Na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu sutkinja Jadranka Liović Merkaš 31. ožujka donijela je presudu u tužbi saborskog zastupnika i potpredsjednika kluba Domovinskog pokreta Zlatka Hasanbegovića iz Zagreba. Bivšeg hrvatskog ministra kulture zastupao je zagrebački odvjetnik Tomislav Jonjić. Tuženik je bio poznati splitski novinar Ante Tomić kojeg je zastupala zagrebačka odvjetnica Vesna Alaburić. Spor se vodio radi naknade štete. Presuda je donesena nakon glavne, usmene i javne rasprave zaključene 21. veljače 2023.  godine. Presudom je naloženo tuženiku Anti Tomiću isplatiti tužitelju  Zlatku Hasanbegoviću iznos od 1.990,84 eura odnosno 15.000 kn, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 20. travnja 2016. do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. do isplate. Tomić je dužan Hasanbegoviću platiti i parnični trošak u iznosu 2.972,16 eura, odnosno 22.393,75 kn, sa zakonskom zateznom kamatom. Iz  obrazloženje je vidljivo kako je Hasanbegović tužio zbog Tomićevog članka "Jadi političkog minotaura" koji je objavljen 28. siječnja 2016. u tiskanom izdanju beogradskog tjednika NIN, odnosno 31. siječnja 2016. u njihovoj elektroničkoj verziji kao i na Facebook stranici istog lista.

U tom je članku Tomić tvrdio za Hasanbegovića kako je "retard" odnosno "nemoguće biće, politički minotaur, ideološki jednorog", "ustaški klaun", "slaboumni zagrebački musliman" i "bijednik''. U Hasanbegovićevoj tužbi se navodilo kako novinar 'o tužiteljevim društvenim i političkim pogledima tuženik može misliti što god hoće, pa i bez ikakvih argumenata, ali nema ga pravo vrijeđati i kvalificirati na način da mu vrijeđa pravo osobnosti i nanosi neimovinsku štetu'. Navodilo se i kako tuženik ima 'potpuno jasnu očitu svrhu da tužitelja prikažu kao maloumnika, klauna i redikula, a k tome i kao bijednika, dakle, kao čovjeka koji ne zaslužuje nikakvo poštovanje okoline i pristojan odnos drugih ljudi. Šteta koju tužitelj trpi je pogoršana činjenicom da je tuženikov uvredljivi tekst iz visokonakladnog i utjecajnog beogradskog političkog dnevnika u dijelovima ili integralno prenesen na više mrežnih portala u Republici Hrvatskoj i u inozemstvu, pa je time postao dostupan i onima koji beogradski NIN ne čitaju. Tuženik ni u NIN-u, ni bilo gdje drugdje nije ni pokušao relativizirati svoje tvrdnje ili se bar naknadno ograditi od njih.

Malicioznost svoga postupanja potvrdio je i svojim tekstom "Grupa vrhunski obučenih hrvatskih Židova mogla bi spasiti ovu neugodnu stvar" koji je objavljen 9. travnja 2016. na 75. stranici Magazina, subotnjeg priloga dnevnika Jutarnji list. Tamo je za tužitelja napisao kako je "ministar kulture kojega je jedan novinarski klevetnik nedavno nazvao slaboumnim i retardom". Prividnom ironijom i spominjanjem tobožnjeg nepoznatog novinarskog klevetnika, tuženik zapravo podsjeća na vlastiti tekst iz NIN-a, te nastoji tužitelja dodatno izvrgnuti ruglu. Opisanim tvrdnjama i kvalifikacijama tuženik je povrijedio tužiteljevo pravo osobnosti - pravo na dobar glas, dostojanstvo, čast i ugled, a uslijed tuženikova teksta tužitelj, njegova supruga i djeca su u velikom broju slučajeva na zagrebačkim ulicama doživjeli dobacivanja, nazivanja klaunima, jednorozima, retardima, bijednicima i slaboumnicima. Također je tužitelj i radnom mjestu bio izložen sličnim neugodnim situacijama, slijedom čega ustaje s tužbom radi naknade štete i tužbenim zahtjevom kojim traži da mu tuženik nadoknadi neimovinsku štetu u iznosu 30.000 kuna sa zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe do namirenja, uz naknadu parničnog troška, sa zateznim kamatama od presuđenja do plateža' - pisalo je u Hasanbegovićevoj tužbi.

Tuženik Tomić u odgovoru na tužbu istaknuo je kako 'tužitelj nije dokazao pretpostavke odgovornosti za štetu, da su sporne tvrdnje vrijednosni sudovi tuženika o tužitelju, te da javnost ima pravo biti upoznata s idejama i postupcima ministara u Vladi Republike Hrvatske'. Nadalje se pozivao 'na kvalifikacije koje tužitelj koristi u svojim javnim istupima, kao i na pravo tužitelja da o tuženiku iznese sporne i slične vrijednosne sudove'. Istaknuo je 'da, kada bi tužitelj dokazao postojanje svih pretpostavki odgovornosti za štetu, da bi postojale pretpostavke za oslobođenje odgovornosti tuženika za štetu jer se iznošenje spornih vrijednosnih sudova u konkretnom slučaju, s obzirom na sve okolnosti, ne može smatrati protupravnim'. Osporavao je i 'uzročnu vezu između štetne radnje i štete za koju tužitelj tvrdi da je pretrpio zbog objavljivanja članka u medijima na koje tuženik ni na koji način nije utjecao'.

Osporavao je 'da je njegovim člankom objavljenim u tjedniku NIN tužitelju uzrokovana neimovinska šteta u trajanju i opsegu koji bi opravdavali popravljanje štete isplatom pravične novčane naknade' kao i 'odgovornost za štetu koju su eventualno uzrokovali drugi mediji prenoseći članak iz NIN-a'. Smatrao je 'i da kao novinar i građanin u demokratskoj državi ima pravo iznositi vrijednosne sudove o političarima (posebice državnim dužnosnicima) i drugim javnim osobama, ako oni svojim izjavama i djelima opravdavaju upravo takve i slične kvalifikacije'. Podsjećao je 'da pravo na slobodu izražavanja jamče sve relevantne međunarodne konvencije i deklaracije o temeljnim ljudskim pravima i slobodama, koji značaj, posebice novinarskih sloboda, potvrđuje i relevantna praksa Europskog suda za ljudska prava (dalje ESLJP)'. Pozivao se i na predmet Lingens v. Austria gdje je 'ESLJP naglasio da su granice dopuštene kritike šire kada je u pitanju političar, nego kada se radi o privatnoj osobi, kao i da novinar ima pravo koristiti izraze, kvalifikacije, vrijednosne sudove kojima može povrijediti drugoga'.

Citirat ćemo taj dio sudskog spisa: 'U trenutku kada je tužitelj predložen za ministra u Vladi Republike Hrvatske, a osobito nakon njegovog imenovanja, svi njegovi dotadašnji radovi, postupci, ideje, postali su od osobitog javnog interesa, a novinari i mediji imali su ničim ograničeno pravo izvještavati o njegovim člancima, knjigama, postupcima i idejama, a javnost je imala pravo biti obaviještena o tome. I novinari i građani imali su pravo iznositi svoje vrijednosne stavove o tužitelju, njegovim idejama, radu i postupanju. Podsjeća da su tako javnosti postali poznati biografski podaci o tužitelju. Također se poziva na brojne tužiteljeve postupke i propuste koji su u dijelu javnosti nalazili na negodovanje, kao što je ukidanje Povjerenstva za neprofitne medije, kao i najava obustave financiranja neprofitnih medija. Ističe da je poseban razlog kritika bila činjenica da se tužitelj prihvatio funkcije ministra kulture iako je bio znanstvenik, povjesničar, a ne djelatnik kulture, radi čega su ga brojni djelatnici iz raznih oblasti kulture smatrali nekompetentnim za postao koji mu je povjeren.

Citira kvalifikacije koje tužitelj koristi u svojim javnim nastupima koji svoje političke i svjetonazorske oponente naziva: "slavosrpskim opsjenarima, licemjerima, moralnim nakazama, salonskim apologetama, konjukturnim povjesničarima i subverzivnim aktivistima na jaslama državnog proračuna i multinacionalnih korporacija prema kojima osjeća prezir". Ističe da je tuženik u prijepornom članku koristio svoje pravo na slobodu izražavanja mišljenja, te je iznio svoja mišljenja, tvrdnje, vrijednosne sudove, komentare o političkoj situaciji u Republici Hrvatskoj, članovima aktualne Vlade, te tužitelju, kao ministru u novoj Vladi. Iznijeta mišljenja se temelje na općepoznatim i javno dostupnim činjenicama, a njegove vrijednosne sudove treba valorizirati s obzirom na kontekst, razloge i povode zbog kojih su iznijeti. Navodi da je izrazima "nemoguće biće", "politički minotaur" i "ideološki jednorog" slikovito želio kazati da je tužiteljev politički identitet sastavljen od proturječno nespojivih dijelova nalik nekom mitološkom biću sastavljenom od različitih životinja.

