Žalbu je protiv oslobađajuće presude privatni tužitelj Krešimir Antolić podnio jer je, na temelju članka 453. točke 3. Zakona o kaznenom postupku, optuženi Ljubo Pavasović Visković  oslobođen optužbe zbog kaznenog djela klevete iz članka 149. stavka 2. Kaznenog zakona. Njemu kao privatnom tužitelju naloženo je naknaditi troškove kaznenog postupka. Antolić se žali 'zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. Zakona o kaznenom postupku i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz članka 470. stavaka 1. do 3. ZKP/08 te protiv odluke o troškovima kaznenog postupka, koja ovisi o odluci o glavnoj stvari.

Citiramo iz žalbe: 'Pobijana presuda temelji se na jednoj jedinoj odlučnoj tezi: prvostupanjski je sud utvrdio da su inkriminirane izjave optuženika neistinite činjenične tvrdnje podobne štetiti časti i ugledu privatnog tužitelja, ali je zaključio da nije dokazano da je optuženik znao za njihovu neistinitost, jer je, prema ocjeni suda, na temelju izvora kojima je raspolagao i njihova međusobnog povezivanja imao opravdan razlog vjerovati da prenosi istinitu tvrdnju. Sve ostalo u predmetu u bitnome je nesporno.

Nije sporno da je optuženik izjave izgovorio, nije sporno da ih je izgovorio u informativnoj emisiji nacionalne televizije, nije sporno da su bile dostupne velikom broju osoba, nije sporno da su po svojoj naravi činjenične, nije sporno da su objektivno neistinite niti da su podobne teško naštetiti profesionalnom i osobnom ugledu privatnog tužitelja. Sporno je isključivo je li optuženik znao da je ono što izgovara neistinito. Upravo u ocjeni te odlučne činjenice pobijana presuda ne daje jasne, potpune i međusobno neproturječne razloge.

Sud nije izvršio analizu koju je u ovakvoj vrsti predmeta morao izvršiti: nije zasebno raščlanio svaku inkriminiranu činjeničnu tvrdnju, nije utvrdio koji je konkretan izvor navodno podupirao koju konkretnu tvrdnju, nije usporedio sadržaj navodnih izvora sa sadržajem onoga što je optuženik javno izgovorio i nije dao razloge o tome kako se iz informacija koje ne sadržavaju tvrdnju o prodaji, ne sadržavaju tvrdnju o tajnim dokumentima, ne sadržavaju podatak o protučinidbi i ne sadržavaju neposredno saznanje o korupciji može izvesti zaključak da optuženik nije znao za neistinitost upravo tih, od njega dodanih, činjeničnih elemenata.

Županijski sud u Zagrebu u rješenju poslovni broj 8 Kž-709/2023-7 od 30. siječnja 2024. izrijekom je naglasio da se kod kaznenog djela klevete svaki inkriminirani izričaj mora zasebno analizirati, da za svaki izričaj treba utvrditi predstavlja li činjeničnu tvrdnju, je li istinit ili neistinit, može li škoditi časti i ugledu te je li počinitelj znao za njegovu neistinitost, a da izostanak takve analize predstavlja bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. Ista odluka pravilno upozorava da se kazneno djelo klevete ne može ostvariti ako počinitelj nije znao za neistinitost činjenične tvrdnje, čak ni kada nije imao opravdanog razloga povjerovati u njezinu istinitost.

Privatni tužitelj taj standard ne osporava i ovom žalbom ne pokušava nepažnju, lakomislenost ili nedostatak provjere pretvoriti u izravnu namjeru. Žalbeni prigovor je drukčiji i određeniji: optuženik je znao što su mu njegovi navodni izvori rekli, znao je što mu nisu rekli, a javnosti je kao nesumnjivu činjenicu priopćio upravo ono što ni prema njegovoj vlastitoj obrani nije potjecalo ni iz jednog od tih izvora. To je središnja okolnost koju je prvostupanjski sud potpuno zaobišao.

Nije odlučno samo jesu li optuženiku treće osobe prenijele kakvu sumnju, priču ili glasinu o mogućem davanju informacija Zdravku Mamiću. Odlučno je jesu li mu prenijele ono što je on javno ustvrdio: da je Krešimir Antolić bio korumpirani policajac, da je Zdravku Mamiću prodavao tajne dokumente zagrebačke policije, da je još kao policijski službenik radio za dva gospodara i da je sve to notorna činjenica, jasna kao dan. Nijedan dokaz, pa čak ni obrana optuženika uzeta u njezinu najpovoljnijem mogućem značenju, ne daje potvrdan odgovor. Prvi izvor na koji se optuženik pozvao jesu dva neimenovana policijska službenika iz policijske postaje u Petrovoj.

