U mnogim segmentima društva ljudi imaju osjećaj kako su zakoni mrtvo slovo na papiru, da smo društvo nejednakih, da se nad nekim ljudima provode hajke dok drugi, istinski zločinci koji su se ogriješili o zakone pa čak su i osuđeni uspješno izigravaju sankcije. Mnogi misle kako smo kao društvo oboljeli od bipolarnih poremećaja do te mjere da su se mnogi ljudi pomirili s takvim stanjem i smatraju ga prirodnim pa se čak više ne usuđuju ni izreći zdravorazumske stavove. Kod nas se često događaju hajke na pojedince koje neki moćni krugovi i pojedinci odrede kao mete, takvi pojedinci stradaju, na njima sustav demonstrira strogoću u svakom pogledu dok oni drugi, koje netko nije oglasio takvim lovinama, mirno prođu ispod radara a njihove žrtve ostanu nemoćne, ponižene a pravda nezadovoljena. Navest ćemo konkretan primjer. Većina građana zna kako je na Županijskom sudu u Osijeku izrečena pravomoćna presuda Zdravku Mamiću i drugima u optužnici za isisavanje milijuna iz Dinama. Njima je, s obzirom na glasovitu sporost hrvatskog pravosuđa, ekspresno presuđeno. No, mnogim ratnim zločincima ili je presuđeno kao Vasiljeviću nakon 3 desetljeća od zlodjela ili nikad. Suđenje Mamićima i ostalim dobilo je ogromni medijski publicitet. Nekadašnji gazda Dinama nije dočekao da mu se stave lisičine na ruke već je izbjegao u Hercegovinu. Javnosti je dobro poznato kako je Hrvatska upućivala zahtjeve za izručenje Mamića u BiH no tamošnji je sud odbijao te zahtjeve. No, na istom Županijskom sudu u Osijeku a temeljem optužnice Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku izrečena je  presuda za ratne zločine generalu JNA i bivšem zloglasnom šefu KOS-a Aleksandru Vasiljeviću. Proces protiv Vasiljevića započeo je 12. travnja 2011. godine. Vijeće za ratni zločin Županijskog suda u Osijeku kojom je predsjedao sudac Zvonko Vrban osudio je Aleksandra Vasiljevića, zbog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske 20. ožujka 2023. godine. Umirovljeni general JNA osuđen je za na 20 godina zatvora zbog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva a iz presude je vidljiva i njegova otmjena beogradska adresa. Naime, Vasiljević živi u elitnom naselju u Radanskoj ulici na Savskom Vencu, u neposrednoj blizini kompleksa Kuće cvijeća na Dedinju u kojem je pokopan bivši jugoslavenski predsjednik Josip Broz Tito. Javnost naravno niti ne zna gdje taj osuđenik živi ali svi dobro znaju gdje živi odbjegli Zdravko Mamić koji je presudom istod Županijskog suda u Osijeku osuđen na 6 godina i 6 mjeseci zatvora. Postavlja se pitanje u kakvom to deformiranom društvu živimo da osoba koja je nakon 30 godina od počinjenja osuđena za najstrašnije ratne zločine koji su se događali u Vukovaru za vrijeme agresije JNA i pobunjenih Srba uživa veći privilegij nego osoba koja je osuđena za financijske malverzacije. Podsjetimo i kako je krajem lipnja ove godine odjeknula vijest kako je Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku podiglo ponovno optužnicu protiv kapetana Vatrenih Luke Modrića i bivšeg Vatrenog Dejana Lovrena za lažno svjedočenje na suđenju Zdravku Mamiću. Nevjerojatno je kako je ta optužnica dobila širok odjek dok su optužnice za ratne zločine tretirane kao manje važne. Postavlja se pitanje zašto se kod nas energičnije demonstrira strogoća i ruke pravde kad su posrijedi novčani transferi i iskazi vezani uz provizije pri prodaji igrača, gotovinske transakcije nego ratni zločini. Zašto je veći krimen financijski delikt nego ratni zločin? Zašto je veći pritisak bio na BiH da se izruči Zdravka ali i Zorana Mamića a ne na Srbiju da izruči Aleksandra Vasiljevića i krvnika iz Škabrnje Zorana Tadića koji je živio u predgrađu Sydneya, pa pobegao 2019. natrag u rodnu Srbiju kad je u Australiju stigla optužnica protiv njega. Za potrebe ovog članka pronašli smo i Ustavnu presudu iz koje se vidi kako je optužnicu za slučaj Dinamo a u kojem se spominju svjedočenja Luke Modrića i Dejana Lovrena potvrdio kao predsjednik optužnog vijeća isti sudac, sada i predsjednik Županijskog suda u Osijeku Zvonko Vrban, koji je osudio krajem ožujka ove godine za ratni zločin generala Aleksandra Vasiljevića. Građanima je važno da imaju osjećaj kako žive u društvu u kojem se zakoni provode i vlada pravda. No, u kakvom mi društvu živimo ako se zakoni i pravda provode revnosnije nad optuženicima i osuđenima za financijske malverzacije a ne nad onima koji su osuđeni za počnjenje ratnih zločina. Slijede detalji.....