Kako, nakon svih povijesnih iskustava na ovim prostorima istodobno biti hrvatski tvrdi nacionalist i musliman? Dopušta mogućnost da je tužitelj nostalgičan za Nezavisnom državom Hrvatskom kada su muslimani nosili ustaške uniforme, ali smatra da je 1993. nakon hrvatsko-bošnjačkog sukoba u Bosni i Hercegovini taj savez definitivno raskinut, te da su od tada hrvatski nacionalisti, bez izuzetka kršćani katolici, nepopravljivo, tvrdo islamofobni. To je razlog zašto drži da tužitelj ne može pripadati društvu hrvatskih nacionalista i da to i takvo društvo jednog muslimana nikada neće prihvatiti, a ako to tužitelj ne opaža, tuženik osnovano smatra kako mu nedostaje moć rasuđivanja. Napisao je da je tužitelj "retard" i "slaboumni zagrebački musliman" jer ne shvaća da ga tzv. tvrdi Hrvati ne smatraju svojim, radi čega je i napisao da je tužitelj "bijednik". Izraz "ustaški klaun" koristi zbog tužiteljevih određenih javno iskazanih stajališta koje on ocjenjuje proustaškim i zastupati takva retrogradna politička stajališta u današnjoj Europi smatra komičnim. Ne piše o tužitelju s mržnjom već na neki način pokroviteljski i sa žaljenjem ("osjećam stanovitu naklonost za tog retarda", "dira me u srce", "čisto se sažalim"). Ističe da je u članku objasnio kako smatra da tužitelj spada u one koji imaju "nekakve komplicirane i teške kontradiktorne identitete", što u potpunosti objašnjava i opravdava uporabu spornih pojmova "nemoguće biće", "politički minotaur", "ideološki jednorog".

Jasno je objasnio i kako se tužitelj trudi svidjeti onima koji ga preziru i iza leđa potiho nazivaju balijom, pa se zato opravdano može smatrati uporaba pojma "ustaški klaun". Zaključno ističe da sve navedene okolnosti ukazuju da upotrijebljeni izrazi ne predstavljaju bezrazložan osobni napad na tužitelja, a iz konteksta članka jasno je da ti izrazi nisu iznijeti kao medicinske dijagnoze, već kao tužiteljev vrijednosti sud u kontekstu legitimne političke rasprave o političkoj poziciji tužitelja. Drži da postoji razborita činjenična osnova da se o javnom djelovanju novoizabranog ministra kulture iznesu sporni vrijednosni sudovi koji su možda uvredljivi, uznemirujući ili šokantni za dio populacije, ali drži da su zaštićenim temeljnim načelima slobode govora u demokratskom društvu. Podsjeća da i tužitelj koristi žestoke izraze u raspravi sa svojim političkim i svjetonazorskim neistomišljenicima za koje smatra da ih tužitelj ima pravo iznositi' - piše u presudi u dijelu koji se odnosi na odgovor Tomićeve obrane. Tuženik je zato sudu predložio da odbiju Hasanbegovićev tužbeni zahtjev.

U tom je predmetu već bila donesena nepravomoćna presuda 9. ožujka 2018. kada je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja i tuženiku naložena isplata 30.000,00 kn sa zateznim kamatama od 20. travnja 2016. do isplate, kao i da mu nadoknadi prouzročeni trošak postupka u iznosu 12.862,50 kn. Na tu se presudu žalio Tomić pa je presudom Županijskog suda u Varaždinu od 17. listopada 2019. djelomično prihvaćena njegova žalba a djelomično ista odbijena te je presuđeno da je tuženik dužan platiti tužitelju 15.000 kn na ime naknade štete, te 7.771,88 kn parničnog troška, dok je u preostalom dijelu za isti iznos tužitelj odbijen. Ante Tomić podigao je i Ustavnu tužbu. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske od 29. ožujka 2022. tužba je usvojena te su ukinute pobijane presude u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju 15.000 kn sa zateznim kamatama i parničnim troškom u iznosu od 7.771,88 kn. Potom je Hasanbegovićeva tužba protiv Tomića vraćena ponovno Općinskom građanskom sudu u Zagrebu.

Navodi se i objašnjenje kako 'taj sud smatra da način na koji su redovni sudovi ispitali konkretan predmet nije bio u skladu s jamstvima iz članka 38. Ustava Republike Hrvatske i članka 10. Konvencije, te da sudovi nisu dali dostatne i relevantne razloge kojima bi pokazali da su pomno razmotrili sve relevantne kriterije koje je potrebno uzeti u obzir kako bi se ocijenilo koje od sukobljenih prava (podnositeljevo pravo na slobodu izražavanja i tužiteljevo pravo na zaštitu ugleda, dostojanstva i časti) preteže u konkretnom slučaju, odnosno je li ograničenje podnositeljeve slobode izražavanja bilo prijeko društveno potrebno i razmjerno legitimnom cilju'. Na prvom ročištu za glavnu raspravu u ponovljenom postupku, tuženik Hasanbegović 'je naveo da smatra da se novo suđenje u istom predmetu nakon ukidne odluke ne bi smjelo voditi pred sucem koji je donio presudu u ranijem postupku zato što suđenje pred istim sucem ne jamči poštivanje svih načela pravičnog suđenja koji su zajamčeni Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda .... i Ustavom Republike Hrvatske....

'Navodi je svjestan da se ne radi o razlogu koji bi po ZPP-u bio opravdani razlog za izuzeće suca, pa zato taj prijedlog ne iznosi kao zahtjev za izuzeće, ali predlaže sudu da polazeći od temeljnih načela pravičnog suđenja i otklanjanja bilo kakve sumnje da ponovljeno suđenje ne bi bilo u potpunosti nepristrano odluči o prijedlogu da se ovaj prijedlog dodjeli u rad drugom sucu'.  Potom je predmet dostavljen predsjednici suda radi eventualne daljnje odluke shodno prijedlogu tuženika, na koji je odgovoreno dopisom od 12. rujna 2023.  na način da preraspodjela predmeta u rad drugom sucu nije moguća sukladno odredbama Sudskog poslovnika i Pravilnika o sustavu eSpis. 'Pravo na pravično suđenje sadržava postupovna jamstva pravičnog suđenja, a sastavni dio toga prava je pravo stranke na suđenje pred neovisnim i nepristranim sudom, a nepristranost suda podrazumijeva da sud i njegov sastav daju dovoljno jamstava za isključenje legitimne sumnje u nepristranost suda' - smatrao je Hasanbegović.

Sutkinja je pak navela: 'Budući da ne postoji ni jedan razlog za mojim izuzećem kao raspravne sutkinje u ovom predmetu, pa ni onaj gdje sudac može sam tražiti svoje izuzeće, to nije traženo izuzeće, a i sam tuženik je na istoj raspravi izričito naveo da ne traži izuzeće suca, slijedom čega ne postoji osnova temeljem koje bi se predmet dodijelio u rad drugom sucu'. Sutkinja je detaljno obrazložila zašto ne egzistiraju argumenti da bi se ona isključila iz ponovnog suđenja pa je tako ponovljeno suđenje opet vodila Jadranka Liović Merkaš. 'U ponovljenom postupku sud je pročitao ranije provedene dokaze: tuženikov članak iz NIN-a od 28. siječnja 2016., kao i u elektroničkom izdanju tog tjednika, odnosno facebook stranici i portalima Vijesti Ba, BUKA Magazin, direktno.hr, Oko.hr .., članak tuženika "Grupa vrhunski obučenih hrvatskih Židova mogla bi spasiti ovu neugodnu stvar" objavljen u Jutarnjem listu 9. travnja 2016., članak Vlade Vurušića objavljen u Jutarnjem listu "Velika analiza: Što je zapravo pisao ministar kulture? Ustaše su heroji i mučenici, a Bosna i Hercegovina povijesni dio Hrvatske, članak objavljen u Novostima 2. lipnja 2016. "Hasanbegović: Ustaše su heroji, mučenici i šehidi", članak Filipa Mursela Begovića "Poraženi 1945. - Hasanbegovićeva družba čuvara hrvatskog državnog pečata", "HND i platforma 112. protiv imenovanja Hasanbegovića ministrom kulture" objavljen u "Večernjem listu" 21. siječnja 2016., govor tužitelja iz 2012., članak Borisa Rašete "Hasanbegović se ne bavi historijom već histerijom", članak Petre Maretić Žonja naslova "Nitko s totalitarnim idejama nije za ministra, pa ni Hasanbegović" objavljen u "Večernjem listu" 15. veljače 2016., članak Tportala od 2. lipnja 2016. "P.E.N. i Hrvatsko društvo pisaca Oreškoviću predali prosvjedno pismo", ispis članka s portala Hrvata Bosne i Hercegovine "Hasanbegović: Što je to nama bošnjaštvo" od 2. lipnja 2016., ispis članka s portala LGBT news portal od 2. lipnja 2016. "Paralelni svjetovi ministra Hasanbegovića: besmislice, difamacije i dokoličari sa zagrebačke špice" autora G. Kiš, izvršen je uvid u službenu bibliografiju za tužitelja pročitan je članak tuženika objavljen u Jutarnjem listu 4. srpnja 2016., članak Večernjeg lista od 5. veljače 2016. "Facebook grupa potpore Hasanbegoviću skupila preko 14.000 članova", medicinska dokumentacija za tužitelja, izjava glavnog urednika NIN-a od 12. listopada 2016., članak Večernjeg lista od 11. veljače 2016. autora Bojana Režine i Marka Špoljara "Hasanbegović u Vladu došao sa srpskim časopisom NIN, uskoro će dati izjavu", članak Tportala od 10. listopada 2016. "Hasanbegović stigao na sjednicu Vlade noseći na sjednicu vlade srpski časopis NIN, članak N1 Hrvatske "Naslovnica NIN-a koju je Hasanbegović pokazivao Karamarku", saslušani su svjedoci Lamija Hasanbegović, Albin Hotić i stranke. Druge dokaze sud nije provodio, jer se provođenje drugih dokaza nije ukazalo potrebitim za donošenje odluke u smislu čl. 8. ZPP-a. 16. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan' - zaključila je sutkinja.