Prema njegovoj obrani, oni su mu navodno rekli da je privatni tužitelj "izvukao" Zdravka Mamića nakon događaja na stadionu Maksimir, tako da je postupanje koje se prvotno razmatralo kao kazneno djelo završilo kao prekršaj. Optuženik nije naveo imena tih osoba, nije omogućio provjeru njihova navodnog kazivanja, nije znao je li predmet bio dostavljen državnom odvjetništvu i izričito je priznao da ne zna tko je donio odluku o pravnoj kvalifikaciji. Privatni tužitelj je, naprotiv, objasnio da je nakon policijskih izvida državno odvjetništvo postupanje kvalificiralo kao prekršaj.

Ali i kada bi se navod optuženika u cijelosti prihvatio, iz njega ne proizlazi ni prodaja, ni dokument, ni tajnost dokumenta, ni primitak koristi, ni odavanje podataka, ni rad za Zdravka Mamića. Radi se o navodnom nezadovoljstvu nepoznatih policijskih službenika ishodom pravne kvalifikacije jednoga događaja. Prvostupanjski sud nije objasnio kojim se dopuštenim logičkim putem od takvog navoda dolazi do kategoričke tvrdnje da je privatni tužitelj prodavao tajne policijske dokumente. Drugi izvor jest navodni razgovor optuženika sa Zdravkom Mamićem u povodu uhićenja jedne ženske osobe. Prema samoj obrani optuženika,

Mamić je tada rekao: "ako ne možeš provaliti, pitat ću Krešu što imaju od dokaza". To je kondicionalna izjava o nečemu što će možda tek biti učinjeno. Ona ne sadržava tvrdnju da je Mamić prije toga od privatnog tužitelja primio bilo kakvu informaciju, ne sadržava tvrdnju da ga je nakon toga doista pitao, ne sadržava tvrdnju da mu je privatni tužitelj išta odgovorio, ne sadržava spomen dokumenta, ne sadržava spomen tajnosti i ne sadržava spomen prodaje. Optuženik je na raspravi potvrdio da mu Mamić nije rekao da je nakon toga pitao privatnog tužitelja, a istodobno je priznao da ne zna ni je li predmet bio u nadležnosti ustrojstvene jedinice kojom je privatni tužitelj rukovodio, odgovarajući da "nema pojma i svejedno mu je".

Takvo priznanje nije beznačajno. Ono pokazuje da optuženik nije raspolagao provjerenom činjenicom o nadležnosti, pristupu spisu ili stvarnoj mogućnosti privatnog tužitelja da dođe do podataka, ali je iz hipotetske rečenice treće osobe ipak izveo i javno iznio kategoričku tvrdnju o prodaji tajnih policijskih dokumenata. Treći izvor jest svjedok Vlado Kasalo. Prvostupanjski sud sam utvrđuje da Kasalo nema nikakva osobna ni neposredna saznanja o eventualnoj korumpiranosti privatnog tužitelja, da ništa nije osobno istraživao i da samo prenosi ono što mu je navodno rekao Zdravko Mamić.

Sud pritom naglašava da u tom dijelu ne utvrđuje istinitost sadržaja razgovora između Mamića i Kasala, nego samo vjeruje da je takav razgovor vođen. To razlikovanje je pravilno, ali ga sud zatim napušta. Činjenicu da je Kasalo možda čuo određenu priču sud pretvara u činjeničnu osnovu optuženikova uvjerenja, a da pritom ne objašnjava što je sadržaj te priče uopće mogao dokazivati. Prema Kasalovu iskazu, Mamić mu je navodno rekao da mu je privatni tužitelj dao određene informacije o pripadnicima BBB-a, da su se one odnosile na to tko je kakav i tko ima zabranu dolaska na stadion te da je neka ženska osoba iz policijskog odjela prethodno dala podatke privatnom tužitelju.

Ni Kasalo, međutim, ne govori da je privatni tužitelj išta prodao, da je dobio novac ili kakvu drugu protučinidbu, da se radilo o tajnim dokumentima, da je osobno vidio bilo koji dokument, da zna njegov sadržaj ili stupanj tajnosti niti da je privatni tužitelj kontinuirano radio za Zdravka Mamića. Upravo je ovdje razlika između navodnog izvora i javne tvrdnje najizrazitija. "Dati informaciju" nije isto što i "prodavati tajne dokumente". Informacija nije nužno dokument. Dokument nije nužno tajan. Davanje nije prodaja. Jednokratna navodna predaja podatka nije rad za dva gospodara. Sumnja u neprimjeren kontakt nije dokaz korupcije. Ti pojmovi nisu sinonimi, nisu stilske varijante i ne mogu se bez dokaza međusobno zamijeniti.

