato da bi se naši roditelji mogli nastaviti probijati radom kroz život. Mnogo godina kasnije, majka mi je nažalost rekla: 'Nikada neću oprostiti sebi što nisam imala više vremena za tebe. Žao mi je što sam propustila tvoje djetinjstvo '. Vjerujem da ona nikada nije potpuno to prevladala", napisao je Ivan Kekin, godinu dana mlađi Miletov brat u svojoj autobiografskoj knjizi koju  prodaje preko Amazona nakladnička kuća Vindobona iz Frankfurta.

No, u šokantnoj knjizi brat Mile Kekina pisao je   o konzumacijama droga koje su ga dovele do ponora i bolesti. Naveo je kako su ga u svijet narkomanije uveli lažni prijatelji. U knjizi je jedno poglavlje posvetio i bratu Milanu za kojeg je napisao da je postao uspješni glazbenik. Ivan je sada štićenik njemačkog Crvenog križa u njihovim prostorijama u u Heilbronnu U knjizi se ističu poučni ulomci: "Ova istinita priča govori o tome gdje navodne lake droge mogu voditi. I ja sam biozaslijepljen tom laži. Kasno sam shvatio da sam srušio sve mostove iza sebe. Pred sobom sam vidio samo mrak. Nema povratka. Natrag u život", riječi su Kekinovog brata Ivana čija je autobiografska knjiga objavljena u lipnju 2012. u Njemačkoj.

Na web stranici diaphanea.de predstavljeni su Ivan te njegova knjiga. Na istoj stranici dostupne su i fotografije mlađeg Miletovog brata, s ljetovanja na Jadranu, slika iz Berlina 2003. te slika autora vjerojatno iz godine kada je knjiga objavljena. Ivan Kekin fizički ne sliči  na svoga brata Milana. Energetski se čine posve različitim - kao dva udaljena svemira. Za Mileta bi se na prvu moglo reći da je tvrdi dečko, da nije pjevač mogao bi biti čak i neka soft verzija štemera. Ivan oko sebe širi posve drugačiju energiju - on je nježan i djeluje izgubljeno. Ivan je očito dijete koje nikad nije nadraslo traume svoga djetinjstva.

Vidi se to i iz samog rukopisa njegove autobiografske knjige "Sjene u meni". U knjizi detaljno opisuje roditelje i obitelj: "Da se ne bojim vaše budućnosti, već bih napustio Njemačku. Jer nikakav novac na svijetu ne može zamijeniti dom. Mislio je na Jugoslaviju. A onda bi često dodao da ne želi biti stranac cijelog svog života. Mučila ga je nostalgija. Iako je bio najjači otac na svijetu za mene kao dijete, nikada nije mogao sakriti tu čežnju za svojom domovinom pred nama djecom.... Ponekad, kad smo bili jako mali, rekao nam je da, iako godinama živi u Njemačkoj kako se još uvijek osjeća kao stranac.  Pomisao na povratak jednog dana nije ga nikada napustila. To je bio veliki san naših roditelja. Povratak kući. Čak i prije nego što smo se rodili, počeli su graditi kuću u Zagrebu.

Za tu kuću, dali su svu svoju snagu i svoje zdravlje. Otac je radio u kamenolomu gotovo 12 sati, a majka je provela mnogo sati u metalnoj kompaniji. Nakon toga, išla je čistiti svaku noć. Često čak i vikendom. Navečer su obično bili toliko umorni da su tiho sjedili i jedva razgovarali. Duboko uronjeni u svoje misli, možda su sanjali o nekom drugom životu. Zbog umora, rano su išli u krevet. ...Činili su to za nas djecu. Tako da nama jednog dana bude lakše. Svaki dan su igradili malo više naše budućnosti. Iako je otac ponekad bio vrlo strog, volio sam sve o njemu: Njegov uzvišeni govor, ponos i izražajne crne oči", piše Ivan.

No, ističe i sretno djetinjstvo, ljubav roditelja te krasne prijatelje s kojima odrastaju brat i on u Oberderdingenu. To je inače je općina u njemačkoj pokrajini Baden-Württemberg, u okrugu Karlsruhea. Kekinov brat opisuje kako je želio da zauvijek potraju sretni dani tog djetinjstva. No, preko noći sve se promijenilo. On i brat su razdvojeni 1983. godine. Njega su s 11 poslali kod tetke u selo na samom jugu Jugoslavije (tako piše Ivan) a njegovog 12-godišnjeg brata Milana kod ujaka u Bosnu. U jugoslavenskom selu Ivan je prolazio dječju kalvariju - ismijavali su ga u školi jer nije dobro znao jezik, a živio je u tipičnom seoskom okružju gdje se kolju svinje, patke, pilići. Opisao je batine koje je dobivao jer je volio paliti papiriće pa je tako slučajno izazivao požare.