'Iz teksta tuženika "Jadi političkog minotaura" objavljena u tiskanom časopisu NIN, kao i na portalu i facebook stranici istog, proizlazi da je tuženik, među ostalim, za tužitelja naveo da je "retard" odnosno "nemoguće biće, politički minotaur, ideološki jednorog", "ustaški klaun", "slaboumni zagrebački musliman" i "bijednik". 18. Iz medicinske dokumentacije tužitelja proizlazi da je posjetio liječnika 8. veljače 2016., te je obavio kardiološki i internistički pregled, te UZV štitnjače, radi tegoba koje su se pojavile unatrag tjedan dana u vidu vrtoglavice i nestabilnosti što povezuje sa stresnijim razdobljem života. Ordinirana mu je terapija. Iz izjave glavnog urednika NIN-a od 12. listopada 2016. proizlazi da je prijeporni tekst dogovoren s autorom isključivo i samo za objavljivanje u NIN-u, koji nije dao suglasnost nijednom drugom mediju za objavu tog članka, niti je ista tražena od bilo koga.Iz dopisa NIN-a 12. listopada 2016. proizlazi da je ukupan broj prodanih tiskanih primjeraka tog lista od 28. siječnja 2016. u Sloveniji i Hrvatskoj 130 komada, prema podacima Global pressa.

Svjedokinja Lamija Hasanbegović, supruga tužitelja, se sjeća da je krajem siječnja 2016. tužitelj došao doma potresen. Donio časopis NIN, koji oni inače čitaju u kući, te joj je rekao da je tuženik objavio članak u kojemu ga je osobno izvrijeđao kao retardiranog muslimana. Pročitala je taj članak, koji je i nju potresao, jer nikada do tada nisu nešto takvo doživjeli. Rođeni su i obrazovani u Zagrebu, koji je njihov grad, po vjeroispovijesti su muslimani i kako žive u demokratskom društvu nikada nisu očekivali da bi se takvo što moglo dogoditi. Njen suprug je ušao u politiku svjestan što ona nosi i da će biti s jedne strane osporavan, a s druge hvaljen, ali osobni napad ovakve vrste nije očekivao. Imaju dvoje djece koja su tada bila u dobi od 9 i 12 godina, dovoljno mala da ne razumiju posljedice koje im je taj članak u obitelji donio, ali opet dovoljno velika da nešto razumiju. Tužitelj je bio vidno potresen takvim napadom i nije mogao spavati noćima, prekomjerno je pušio, slabo je jeo i osjećao je bolove u prsima, te mu je rekla da potraži liječničku pomoć jer ne može tako živjeti. Sjeća se da je i njihov stariji sin jedan dan došao iz škole i rekao im da je taj članak našao i na Internetu jer su ga prenijeli drugi portali. Nekoliko dana nisu uopće izlazili s djecom van upravo zbog posljedica koje je izazvao taj članak na njih i kako bi djecu poštedjeli bilo kakvih događaja vezanih uz to. Naime, to se širilo po društvenim mrežama tako da su pokušali zaštiti obitelj, koliko su to mogli. Sjeća se da su nekoliko puta šetajući gradom doživjeli da ih nepoznati ljudi oslovljavaju „da su retardirani muslimani i bijednici muslimanski“. Poznato joj je da je tužitelj potražio liječničku pomoć i to joj je rekao tek nekoliko tjedana poslije.

U to vrijeme je obnašao dužnost ministra kulture i radio je na radnom mjestu, iako nije jeo, nije spavao, prekomjerno je pušio, budio se u znoju noću i s bolovima u grudnom košu. Ističe da tužitelj nikada nije tužio ni jednog drugog novinara, budući su svi drugi pisali o njegovom političkom djelovanju i kritike na isto, i ti članci nisu bili na osobnoj razini. Jako je bio potresen člankom tuženika, a ona ga poznaje preko dvadeset godina i nikada ga nije takvog vidjela. Općepoznato je da je u to vrijeme protiv tužitelja potpisivana peticija, te da je bila nesnosna hajka na njega, koja od postanka Republike Hrvatske nije nikada bila ni prema jednom političaru do tada, što smatra legitimnim. Navedena hajka nije utjecala na radne kapacitete tužitelja i njegovo kako fizičko, tako i psihičko stanje, jer je on karakterno izuzetno jak čovjek i spremno je ušao u politiku. Navodi da se tužitelja vrijeđa u cijelom tekstu kao muslimana.

Njihova djeca ne znaju čitati ćirilicu, a tiskani tekst je uznemirio njihovu djecu tako što su vidjeli njihovu reakciju, te su im na primjeren način pokušali objasniti što je objavljeno. Iz iskaza svjedoka Albina Hotića, sada punomoćnika tužitelja, proizlazi da poznaje tužitelja dugi niz godina i intenzivno se druže od 2015. Sjeća se da je u siječnju formirana Vlada Tihomira Oreškovića u kojoj je tužitelj postao ministar kulture. Često su zajedno pili kavu nedjeljom na Britancu, a tužiteljevim ulaskom u politiku viđali su se gotovo svakodnevno na raznim mjestima u gradu. Znali su komentirati politička zbivanja i sjeća se jednog događaja koji je bio negdje oko 20. siječnja, kada su njih dvojica bili na Britanskom trgu, kojom prilikom se tužitelju obratila jedna mlađa muška osoba s riječima: "ti si retardiran", što su obojica ignorirali i nisu o tome razgovarali. Nedugo nakon toga našli su se u Frankopanskoj navečer, kada se dogodio incident jer je tužitelju jedan prolaznik rekao: "J… majku balijsku", nakon čega ga je on pitao što je to, i tek tada je zapravo saznao da je tuženik objavio članak u srpskom NIN-u u kojem ga je nazvao takvim riječima. On to do tada nije znao i kada je došao kući, pronašao je članak na Internetu i pročitao ga.

Naveo je da nakon tih događaja tužitelj više nije želio ići na Britanski trg na kavu gdje su bili redovito svake nedjelje, a također je izbjegavao i "PIF" u Preradovićevoj i "7" u Kačićevoj. Negdje oko mjesec ili dva tužitelj je izbjegavao javna mjesta i bio je povučeniji u odnosu na vrijeme prije opisanog događaja, a oni nisu dijelili intimu, tako da nije upoznat s njegovim zdravstvenim stanjem u to vrijeme. Poznato mu je da je u to vrijeme radio i obnašao dužnost ministra i da nije bio na bolovanju. Koliko je njemu poznato, prema kazivanju tužitelja, nikada nije tužio niti jednog novinara, iako je bio tema brojnih članaka u kojima se pisalo o njegovom radu i političkom djelovanju, osim ovdje tuženika, koji ga vrijeđao na osobnoj razini. S obzirom da je on odvjetnik sugerirao mu je da pokrene i kazneni postupak jer po njegovom sudu tu ima i obilježja kaznenog djela raspirivanja vjerske mržnje, što je on odbio. Navodi da je pojam balija pogrdan naziv za bosanske muslimane, te koliko je njemu poznato tuženik nije upotrijebio pojam balija za bilo kojeg drugog muslimana, osim za tužitelja u članku u NIN-u, u kojem piše o članovima vlade i o tužitelju imenom. Ističe da tuženik naziva tužitelja balijom u rečenici: "Dira me u srce slaboumnost ovoga zagrebačkog muslimana. Nakon Tuđmanovog dijeljenja Bosne, klanja u Ahmićima i hrvatskih konclogora za Bošnjake, čisto se sažalim nad ustaškim klaunom koji se trudi svidjeti onima koji ga preziru i iza leđa, potiho zovu balijom."

