Sutkinja Jasna Rađenović s Općinskog kaznenog suda u Zagrebu donijela je u lipnju prošle godine oslobađajuću presudu u kaznenom predmetu protiv okrivljenog Gojka Beus, radi kaznenog djela iz čl. 236. st. 1. i 2. Kaznenog zakona, odnosno kazneno djelo protiv imovine - prijevarom.  Netom zbog 6-tonskog šverca cigareta uhićenom Beusu sudilo se godinama po optužnici Općinskog državnog odvjetništva - ODO od 05. veljače 2010. godine, s izmjenama od 19. rujna 2013., 22. kolovoza 2014., 20. veljače 2018. godine i 14. lipnja 2021. godine. U prisutnosti predstavnice ODO Zagreb Natalije Culej Kalić te okrivljenog Gojka Beusa osobno uz branitelja odvjetnika Ivu Farčića oslobodila je Beusa optužbe. Uz ime okrivljenika pisalo je, među ostalim, kako je rođen 1. svibnja 1962. u Šipovači, BiH, da posjeduje stan od 120 m2 u Zagrebu u Utinjskoj ulici, da je otac četvero djece rođenih 1982., 1999., 2003. i 2011. godine, umirovljenik, sa završenom osnovnom školom, da je razveden, s mjesečnom mirovinom u iznosu od oko 6.000 kn, vlasnik stana na adresi Utinjska površine 120 m2, da je vojsku služio u Novom Sadu i Beogradu te da je prekršajno kažnjavan i osuđivan.

Oslobođen je optužbe da je 'u vremenu od 23. srpnja 1999. do 31. prosinca 2018. u Zagrebu, u namjeri da se znatno nepripadno materijalno okoristi, nakon što je na temelju neoriginalne dokumentacije i to: dvije prijave o stradavanju u kojima je naznačeno da su izdane od strane Zajednice udruga dragovoljaca hrvatskih obrambenih snaga i to jedne od 21. rujna 1998., a druge bez oznake klase, ur. broja i datuma izdavanja, kao i potvrde zapovjednika postrojbe Zajednice udruga dragovoljaca hrvatskih obrambenih snaga u kojoj je naznačeno da je izdana 21. rujna 1998. i potpisana od strane poručnika Š. B. i ratnog puta klasa:....od 21. rujna 1998. u kojima je neistinito prikazano da je 29. listopada 1991. godine stradao u hrvatskoj vojsci, iako svjestan da navedeno ne odgovara istini te medicinske dokumentacije Kliničke bolnice Sestre Milosrdnice, Klinike za psihijatriju od 21. listopada 1991., 26. studenoga 1991., 11. veljače 1993., 4. travnja 1993., 12 travnja 1994., 9. svibnja 1994., 4. lipnja 1994., 22. rujna 1995., 28. rujna 1996., 17. lipnja 1997., 4. rujna 1997., 28. studenoga 1997., 30. siječnja 1998., 24. travnja 1998., 19. svibnja 1999. i 7. lipnja 1999. kao i povijesti bolesti

Poliklinike dr. Drago Čop od 22. prosinca 1991. u kojoj su dokumentaciji neistinito navedeni podaci o njegovom liječenju, obmanuvši djelatnike nadležnih institucija neosnovano ishodio priznanje statusa hrvatskog ratnog vojnog invalida od strane Ministarstva obrane i pravo na mirovinu od strane Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje priznatu na temelju statusa hrvatskog ratnog vojnog invalida, djelatnici Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje su mu, ne sumnjajući u valjanost dokumentacije i donijetih rješenja, u navedenom periodu obračunavali i isplaćivali neosnovano dodijeljenu mirovinu temeljem statusa Hrvatskog ratnog vojnog invalida, pa su mu u navedenom periodu neosnovano isplatili ukupno 694.221,13 kuna, dok mu je Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, a nakon preimenovanja Ministarstvo branitelja, s osnova redovne mjesečne invalidnine i posebnog dodatka, neosnovano u navedenom periodu isplatilo 140.163,33 kuna, a što je redovno primao, iako svjestan da na isto nema pravo, na koji se način na štetu Državnog proračuna Republike Hrvatske okoristio za 834.384,46 kuna, dakle da bi, sa ciljem da sebi pribavi protupravnu imovinsku korist lažnim prikazivanjem činjenica drugoga održavao u zabludi i time ga naveo da ovaj na štetu tuđe imovine nešto učini, a počinjenjem kaznenog djela je pribavljena znatna imovinska korist, a počinitelj je postupao s ciljem pribavljanja takve koristi, čime da bi počinio kazneno djelo protiv imovine - prijevarom - opisano po čl. 236. st. 1. i 2. Kaznenog zakona, a kažnjivo po čl. 236. st. 2. KZ/11' - piše na početku presude.

Samim tim i troškovi kaznenog postupka te nužni izdaci okrivljenika i njegovog odvjetnika pali su na teret proračunskih sredstava. Ranije smo objavili članak u kojem smo pisali o tom sudskom procesu. Članak je objavljen u prosincu 2020. pod naslovom: 'KAZNENI PROCES U ZAGREBU Hrvatski kralj šverca cigareta kao lažni branitelj od HZZO-a dobio 989.793 kn - Gojka Beusa tereta da je s lažnim braniteljskim dokumentima i lažiranom liječničkom dokumentacijom uspio dobiti rekordnu odštetu na ime invalidnine'. U ožujku ove godine pisali smo o svojedobno registriranoj tvrtci u Pragu u kojoj su suvlasnici bili neki od poznatih ali i kontroverznih osoba. Članak je objavljen pod naslovom: 'ŠOKANTNI SUDSKI DOKUMENT Otkrivamo vezu kralja šverca cigareta, oca Maje Sopte, Igora Štimca, uhićenog ortaka Milanovićevog brata i Dodikovog tajkuna - Osuđeni Gojko Beus preko praške tvrtke povezan je s likvidiranim Tonijem Brkićem, bivšim Vatrenim Štimcem, sinom Asima Kurjaka, Dodikovim tajkunima i farmaceutima,  Goranom Soptom, ali i Igorom Maksimiljanovićem koji je s pokojnim Krešom Milanovićem uzeo nikad vraćeni kredit od 3,25 milijuna eura za koji je bio privemeno založen i stan Milanovićevih roditelja....'.

Zanimljivo je kako se u toj priči pojavio Goran Sopta koji je postao poznat kao otac Maje Sopte, zadnjeg kontakta tragično preminulog Splićanina Mateja Periša. Naime, Sopta je ranije čak i osuđen zajedno s Beusom jer je u svom poslovnom prostoru kraj Splita skladištio ilegalne cigarete Beusa i njegove ekipe. O tome smo pisali u prethodnom članku. Zanimljivo je kako je na adresi Kamen, Ulica 4. Gardijske brigade 37 kraj Splita na kojoj su ilegalno skladištene krijumčarene cigarete i Maja Sopta svojedobno imala obrt Sopta Maja. No, vratimo se oslobađajućoj presudi sutkinje Rađenović. Ona je presudom 'oštećenu Republiku Hrvatsku, zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu, Građansko-upravnom odjelu, sa imovinskopravnim zahtjevom' uputila u građansku parnicu. Iz obrazloženja je vidljivo kako se okrivljeni Beus na sudu 'izjasnio da se ne smatra krivim za kazneno djelo koje mu se stavlja na teret izmijenjenom optužnicom'.