Svaki od njih unosi novi, zaseban i teži činjenični sadržaj. Optuženik,osobito kao dugogodišnji odvjetnik koji se bavi kaznenim pravom, morao je znati razliku između informacije i dokumenta, između mogućeg odavanja podatka i prodaje, između sumnje i utvrđene činjenice. Pobijana presuda tu odlučnu semantičku i činjeničnu razliku uopće ne razmatra. Četvrta okolnost na koju se sud poziva jest činjenica da je Zdravko Mamić u televizijskoj emisiji mahao određenim papirima i govorio da su to dosjei navijača.

Ta okolnost ne utvrđuje tko je papire sastavio, tko ih je Mamiću predao, kada ih je predao, jesu li bili vjerodostojni, jesu li bili policijski dokumenti, jesu li sadržavali tajne podatke, jesu li bili pribavljeni iz službenog sustava, je li privatni tužitelj s njima imao ikakvu vezu i je li za njih išta primio. Papir u nečijoj ruci nije dokaz njegova izvora. Mamićeva izjava o sadržaju papira nije dokaz njihova podrijetla. Nepostojanje ijedne karike između privatnog tužitelja i tih papira ne može se nadomjestiti ponavljanjem da je Mamić njima mahao pred kamerama. Peta okolnost jest kasnije zaposlenje privatnog tužitelja u GNK Dinamo.

Prvostupanjski sud iz vremenskog slijeda – odlaska iz policije i naknadnog zaposlenja u klubu – prihvaća optuženikovu pretpostavku o ranijem nedopuštenom odnosu sa Zdravkom Mamićem. Međutim, u spisu nema dokaza o sadržaju pregovora o zaposlenju, nema dokaza da je privatni tužitelj zaposlenje dogovarao sa Zdravkom Mamićem dok je još bio policijski službenik, nema dokaza da je zaposlenje predstavljalo protučinidbu za ranije davanje podataka, nema oglasa, ugovora, komunikacije ni svjedoka koji bi potvrdio takvu vezu.

Optuženik je postavio retoričko pitanje na koji se oglas privatni tužitelj javio i kakvi su pregovori vođeni, a sud je neodgovorena pitanja tretirao kao dokaz. To nije zaključivanje iz utvrđenih činjenica, nego popunjavanje dokazne praznine pretpostavkom. Iz činjenice B koja je vremenski uslijedila nakon navodne činjenice A ne proizlazi da je A postojala, a još manje da je B bila nagrada za A. Sve navedene okolnosti prvostupanjski sud u točki 11. obrazloženja naziva "zaokruženom cjelinom". Ali skup nedokazanih pretpostavki ne postaje dokaz zato što ih se stavi u isti odlomak. Anonimna priča o pravnoj kvalifikaciji jednog događaja, hipotetska Mamićeva rečenica o budućem pitanju, dvostruko posredno Kasalovo kazivanje, papiri nepoznata podrijetla i kasnije zaposlenje u Dinamu nisu uzajamno neovisni dokazi koji se međusobno potvrđuju.

Većina njih izvire iz istog, neispitanog izvora – Zdravka Mamića – ili iz optuženikovih vlastitih zaključaka. Njihovo zbrajanje ne uklanja posrednost, ne dokazuje prodaju, ne dokazuje tajnost, ne dokazuje protučinidbu i ne dokazuje rad za dva gospodara. Presuda ne objašnjava kako se iz takvih elemenata izvodi zaključak o subjektivnom odnosu optuženika prema svakoj pojedinoj riječi koju je javno izgovorio. Pritom je potrebno jasno razgraničiti dvije tvrdnje. Privatni tužitelj ne tvrdi da sama odsutnost neposrednog ili materijalnog dokaza automatski znači da je optuženik znao da govori neistinu. Takav zaključak doista ne bi bio pravno održiv.

Netko može iskreno vjerovati i u nedokazanu ili objektivno neistinitu tvrdnju. Međutim, u ovom predmetu nije riječ samo o slaboj provjeri tuđe tvrdnje. Riječ je o tome da je optuženik, prema vlastitom iskazu, neposredno znao sadržaj informacija na koje se pozivao i zato je neposredno znao da nijedan od njegovih izvora nije tvrdio ono što je on zatim sam dodao i kategorički iznio. Znanje o neistinitosti može se dokazivati posrednim činjenicama, a ovdje je ključna posredna činjenica upravo svjesna razlika između primljenog i izgovorenog sadržaja. Optuženik nije javnosti rekao: "Mamić mi je jednom rekao da će možda pitati Antolića za podatke".

Nije rekao: "Kasalo mi je prenio da mu je Mamić navodno rekao da je od Antolića dobio određene informacije o navijačima". Nije rekao: "čuo sam glasine da je Antolić možda neprimjereno komunicirao s Mamićem". Nije rekao: "ne mogu to potvrditi". Da je tako govorio, predmet bi imao bitno drukčiji sadržaj. Umjesto toga izgovorio je da je privatni tužitelj bivši korumpirani policajac, da je Mamiću prodavao tajne dokumente zagrebačke policije, da je radio za dva gospodara, da se to zna, da je jasno kao dan i da je notorna činjenica. Time nije prenio navodni izvor uz oznaku njegove posrednosti i neprovjerenosti. On je taj izvor sadržajno nadogradio, uklonio svaku rezervu i vlastitu konstrukciju predstavio kao nesumnjivu činjenicu.