Ustavni sud RH je 16. studenog 2021. donio odluku kojom je odbacio ustavnu tužbu Zdravka Mamića uz čije je ime navedena njegova adresa u Čitluku u BiH. U toj su presudi prezicirane uloge Luke Modrića i Dejana Lovrena, odnosno njihova svjedočenja zbog kojih je osječko odvjetništvo krajem lipnja ove godine odlučilo da su lažna i podiglo optužnicu. Putem odvjetnika Mamić je tada podnio tužba protiv presude Vrhovnog suda RH od 3. ožujka 2021., kojom je potvrđena presuda Županijskog suda u Osijeku od 6. lipnja 2018. Njome je Mamić pravomoćno osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od šest godina i šest mjeseci zbog počinjenja dvaju kaznenih djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju te mu je oduzeta imovinska korist pribavljena kaznenim djelima za koja je osuđen. Mamiću je odbijena Ustavna tužba iz iste je vidljiv tijek predmeta. U uvodu su istaknute 'ČINJENICE I OKOLNOSTI PREDMETA' koje citiramo jer se iz istih vidi i uloga kapetana Vatrenih Luke Modrića te bivšeg vatrenog Dejana Lovrena.

Doduše u odluci Ustavnog suda označeni su inicijalima L.M. i D.L.: 'Rješenjem Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (u daljnjem tekstu: USKOK) od 3. srpnja 2015. otvorena je istraga protiv podnositelja i još tri osobe zbog, u odnosu na podnositelja, osnovane sumnje da je počinio kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju. Rješenje o provođenju istrage potpisao je zamjenik ravnateljice USKOK-a Sven Mišković koji je tijekom cijelog kaznenog postupka zastupao optužbu. Svjedok L. M. dao je iskaz pred USKOK-om 30. kolovoza 2015. bez prisutnosti obrane. Svjedok je bio upozoren da je dužan govoriti istinu. Naveo je, između ostalog, da je igrao za NK Dinamo u Zagrebu. Krajem travnja 2008. dogovoren je njegov transfer u NK Tottenham u Ujedinjenom Kraljevstvu, te je pri tome NK Dinamu isplaćen 21 milijun eura. Prije odlaska u NK Tottenham potpisao je zapisnik o raskidu ugovora s NK Dinamo u kojem je navedeno kako on nema više nikakvih materijalnih niti financijskih potraživanja prema NK Dinamu.

Naknadno, nakon što je već počeo igrati za NK Tottenham, sačinjen je aneks ugovora o transferu prema kojem je njemu pripalo 50 % od iznosa plaćenog NK Dinamu za transfer. Međutim, nakon toga sklopio je ugovor s podnositeljem prema kojem je on dobio samo 1,9 milijuna eura, a ne 50 % iznosa plaćenog NK Dinamu za njegov transfer, a preostali novac predao je podnositelju. Svjedok je svaku stranicu zapisnika o svom iskazu osobno potpisao. Svjedok D. L. dao je iskaz pred USKOK-om 18. veljače 2016. bez prisutnosti obrane. Svjedok je bio upozoren da je dužan govoriti istinu. Naveo je, između ostalog, da je već od četrnaeste godine igrao za NK Dinamo u Zagrebu, a u siječnju 2007. potpisao je prvi ugovor o profesionalnom igranju za NK Dinamo. Prema tom ugovoru nije imao pravo ni na kakvu naknadu u slučaju elaza u neki drugi klub. Međutim, u rujnu ili listopadu 2009. sačinjen je aneks tog ugovora prema kojem mu je trebalo pripasti 50 % iznosa koji bi bio plaćen NK Dinamu od kluba u koji bi prešao.