Navodi da bi to bio imaginarni prosječni Hrvat za kojeg ne znamo tko je, koji bi zvao tužitelja balijom, a što može biti i tuženik. Ne može pronaći, osim samog kazivanja tužitelja, bilo kakvu poveznicu između opisanih događaja i pogrdnog naziva tužitelja, s obzirom na njegova osobna saznanja i intelekt tužitelja, jer je pročitao njegove knjige i upoznat je s njegovim radom, te ne nalazi ni jednu drugu poveznicu osim ove kvalifikacije da je on retardiran, iskazane u ovom članku, jer ta tvrdnja nema uporište u objektivnoj stvarnosti, nego je izraz mržnje. Iskazao je da je tužitelj u vrijeme imenovanja za ministra izazvao negativni publicitet u javnosti i poznato mu je da su se politički oponenti protivili i da su izvlačili njegove izjave iz konteksta i citirali. Poznato mu je da je tjednik srpske nacionalne manjine Novosti objavio fotografiju tužitelja s kapom koja je ličila na ustašku kapu, što su prenijeli i drugi mediji. Zna da su pojedini kulturni djelatnici osnovali udrugu i potpisivali peticiju za smjenu tužitelja kao ministra, a nema saznanja je li tuženik istu potpisao, te se ne sjeća detalja da prijeporni članak počinje s navodima autora zašto nije potpisao peticiju.

Ističe da tužitelj čita sve tiskovine, domaće i inozemne, i sam mu je rekao da je pročitao dvije kolumne tuženika u kojima je opisao njegovu smrt u Istri i u Imotskom. Nije uočio da bi ikada u bilo kojim novinama tužitelj bio nazvan kao retardiran, slabouman ili malouman, osim u prijepornom članku' - iskazivali su Hasanbegovićeva supruga i njegov odvjetnik koji mu je ujedno i prijatelj. Tužitelj je u svom iskazu navodio da je postao ministar u Vladi Republike Hrvatske u mjesecu siječnju 2016. i bio je spreman, s obzirom da obnaša javnu dužnost, na sve što ista nosi, kao i na svaku vrstu kritike njegovog javnog i stručnog rada. 'Prijeporni članak je izašao krajem mjeseca siječnja, a prije njega, već pri najavi da će biti imenovan ministrom krenuli su medijski napisi koji po intenzitetu nisu bili zapamćeni u političkoj povijesti naše države, no međutim, bio je spreman to otrpjeti. Niti na jedan od tih napisa, ni objava, nije reagirao na način da bi tužio novinara ili nakladnika, a ono što razlikuje prijeporni napis od ostalih jest da je isti napisan na osobnoj razini rječnikom koji nije primjeren javnoj komunikaciji i koji ga je osobno povrijedio i uznemirio, kao i članove njegove obitelji i uži krug prijatelja. Ističe da su mu svi medijski napisi prije njegovog imenovanja za ministra, kao i nakon, donijeli svojevrsnu promociju i u konačnici, političku korist.

Redoviti je čitatelj NIN-a, a kao ministar kulture bio je i pretplaćen na taj časopis. Nakon što je pročitao članak tuženika bio je izrazito uznemiren i bio je povrijeđen njegov ljudski, intelektualni i vjerski integritet jer je kvalificiran na osobnoj razini kao slaboumni zagrebački musliman, retard, a ta uznemirenost se proširila i na članove njegove obitelji. Tako su njegova djeca bila izložena tome u školi, a supruga i on su doživjeli dobacivanja na ulici u nazočnosti djece od strane nepoznatih ljudi koji su baš upotrijebili riječ "retard". To je na njega djelovalo da je prestao izlaziti na mjesta na koja je dotada išao, a radilo se o mjestima gdje su dolazili poštovatelji lika i djela tuženika, a sve kako bi poštedio i sebe i članove svoje obitelji. Tu vrstu uznemirenosti nikada prije ni poslije nije imao. Trpio je nesanicu, anksioznost, a članak je bio predmetnog šireg javnog interesa s obzirom na ugled i čitanost autora, kao i da su ga prenijeli uglavnom svi mediji u Republici Hrvatskoj. Taj interes je utjecao i na dio vremena kojega je trebao koristiti u obnašanju svoje ministarske dužnosti, a zdravstvene posljedice utjecale su i na njegove kapacitete u obnašanju te dužnosti.

Potražio je liječniku pomoć i utvrđene su uobičajene činjenice, s time da je trebao biti pošteđen uznemiravanja i preporučeno mu je koristiti lijekove, što je i činio. Vezano za vjeroispovijest, u svojoj vjerskoj zajednici doživio je jednu situaciju s djecom koja su tada bila u dobi od 9 i 12 godina života, a koju redovito subotom vodi na vjeronauk, kada su i ona bila izložena pitanjima druge djece koje su očito roditelji informirali o kvalifikacijama iznijetim o njemu u članku tuženika. Tako su njegovu djecu druga djeca pitala jesu li on i oni "retardi". Njegova uznemirenost vezana uz prijeporni članak traje još uvijek, s obzirom na težinu navoda izrečenih u njemu koje ne može usporediti ni sa čim do sada objavljenim i rečenim o njemu, osim internetske septičke jame, koja je anonimna. Osobno nije nikada sreo ni upoznao tuženika. Nije nikada prije tužio nekog novinara, uključujući i aktualnu predstavu u kazalištu Kerempuh, i neće, jer se iste nisu ticale njegovog osobnog integriteta, nego političkog rada i djelovanja. Tegobe odnosno razina uznemirenosti o kojima je govorio isključiva su posljedica članka objavljenog u NIN-u, pri čemu misli na tu razinu uznemirenosti, kako njegove osobne, tako i djece i cijele obitelji. Zahtjevi Centra Wiesenthal za njegovom smjenom, kao i cjelokupna kampanja upućena protiv njegova imenovanja za ministra, kao i za njegovom smjenom nakon što je imenovan, koja uključuje i napise o ustaškoj kapi i cijeli set elemenata te kampanje, utjecali su na njegovo emotivno stanje, a posljedično i na zdravstveno, te ne postoji čovjek na kojega ne bi djelovala takva kampanja u vidu svojevrsne uznemirenosti, ali opetovano je istaknuo da je ista bila neusporediva u odnosu na uznemirenost koju je trpio nakon objave članka tuženika.

Navodi koji se dovode u vezu s njegovim političkim radom i zahtjevima za smjenu su bili kronološki nakon što je isti članak objavljen, pri tome misli na napise o ustaškoj kapi i zahtjeve Centra Simon Wiesenthal. Posebno napominje da je ta kampanja bila usmjerena na diskreditaciju njegovog političkog ili historiografskog rada, a ne na njegov osobni ljudski i intelektualni integritet. Nije mu poznao da bi tuženik sudjelovao u kampanji protiv njega i je li potpisao peticiju protiv njega, dok je sudjelovao u široj kampanji i kako je on shvatio navode njegovog članka, on nije ni vrijedan kao osoba toga, jer on osjeća žaljenje prema njemu kao retardu i slaboumniku koji vjerojatno nije svjestan svojih postupaka. Ističe da je tuženik prvi povezao njegovu vjeroispovijest s njegovim političkim djelovanjem, što je kasnije prošireno na Internetu. Hrvatska javnost je vjerojatno znala za njegovu vjeroispovijest, i to ona javnost koja je bila zainteresirana za tu činjenicu. Omalovažavanje njega kao osobe se htjelo dodatno podcrtati vezano uz njegovu vjeroispovijest i spominjanje vjeroispovijesti je upravo učinjeno u kontekstu diskreditiranja njega kao osobe. Članak uopće ne bavi njegovim političkim djelovanjem nego diskreditacijom njega kao osobe, a dvostruko naglašavanje njegove vjeroispovijesti je imalo za cilj dodatno diskreditiranje. S obzirom da je u članku navedeno i da je "ustaški klaun" navodi da sama riječ klaun dovoljno govori i pogrdna je u tom kontekstu, neovisno što se nalazi ispred nje, a predmet ovog spora nije taj navod, iako on dodatno pojačava intenzitet uvredljivih navoda i u funkciji je istih. Navod "ustaški" nema veze s njegovim političkim djelovanjem, ali to treba pitati autora jer to nije ocjena njegovog političkog djelovanja nego uvredljiva etiketa' - iskazIvao je Hasanbegović.

Iz iskaza tuženika Ante Tomića proizlazilo je 'da nikada nikoga nije osobno vrijeđao na bilo kojoj osnovi, a posebice ne na vjerskoj. Napisao je prijeporni članak za NIN za koji piše jedanput mjesečno, a kako je u to vrijeme u Republici Hrvatskoj bila formirana nova Vlada, odlučio je napisati članak na tu temu. Kako je postojalo puno prijepora oko imenovanja tužitelja za ministra i oko njegovog političkog djelovanja, odlučio je i o njemu nešto napisati. Kada mu se citiraju činjenični navodi tužbe iz njegova članka: "retard" "nemoguće biće, politički minotaur, ideološki jednorog" "ustaški klaun" "slaboumni zagrebački Musliman" i "bijednik" odgovara da bi to isto i danas napisao, a isti navodi se odnose isključivo na politički rad tužitelja, a ne njegov osobni integritet. Ističe da poznaje puno hrvatskih nacionalista i dolazi iz kraja gdje se družio i dobro upoznao iste, i kojem miljeu on ne pripada, i zna da nacionalizam ne uključuje toleranciju spram muslimanske vjeroispovijesti, nego čak suprotno, i u tom kontekstu je naveo vjeroispovijest tužitelja, a ne kako bi ga osobno povrijedio, odnosno njegovo pravo na vjeroispovijest.