Tvrdnja o "prodaji" osobito je odlučna. Glagol prodavati u uobičajenom hrvatskom jeziku označava prijenos stvari, prava ili druge vrijednosti uz protučinidbu. On publici poručuje da nije riječ o usluzi, slučajnom razgovoru, neovlaštenom odavanju ili prijateljskoj informaciji, nego o koruptivnoj transakciji. U spisu nema izvora koji je optuženiku rekao da je privatni tužitelj primio novac, korist, obećanje, zaposlenje ili bilo kakvu protučinidbu za podatke. Optuženik nije naveo tko mu je rekao da je do prodaje došlo, kada, gdje, po kojoj cijeni, u kojem obliku i za koji dokument. Sud se tom riječju, iako nosi možda najteži dio optužbe, uopće posebno ne bavi. Umjesto toga raspravlja o mogućem davanju podataka, kao da je time objasnio prodaju što nikako nije.

Jednako vrijedi za tvrdnju o "tajnim dokumentima zagrebačke policije". Sud u obrazloženju govori o informacijama, privilegiranim podatcima, izlistima i podatcima iz kaznene evidencije, ali ne utvrđuje da je postojao ijedan konkretan dokument, ne utvrđuje njegovu oznaku, sadržaj, izvor, tajnost ni dostupnost privatnom tužitelju. Čak ni navod da javnost u određenom trenutku nema pravo znati neki podatak ne znači da se radi o tajnom dokumentu. Pravna i činjenična razlika između službenog podatka, osobnog podatka, podatka nedostupnog javnosti, klasificiranog podatka i tajnog dokumenta elementarna je.

Optuženik je odabrao najteži izraz, a sud je njegovu odgovornost ocijenio prema blažem i sadržajno drukčijem izrazu koji on nije izgovorio. Tvrdnja da je privatni tužitelj "radio za dva gospodara" također zahtijeva zasebnu analizu. U kontekstu cijele izjave prosječan gledatelj tu rečenicu razumije kao tvrdnju da je privatni tužitelj, dok je bio policijski službenik, trajno i svjesno stavio službeni položaj u funkciju privatnih interesa Zdravka Mamića. Ni jedan navodni izvor ne govori o postojanju takvog kontinuiranog odnosa, njegovu trajanju, sadržaju, obvezama ili protučinidbi. Iz jedne hipotetske rečenice i jednog dvostruko posrednog navoda o informacijama ne može se bez daljnjeg izvesti postojanje paralelnog odnosa služenja.

Sud taj izraz spaja s ostalima i time izbjegava odgovoriti na pitanje na temelju čega je optuženik mogao vjerovati baš u taj činjenični sadržaj. Ni izraz "korumpirani policajac" nije bezazlena kolokvijalna oznaka koju se može odvojiti od ostatka izjave. Prvostupanjski sud prihvaća naknadnu obrambenu interpretaciju prema kojoj optuženik navodno nije tvrdio da je privatni tužitelj pravomoćno osuđen, nego je riječ "korumpiran" upotrijebio u širem smislu pokvarenosti, protupravnog djelovanja i zlouporabe položaja radi ostvarivanja nekog interesa koji ne mora biti materijalan. Time sud odgovara na pitanje koje nitko nije postavio. Privatna tužba nije optuženiku stavljala na teret tvrdnju da je Antolić pravomoćno osuđen, nego tvrdnju da je bio korumpirani policijski službenik.

Čak i prema optuženikovoj vlastitoj definiciji, riječ je o konkretnoj tvrdnji o protupravnom djelovanju i zlouporabi položaja radi interesa. Upravo za takvu tvrdnju nije naveden neposredan izvor. Štoviše, optuženik ju je neposredno povezao s prodajom tajnih policijskih dokumenata, pa ju javnost nije mogla razumjeti kao opću moralnu ocjenu nego kao tvrdnju o konkretnom koruptivnom ponašanju. Predmet postupka nije ono što optuženik naknadno tvrdi da je mislio. Predmet postupka jest ono što je rekao, u kontekstu u kojem je to rekao i sa značenjem koje njegove riječi objektivno prenose prosječnom gledatelju.

Naknadno procesno objašnjenje može biti predmet ocjene vjerodostojnosti, ali ne može retroaktivno izmijeniti sadržaj javno izgovorene izjave. Kada odvjetnik s dugogodišnjom kaznenopravnom praksom u središnjoj informativnoj emisiji nacionalne televizije kaže da je netko "prodavao tajne dokumente", da je "korumpirani policajac", da je to "jasno kao dan" i "notorna činjenica", poruka javnosti nije da govornik prenosi neprovjerenu glasinu, nego da raspolaže sigurnim i provjerenim saznanjem o konkretnom protupravnom ponašanju. Izrazi "to se zna", "jasno kao dan" i "notorna činjenica" nisu zasebna klevetnička djela, ali su važne indicije za ocjenu subjektivnog odnosa optuženika prema sadržaju koji iznosi.