Citiramo dijelove presude koja je bila objavljena na sudskoj oglasnoj ploči jer ju Beus nije podigao redovnim putem: 'U svojoj obrani na zapisniku od 14. lipnja 2021. godine okrivljenik je iskazao da ostaje kod obrane koju je dao na zapisniku od 20. veljače 2018. godine i ranijim zapisnicima te da nema ništa novoga za dodati. Iz njegove obrane proizlazi da je na početku Domovinskog rata bio pripadnik postrojbe HOS-a. U kolovozu i rujnu 1991. godine prošao je ratište u Jamničkoj kiselici nakon čega su bili prebačeni na vinkovačko ratište. Bili su stacionirani na području tzv. Male Bosne. Dana 29. listopada 1991. godine je ranjen od granate, najvjerojatnije se radilo o avionskoj granati. Zadobio je ozljede kralježnice u slabinskom dijelu te ruke i vrata. Neposredno nakon ozljeđivanja mu je ekipa dr. Husara pružila prvu pomoć u sanitetskoj službi koja je bila smještena u Vinkovcima. Nakon toga je prebačen na liječenje u Zagreb. Liječio se kod dr. Ivice, dr. Paladino i drugih. On nije krivotvorio dokumentaciju kako mu je to stavljeno na teret. Na posebno pitanje zastupnice optužbe koje postrojbe HOS-a je bio pripadnik, odgovorio je da se ne sjeća, ali o tome postoji dokumentacijau spisu. Od posljedica spomenutog ranjavanja liječio se u bolnici u Draškovićevoj, Vinogradskoj, u jednoj privatnoj klinici kod Kvaternikovog trga. U obrani od 19. rujna 2013. godine .... okrivljenik se branio istovjetno kao 27. svibnja 2013. godine i nije imao ništa za dodati. U obrani od 02. lipnja 2014. godine (list 425 spisa) okrivljenik se branio kao i dana 27. svibnja 2013. godine, a na poseban upit suca odgovorio je da se više ne sjeća koja je to postrojba HOS-a bila „Kondorov zdrug“, a koja „Zagrebački kojoti“. U obrani od 01. rujna 2014. godine (list 446 spisa) okrivljenik se branio kao na raspravama od 27. svibnja 2013. godine, 2. lipnja 2014. godine i 2. listopada 2014. godine. U obrani od 20. veljače 2018. godine je naveo da ostaje kod svih dosadašnjih' - piše u presudi.

U ponovljenom dokaznom postupku ispitani su brojni svjedoci. Istaknut ćemo ime Ante Prkačina jer je on saborski zastupnik Domovinskog pokreta ali i jedan od ključnih svjedoka. Tijekom dokaznog postupka pročitan je nalaz i mišljenje vještaka za rukopise Marijana Krajne te nalazi i mišljenje vještaka psihijatra prim. dr. sc. Željka Marinića te medicinskog vještaka dr. Vedrana Šarića i medicinskog vještaka dr. Davora Strinovića. Pribavljena je dokumentacija od HZMO-a za period od 31. prosinca 2017. do 30. travnja 2019. godine o iznosima isplaćene mirovine okrivljeniku za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 30. travnja 2019. na temelju statusa hrvatskog vojnog invalida te je nakon pribavljene dokumentacije provedeno financijsko vještačenje na okolnost u kojem iznosu je oštećen državni proračun RH, odnosno u kojem iznosu je stečena imovinska korist, a s obzirom na postojeću dokumentaciju i podatke o isplaćenim mirovinama, po vještaku Rodoljubu Prpiću.

'Pročitana je dokumentacija u spisu i to matični karton za okrivljenika kao vojnog obveznika, zdravstveni karton, medicinska dokumentacija za okrivljenog, prijavu o stradavanju okrivljenika, potvrdu zapovjednika postrojbe za okrivljenika, ratni put za okrivljenika te brojni drugi dokazi te je izvršen uvid u izvadak iz kaznene i prekršajne evidencije za okrivljenika. U postupku je provedeno vještačenje rukopisa na dokumentima: pismo liječniku i otpusno pismo, nalaz psihologa, povijest bolesi Beus Gojka, te kontrolni pregledi, pisma liječniku... Za potrebe vještačenja pribavljen je nesporni materijal u vidu rukopisa i potpisa od Josipa Ivice te je analizom spornog i nespornog materijala vještak za rukopise Marijan Krajna, a čiji nalaz i mišljenje je uz suglasnost stranaka pročitan na raspravi, dao zaključno mišljenje da potpisi koji se nalaze na otiscima osobnog štambilja teksta "dr. sc. Josip Ivica - neuropsihijatar", a nalaze se na navedenim dokumentima, nije moguće vještačiti jer nisu prikupljeni nesporni potpisi dr. sc. Josipa Ivice parafnog tipa, a potpis koji se nalazi na otisku osobnog štambilja teksta "dr. sc. Josip Ivica - neuropsihijatar" ispod teksta kontrolnog pregleda pacijenta Gojka Beus od 28. studenog 1991. godine, i prileži na listu 40 spisa, kao drugi po redu, napisan je vjerojatno rukom dr. sc. Josipa Ivice' - piše u sudskoj presudi.

Na sudu su saslušavani razni predloženi svjedoci koji su trebali posvjedočiti ratni put Gojka Beusa.  Svjedok Š. B. 'je u svom iskazu u bitnom naveo kako je početkom Domovinskog rata bio pripadnik tzv. Internacionalne brigade. Okrivljenog Gojka Beus je upoznao negdje početkom listopada 1991.g. u Vinkovcima, kada je isti došao zajedno sa 270 dragovoljaca, pripadnika tzv. "Zagrebačkih kojota", pripadnika MUP-a i Zbora narodne garde. On je na tom području boravio do 16.12.1991.g. Bio je u zapovjedništvu postrojbi na tom području koje su se zvale "Žuti mravi", "Pustinjski štakori" i "Zagrebački kojoti". Vlastoručno je potpisao potvrdu zapovjednika postrojbe koja prileži na listu 68 spisa, nakon što je dobio dokumentaciju od Z. Lj. koji je bio neposredni zapovjednik okrivljeniku. Isti mu je dostavio spisak osoba koje su bile u "Zagrebačkim kojotima". Sjeća se da je okrivljeni bio ranjen. Naime, tada se pripremao drugi pokušaj proboja prema Vukovaru, kojom prilikom je bilo puno ranjenih i poginulih.

Medicinska pomoć je bila organizirana tako da su imali sanitetski položaj u Vinkovcima, kojim je zapovjedao dr. H. Lakše ranjeni su liječeni u bolnici u Vinkovcima, a teži ranjenici su odmah transportirani u Zagreb. ... Iste je kao ovlaštena osoba trebao potpisati i tadašnji predsjednik Zajednice udruga dragovoljaca HOS-a Ante Prkačin. Nije mu poznato zašto isti to nije učinio.  Analizirajući navedeni iskaz svjedoka Š. B., ovaj sud ga je u cijelosti prihvatio kao istinit. Isti je sam po sebi logičan i uvjerljiv, te potkrijepljen iskazom svjedoka dr. J. H., zapovjednika frontovskog saniteta RH i pomoćnika za zdravstvo zapovjednika obrane Vukovara Mile Dedakovića Jastreba, koji između ostalog navodi "...osobno poznavajući Š.B., mogu slobodno reći da ukoliko je on za nekoga potvrdio da je bio u njegovoj postrojbi i da je ranjen, onda to treba prihvatiti kao vjerodostojno". I po ocjeni ovog suda, Š. B. je apsolutno vjerodostojan svjedok, neposredni sudionik ratnih događanja na području tzv. "Male Bosne" između Vinkovaca i Vukovara, i to u najtežim danima Domovinskog rata, što potvrđuje tadašnji zapovjednik operativne grupe Vukovar-Vinkovci-Županja pukovnik Mile Dedaković Jastreb postavljanjem Š. B. za zapovjednika rejona "Mala Bosna" ...