Hrvatski nacionalisti su islamofobni i oni smatraju da svaki "pravi" Hrvat treba biti katolik i da svi oni koji ne pripadaju tom nacionalnom i vjerskom uvjerenju trebaju dokazivati svoju odanost. Ostali navodi "retard, ideološki jednorog" se tiču isključivog uskog gledanja nacionalista, a ne tužitelja osobno. Što se tiče navoda "ustaški klaun" isti je posljedica naklonosti tužitelja tom režimu i sudjelovanja u radu tiskovine Nezavisna država Hrvatska. Čini neprijepornim da je doista upotrijebio žestoke riječi, ali drži da iste nisu neprimjerene političkom diskursu i da je sam tužitelj sklon žestokim izrazima. Vezano uz stručne kvalifikacije tužitelja kao ministra kulture, kao i ranijih ministara u Republici Hrvatskoj ističe da se time nije bavio. Ne predstavlja mu osobno problem da osoba muslimanske vjeroispovijesti sudjeluje u javnom djelovanju u Republici Hrvatskoj, jer su svi ljudi isti, bez obzira na vjeru, seksualno opredjeljenje ..., te ističe da mu je izdavač osoba muslimanske vjeroispovijesti, glumci u njegovim filmovima su muslimanske vjeroispovijesti i nema nikakav problem s tim. Tekst je napisao iz iskrene nelagode o čovjeku koji se trudi svidjeti ljudima kojima se nikada neće svidjeti.

To je za njega teška manjinska priča koju nije htio napisati u Republici Hrvatskoj, nego ju je uzgred obradio u srpskom listu. Nije htio ni potpisati peticiju, tekst je napisao za beogradski tjednik koji ima zanemarivu tiražu u Republici Hrvatskoj i koji bi bio neprimijećen, što mu je odgovaralo, i po njemu bi taj tekst ostao nevidljiv da nije sam tužitelj svojim djelovanjem doprinio njegovoj vidljivosti. Naime, kao što i sam tužitelj kaže da su mu napadi političkih neistomišljenika donijeli svojevrsnu korist, drži da je to i s prijepornim tekstom. Naime, tužitelj je nosio trijumfalno NIN pod rukom u Vladu i radi se upravo o tjedniku u kojemu je objavljen taj članak, i upravo je s tim NIN-om skrenuo pozornost. Izražava sumnju da bi tužitelj imao tegobe o kojima govori zbog njegova teksta. Ističe, s obzirom da dugo radi novinarski posao, da je izložen brojnim ozbiljnijim napadima, a također ima djecu koja nikada nisu doživjele nikakve probleme u vezi njegova rada, a trudio ih se poštedjeti toga, i nije jasno kako su djeca tužitelja mogla biti izložena bilo kakvim napadima iz članka tjednika kojega u Hrvatskoj skoro pa nitko ne čita. U konačnici navodi da i ovaj postupak drži jednom političkom predstavom odnosno samoljubljivom političkom lakrdijom tužitelja, te da nikada njegov tekst objavljen u NIN-u nije doživio bilo kakvu reakciju u Republici Hrvatskoj, osim ovog' - iskazivao je Ante Tomić.

Sutkinja je dalje konstatirala: 'Predmet spora je bio zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti (prava na dobar glas, dostojanstvo, ugled i čast) iz čl. 19. Zakona o obveznim odnosima koju mu je prouzročio tuženik objavom teksta "Jadi političkog minotaura". Temeljem provedenih dokaza je kao neprijeporno utvrđeno:  da je imenovanje, kao i najava imenovanja, tužitelja za ministra kulture u Vladi izazvalo reakciju dijela javnosti i medija, kao i da je bilo popraćeno prosvjedima dijela kulturnih radnika, - da je s druge strane, znatan broj povjesničara i akademika reagirao na napade tužitelja u prvim danima njegova mandata, te izrazio zabrinutost zbog "iskrivljenog prenošenja i neznalačkih tumačenja" njegovih pojedinih izjava, - da je tuženik kao novinar, želeći obraditi temu novoimenovane Vlade, napisao tekst "Jadi političkog minotaura" 28. siječnja 2016. u srpskom časopisu NIN, u kojemu je za njega, među ostalim, napisao da je "retard","nemoguće biće, politički minotaur, ideološki jednorog", "ustaški klaun", "slaboumni zagrebački musliman" i "bijednik", - da je isti članak objavljen 31. siječnja 2016. u elektroničkoj verziji NIN-a i na facebook stranici istog lista, koji su posljedično prenijeli brojni portali, Prijeporno je: - jesu li izrečene kvalifikacije i navodi o tužitelju zaštićeni slobodom izražavanja, te ako nisu, - jesu li ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu (štetna radnja štetnika, uzročna veza i protupravnost štetne radnje), te ako jesu, - jesu li sporne tvrdnje vrijednosni sudovi tuženika o tužitelju, - uzročno posljedična veza, odgovornost, osnova i visina zahtjeva.

Zaštita prava na slobodu izražavanja je sadržana u članku 19. Opće deklaracije o ljudskim pravima Opće skupštine Ujedinjenih naroda („Narodne novine“, Međunarodni ugovori, br. 12/2009, dalje. Opća deklaracija UN), u članku 19 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima ("Narodne novine", Međunarodni ugovori, br. 12/1993., dalje: MPGPP), u članku 10. Konvencije i u članku 38. Ustava. 29. Prema čl. 10 Konvencije, svatko ima pravo na slobodu izražavanja, pravo koje uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Prema sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava, dalje u tekstu: ESLJP, nužno je uspostaviti osjetljivu ravnotežu između širokog tumačenja slobode izražavanja i načina na koji ekstreman govor ili govor mržnje predstavlja narušavanje prava drugih, pri čemu treba razlikovati stvarno i ozbiljno poticanje na ekstremizam i nasilje od prava pojedinaca da slobodno izraze svoj stav, pa čak i ako time vrijeđaju, šokiraju i uznemiruju. Različitost stavova predstavlja karakteristiku demokratskih društava, a tolerancija u dijalogu podrazumijeva podnošenje tuđih stavova i kada su potpuno u suprotnosti s našim vlastitim.

Ostvarivanje slobode izražavanja je podložno zakonski propisanim i nužnim ograničenjima iz niza legitimnih ciljeva navedenih u čl. 10. st. 2. Konvencije. Osim kroz prizmu čl. 10. st. 2. Konvencije, najteže oblike tzv. govora mržnje ESLJP je promatrao i kao zlouporabu prava (čl. 17. Komvencije, osobito u svezi s čl. 14. iste, koji zabranjuje diskriminaciju. 13 Poslovni broj: 10 Pn-1201/2022-43 32. Sloboda izražavanja predstavlja jedno od temeljnih načela demokratskog društva i jedan od osnovnih uvjeta za njegov napredak i za ispunjenje svakog pojedinca. Pravo na slobodu izražavanja ne odnosi se samo na "informacije" ili "ideje" koje su blagonaklono prihvaćene ili se ne smatraju uvredljivima ili ne izazivaju nikakvu reakciju, nego i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju. To zahtijevaju pluralizam, tolerancija i slobodoumlje bez kojih nema "demokratskog društva". Kako ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanima zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni.

Ta ograničenja moraju biti strogo tumačena, a potreba za njima mora biti uvjerljivo utvrđena (predmeti ESLJP Guja protiv Moldavije br. 14277/04, § 69., presuda od 12. veljače 2008.; i Bédat protiv Švicarske br. 56925/08, § 48., presuda od 29. ožujka 2016.). Ta su načela od posebne važnosti što se tiče tiska, s obzirom na njegovu ulogu u demokratskom društvu. Iako tisak ne smije prelaziti određene granice, osobito u pogledu zaštite ugleda i prava drugih, njegova je dužnost ipak - na način u skladu sa svojim obvezama i odgovornostima - prenositi informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Ne samo da tisak ima zadatak prenijeti takve informacije i ideje, već ih javnost također ima pravo primiti (predmeti ESLJP-a Axel Springer AG protiv Njemačke, br. 39954/08, presuda od 7. veljače 2012., § 79., Von Hannover protiv Njemačke, (br. 2) br. 40660/08 i 60641/08, presuda od 7. veljače 2012.; § 102.). Pravo na slobodu izražavanja nije apsolutno pravo. Članak 10. Konvencije, kao ni članak 38. Ustava, ne jamče neograničenu slobodu izražavanja.