Kategoričnost sama za sebe ne dokazuje znanje o neistinitosti. Međutim, kada se poveže s činjenicom da su konkretni, najteži dijelovi tvrdnje bili izvan sadržaja navodnih izvora, ona pokazuje da optuženik nije nehajno prenio tuđu priču u njezinu izvornom obliku, nego je svjesno uklonio svaku rezervu i vlastitu dopunu predstavio kao utvrđenu činjenicu. Sud je kategoričnost izjave neutralizirao tvrdnjom da je "notorna činjenica" korištena kolokvijalno. Time nije odgovorio zašto bi kolokvijalno značenje "ulica to zna" moglo poduprijeti znanje ili uvjerenje o prodaji tajnih dokumenata. Glasina ostaje glasina i kada je raširena.

Još važnije, glasina o davanju informacija ne postaje glasinom o prodaji tajnih dokumenata samo zato što ju govornik tako preoblikuje. Pri ocjeni znanja optuženika sud je morao uzeti u obzir i njegovo profesionalno iskustvo. Ne zato da bi se za odvjetnika stvarao poseban oblik kaznene odgovornosti, nego zato što se subjektivni odnos uvijek ocjenjuje u svjetlu konkretnih znanja, sposobnosti i okolnosti počinitelja. Optuženik je dugogodišnji odvjetnik koji se bavi kaznenim pravom, koji je u obrani isticao da poznaje policijske službenike, suce, tužitelje i osobe iz kriminalnog miljea. On zna razliku između sumnje i činjenice, između policijske obrade i odluke državnog odvjetništva, između informacije i dokumenta, između podatka koji nije dostupan javnosti i klasificiranog tajnog dokumenta, između davanja informacije i prodaje. Upravo zato njegov odgovor da u pogledu nadležnosti "nema pojma i svejedno mu je" nije znak dobre vjere, nego indicija da mu točnost činjeničnih pretpostavki nije bila odlučna u trenutku kada je gradio i javno iznosio optužbu.

Pobijana presuda zanemaruje i okolnosti u kojima je izjava dana, iako one nisu nevažne za procjenu vjerodostojnosti obrane o iskrenom uvjerenju. Optuženik je naveo da je istoga dana u radijskoj emisiji bio suočen s privatnim tužiteljem, da mu je privatnog tužitelja "bilo dosta", da su ga događaji povezani s navijačima i Desincem razljutili, privatnog tužitelja je nazivao "malim Krešom", tvrdio da moraš biti "intelektualno i moralno tup" da bi radio ono što je privatni tužitelj radio, govorio da takve "toksične" osobe treba ukloniti iz javnosti te najavio da će svoje tvrdnje ponoviti još stotinu puta. Za ostvarenje klevete nije potreban poseban animus iniuriandi i privatni tužitelj ne tvrdi suprotno.

Međutim, otvorena osobna netrpeljivost, neposredan konflikt, afektivno stanje i najava ponavljanja nisu pravno nevidljivi. Oni su indicije koje treba vrednovati pri ocjeni je li obrana o mirnom, razumnom i dobronamjernom povezivanju izvora vjerodostojna ili je riječ o naknadnoj racionalizaciji izjave izrečene s ciljem javne diskreditacije. Sud te okolnosti prenosi u prikazu obrane, ali ih ne vrednuje. Ne objašnjava zašto vjeruje da je optuženik pažljivo i razumno povezivao izvore kada je sam rekao da mu je privatnog tužitelja bilo dosta i da će optužbe ponavljati bez obzira na njihovu provjeru.

Ne objašnjava ni zašto odbijanje optuženika da svoja navodna saznanja prijavi, da imenuje policijske izvore ili da prije televizijskog nastupa provjeri osnovne činjenice nije relevantno za vjerodostojnost tvrdnje da je bio siguran u istinitost. Opet, sam propust provjere ne dokazuje znanje o neistinitosti, ali u vezi sa svjesnim sadržajnim proširenjem izvora i otvorenom osobnom netrpeljivošću čini dokazni sklop koji se ne smije prešutjeti. Nasuprot tome, presuda utvrđuje da privatni tužitelj nije kazneno osuđivan, da se protiv njega ne vodi kazneni postupak, da protiv njega nije vođen disciplinski postupak, da je prošao sigurnosnu provjeru Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost, da je tijekom policijske karijere dobio niz pohvala, nagrada i odlikovanja te da njegov tadašnji neposredno nadređeni Mario Mikulić nikada nije primio saznanje ni pritužbu koja bi dovela u pitanje njegov profesionalni integritet.