Svjedok Š. B. je decidirano naveo kako je okrivljenog Gojka Beus upoznao početkom listopada 1991.g. na vinkovačkom ratištu, kao pripadnika dragovoljca HOS-a, te se sjeća da je isti bio ranjen u vrijeme priprema drugog pokušaja proboja prema Vukovaru. Svjedok dr. J. H...... je u svom iskazu naveo kako je u listopadu 1991.g. bio zapovjednik frontovskog saniteta RH te se po posebnoj zadaći nalazio u Vukovaru kao pomoćnik za zdravstvo zapovjednika obrane Vukovara Mile Dedakovića Jastreba. Poznato mu je područje "Mala Bosna" pored Vinkovaca budući da je u to vrijeme bio tamo. Na navedenom području su se vodile žestoke borbe, svakodnevna granatiranja. Poznato mu je da je područje "Male Bosne" držala postrojba HOS-a. Ne isključuje mogućnost da je on medicinski obradio okrivljenika nakon njegovog navodnog ranjavanja 29.10.1991.godine. Zadaća njega i njegovih ljudi je bila izvlačenje ranjenika iz Vukovara prema Vinkovcima te uvođenje medicinskog materijala i opreme u Vukovar. Prilikom izlaska i ulaska u Vukovar osiguravala ih je postrojba HOS-a iz "Male Bosne". Prilikom tih operacija bilo je stradavanja pripadnika te jedinice HOS-a.

Poznaje Š. B. zvanog "Dado". Isti je zapovijedao navedenom postrojbom HOS-a. Nakon što mu je pročitan ratni put okrivljenika Gojka Beus koji prileži na listu 252 spisa, svjedok je izjavio kako je u istom točno navedeno stvarno stanje na tom području u to vrijeme. Nakon što mu je predočen iskaz Š. B., svjedok je izjavio kako je u to vrijeme stvarno bio sanitetski položaj u Vinkovcima, kojim je on zapovijedao. Nakon što mu je predočeno policijsko izvješće koje prileži na listu 135 spisa, svjedok je izjavio kako je u to vrijeme situacija na terenu bila takva da je ne mali broj pripadnika postrojbi HV-a stradalo uslijed ratnih djelovanja, a da njihovo stradavanje nije evidentirano u Medicinskom centru u Vinkovcima. Naime, isti je bio smješten u podrumu bolnice, medicinsko osoblje koje je radilo u njemu praktički nije izlazilo iz tog podruma. Osobno mu je poznato da su ljudi koji su stradali na tom području, nakon pružene prve pomoći, bili transportirani u bolnicu u Čakovcu, bolnicu Rebro u Zagrebu i druga mjesta, tako da njihovo ranjavanje nije niti bilo evidentirano u Medicinskom centru u Vinkovcima.

Nakon što mu je predočeno izvješće Državnog arhiva u Vukovaru koje prileži na listu 136 spisa, svjedok je izjavio kako sadržaj istog apsolutno ne isključuje mogućnost da je okrivljeni stvarno stradao u vrijeme i na mjestu kako je to sam naveo. Naime, Državni arhiv u Vukovaru je praktički bio uništen. Ostao mu je u sjećanju dan 29.10.1991.g. kada su četnici s više strana tukli područje "Male Bosne" i kada je stradalo dosta pripadnika naših postrojbi. Osobno poznavajući Š.B., može slobodno reći da ukoliko je isti za nekoga potvrdio da je bio u njegovoj postrojbi i da je ranjen, onda to treba prihvatiti kao vjerodostojno. Analizirajući navedeni iskaz svjedoka dr. J. Hu., ovaj sud ga je u cijelosti prihvatio kao istinit. Isti je sam po sebi logičan i uvjerljiv, te potkrijepljen iskazom svjedoka Š. B., zapovjednika rejona "Mala Bosna", koji je između ostalog naveo kako je medicinska pomoć na tom području bila organizirana tako dasu imali sanitetski položaj u Vinkovcima, kojim je zapovijedao dr. H. Po ocjeni ovog suda, dr. J.H. je apsolutno vjerodostojan svjedok, neposredni sudionik ratnih događanja na području tzv. "Male Bosne" između Vinkovaca i Vukovara, i to u najtežim danima Domovinskog rata. Svjedok dr. J. H. poznaje Š. B. kao zapovjednika postrojbi HOS-a na području "Mala Bosna".

Svjedoči o tome da su se na tom području vodile žestoke borbe, da su bila svakodnevna granatiranja, stradavanja pripadnika postrojbi HOS-a koji su osiguravali to područje. Ostao mu je u sjećanju dan 29.10.1991. kada su četnici s više strana tukli to područje i kada je stradalo dosta naših branitelja. Ne isključuje mogućnost da je on osobno medicinski obradio okrivljenog Gojka Beus nakon njegovog ranjavanja dana 29.10.1991. Nakon što mu je pročitan ratni put okrivljenog Gojka Beus koji prileži na listu 252 spisa, izjavio je kako je u istom točno navedeno stvarno stanje na tom području u to vrijeme. 7 Posl. broj: 11. K-1882/18-36 13. Svjedok T.B. čiji je iskaz na zapisniku od 16. rujna 2010. list 254 spisa, pročitan uz suglasnost stranaka, je u svom iskazu naveo da je ravnatelj Uprave za pravne poslove Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti. Osobno ne poznaje okrivljenog Gojka Beus niti je na bilo koji način sudjelovao u utvrđivanju njegovog statusa HRVI. Iz dokumentacije Ministarstva je vidljivo da je okrivljeni zahtjev za priznavanje statusa HRVI s potrebnom dokumentacijom podnio dana 9.3.1999.g. te da je dana 17. 3. 1999.g. donijeto rješenje kojim mu se priznaje status 50 posto HRVI. Dana 10. 9. 2001.g. povjerenstvo Vlade RH je po pravu nadzora ukinulo to rješenje, na što je okrivljeni podnio tužbu Upravnom sudu RH. Upravni sud RH je svojom presudom od 2.10.2002.g. ukinuo odluku povjerenstva Vlade RH.

Svjedok A. Š., ....je u svom iskazu (naveo da je pomoćnik ravnatelja u Sektoru za provedbe HZMO-a. Osobno ne poznaje okrivljenog Gojka Beus. Iz dokumentacije kojom raspolaže HZMO proizlazi da je okrivljeni na zakonit način stekao pravo na invalidsku mirovinu na temelju rješenja od 23.7.1999.g. i to temeljem 30 postoozljede uslijed obrane suvereniteta RH, 30 posto bolesti uslijed obrane suvereniteta RH i 40 posto bolesti koja je nastala izvan tih okolnosti. Postupak priznavanja statusa invalida rada provodi HZMO temeljem dokumentacije i osobnog pregleda osiguranika. Status HRVI koji je priznatokrivljeniku ne utječe na pravo na mirovinu nego samo na visinu mirovine na koju osiguranik ima pravo. Status HRVI priznaje Ministarstvo branitelja a ne HZMO. Nakon provedenog postupka okrivljenom je priznat status HRVI i pravo na invalidsku mirovinu sa statusom HRVI, tako da je u razdoblju od priznavanja tog prava do 30.9.2009.g. okrivljenom isplaćeno 463.180,42 kune. Od toga je sa osnova prava na mirovinu temeljem invaliditeta isplaćeno 273.052,31 kuna, a sa osnova statusa HRVI iznos od 190.128,11 kuna.