Sloboda izražavanja može biti ograničena ako je to nužno u demokratskom društvu. Test nužnosti u demokratskom društvu zahtjeva da sud pred kojim se nađe "zahtjev" za ograničenje nečije slobode izražavanja utvrdi je li ograničenje slobode izražavanja prijeko društveno potrebno i je li ono razmjerno legitimnom cilju, te da za to ograničenje navede relevantne i dostatne razloge. Ograničenje prava na slobodu izražavanja mora se razmotriti u kontekstu slučaja u cjelini, uključujući sadržaj izjava i kontekst u kojem su one dane. Pri ocjenjivanju razmjernosti miješanja treba razlikovati izjave o činjenicama od vrijednosnih sudova. Dok se postojanje činjenica može dokazati, istinitost vrijednosnih sudova nije dokaziva. Kada se radi o vrijednosnim sudovima, razmjernost ograničenja slobode izražavanja može ovisiti o tome postoji li dostatna činjenična osnova koja te sudove podržava, u suprotnom se ti sudovi mogu smatrati pretjeranima. Kako bi se moglo razlikovati radi li se o izjavi o činjenicama ili o vrijednosnom sudu nužno je uzeti u obzir okolnosti svakog slučaja i "opći ton" izjave o kojoj se radi, imajući u vidu da će tvrdnje o temama od javnog interesa u pravilu biti vrijednosni sudovi, a ne izjave o činjenicama (Morice protiv Francuske br. 29369/10, § 126., presuda od 23. travnja 2015.). Kada je sporna izjava dana u kontekstu političke debate o pitanju od javnog interesa, prihvatljiva su samo najnužnija ograničenja slobode govora jer je sloboda političke debate u samoj srži koncepta demokratskog društva.

Stoga su granice prihvatljive kritike šire u slučaju političara nego kod privatnih osoba. Za razliku od ovih potonjih, političar je neizbježno i svjesno otvoreniji za pomno ispitivanje svake njegove ili njezine riječi i djela i u skladu s tim mora iskazivati veći stupanj tolerancije Sloboda političke debate važna je zbog društvene koristi od slobodnog tijeka informacija. Političar se neizbježno i svjesno izlaže pomnom ispitivanju svog djelovanja, kako novinarima, tako i javnosti općenito, te je sukladno navedenom dužan iskazati veći stupanj tolerancije kao i prihvatiti svoju izloženost zdravom kriticizmu i ocjeni, čak i kad je nedvojbeno da su takvom kritikom bili uvrijeđeni (Ukrainian Media Group v Ukraine od 29. ožujka 2005, Zahtjev br. 72713/2001) (Eon c Francuska od 13. ožujka 2013., po Zahtjevu br. 26118/2010). Javni dužnosnici trebaju uživati manju razinu zaštite od drugih osoba jer sloboda medija javnosti daje mogućnost stvaranja javnog mišljenja o stavovima njihovih političkih vođa. U tom smislu bi, za razliku od privatnih osoba, političar trebao biti otvoreniji za preispitivanje i kritiziranje svojih riječi i djela i posljedično iskazivati veći stupanj tolerancije.

Sloboda političke debate važna je zbog društvene koristi od slobodnog tijeka informacija. U okolnostima u kojima sporna izjava utječe na ugled, čast, dostojanstvo ili prava drugih, taj je "sukob" potrebno rješavati vaganjem relevantnih čimbenika koji se odnose na dvije zaštićene vrijednosti: s jedne strane, pravo na slobodu izražavanja, i s druge strane, pravo na poštovanje osobnog života drugih. Riječ je o pravima koja zaslužuju jednaku zaštitu te je zadatak sudova postići pravičnu ravnotežu tih prava. U slučajevima koji zahtijevaju vaganje između tih dviju vrijednosti ishod za osobu koja tvrdi da joj je nečijim javnim istupom povrijeđeno dostojanstvo, čast ili ugled, u načelu, treba biti jednak kao da se odlučuje o prigovoru povrede slobode izražavanja misli. Kako bi se osigurala dosljednost i izbjeglo diskrecijsko odlučivanje pri odgovaranju na pitanje koje od sukobljenih prava preteže u konkretnom slučaju i kojemu od njih je potrebno pružiti zaštitu, pri ocjeni je li u konkretnom slučaju postignuta pravična ravnoteža između dva sukobljena prava potrebno je voditi računa o sljedećim kriterijima: - doprinosu raspravi u javnom interesu; - u kojoj mjeri je osoba u pitanju poznata javnosti i kakav je sadržaj danih izjava; prethodno ponašanje osobe na koju se izjava odnosi; - metode prikupljanja informacija i njihova provjerljivost; sadržaj, forma i posljedice objavljene informacije; - ozbiljnost dosuđene sankcije i - obeshrabrujući učinak.

Mjera do koje ESLJP vrednuje pravo na slobodu izražavanja u odnosu na zaštitu časti i ugleda u kontekstu političke debate razvidna je iz sadržaja presude u predmetu u kojoj je iskazano da nitko ne može biti sputan u izražavanju mišljenja, a mišljenje je osobno viđenje utemeljeno na razumijevanju stvari i pojava. 41. No međutim, sloboda izražavanja prestaje djelovati kada povrjeđuje druga načela i temeljna priznata prava kao što su zaštita ljudskog dostojanstva i načelo nediskriminacije. Kao što je navedeno u članku 10. ova je sloboda podložna iznimkama, koje moraju biti strogo tumačene, a potreba za bilo kakvim ograničenjima mora biti uvjerljivo utvrđena. Test nužnosti u smislu članka 10. st. 2. implicira postojanje ‘snažne društvene potrebe’. Sud je ovlašten donijeti konačnu odluku o tome može li se ograničenje pomiriti sa slobodom izražavanja, kako je ona zaštićena člankom 10. Stoga je u ovom postupku je potrebno utvrditi predstavlja li udovoljenje tužbenom zahtjevu tužitelja zadiranje u tuženikovu slobodu izražavanja, kao i da je to zadiranje utemeljeno na zakonu, konkretno člancima 19. i 1100. ZOO, te da slijedi legitimni cilj zaštite dostojanstva, ugleda i časti tužitelja. Također je potrebno utvrditi je li zadiranje u slobodu izražavanja podnositelja bilo "nužno u demokratskom društvu" radi ostvarenja navedenog legitimnog cilja.Promatrajući kontekst u kojima je nastao sporni članak nije prijeporno: - da je tuženik poznat kao pisac i novinar - kolumnist satiričkog izražavanja a - da je tužitelj povjesničar i političar, od siječnja do listopada 2016. ministar kulture u Vladi Republike Hrvatske, - da prijeporni tekst napisan u političkom kontekstu u vrijeme kada je formirana nova hrvatska Vlada, - da prijeporni tekst predstavlja tuženikov analizu i kritiku tužitelja kao političara i izraz je osobnog mišljenja i vrijednosnog suda u kontekstu cjelokupne političke situacije, djelovanja i retorike tužitelja koje je izazvalo oštre reakcije djela javnosti, pa je sporne riječi i izraze uvredljivog i polemičkog karaktera potrebno sagledati u cjelini i u kontekstu načina izražavanja i stila autora.

Prijeporni članak je objavljen u beogradskom listu "NIN" pod naslovom "Jadi političkog minotaura" u kojem se tuženik pogrdnim izrazima obrušio na tužitelja, tadašnjeg ministra kulture u Vladi Republike Hrvatske za kojega je koristio izraze "retard, nemoguće biće, politički minotaur, ideološki jednorog, ustaški klaun, slaboumni zagrebački musliman, bijednik". Po utvrđenju ovoga suda, svaki od navedenih izraza, kao i njihova cjelina pokazuje da se tuženik obračunava s tužiteljem ad hominem, a ne s njegovim političkim djelovanjem ili ciljevima za koje se zalaže. Ti izrazi pokazuju da članak nije napisan na satiričko zabavni način, koristeći duhovitost, ironiju ili sarkazam na razotkrivanju i ismijavanju politike ili djelovanja tužitelja, već je podnositelj zlouporabio mogućnost otvorenog pristupa medijima kako bi ponizio i obeščastio dostojanstvo tužiteljeva. Iako tuženik kao novinar, kolumnist, redovito objavljuje svoje tekstove u hrvatskim tiskanim medijima, očigledno svjestan neprihvatljivosti načina svojeg izražavanja, izabrao je beogradski časopis za takav protupravni obračun s tužiteljem kao to i proizlazi iz samog teksta "iako obično ne propuštam priliku za dobar pičvajz ...", "... o novom ministru kulture se ne izjašnjavam. Učinit ću to samo ovdje, u beogradskim novinama, podalje o Hrvatske".