Ni jedna od tih činjenica sama po sebi ne dokazuje da privatni tužitelj nikada nije mogao počiniti protupravnu radnju, ali one predstavljaju objektivne, provjerljive okolnosti koje su bile suprotne optuženikovoj konstrukciji. Sud ih navodi kada utvrđuje neistinitost izjave, ali ih potpuno izostavlja kada ocjenjuje je li optuženik mogao biti siguran u istinitost vlastitih, krajnje konkretnih optužbi. Takva parcijalna ocjena dokaza nije savjesna ocjena cjeline. Štoviše, simptomatično je da sud cijelo vrijeme u obrazloženju pobijane presude krivo navodi ime svjedoka Mikulića kao Mario umjesto Marko. Na nedostatnu pažnju s kojom je prvostupanjski sud pristupio izvedenim dokazima dodatno upućuje i činjenica da se u obrazloženju pobijane presude u više navrata pogrešno navodi ime svjedoka Marka M., kojega sud označava imenom „Mario M.“, premda njegov stvarni identitet nedvojbeno proizlazi iz zapisnika o raspravi i ostale dokumentacije koja se nalazi u spisu.

Privatni tužitelj ne tvrdi da bi takva pogreška, promatrana sama za sebe i izdvojeno od ostalih nedostataka pobijane presude, predstavljala dokaz pristranosti suda niti da se nužno ne bi mogla smatrati očitom pogreškom u pisanju. Međutim, u okolnostima konkretnog postupka ona ipak nijepotpuno bez značenja. Riječ je, naime, o pogrešci koja se ne odnosi na sporednu osobu ili dokaz bez odlučnog značenja, nego na ključnog svjedoka koji je, kao neposredni rukovoditelj privatnog tužitelja, imao neposredna profesionalna saznanja o njegovu radu, postupanju, stručnom i osobnom integritetu te o okolnostima relevantnima za ocjenu istinitosti spornih tvrdnji okrivljenika.

Kada se opetovano pogrešno navođenje imena tog svjedoka poveže s izostankom stvarne, sadržajne i kritičke analize njegova iskaza, s propuštanjem da se jasno izloži koje dijelove njegova iskaza sud prihvaća, koje eventualno ne prihvaća i iz kojih razloga, kao i s činjenicom da njegovu neposrednom iskazu nije dana odgovarajuća dokazna težina u odnosu na anonimne, posredne i provjerljivo nepouzdane izvore na koje se pozivala obrana, proizlazi da prvostupanjski sud tom dokazu nije pristupio s pažnjom koju zahtijeva njegova važnost za pravilno i potpuno utvrđenje činjeničnog stanja. Navedena omaška stoga se ne ističe kao samostalan žalbeni razlog, nego kao dodatna vanjska manifestacija površnosti i selektivnosti u ocjeni dokaza koja je vidljiva i iz ostalih dijelova obrazloženja pobijane presude.

Ona dodatno osnažuje žalbene navode da sud nije savjesno i jednako pažljivo ocijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj međusobnoj povezanosti, nego je iskaz ključnog svjedoka privatnog tužitelja sadržajno marginalizirao, dok je istodobno nekritički pridavao značenje neodređenim, posrednim i anonimnim informacijama obrane. Upravo takav neravnopravan dokazni pristup, zajedno s ostalim u žalbi istaknutim okolnostima, ukazuje na konkretan i iz obrazloženja presude provjerljiv nedostatak u načinu ocjene izvedenih dokaza prvostupanjskog suda koji je mogao neposredno utjecati na pravilnost utvrđenoga činjeničnog stanja i donesene odluke. Pobijana presuda pritom ne razjašnjava ni vlastiti dokazni standard.

U točki 9. zaključuje da ne postoji ni jedan materijalni ni personalni dokaz iz kojeg bi izravno proizlazila povezanost privatnog tužitelja i Zdravka Mamića na način iz sporne izjave, da se sve svodi na priče u policijskim krugovima bez konkretnih imena i na prenošenje onoga što je navodno rekao Zdravko Mamić, te na toj osnovi utvrđuje da je izjava neistinita. U točkama 11. i 12. iste elemente naziva zaokruženom cjelinom koja je optuženiku davala opravdan razlog vjerovati da prenosi istinitu tvrdnju. Ta dva zaključka mogu načelno supostojati samo ako sud objasni zašto su isti izvori, iako nedovoljni da potvrde objektivnu istinitost, ipak bili takvog konkretnog sadržaja da isključuju optuženikovo znanje o neistinitosti.