Na raspravi od 18. ožujka 2016. godine svjedok je pojasnio navode iz dopisa sa lista 211 spisa, prema kojem je rješenje o utvrđenom statusu HRVI utjecalo na određivanje visine mirovine, ali ne i na ostvarivanje prava na mirovinu prema zakonu o pravima hrvatskih branitelja, pojasnivši da HZMO priznaje tri rizika zbog kojih nastaje pravo na mirovinu i to starosnu mirovinu, invalidsku mirovinu i obiteljsku mirovinu. Svaka osoba kojoj je utvrđeno da ne postoji radna sposobnost, a po zakonskim uvjetima ima pravo na invalidsku mirovinu pa tako i hrvatski branitelji, time da status HRVI utječe na visinu invalidske mirovine na način da je ta mirovina viša, a ne utječe na pravo na invalidsku mirovinu. Postupak vještačenja radi utvrđivanja radne nesposobnosti i prava na mirovinu u najvećem broju slučajeva obuhvaća osobni pregled osiguranika, uvid u njegovu medicinsku dokumentaciju. Svjedokinja K. B.G., čiji je iskaz na zapisniku od 11. ožujka 2011. godine na listu 283, pročitan uz suglasnost stranaka, je u svom iskazu navela da je do prije osam godina radila u Poliklinici za reumatske bolesti i fizikalnu rehabilitaciju dr. Drago Čop u Mihanovićevoj ulici u Zagrebu.

Imali su svakodnevno između 30-35 pacijenata. Ne sjeća se okrivljenog kao pacijenta. Nakon što joj je predočena medicinska dokumentacija i dopis koji prileže na listovima 130-134 spisa, svjedokinja je navela kako je ona pacijenta pregledala te unijela podatke i dijagnoze, a štambilj je bila stvar njihove administracije. Što se tiče statusa pacijenta, iza toga stoji, a kada je sačinjena ta povijest bolesti je također stvar administracije. Nije joj poznato zašto okrivljeni nije zaveden kao pacijent u registrima Poliklinike. Koliko je njoj poznato, dokumentacija se trebala čuvati 10 godina. Ovaj sud nije našao razloga za sumnju u vjerodostojnost navedenog iskaza svjedoka K. B. G. Iz iskaza svjedoka pokojnog dr. J. I., čiji je iskaz na zapisniku od 30. studenog 2011. godine na listu 323 spisa, uz suglasnost stranaka pročitan na raspravi, proizlazi da poznaje okrivljenika. Istog je liječio dok je kao psihijatar radio u KB "Sestara Milosrdnica" do svog umirovljenja 1998.g. Okrivljeni je imao problema s alkoholom i PTSP-om kao posljedicom sudjelovanja u ratu. Sjeća se da je isti dolazio kod njega na liječenje kroz period od 2 godine. On je sam vodio liječničke protokole. Ne zna kako je moguće da u protokolima KB "Sestara Milosrdnica" nema podataka o liječenju okrivljenog. Možda ih bolnica nakon 5 ili 10 godina uništava. U to vrijeme je svakog od psihijatrijskih pacijenata obrađivala i psiholog dr. B. B.

Nakon što su mu predočene preslike medicinske dokumentacije koja prileži na listovima 118- 129 spisa, svjedok je izjavio kako slabo vidi pa se ne može očitovati da li se na istoj nalazi njegov parafni potpis.Ovaj sud nije našao razloga za sumnju u vjerodostojnost navedenog iskaza svjedoka dr. J.I. Isti je saslušavan u životnoj dobi od 80 godina. Budući da mu je na glavnoj raspravi predočena preslika medicinske dokumentacije .... te obzirom na njegovu životnu dob, prihvatljivo je njegovo objašnjenje kako se zbog slabog vida ne može očitovati o tome da li se na predočenoj dokumentaciji nalazi njegov parafni potpis. Svjedokinja B. B., čiji je iskaz sa zapisnika od 6. svibnja 2013. godine.... navela da je do 2011.g. radila kao psiholog u Klinici za psihijatriju, alkoholizam i druge ovisnosti KB Sestara Milosrdnica. U to vrijeme je u Klinici za psihijatriju radio i dr. I. Nakon što joj je predočen nalaz psihologa koji prileži na listu 39 spisa, svjedokinja je izjavila da se na istom nalazi njen potpis. Obzirom na protek vremena, ne može se sjetiti pacijenta Gojka Beus. Tadašnja praksa u Klinici je bila takva da se u evidencijama Klinike protokolira uputnica s kojom je pacijent dolazio kod njih na preglede. Bilo je situacija da su obavili pregled pacijenta i bez uputnice.

Ovaj sud nije našao razloga za sumnju u vjerodostojnost navedenog iskaza svjedoka B. B. Ista je potvrdila vjerodostojnost predočenog nalaza koji prileži na listu 39 spisa, za koji se okrivljeni tereti da je krivotvoren, a njen iskaz u vezi okrivljenikovog liječenja u KB "Sestara Milosrdnica" je potkrijepljen i iskazom svjedoka dr. J. I. Svjedok dr. V.T..... je u svom iskazu naveo da je bio zaposlen u Klinici za psihijatriju KB Sestara Milosrdnica od 1970. do 2007.g. Zadnjih 14 godina je obnašao funkciju predstojnika te Klinike. Nakon što mu je predočeno izvješće koje prileži na listu 117 spisa, svjedok je izjavio kako je bilo situacija da je liječnik psihijatar obavio pregled pacijenta, a da to nije bilo protokolirano u evidencijama Klinike. To se pogotovo odnosi na vremenski period 1991. - 1996. godine. Bilo je to za vrijeme Domovinskog rata kada oni jednostavno nisu smjeli odbiti niti jednog pacijenta koji bi im se obratio za liječničku pomoć.Ovaj sud nije našao razloga za sumnju u vjerodostojnost navedenog iskaza svjedoka dr. V. T. Iz iskaza svjedoka Ante Prkačin, čiji je iskaz na zapisniku od 2. listopada 2014., list pročitan uz suglasnost stranaka, proizlazi kako je on 1998.g. bio predsjednik Zajednice udruga dragovoljaca HOS-a (ZUDHOS-a). ZUDHOS je izdavala potvrde o pripadnosti HOS-u.