Vrlo jasno i očito je tuženik iskazao svijest o osobnom obračunu s tužiteljem "podalje od Hrvatske" posebno odabranim biranim uvredljivim riječima, slijedom čega je evidentno da je unaprijed pripremio slobodu namjernog vrijeđanja zaogrnutom plaštem slobode govora ne vodeći pri tome niti malo računa o etici javne riječi, o kulturi dijaloga, te svjesno kršeći Kodeks časti hrvatskih novinara (članak 6.) koji ga obvezuje na uvažavanje časti, ugleda i dostojanstva osobe ili skupina s kojima polemizira. Tuženik u prijepornom članku ne polemizira sa stavovima i političkim djelovanjem tužitelja, niti se ne referira u vezi njegovih izjava na koje se poziva u odgovoru na tužbu i tijekom postupka ("ustaškim herojima čije se mučeničke i šehidske kosti sada prevrću u zemlji od jada i stida"; "antifašizam nije temelj ove države već floskula koja nema utemeljenja u ustavnom tekstu"; "1945. je naša najveća nacionala tragedija i poraz"), niti na satirički način opisuje cijelu novu hrvatsku Vladu i njezine ministre, već uz usputno analiziranje pojedinih članova Vlade, bavi isključivo s tužiteljem kao središnjim likom cijelog članka kojem je i posvetio naslov članka, te uz njegovo puno ime veže niz uvredljivih i pogrdnih izraza. On tužitelja naziva "političkim minotaurom" i "slaboumnim zagrebačkim muslimanom".

Time ga, s jedne strane poistovjećuje s mitskim čudovištem s ljudskim tijelom i bikovskom glavom, a s druge strane protupravno napada njegov integritet i vjeroispovijest ismijavajući njegovo pravo vjeroispovijesti zajamčeno i EKP i Ustavom. Omalovažavanje i diskvalifikacije tužiteljeve političke i historiografske aktivnosti prenesenu su i na njegovu osobnu sferu njegove islamske vjeroispovijesti kao odrednice osobnoga identiteta koja nije ni u kakvoj razumnoj i logičnoj vezi s obnašanjem dužnosti ministra kulture. Pritom je i taj segment ministrova lika uvredljivo kontekstualiziran ("slaboumnost zagrebačkog muslimana", "balija", "blajburški purger muslimanske vjeroispovijesti") u okvire optužbi za ustaštvo ("ustaški klaun"). Sve to nije i ne može biti satira niti u najelastičnijim okvirima sadržaja tog načina književnog ili novinarskog izražavanja, već je nedopušteni način javnog govora protivan svim zahtjevima civilizirane komunikacije. Takav način izražavanja svakako nije doprinos raspravi o pitanjima od javnog interesa.

Tuženik se ne bavi političkim pitanjima od javnog interesa, ne predstavlja podnositeljevu analizu i kritiku tužitelja kao političara, niti je izraz vrijednosnog suda tuženika u kontekstu cjelokupne političke situacije, djelovanja i retorike tužitelja nego se očito radi o osobnom antagonizmu, suprotstavljenoj ideologiji, i ad hominem vrijeđanju u javnom prostoru koji nije od javnog interesa, već je isključivo u osobnom interesu tuženika. Tuženik izborom riječi potiče čitatelja na razvijanje određenih emocija i zauzimanje stavova i iskazuje stanje visoke netolerancije zasnovane na raznim razlikama, a to se stanje postiže tako da se druga strana vrijeđa, blati, ponižava, omalovažava, prezire i ismijava. Zato po stavu ovog suda ne postoji prijeka društvena potreba da se pravu tuženika na slobodu izražavanja pruži prednost pred pravom tužitelja za zaštitu njegovog dostojanstva i časti. Podnositelj je neprimjerenošću svojeg načina izražavanja otišao izvan okvira kritičkog izražavanja te je na vrlo grubi i nedopušteni način omalovažio tužitelja kao osobu.

Sam način pisanja tuženika pokazuje da prijeporni članak ne sadrži elemente satiričkog pravila književnog ili novinarskog izražavanja već isključivo vrijeđanje tužitelja, što je bio i cilj cijelog članka. Isto tako, po stavu ovog suda, izrečeni sud tuženika o njemu nije iznijet u dobroj vjeri jer je u javnom govoru iznijet neprimjerenim riječima, ad hominem, vrijeđajući njegovo pravo osobnosti i pritom šaljući poruku da je takav govor dopušten jer ne postoji ništa što se ne može izreći jer smo zaštićeni slobodom izražavanja i vrijednosnim sudovima. Nije dopušteno usmjeriti kritiku iznošenjem uvredljivih informacija o osobi, konkretno tužitelju, u čemu je po shvaćanju ovog suda izostala i dobra vjera (odnosno postupanje osobe dobrih namjera), na što upućuju i kasniji tekstovi tuženika u kojima spominje tužitelja, kao i njegovo držanje pred sudom kada je jasno iskazao "da bi to isto i danas napisao". 52. Prijeporni članak tuženika ne predstavlja iznošenje kritike na politiku i političke stavove za koje se zalaže tužitelj, niti nudi argumente, niti je obrazložen, već sadrži nizanje uvredljivih izraza na račun tužitelja koja predstavlja prevladavajući sadržaj i smisao cijelog članka.

Tuženiku nije ni bila namjera inicirati raspravu o pitanju od općeg interesa u hrvatskom javnom i političkom prostoru u kojem bi rasprava o liku i djelu tužitelja kao ministra kulture, načelno, jedino mogla imati smisla, niti je do takve rasprave ikada došlo. Prezentacija profila tužitelja kao novog ministra u Vladi Republike Hrvatske u srbijanskom tisku nije polemički poticaj ni za tu sredinu, ni doprinos za demokraciju u Srbiji, a kada bi to i bio slučaj, nije odlučno za rješenje ovog spora. 53. Evidentan je izostanak bilo kakvog demokratskog konteksta podnositeljevih invektiva na račun hrvatskoga ministra kulture jer je uvreda u prijepornom članku bila svrha, a ne stilsko sredstvo. Stoga takav izričaj predstavlja napad najvišeg stupnja ozbiljnosti na dostojanstvo i čast tužitelja i dovodi u pitanje njegovo osobno uživanje prava na privatni život, (ESLJP u predmetu Bedat protiv Švicarske, broj 56925/08; Narodni list d.d. protiv Hrvatske, broj 2782/12; Toranzo Gomez protiv Španjolske, broj 26922/14) te u tim i takvim situacijama nalaže primjenu članka 35. Ustava odnosno članka 8. Konvencije, jer je riječ o toliko jako uvredljivim izrazima da njihova objava ima neizbježan izravan učinak na privatan život pojedinca.

Podnositeljev ekstremno netolerantan tekst nije spojiv s interesima koji opravdavaju slobodu izražavanja, te je njegova minimalna društvena vrijednost daleko manja od suprotstavljenog privatnog interesa usmjerenog zaštiti osobne časti, a i od javnog interesa za očuvanjem tolerantnosti javnih polemika (sve kad bi se i uzelo da je bila riječ o javnoj polemici kako to pokušava prikazati tuženik). Iz svega navedenog proizlazi da je tuženik slobodu izražavanja pretvorio u pravo na vrijeđanje političkog i svjetonazorskog neistomišljenika. Nije pritom odlučno je li podnositelju, uz očitu namjeru uvrijediti, bila i namjera diskriminirati po osnovi tužiteljeve vjerske pripadnosti, već je bitan stvarni učinak trostrukog apostrofiranja muslimanske vjeroispovijesti, odnosno, ovdje je relevantno ono što je stvarno izrečeno i što, zbog izraženo uvredljivog i ponižavajućeg karaktera korištenih izraza, objektivno predstavlja povredu dostojanstva pripadnika islamske vjeroispovijesti, a ne kako to tuženik pokušava prikazati, s motrišta medijskoga prava i članka 10. Konvencije, dopušteni pokušaj "prenošenja informacija ili ideja".

Budući da iz provedenih dokaza proizlazi da je vezano uz objavu prijepornog članka tužitelj trpio zdravstvene poteškoće na osobnoj razini radi kojih je poražio liječničku pomoć, te poteškoće na profesionalnoj razini i da je njegova uža i šira obitelj također bila izložena ismijavanju i podrugivanju javnosti, to je razlog zbog kojeg je potrebno ograničiti takav način slobode izražavanja i iznošenja misli jer za  iskazane uvrede prema tužitelju ne postoji nikakva činjenična osnova koja bi ih opravdala.  Dostojanstvo čovjeka je vrijednost koja ulazi u krug temeljnih osobnih prava a sastavni elementi te vrijednosti su čast, kao vlastito osjećanje vrijednosti i ugled, kao uvažavanje od drugih u društvu. Svaki čovjek ima pravo na poštivanje i zaštitu svog dostojanstva u smislu zahtjeva za poštivanjem koje mu pripada na temelju svog postojanja i svoje društvene uloge.