Presuda taj most ne gradi. Umjesto analize sadržaja svakoga izvora daje zbirnu ocjenu, a upravo se u zbirnosti gube riječi koje ni jedan izvor nije sadržavao. Posebno je nejasno zašto sud, nakon što izrijekom kaže da u odnosu na Kasalov iskaz ne utvrđuje istinitost onoga što je Mamić navodno rekao, nego samo činjenicu da je razgovor vođen, sadržaj tog neprovjerenog kazivanja u sljedećoj točki koristi kao potvrdu onoga što je Mamić navodno rekao optuženiku. Postojanje dvaju prepričavanja istog izvora ne čini izvor pouzdanijim. Ako Kasalo i optuženik prenose ono što je rekao Mamić, ne radi se o dvama neovisnim izvorima, nego o jednom izvoru u dvije posredne verzije. Sud nije mogao istodobno ograničiti dokaznu vrijednost Kasalova iskaza na činjenicu razgovora i zatim ga koristiti kao sadržajnu potvrdu istinitosti Mamićeve tvrdnje, a da ne objasni tu promjenu dokazne funkcije.

Slobodna ocjena dokaza iz članka 9. ZKP/08 ne znači slobodu od razloga. Sud može prihvatiti jedan iskaz i odbiti drugi, može posrednom dokazu dati veću težinu nego neposrednom i može subjektivno obilježje kaznenog djela utvrđivati iz ukupnosti indicija. Ali mora navesti koje činjenice uzima dokazanim, zašto ih uzima dokazanim, kakvu dokaznu funkciju svakoj od njih daje i kako iz njih izvodi konačan zaključak. Ovdje nije dovoljno reći da sve zajedno čini zaokruženu cjelinu. Potrebno je objasniti kako pojedinačni elementi te cjeline podupiru baš tvrdnju o prodaji, baš tvrdnju o tajnim dokumentima, baš tvrdnju o korumpiranosti i baš tvrdnju o radu za dva gospodara.

Budući da takvih razloga nema, presuda se u odlučnom dijelu ne može ispitati. Činjenično je stanje istodobno pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Pogrešno je utvrđeno jer sud iz dokaza izvodi sadržaj koji oni nemaju: iz hipotetske rečenice izvodi ostvarenu predaju podataka, iz navoda o informacijama izvodi dokumente, iz mogućeg davanja izvodi prodaju, iz kasnijeg zaposlenja izvodi raniju korupciju, iz više prepričavanja istog izvora izvodi uzajamnu potvrdu. Nepotpuno je utvrđeno jer sud nije utvrdio što je optuženik konkretno znao o svakom pojedinom činjeničnom elementu izjave, nije utvrdio podrijetlo riječi "prodavao", nije utvrdio podrijetlo tvrdnje o tajnim dokumentima, nije utvrdio na temelju čega je optuženik tvrdio da je odnos bio trajan i dvostruk, nije vrednovao njegovu profesionalnu sposobnost razumijevanja tih razlika te nije u ukupnost indicija uključio neposredni konflikt i osobnu netrpeljivost iz kojih je izjava proizašla.

Pobijana presuda ne može se opravdati ni pravom na slobodu izražavanja. Privatni tužitelj ne osporava da je tema odnosa policije, profesionalnog nogometa, navijačkih skupina i mogućih zlouporaba od javnog interesa, niti osporava da javno eksponirana osoba mora trpjeti širi opseg kritike od potpuno privatne osobe. Međutim, između oštre kritike nečijeg rada i kategoričke tvrdnje da je određeni bivši policijski službenik prodavao tajne dokumente postoji kvalitativna razlika. Sloboda izražavanja štiti informacije i ideje koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju, ali kod teških činjeničnih optužbi zahtijeva postojanje činjenične osnove razmjerne prirodi i težini optužbe.

Europski sud za ljudska prava u predmetu Pedersen i Baadsgaard protiv Danske [veliko vijeće], zahtjev broj 49017/99, presuda od 17. prosinca 2004., nije utvrdio povredu članka 10. Konvencije u slučaju osude autora televizijskih emisija zbog ozbiljne optužbe protiv visokog policijskog službenika. Sud je naglasio obvezu oslanjanja na dovoljno točnu i pouzdanu činjeničnu osnovu, razmjernu prirodi i težini iznesene optužbe. Sličnost s ovim predmetom je očita: nacionalna televizija, vrlo ozbiljna optužba protiv osobe povezane s policijskim sustavom, velik doseg izjave i potreba razlikovanja legitimne javne rasprave od predstavljanja neprovjerenog i sadržajno proširenog navoda kao utvrđene činjenice.