Kada mu je predočeno da je u aneksu ugovora o profesionalnom igranju od 9. siječnja 2007. bilo navedeno da mu pripada 50 % iznosa transfera u drugi klub koji bi bio plaćen NK Dinamu od kluba u koji bi prešao igrati, izjavio je kako je moguće da su to već tada njegovi roditelji pregovarali s podnositeljem, a da se onda vjerojatno taj aneks ugovora iz 2009. godine odnosio na povećanje plaće. Naveo je da on ne zna koliki je bio ukupan iznos transfernog obeštećenja koji je NK Dinamu platio NK Olympique Lyonnais, ali da misli da je to bilo oko 8,5 milijuna eura. Iznos od 50 % od iznosa plaćenog za njegov transfer, dakle 4.200.000 eura isplaćen mu je nakon jedne i pol godine od njegovog prelaska u NK Olympique Lyonnais na njegov bankovni račun u jednoj od banaka u Hrvatskoj. Najveći dio tog novca, oko 3,5 milijuna eura posudio je Zoranu Mamiću koji mu je tijekom 2012. i 2013. godine vratio oko 500.000 eura od tog novca, a ostatak još nije. Predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske rješenjem od 19. travnja 2016., po prijedlogu Glavnog državnog odvjetnika

Republike Hrvatske dao je suglasnost da se predmetni kazneni postupak provede pred ŽSO-om kao mjesno nadležnim sudom umjesto pred Županijskim sudom u Zagrebu zbog poznanstva pojedinih okrivljenih sa sucima Županijskog suda u Zagrebu Ivanom Turudićem, Jasnom Smiljanić i Ivicom Veselićem. USKOK je 26. travnja 2016. podigao optužnicu protiv prvog okrivljenika Milana Pernara, podnositelja kao drugog okrivljenog, Zorana Mamića kao trećeg okrivljenog i Damira Vrbanovića kao četvrtog okrivljenog. Podnositelj je 30. svibnja 2016. podnio odgovor na optužnicu u kojem je isticao da su brojni dokazi provedeni u istrazi nezakoniti. Sjednica optužnog vijeća u sastavu suca Zvonka Vrbana, predsjednika vijeća, te sudaca Ante Budića i Ninoslava Ljubojevića, članova vijeća, održana je 8. lipnja 2016. u nazočnosti, među ostalima, podnositelja i njegove braniteljice. U zapisniku o održavanju sjednice konstatirano je da nema primjedbi na sastav vijeća. Branitelj četvrtog okrivljenog Damira Vrbanovića istaknuo je da zastupnik optužbe Sven Mišković nema status zamjenika ravnatelja USKOK-a, već da je 2013. godine imenovan zamjenikom općinskog državnog odvjetnika u Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.

Također je osporio prijedlog ravnatelja USKOK-a da se predmet sa Županijskog suda u Zagrebu delegira Županijskom sudu u Osijeku. Rješenjem optužnog vijeća od istog dana odbijen je prijedlog obrane za izdvajanjem iz spisa navodno nezakonitih dokaza. Podnositelj, te treći i četvrti okrivljeni podnijeli su žalbe. Obrana podnositelja u žalbi se osvrnula na pitanje nezakonitosti dokaza pribavljenih u istrazi. Četvrti okrivljeni je u žalbi, između ostalog, istaknuo da optužno vijeće nije uopće odgovorilo na njegove prigovore koji se odnose na zastupnika optužbe i prenošenje mjesne nadležnosti. Svi okrivljeni povukli su žalbe te je Vrhovni sud žalbe odbacio. Sjednica optužnog vijeća radi potvrđivanja optužnice održana je 29. studenoga 2016. u nazočnosti, među ostalima, podnositelja i njegove braniteljice. U zapisniku o održavanju sjednice konstatirano je da nema primjedbi na sastav vijeća. Braniteljica podnositelja izjavila je da povlači odgovor na optužnicu "smatrajući da će ocjenu dokaza koje su naznačili u svom odgovoru na optužnicu ocijeniti u dokaznom postupku tijekom glavne rasprave". Prisutni podnositelj suglasio se s navodima svoje braniteljice. Istoga dana raspravno vijeće potvrdilo je optužnicu.....' - piše u toj presudi kojom je odbijena žalba Zdravka Mamića.