On je kao predsjednik potpisivao te potvrde, a tadašnji tajnik V. R.i potpredsjednik Ž. M. su bili zaduženi da za svakog provjere da li je bio stvarno pripadnik HOS-a i koje postrojbe HOS-a. Inače, on je tijekom 1991. bio s postrojbama HOS-a u Bosanskoj Posavini, tako da osobno nije niti mogao poznavati pripadnike postrojbi HOS-a koje su djelovale u Hrvatskoj. Dok je on bio predsjednik ZUDHOS-a, ratni put za svakog pripadnika HOS-a je osobno provjeravao i potpisivao. Ne zna kako se to radilo prije nego što je on postao predsjednik i nakon što više nije obnašao tu funkciju. On kao predsjednik nije potpisivao obrasce prijave o stradavanju. Ne sjeća se da li ih je trebao potpisivati. Osobno ne poznaje u sudnici prisutnog okrivljenika Gojka Beus, ali se sjeća njegovog brata Ivana Beusa kao pripadnika postrojbi HOS-a, od kojeg je čuo da je i njegov brat Gojko Beus također u postrojbama HOS-a Analizirajući navedeni iskaz svjedoka Ante Prkačin, ovaj sud ga je u cijelosti prihvatio kao istinit jer je sam po sebi logičan i uvjerljiv, te nije u suprotnosti s ostalim izvedenim dokazima. Njegov iskaz da je kao predsjednik ZUDHOS-a osobno provjeravao i potpisivao ratni put za svakog pripadnika HOS-a, ne dovodi u pitanje autentičnost dokumenta pod nazivom: "ratni put (životopis)" koji prileži na listu 69 spisa.

aime, iz iskaza svjedoka Š. B. proizlazi da je taj dokument potpisao on osobno kao zapovjednik postrojbe "Zagrebački kojoti".  Iz iskaza svjedoka I. Z. na zapisniku od 18. ožujka 2016. godine, koji je uz suglasnost stranaka pročitan na raspravi, proizlazi da je svjedok u listopadu 1991. bio na ratištu na području Vinkovaca u svojstvu zapovjednika Prve samostalne bojne Marijan Baltić i to na području Vinkovaca koji se zove "Mala Bosna". Zapovijedao je nad 1108 ljudi te je svjedok izjavio da okrivljenika ne poznaje. Ratne postrojbe HOS-a formirale su se 13. lipnja 1991. godine, a u Vinkovcima su počele djelovati 28. lipnja 1991. godine. Prilikom stupanja u ratne postrojbe pripadnici su morali potpisivati tri isprave i to dobrovoljački upitnik, izjavu da pristupa Oružanim snagama RH i HOS-ov karton. Takove isprave na ime okrivljenog Gojka Beus nije našao u arhivi, ali je svjedok dozvolio mogućnost da je neka osoba bila član njegove postrojbe, a da nije zaveden u njegovoj arhivi iz razloga jer su osobe prelazile iz postrojbe u postrojbu. Iz iskaza svjedoka M. K..... proizlazi da ne poznaje okrivljenika.

Svjedoku je predočena potvrda izdana od Ministarstva obrane Zagreb, klasa: .... od 20. siječnja 1999. godine, koja se odnosi na ranjavanje okrivljenika, a potpisana je po pomoćniku ministra M. K., nakon čega je svjedok izjavio da potpis na potvrdu odgovara izgledu njegovog potpisa, a potvrde takovog sadržaja izdavale su se sukladno dogovoru između tadašnjeg predsjednika RH Tuđmana i ministra obrane Gojka Šuška, te predstavnika Hrvatskog naroda u BiH na temelju kojeg dogovora se rješavao status osoba koje su bile ranjene i poginule u ratu na području RH te R BiH. Nakon propisane procedure u kojoj je sudjelovala komisija Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje koja je odlazila na teren s ciljem pregleda dokumentacije i ocjene invalidnosti sudionika Domovinskog rata, ta dokumentacija je dostavljena upravi za skrb Ministarstva obrane, koje bi objedinilo ostatak dokumentacije i zatim se pokretala procedura ocjene invalidnosti te se dokumentacija dostavljala Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, s ciljem utvrđivanja prava na temelju invalidnosti. Potvrde su nastajale na temelju potvrde zapovjednika HV-a na terenu, pa je tako i potvrda koja mu je predočena, a nalazi se na listu 85 spisa, sačinjena na temelju prikupljenih isprava.

Iskaz svjedoka Z.sud je ocijenio kao irelevantan s obzirom da svjedok nema neposrednih saznanja o činjenicama o kojima je ispitan, ali nije isključio mogućnost da je okrivljenik bio pripadnik neke od njegovih postrojbi, a iskaz svjedoka K.sud je ocijenio uvjerljivim jer je svjedok decidirano i okolnosno svjedočio o proceduri temeljem koje su se izdavale potvrde u svrhu reguliranja statusa HRVI. Iz iskaza svjedoka V. R. ....proizlazi da se svjedok sjeća da je davao iskaz vezano za Gojka Beus, ali da se ne sjeća tog iskaza te je predložio da mu se iskaz predoči. Nakon što su svjedoku predočeni iskazi sa zapisnika od 16. veljače 2011. (list 276- 277 spisa), zapisniku od 01. rujna 2014. godine (list 446 spisa) te 02. lipnja 2015. (list 493 spisa), svjedok je iskazao da u cijelosti ostaje kod tih svojih svjedočkih iskaza i da u tim iskazima ne želi ništa promijeniti. Iz njegovih ranijih iskaza u bitnom proizlazi da je glavni tajnik Zajednice udruga dragovoljaca HOS-a. Kao glavni tajnik je bio koordinator između MORH-a i MUP-a vezano za predmete priznavanja statusa pripadnika dragovoljačkih postrojbi HOS-a. Okrivljenog Gojka Beus ne poznaje.

Nakon što mu je predočena potvrda koja prileži na listu 156 spisa, svjedok je izjavio kako je postupak izdavanja takvih potvrda bio propisan uredbom MORH-a iz 1997.g. Konkretno, postupak koji je prethodio izdavanju takvih potvrda je bio takav da su pripadnici HOS-a pod materijalnom i krivičnom odgovornošću potpisivali temeljni list u koji su unosili svoje osobne podatke i ratni put, te uz isti prilagali potvrde zapovjednika postrojbi HOS-a i izjave svjedoka koji su s njima bili u postrojbi, a ako se radilo o pripadniku HOS-a koji je bio ranjen, dostavljala se i medicinskadokumentacija. Nakon zaprimanja temeljnog lista i priložene dokumentacije, Zajednica udruga bi na osnovu podataka iz vlastite evidencije i evidencije MORH-a, provjeravala dokumentaciju i nakon provjere izdavala potvrdu o pripadnosti HOS-u, kakva prileži na listu 169 spisa. Potom je dokumentaciju provjeravao MORH u sklopu upravnog postupka te izdavao pozitivno ili negativno rješenje. Zajednica udruga je u svemu tome bila samo servis pripadnicima postrojbi HOS-a u ostvarivanju njihovih prava. Nakon što mu je predočena prijava o stradavanju koja prileži na listu 67 spisa, svjedok je izjavio kako se radi o prijavi zapovjednika postrojbe na obrascu Zajednice udruga.

Dodatno je svjedok pojasnio da zapovjednik okrivljenog Gojka Beus, Š. B. nije predao dokumentaciju koju je trebao predati udruzi tj. nije dostavio popis svojih ljudi koji su sudjelovali u borbama na području Vukovara, iz svjedoku nepoznatih razloga, a poznato mu je da okrivljenik nije jedini koji nije uspio riješiti status i da je bilo i drugih pripadnika HOS-a koji su sudjelovali u borbama okoVukovara, a nisu mogli riješiti svoj status. U sklopu HOS-a je bilo ustrojeno sedam satnija i četiri bojne, u sastavu satnija su bili vodovi, jedna od satnija HOS-a je bila i samostalna satnija "Kondorov zdrug", čiji su domicilno područje bili gradovi Zagreb i Velika Gorica, a djelovala je bojištima diljem Hrvatske. U sastavu samostalne satnije "Kondorov zdrug" bio je vod pod nazivom "Zagrebački kojoti". Treći vod "Zagrebački kojoti" u sastavu samostalne satnije "Kondorov zdrug", je djelovao na području tzv."Mala Bosna" pored Vinkovaca, a jedno vrijeme je tim vodom "Zagrebački kojoti" zapovijedao Š. B. Analizirajući navedeni iskaz svjedoka V. R., ovaj sud ga je u cijelosti prihvatio kao istinit. Isti je sam po sebi logičan i uvjerljiv, te potkrijepljen sadržajem dokumentacije koju spominje u svom iskazu, a koja prileži na listovima 67, 70 i 75 spisa.