Optuženik ovdje nije javnosti izložio izvore, njihove granice i dvojbe, nego je njihovu posrednost sakrio iza autoritativnog tona i tvrdnje da je sve jasno kao dan, odnosno tvrdeći da je to notorna činjenica. I Županijski sud u Zagrebu u citiranom rješenju 8 Kž-709/2023-7 zahtijeva da sud u predmetu klevete provede pravičnu ravnotežu između slobode izražavanja i zaštite ugleda. Pobijana presuda takvu ocjenu ne sadržava. Ne utvrđuje doprinos konkretnih tvrdnji raspravi od javnog interesa, stupanj javne poznatosti privatnog tužitelja, prethodno ponašanje stranaka, način pribavljanja informacija, korake poduzete radi provjere, sadržaj i formu izjave, njezin doseg ni težinu posljedica za ugled privatnog tužitelja. Umjesto toga, pravo na slobodu izražavanja uopće nije artikulirano kao zasebna pravna analiza, iako bi upravo ozbiljnost optužbe i kategoričnost njezine forme zahtijevale strogu ocjenu činjenične podloge.

Time presuda nije samo činjenično manjkava nego i bez razloga o okolnostima odlučnima za konvencijsku ravnotežu. Nije prihvatljivo da se standard zaštite slobode izražavanja pretvori u pravilo prema kojem je dovoljno navesti nekoliko posrednih izvora o blažem i drukčijem događaju, a zatim javno izreći bitno težu optužbu bez odgovornosti za sadržaj koji je govornik sam dodao. Takvo pravilo ne bi štitilo slobodu rasprave, nego bi ukinulo razliku između izvještavanja i konstrukcije. Nitko ne traži od optuženika da dokaže istinitost svake sumnje prije nego što je iznese. Ali kada sumnju pretvori u činjenicu, informaciju u dokument, dokument u tajni dokument, davanje u prodaju, a mogući kontakt u trajni koruptivni odnos, mora se ispitati je li znao da upravo ti dodani elementi nemaju uporište u onome što mu je bilo poznato.

Pobijana presuda to nije ispitala. Zbog toga se ne može prihvatiti zaključak da subjektivno obilježje kaznenog djela nije dokazano. Taj zaključak nije rezultat zasebne i potpune analize svakog inkriminiranog izričaja, nego rezultat njihove nedopuštene homogenizacije. Sud je sve riječi optuženika sveo na opću tezu da je privatni tužitelj navodno davao podatke Zdravku Mamiću, a zatim je na osnovi izvora koji eventualno govore samo o toj općoj tezi oslobodio optuženika odgovornosti za sasvim određene tvrdnje o prodaji, tajnosti, korupciji i dvostrukom radu.

Time je izmijenjen stvarni sadržaj optužbe i izostala ocjena odlučne činjenice – je li optuženik znao da konkretni sadržaj koji je sam pridodao nije istinit. S obzirom na to da je prvostupanjski sud već izgradio konačan zaključak na dokaznoj konstrukciji koja ne razlikuje sadržaj izvora od sadržaja javne optužbe, da je posredna kazivanja istog izvora tretirao kao međusobnu potvrdu, da je pretpostavke o zaposlenju i nadležnosti pretvorio u činjenice te da nije zasebno ocijenio najteže dijelove inkriminirane izjave, svrhovito je da se nova rasprava održi pred drugim sucem pojedincem u smislu članka 484. stavka 1. ZKP/08. Takav prijedlog ne temelji se na osobnoj zamjerci sucu ni na samoj činjenici da je donesena oslobađajuća presuda, nego na potrebi da se u ponovljenom postupku osigura potpuno nova i neopterećena ocjena dokaznog sklopa prema pravnim kriterijima koje je prvostupanjska presuda propustila primijeniti.

Slijedom svega navedenog, pobijana presuda nema jasne i dostatne razloge o odlučnoj činjenici znanja optuženika o neistinitosti svake pojedine činjenične tvrdnje, navedeni su razlozi djelomično nejasni i međusobno proturječni, sadržaj izvedenih dokaza u odlučnim je dijelovima proširen zaključcima koji iz njih ne proizlaze, a činjenično je stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Budući da je odluka o troškovima neposredna posljedica oslobađajuće presude, njezinim ukidanjem mora biti ukinuta i odluka pod točkom II. izreke. Privatni tužitelj i njegova opunomoćenica predlažu da budu izviješteni o sjednici drugostupanjskog vijeća sukladno članku 475. stavku 1. ZKP/08.

Stoga se predlaže da nadležni drugostupanjski sud ako ocijeni da su odlučne činjenice pravilno i potpuno utvrđene i da su ispunjene pretpostavke iz članka 486. stavka 1. ZKP/08, pobijanu presudu preinači, optuženika proglasi krivim za kazneno djelo iz članka 149. stavka 2. KZ/11, odluči o kazni te ga obveže na naknadu troškova kaznenog postupka i troškova privatnog tužitelja, a podredno na temelju članka 483. stavka 1. ZKP/08, prihvati ovu žalbu, ukine presudu Općinskog kaznenog suda u Zagrebu poslovni broj K-947/22-45 od 28. svibnja 2026. u cijelosti i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred drugim sucem pojedincem.' - piše u žalbi Krešimira Antolića zastupanog po odvjetnici.