Patio je za Njemačkom koju je doživljavao kao svoju domovinu. Nedostajao mu je brat Mile. "Prvi put smo bili razdvojeni. U početku sam se pitao kako mogu izdržati bez njega. Za mene, nova zemlja je bila ogromna promjena.... Bio sam u novom svijetu koji me je uplašio. Kad bi me posjetili moji roditelji, što je bilo vrlo rijetko, uvijek sam želio da me vrate. Ponekad sam se osjećao kao da je sve bilo na svom mjestu, osim mene", napisao je u svojoj knjizi Ivan. Potom se prisjetio samoubojstva 13-godišnjeg dječaka koji je pohađao istu školu na jugu Jugoslavije kamo je i on poslan. Taj se dječak ubio jer ga roditelji gastarbajteri nisu htjeli povesti sa sobom u Njemačku već su ga ostavili kod bake na selu.

No, i Ivan se prilagodio novoj sredini zahvaljujući odrastanju s dva rođaka do te mjere da nije htio nositi nove sportske tenisice koje mu je donio otac iz Njemačke kako se ne bi razlikovao od druge djece koja su nosila rastrganu i staru obuću. Opisao je strah od odlaska na WC noću jer je poljski zahod u koji nije prodirala svjetlost bio udaljen 50 metara od kuće. Zabava mu je bila ciljanje kokoši i svinja iz zračne puške a što nije nailazilo na podršku odraslih. Već iduće 1984. godine nastupio je novi šok za Kekinove. Tada je umro njihov otac. Ivan je u knjizi naveo kako je bila snježna zima, točnije prosinac, kada su roditelji stigli iz Njemačke i kada ga je otac ujutro nježno poljubio.

Potom je nizao sjećanja, da je ujak otišao zaklati svinju u čast dolaska, kako su se roditelji radovali da će konačno otići s djecom na zajednički odmor.  U knjizi opisuje kako je majka smeteno gledala kroz prozor jer je vidjela oca kako tetura i drži se za trsove kako bi izbjegao pad na tvrdi beton. Te je večeri otac Kekinovih pao u kupaonici. "Lice mu je bilo bolno i pun straha. Iz nosa mu je šikljala krv", zapisao je Ivan. "Kako sam mogao mirno spavati kad mi je otac umirao u drugoj sobi? Kako sam mogao spavati kao da se ništa nije dogodilo? ... U to vrijeme, mislio sam da ne može biti gore", dileme su koje muče autora, Kekinovog brata.

'Moj pad i puno mračnih godina navest će me da obradim sve te događaje koje nikad neću zaboraviti. Previše se toga dogodilo, i često sam mislio da sam u bezizlaznoj situaciji. Ponovno sam živio u Njemačkoj, jer me ništa više nije povezivalo s Jugoslavijom. Moj brat je ostao u Zagrebu, gdje je kasnije započeo uspješnu glazbenu karijeru. ... Ali također nisam našao mir u Njemačkoj i otišao sam u krivom smjeru. Ušao sam u mračno područje droge preko navodnih prijatelja. Sve više i više tonuo sam u ovu močvaru i mislio sam da se nikad više neću vratiti. Zbog navodnog "laganog lijeka", ozbiljno sam se razbolio. Morao sam ići na nekoliko tretmana, ali su me spasili od potpune katastrofe.

Konačno, mir mi se vratio u život, iako je skoro 25 godina mentalna bolest dominirala mojim životom. Morat ću piti lijekove dok god sam živ. Greška mi je promijenila život, ali sada znam da nikad ne mogu odustati, bez obzira na to koliko mi se svijet ponekad čini mračnim. Danas živim u malom jednosobnom stanu u središtu Heilbronna. U mom životu, mir se konačno vratio. Samo sam za tim žudio. Konačno sam stigao do odredišta, sretan jer sam kod kuće", zapisao je Ivan Kekin. Na web stranici Crvenog križa tog mjesta dostupan je podatak da je Ivan Kekin promovirao svoj autobiografski roman u prostorima DRK Residenz Bad Friedrichshall, odnosno tamošnjim prostorima za njegu i prihvat štićenika.