Svjedok je kao glavni tajnik ZUDHOS-a objasnio proceduru priznavanja statusa pripadnika dragovoljačkih postrojbi HOS-a, koji je u upravnom postupku priznavao MORH, a ZUDHOS je u toj proceduri bio samo servis pripadnicima postrojbi HOS-a u ostvarivanju njihovih prava. Nakon što su mu predočene prijave o stradavanju koje prileže na listovima 66 i 67 spisa, pojasnio je da se tu ne radi o dokumentima koje izdaje ZUDHOS, a kako je to pogrešno navedeno u optužnici, već o prijavama zapovjednika postrojbi na obrascu ZUDHOS-a, svjedok je također pojasnio, a vezano uz ustrojstvo dragovoljačkih postrojbi HOS-a da "Zagrebački kojoti" i "Kondorov zdrug" nisu dvije različite postrojbe već je treći vod "Zagrebački kojoti" bio u sastavu samostalne satnije "Kondorov zdrug". Svjedok M. H. na zapisniku od 02. travnja 2019. godine iskazao je da u cijelosti ostaje kod ranijeg iskaza kojeg je dao na zapisniku od 11. travnja 2017. godine ..., iz kojeg u bitnom proizlazi da je bio sudionik rata od rane jeseni 1991. do jeseni 1992. godine i da je kao član HOS-a bio član samostalne satnije osiguranja te je povremeno znao biti zapovjednik desetine, s time da su se zapovjednici desetine mijenjali.

Ne sjeća se satnija "Kondorov zdrug" i "Zagrebački kojoti" jer su se imena postrojbi mijenjala, bilo je puno postrojbi različitih imena, borio se na karlovačkom bojištu u jesen 1991., a nikada nije ratovao na području "Male Bosne" kod Vinkovaca i ne poznaje okrivljenika. I svjedok S. K. ispitan na zapisniku od 02. travnja 2019. iskazao je da ostaje kod iskaza na raspravi od 11. travnja 2017., iz kojeg proizlazi da poznaje okrivljenika iz zagrebačkih kvartova i da mu je poznato da je bio pripadnik HOS-a, da je sudjelovao u osvajanju vojarne na Borongaju, a kasnije je premješten u Slavoniju te je čuo da je tamo bio i ranjen. Iz iskaza svjedoka S. B. na zapisniku od 02. travnja 2019., proizlazi da je davao svoj iskaz na raspravi od 02. listopada 2014. i 11. travnja 2017. godine i da u bitnom ostaje kod tih svojih iskaza, a iz kojih proizlazi da je bio pripadnih 99. Brigade kojoj se 1991. godine tijekom 10. ili 11. mjeseca priključila grupa momaka koji se u početku nisu nigdje vodili, a onda je došla zapovijed da ih se formalno uključi u brigadu da bi mogli dobivati plaću i ostvarivati prava kao i drugi borci.

Okrivljenog Gojka Beus upoznao je početkom rata 1991., 1992. godine u kafiću na Žitnjaku. Upitan da li je okrivljeni bio pripadnik 99. Brigade, odgovorio je da je ta brigada imala oko 2.500 pripadnika, da ne može reći da li je okrivljenik bio pripadnik te brigade, s obzirom na tako velik broj. Svjedoku je predočen dio njegovog iskaza na zapisniku od 11. travnja 2017. godine u dijelu gdje je iskazao da su mu dečki iz 99. Brigade pričali da je okrivljenik bio ranjavan i to u Slavoniji, nakon čega je svjedok iskazao da ostaje kod tog svog iskaza. Na okolnost ranjavanja okrivljenika iskazivao je i svjedok M. B., na zapisniku od 04. ožujka 2020. godine, koji je ostao pri svom ranijem iskazu, iz kojeg slijedi da kao ni prethodni svjedok nema neposrednih saznanja o tome, ali iz njegovog iskaza proizlazi da je bio pripadnik HOS-a i to član satnije "Kondorov zdrug"i voda "Zagrebački kojoti", a zapovjednik mu je bio Z. Lj. Okrivljenika poznaje jer su zajedno bili na Borongaju,a od zapovjednika Lj. je čuo da je okrivljenik kasnije otišao na vinkovačko ratište. Kad su se kasnije sreli 1996. godine pričao mu je da je bio ranjen, a to mu je i potvrdio Z. Lj. koji mu je rekao da je okrivljenik bio ranjen i da je bio u kritičnom stanju u bolnici u Zagrebu.

Svjedok M. V. ispitan na zapisniku od 09. listopada 2020. godine, iskazao je da ostaje kod iskaza kojeg je dao na zapisniku od 11. travnja 2017. godine, a iz čijeg iskaza proizlazi da je 15. lipnja 1991. postao zapovjednik satnije "Kondorov zdrug" kao pripadnik HOS-a te da je satnija imala između 130 i 300 pripadnika. Od 21. kolovoza 1991. nije više bio pripadnik HOS-a već je postao zapovjednik satnije u okviru Druge gardijske brigade. Njegova postrojba ratovala je na tri bojišta, a u listopadu 1991. godine dio se nalazio u Svetoj Kati na Banovini, dio u Sunji, dio na obuci u Pustikama, a dio u Vinkovcima između ostalog i u dijelu koji se naziva "Mala Bosna". Sve navedeno opisano je u ratnom dnevniku 109. Brigade koji se nalazi u MORH-u. U listopadu 1991. bio je i na području Vinkovaca, okrivljenika se ne može sjetiti kao pripadnika njegove postrojbe, ali mu je njegovo ime poznato kao kroz maglu. Svjedok se sjetio imena Z.Lj., M. B, V. P., M. H., za koje je izjavio da su mu svi poznati, ali se nije mogao sjetiti S. K. i M. B., obrazlažući to protekom vremena. Iskaze navedenih svjedoka sud je prihvatio kao objektivne, jer su svjedoci svjedočili o okolnostima koje su im poznate, a sama činjenica da se nisu mogli sjetiti nekih detalja o kojima su pitani, obrazlažući to protekom vremena, što je po ocjeni suda logično i životno uvjerljivo obrazloženje' - piše u sudskoj presudi.

U daljnjem tekstu presude navode se nalazi sudskih i medicinskih vještaka i liječnički nalazi. Iako sutkinja konstatira kako 'zaključno proizlazi da je Gojko Beus dana 29. listopada 1991. godine ranjen, a obzirom da nema inicijalne medicinske dokumentacije, nije moguće temeljem izjave i potvrde medicinskih laika utvrditi intenzitet i ekstenzivnost zadobivenih ozljeda pa prema tome i posljedica tih ozljeda. Da li su ožiljci koje su vještaci vidjeli prilikom pregleda okrivljenika posljedica rana zadobivenih prilikom ranjavanja (tri ožiljka) kao i nestabilnost vratne kralježnice visine 6 prema 7 vratnom kralješku koja je u času utvrđivanja (30. svibnja 1995.) bila starijeg datuma, pa se po vještacima navedene ozljede mogu dovesti u vezu sa kritičnim događajem. Ova ozljeda mogla je nastati prilikom pada na glavu i trzaja glave pri tom padu, odnosno može nastati u nekom događaju uslijed eksplozije i slično, u ratnim uvjetima, ako dođe do snažnog nekontroliranog pada i udarca glave zbog trzaja vrata.