Po utvrđenju ovoga suda navodi tuženika kojima je za tužitelja ustvrdio da je "retard" odnosno "nemoguće biće, politički minotaur, ideološki jednorog", "ustaški klaun", "slaboumni zagrebački musliman" i "bijednik" (cit.: "Kao i inače, uzbuđuju oni koji imaju nekakve komplicirane i teške, kontradiktorne identitete, ... kad imamo takvu nekakvu zbunjujuću osobu, sastavljenu od raznorodnih, neskladnih dijelova. Zlatko Hasanbegović takvo je jedno nemoguće biće, politički minotaur, ideološki jednorog. Dira me u srce slaboumnost ovoga zagrebačkog muslimana. Nakon Tuđmanovog dijeljenja Bosne, klanja u Ahmićima i hrvatskih konclogora za Bošnjake, čisto se sažalim nad ustaškim klaunom koji se trudi svidjeti onima koji ga preziru i iza leđa, potiho zovu balijom." "Njegovi su stavovi, dakako, skandalozni. Sasvim je neprikladan za ministra. Ali, opet, ostao sam ravnodušan na bijednika. Dijelom i zato jer znam kako je često ponižavajuće i ružno biti manjina, bilo kakva manjina, u Hrvatskoj. Mnogo je puta taj morao progutati dostojanstvo i usnuti u suzama da bi bio ministar u HDZ-ovoj vladi. Kraj sve njegove muke, ne trebam mu još i ja.

Zlatko Hasanbegović i bez mene ima dovoljno neprijatelja. Na koncu, blajburški purger muslimanske vjeroispovijesti na čelu Ministarstva kulture, na mjestu za koje se nitko nije otimao, u zemlji gdje se kultura više gotovo i ne spominje, samo je sporedna nevolja. Valja se štedjeti, čuvati snagu za okršaje s ozbiljnijim, autentičnim hrvatskim luđacima kojih ne manjka u Vladi koja je u petak izglasana u državnom parlamentu.) su objektivno uvredljivi i ponižavajući i doprinijeli su tužiteljevom osjećaju povrijeđenosti i poniženja, kao i zdravstvenim tegobama nakon njihove objave. Objavljene informacije povrijedile su tužiteljev integritet, čast, ugled i dostojanstvo, čime mu je nanesena neimovinska šteta zbog povrede prava osobnosti. Tužitelj se objavom članka tuženika našao u situaciji u kojoj se do tada nikada nije našao, a koja se očitovala u uznemirenosti, nesanici, izrugivanju prolaznika, radi čega je jedno vrijeme izbjegavao odlaske na do tada uobičajena mjesta, ordinirana mu je terapija, a što su osjetili i članovi njegove obitelji i što je po utvrđenju ovoga suda doista i bilo jer nije logično i životno moguće bezbolno i bez posljedica nositi se s ovakvim kvalifikacijama ad hominem.

Stoga, budući je povrijeđeno tužiteljevo pravo osobnosti, iako je tuženik izrazio sumnju u pretrpljene tegobe tužitelja, to tužitelju pripada pravična novčana naknada, a trajanje duševnih bolova utječe na visini iste u smislu odredbe čl. 1100. st. 2. ZOO-a. Tuženik neosnovano otklanja svoju odgovornost jer ne može isključiti protupravnost štetne radnje, a tijekom provedenog postupka utvrđeno je postojanje svih općih i posebnih pretpostavki odgovornosti za štetu i to štetna radnja u vidu objavljivanja informacije, protupravnost štetne radnje, šteta, ali i uzročna veza između štete, dakle pretrpljenih duševnih bolova i štetne radnje koja predstavlja postupanje kojim se oštećeniku nanosi šteta, jer je upravo objava iznesenih informacija povrijedila tužiteljevo pravo osobnosti - pravo na dostojanstvo, čast i ugled. Odredbom čl. 19. st. 1. i 2. ZOO-a, propisano je da svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom. Pod pravima osobnosti razumijevaju se pravo na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr.

Sukladno odredbi čl. 1100. st. 2. ZOO-a sud će pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom. Sve navedeno su kriteriji koji utječu na ocjenu suda je li pravo osobnosti povrijeđeno u toj mjeri da zbog toga oštećeni ima pravo na isplatu pravične novčane naknade.  Imajući u vidu utvrđenja o tužiteljevom osjećaju povrijeđenosti i poniženja, kao i zdravstvenim tegobama nakon njihove objave, temeljem čl. 1100. ZOO-a prihvaćen je tužbeni zahtjev za isplatu pravične naknade zbog povrede prava osobnosti u iznosu 1.990,84 EUR/15.000,00 kn. Odlučujući o visini pravične novčane naknade sud je uzeo u obzir intenzitet i trajanje tih duševnih bolova, kao i neugodnosti kojima je tužitelj bio izložen. Glede navoda tuženika, s obzirom na nakladu časopisa NIN u Hrvatskoj i Sloveniji, koja je za prijeporni primjerak časopisa iznosila 130 komada ističe se da isti nije relevantan jer u ovom predmetu nije tužen nakladnik nego autor.

Isto tako i navod tuženika da bi članak ostao neprimijećen da ga tužitelj nije trijumfalno donio na sjednicu Vlade i na taj način skrenuo pozornost na njega, ističe se da neovisno o postupanju tužitelja koji je doista donio taj časopis na sjednicu Vlade, u svijetu suvremenih tehnologija u 21. stoljeću i dostupnosti informacija na internetu nije moguće da bi takav članak ostao neprimijećen, slijedom čega isti navod nije relevantan za odluku u ovoj pravnoj stvari. Činjenica da je tužitelj donio na sjednicu Vlade primjerak časopisa NIN ni na koji način ne umanjuje štetu koja mu je počinjena, kao ni odgovornost tuženika, niti je na taj način tužitelj doprinio njezinu nastanku. Kao što je navedeno, prijeporni članak se bavio novom hrvatskom Vladom, posebice tužiteljem kao imenovanim ministrom kulture, i nije jasno zašto ga tužitelj ne bi predočio Vladi. Pri tome se napominje da odgovornost drugih medija koji su prenosili istu ili sličnu informaciju o tužitelju ne umanjuje, niti isključuje odštetnu odgovornost tuženika, niti je za istu relevantno dopuštenje odgovornih osoba časopisa NIN. Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika iz podneska od 17. veljače 2023. za saslušanjem svjedoka:

1. Miljenka Jergovića književnika i poznavatelja značajki spisateljskog stila tuženika, radi utvrđenja je li takve oblike i načine izražavanja osnovano smatrati namjerom vrijeđanja ili ne, budući da odgovor na to pitanje treba dati sud, a ne svjedok koji se u postupku poziva u toj ulozi kako bi iskazao svoja neposredna saznanja o činjenicama koje se dokazuju, sukladno čl. 235. st. 2. ZPP-a: 2. Krešimira Macana, stručnjaka za odnose s javnošću na okolnost opsega i vrste publiciteta kojim je praćeno formiranje Vlade Republike Hrvatske, kao i imenovanje tužitelja na funkciju ministra kulture, te radi utvrđenja opravdanog javnog interesa da se dio novinskog priloga posveti tužitelju, jer za te okolnosti nije potreban svjedok, budući su iste neprijeporno utvrđene i navedene u točki 26. obrazloženja ove presude. 3. Uzeria Uskokovića suvlasnika izdavačke kuće koja objavljuje tuženikove knjige, 4. Seida Serdarevića glavnog urednika izdavačke kuće Fraktura i

5. Emira Hadžihafizbegovića glumca, svi na okolnost objektivne podobnosti prijepornih informacija da povrijede pravo osobnosti s aspekta muslimanske vjeroispovijesti ili bošnjačke narodnosti, iz razloga jer objektivna podobnost prijepornih informacija da povrijede pravo osobnosti nije činjenično pitanje na koje bi trebali iskazivati svjedoci (čl. 235. st. 2. ZPP-a), nego pravno pitanje na koje daje odgovor sud. Također je odbijen prijedlog da se dopunskim saslušanjem stranaka budući su stranke dale svoje iskaze na ročištu za glavnu raspravu održanom dana 24. siječnja 2018. na sve relevantne okolnosti, te je tuženik iskazivao na sve predložene okolnosti navedene u tom podnesku, kao i tužitelj, a utvrđenje da jakost i trajanje duševnih boli opravdava ili ne opravdava dosudu novčane naknade pripada sudu, a ne strankama. 64. Na dosuđeni iznos neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti tužitelju pripada pravo na zateznu kamatu od dana 20. travnja 2016. godine, kao dana podnošenja tužbe do plateža. Naime, odredbom čl. 1103. ZOO propisano je da obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga.

Budući da iz provedenih dokaza, kao i priložene medicinske dokumentacije tužitelja proizlazi da je liječenje tužitelja završeno do dana podnošenja tužbe, odnosno da šteta nije nastala nakon tog datuma, sud je priznao tužitelju pravo na zateznu kamatu od tog dana. Navedeno proizlazi iz odredbe čl. 29. st. 1. ZOO-a prema kojoj dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze, pored glavnice duguje i kamatu, dok je u pogledu visine kamatne stope sud primijenio čl. 29. st. 2. ZOO i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima....Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a i sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora (1.990,84 EUR/15.000,00 kn) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika - piše u presudi sutkinje Jadranka Liović Merkaš. Protiv te presude dopuštena je žalba Županijskom sudu u roku 15 dana od dana objave presude.