Također po vještacima, a odgovarajući na pitanje da li bi ozljede u predjelu prsa, glave i vrata morale ostaviti neke vidljive tragove ozljeđivanje, ti tragovi nisu morali nastati, odnosno kada dođe do snažnog pritiska i udarca zraka od eksplozije u predjelu tijela, neće nastati vidljive ozljede na koži. Zaključno su vještaci dali mišljenje da ne mogu sa sigurnošću isključiti mogućnost da su ozljede koje su kod okrivljenika utvrđene prilikom pregleda mogle nastati u događaju od 29. listopada 1991. godine, a na to se nadovezuju i ostali zdravstveni problemi u vidu PTSP-a i kroničnog alkoholizma, koje prema vještacima također treba uzročno-posljedično povezati sa sudjelovanjem u Domovinskom ratu. U postupku je pročitan uz suglasnost stranaka nalaz i mišljenje vještaka dr. sc. Jadranke Zorić. i dr. sc. Željka Marinić na listu 501-513 spisa, te su vještaci dali mišljenje da je okrivljenik osoba čije se intelektualno funkcioniranje odvija na slabijem prosječnom nivou emocionalno sniženog kapaciteta sa poremećajem u strukturi ličnosti koja je jednostavnija, ali i sa dosta elemenata disocijalnog. Kod istog se bilježi višegodišnje konzumiranje alkoholnih pića, što je s vremenom izašlo iz okvira zloporabe i prezentira se sindromom ovisnosti.

Uslijed dugogodišnjeg konzumiranja alkoholnih pića, došlo je do oštećenje središnjeg živčanog sustava te su prisutni simptomi iz kruga početnog psihoorganskog sindroma. Nalaze i mišljenja sudskih vještaka sud je u potpunosti prihvatio jer su isti dani sukladno pravilima struke i etike vještaka. Uvidom u priležeću dokumentaciju sud je utvrdio slijedeće: Iz matičnog kartona vojnog obveznika Gojka Beus koji prileži na listu 8 spisa proizlazi da je isti u inkriminiranom vremenskom razdoblju od 5.10.1991. - 15.1.1992. bio pripadnik HOS- a. Iz "Prijave o stradavanju" koja prileži na listu 67 spisa proizlazi da je Š. B., zapovjednik Samostalne satnije HOS-a "Kojoti", na obrascu Zajednice udruga dragovoljaca HOS-a, prijavio stradavanje Gojka Beus, zapovjednika desetine te postrojbe, dana 29.10.1991.g. na području "Mala Bosna" kraj Vinkovaca, kojom prilikom je isti uslijed detonacije avionske granate zadobio ozljede prsiju, vrata, glave i ruku. Iz "Potvrde zapovjednika postrojbe" koja prileži na listu 68 spisa proizlazi da poručnik Š. B., zapovjednik Samostalne satnije HOS-a "Kojoti", potvrđuje kako je Gojko Beus bio pripadnik Dragovoljačke postrojbe HOS-a "Zagrebački kojoti" u vremenskom razdoblju od 26.10.1991. do 15.1.1992..

Iz "Ratnog puta (životopisa)" koji prileži na listu 69 spisa proizlazi da poručnik Š. B., zapovjednik Samostalne satnije HOS-a "Kojoti", potvrđuje kako je Gojko Beus bio pripadnik dragovoljac HOS-a u samostalnoj jedinici "Zagrebački kojoti" pod njegovim zapovjedništvom u periodu od 17.6.1991. do 16.9.1991. Poslije obavljene ubrzane pješačko-diverzantske obuke, boravio je na banijsko-moslavačkom ratištu (Kostajnica, Hrvatska Dubica, Jasenovac), nakon čega po naređenju zapovjednika "Kondorovog zdruga" odlazi na vinkovačko-vukovarsko ratište u periodu od 5.10.1991. do 15.1.1992. U Vinkovcima je preuzeto područje Male Bosne, Nuštra, Nijemaca. Prilikom raketiranja položaja, Gojko Beus je od detonacije avionske granate ranjen u predjelu prsa, vrata, glave i ruku. Prva pomoć mu je pružena na licu mjesta (Mala Bosna), nakon čega je obrađen kod ekipe dr. Husara....... Iz "Potvrde o pripadnosti HOS-u" koja prileži na listu 75 spisa proizlazi da Ante Prkačin, predsjednik Predsjedništva ZUDHOS-a, potvrđuje kako je Gojko Beus bio pripadnik postrojbi HOS-a u Samostalnoj satniji "Zagrebački kojoti", kojom je zapovjedao satnik Š. B., i to u vremenu od 5.10.1991. do 15.1.1992......

Iz rješenja Ministarstva hrvatskih branitelja iz domovinskog rata klasa: ..... od 17.3.1999. koje prileži na listu 87 spisa proizlazi da se Gojku Beus priznaje status hrvatskog ratnog vojnog invalida VII grupe sa 50 posto oštećenja organizma s osnova ozljede u obrani suvereniteta RH, slijedom čega ima pravo na osobnu invalidninu i posebni dodatak u visini 50 posto od pripadajuće svote osobne invalidnine. Iz rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje-Područna služba u Zagrebu klasa...od 22. 3. 2001. koje prileži na listu 109 spisa proizlazi da se Hrvatskom branitelju iz Domovinskog rata Gojku Beus priznaje pravo na invalidsku mirovinu. Iz medicinske dokumentacije koja prileži na listovima 31-47 spisa proizlazi da se okrivljeni Gojko Beus u vremenskom razdoblju od 21.10.1991. do 7.6.1999. liječio u KB Sestre Milosrdnice kod psihijatra dr. Josipa Ivice pod dijagnozom PTSP-a. Iz dopisa KB "Sestre Milosrdnice" od 28.7.2004. koji prileži na listovima 116- 117 spisa proizlazi da Gojko Beus nije evidentiran u protokolima Klinike za psihijatriju....' - piše među ostalim u sudskoj presudi.

 'Na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka, svih izvedenih dokaza, kako personalnih tako i materijalnih, u vidu opsežne dokumentacije, te nalaza i mišljenja vještaka grafologa, liječnika vještaka, vještaka neuropsihijatra i psihologa, koji dokazi u svojoj ukupnosti u pogledu bitnih i odlučnih činjenica čine jednu logičnu i uvjerljivu cjelinu, a imajući u vidu i navode obrane okrivljenika, po ocjeni suda, u ovom postupku nije utvrđeno da bi okrivljeni svojim ponašanjem ostvario bitna obilježja kaznenog djela prijevare iz čl. 236 st. 1 i 2 KZ/11, kako objektivna tako i subjektivna. Naime, nije sporno da je okrivljeni na temelju dokumentacije opisane u činjeničnom opisu inkriminiranog mu kaznenog djela, ishodio status hrvatskog ratnog vojnog invalida i na osnovu tog statusa stekao i pravo na mirovinu od strane HZMO-a priznatu na temelju statusa hrvatskog ratnog vojnog invalida. Ono što je po ocjeni suda sporno i što nije sa izvjesnom sigurnošću utvrđeno, to je da li je okrivljenik znao da se radi o krivotvorenoj dokumentaciji, koju bi potom koristio u postupku priznanja mirovine na temelju statusa hrvatskog ratnog vojnog invalida i da je na taj način doveo u zabludu djelatnike nadležnih institucija u postupku priznavanja tog statusa i naveo ih da mu priznaju status na koji stvarno nije imao pravo.

Te činjenice po ocjeni suda nisu utvrđene, jer iz vjerodostojnih iskaza svjedoka Š. B., dr. J. H., podataka iz matičnog kartona vojnog obveznika Gojka Beus na listu 8, prijave o stradavanju na listu 67 spisa, potvrde zapovjednika postrojbe list 68 spisa, ratnog puta - životopisa list 69, potvrde ZUDHOS-a list 70 spisa, potvrde o pripadnosti HOS- u list 75 i potvrde MORH-a list 85, po ocjeni suda, temeljem ovako izvedenih dokaza proizlazi da je okrivljeni Gojko Beus kao pripadnik dragovoljaca postrojbe HOS-a naborbenom zadatku dana 29. listopada 1991. godine na području "Male Bosne" prilikom raketiranja i detonacije granata ranjen u prsa, vrat, glavu i ruke. Istinitost takvog utvrđenja, po ocjeni suda, ne dovodi u pitanje sadržaj izvješća PU vukovarsko-srijemske na listu 135 spisa, i dopisa državnog arhiva na listu 136 spisa iz kojih proizlazi da državni arhiv u Vukovaru, Arhivski sabirni centar Vinkovci, u fondu Opća bolnica Vinkovci nema podataka za osobu imenom Gojko Beus, i to iz razloga jer iz iskaza svjedoka Š. B. proizlazi da su lakši ranjenici liječeni u bolnici u Vinkovcima, a teže ranjeni su odmah transportirani u Zagreb, a kada se taj dio navoda svjedoka poveže sa iskazom svjedoka J. H., u dijelu gdje svjedok iskazuje da je u to vrijeme situacija na terenu bila takova da je ne mali broj pripadnika postrojbi HV-a stradalo uslijed ratnih djelovanja, a da njihovo stradavanje nije evidentirano u bolnici u Vinkovcima jer su odmah nakon pružene prve pomoći na licu mjesta transportirani u bolnice u Zagrebu i Čakovcu, tada se ne može govoriti, po ocjeni suda, o tome da bi dokumentacija u vidu dvije prijave o stradavanju koje prileže na listovima 66 i 67 spisa, potvrda zapovjednika postrojbe list 68 i ratni put list 69, bila neoriginalna dokumentacija, odnosno da bi sadržavala neistinite podatke, kako se okrivljeniku stavlja na teret.

Ovo pogotovo stoga jer iz svjedočkih iskaza dr. J. I., B. B., K. B. G., a čiji iskazi se podudaraju sa nalazom i mišljenjem vještaka za rukopise i dokumente Marijana Krajne i medicinskom dokumentacijom koja prileži na listovima 31-47 i 131 spisa, proizlazi da se okrivljeni Gojko Beus liječio u KB Sestre milosrdnice kod psihijatra dr. Josipa Ivice, pod dijagnozom PTSP-a te u Poliklinici za reumatske bolesti, fizikalnu medicinu i rehabilitaciju dr. Drago Čop, kod reumatologa dr. K. B. G., a vezano uz probleme s kralježnicom. Kad se navedeno poveže sa činjenicom da ni liječnik vještak dr. Davor Strinović u svom nalazu nije isključio mogućnost da ozljede utvrđene kod okrivljenika u vidu tri manja ožiljka, ali i nestabilnost vratne kralježnice ..... da bi mogle nastati u događaju od 29. listopada 1991. godine, iako se ne mogu direktno dovesti u vezu s tim događajem, ali ne zato što ne bi nastale u tom događaju, već zato jer nema inicijalne medicinske dokumentacije zbog čega nije moguće dati decidirano mišljenje, pa kad se taj dio nalaza vještaka poveže sa naprijed navedenim dokazima, tada, po ocjeni suda, nije sa sigurnošću utvrđeno da bi dokumentacija o ranjavanju okrivljenika i njegovom liječenju bila neoriginalna dokumentacija.

Po ocjeni suda, istinitost takvog utvrđenja ne dovodi u pitanje ni sadržaj dopisa KB Sestre milosrdnice od 28. srpnja 2004. godine na listu 116 i117 spisa, prema kojima Gojko Beus, nije evidentiran u protokolima klinike jer iz iskaza svjedoka V. T. proizlazi da u vrijeme Domovinskog rata klinika jednostavno nije smjela odbiti niti jednog pacijenta koji bi im se obratio za liječničku pomoć, zbog čega je bilo situacija u kojima je liječnik psihijatar obavio pregled pacijenta, a da to nije bilo protokolirano u evidencijama klinike. Nadalje, kad se ima u vidu da je vezano za priznavanje statusa HRVI proveden upravni postupak koji je započeo još 1998. godine, a završio je krajem 2000. godine kada je 11. prosinca 2000. Ministarstvo obrane, Povjerenstvo za reviziju ocjena invalidnosti, potvrdilo ocjenu invalidnosti ovlaštenog vještaka dr. Đurđice Blažinkov Živković od 23. srpnja 1999. godine, u predmetu broj In-46228 za Gojka Beus te utvrdilo da kod imenovanog postoji invalidnost, gubitak radne sposobnosti, bez preostale radne sposobnosti..... temeljem koje ocjene je HZMO, Područna služba u Zagrebu, 22. ožujka 2001. godine donijelo rješenje kojim se Gojku Beus, hrvatskom branitelju iz Domovinskog rata, priznaje počevši od 23. srpnja 1999. godine, pravo na invalidsku mirovinu.

U navedenom rješenju (obrazloženju rješenja) se između ostalog spominje da je okrivljeni kao hrvatski branitelj dana 23. srpnja 1999. godine ispunio uvjete za stjecanje prava na invalidsku mirovinu u smislu čl. 29 Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika.....Dakle, imajući u vidu sve navedeno, posebice da je, nakon provedenog upravnog postupka u konačnici nakon obavljene revizije rješenja Odjela hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji grada Zagreba i zagrebačke županije, područne jedinice Pešćenica, klasa....... od 18. ožujka 1999. godine, potvrđeno prvostupanjsko rješenje, kojim rješenjem je imenovanom tj. okrivljenom priznat status hrvatskog ratnog vojnog invalida VII skupine za stalno i pravo na osobnu invalidninu i posebni doplatak potvrdilo prvostupanjsko rješenje i da se nakon provedenog upravnog postupka, kao nepobitna utvrđuje činjenica o stradavanju okrivljenika u ratu, temeljem kojeg stradavanja je i ostvario pravo na mirovinu temeljem statusa HRVI i pravo na redovnu mjesečnu invalidninu i posebni dodatak, tada, po ocjeni suda, nije dokazano da bi okrivljenik nadležna tijela dovodio u zabludu, da bi lažno prikazivao činjenice, vezano uz njegovo sudjelovanje u ratu i stradavanje u ratu jer su te činjenice kao nedvojbene utvrđene u upravnom postupku, i temeljem tih činjenica su mu priznata i prava koja mu kao HRVI pripadaju, zbog čega ga je sud temeljem čl. 453 točka 3 ZKP/08 oslobodio od optužbe......Kako je okrivljenik oslobođen od optužbe da bi počinio terećeno mu kazneno djelo, to je oštećenik Republika Hrvatska, zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu, Građansko-upravni odjel, upućena na građansku parnicu radi ostvarenja imovinskopravnog zahtjeva' - piše u presudi sutkinje Jasne Rađenović.