Njega i brata Zorana koji su poslije presude pobjegli u BiH Hrvatska je više puta tražila. Odnosno, traženo je njihovo izručenje koje je sud u BiH odbio. No, isti sudac koji je odlučivao o sudbini Zdravka Mamića i kojeg je Mamić više puta prozivao presudio je i generalu JNA i bivšem šefu KOS-a Aleksandru Vasiljeviću. No, stječe se dojam kako je osuđenik za ratne zločine prošao puno bolje od Mamića jer nad njim nikada nije trajala hajka niti je zataženo njegovo izručenje iz Srbije. Za potrebe ovog članka pribavili smo presudu protiv Aleksandra Vasiljevića pa citiramo prvi dio: 'Opt. ALEKSANDAR VASILJEVIĆ, sin Predraga i Natalije, rođen 8. srpnja 1938. u Vitkovcu, Republika Srbija, umirovljenik, državljanin Republike Srbije, s prebivalištem u Republici Srbiji, Beograd, Radanska 31, pismen, oženjen, otac dvoje djece, neosuđivan, ne vodi se drugi kazneni postupak, ostali podaci nepoznati, KRIV je što je: u razdoblju od početka listopada 1991. pa do svibnja 1992., u Republici Srbiji, za vrijeme oružanog sukoba na teritoriju Republike

Hrvatske između regularnih oružanih snaga hrvatske vojske i policije s naoružanim paravojnim formacijama pobunjenih Srba i snagama JNA, na napuštenom poljoprivrednom imanju u blizini mjesta Begejci, na napuštenoj stočnoj farmi u blizini mjesta Stajićevo, u dijelu Kazneno popravnog doma Sremska Mitrovica te u zatvorima u Nišu i Staroj Gradiški, kao načelnik Uprave bezbednosti tadašnjeg Saveznog sekretarijata za narodnu obranu (u daljnjem tekstu: SSNO), protivno odredbama čl. 13., 14., 17., 18., 25., 26. i 29. Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima od 12. kolovoza 1949., protivno odredbama čl. 3., 13., 27., 31., 32., 49., 89. i 97. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata, te protivno odredbama čl. 45. st. 1., čl. 75. i 76. st. 1. te čl. 86. i 87. Dopunskog protokola Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba (Protokol I), nakon što su po naredbi Uprave bezbednosti, broj 35-14553 od 10. listopada 1991., osnovani logori za ratne zarobljenike, određen njihov unutarnji ustroj, sustav zapovijedanja i osiguranja, pa su u skladu s tim i osnivani logori u mjestima Begejci, Stajićevo, Sremska Mitrovica, Niš i Stara Gradiška u koje je sa područja gradova Osijeka, Vukovara, Karlovca, Stare Gradiške, Slunja te drugih mjesta u Republici Hrvatskoj dovedeno i protupravno zatočeno civilno stanovništvo među kojima je bilo žena, staraca i maloljetnika, te više stotina prethodno zarobljenih pripadnika oružanih postrojbi Republike Hrvatske, nakon što je za stvarne zapovjednike logora postavio sebi podređene pripadnike organa bezbednosti te poslao više grupa oficira bezbednosti da obavljaju ispitivanje civilnog stanovništva i odabir ratnih zarobljenika kao osoba odgovornih za primjenu ratnih i humanitarnih propisa međunarodnog prava o sigurnosti i zaštiti zatočenih civila i ratnih zarobljenika, kao i za postupanje njemu podređenih pripadnika organa bezbednosti te pripadnika vojne policije i drugih postrojbi koji su osiguravali logore, iako je na temelju saznanja od sebi podređenih zapovjednika i ispitivača o stanju u logorima znao da se ne poštuju odredbe međunarodnog prava o postupanju s ratnim zarobljenicima i civilima, da se u logorima događaju protupravne radnje, da zatočenicima i zarobljenicima nisu osigurani osnovni životni uvjeti, tekuća voda, hrana, odjeća i pokrivači, da se isti fizički i psihički zlostavljaju, neki i do smrti, nije osigurao red, zakonitost i osnovne životne uvjete u logorima, te nije poduzeo ništa da se takva protuzakonita ponašanja suzbiju i počinitelji kazne, nego je unatoč tome pristajao da njemu podređene osobe nastave s takvim protupravnim radnjama, kao i da njemu podređeni stvarni zapovjednici logora sebi podređenim pripadnicima vojne policije, odnosno čuvarima u logorima dopuštaju i toleriraju da svakodnevno fizički i psihički zlostavljaju gotovo sve zarobljenike i civile udarajući ih rukama, nogama, pendrecima, drvenim i željeznim palicama, da ih izvode na lažna strijeljanja, pojedinačna ispitivanja i premlaćivanja, pa se zbog takvih njegovih propuštanja u logorima dogodilo slijedeće:

a) od početka listopada pa do kraja prosinca 1991., u logorima u Begejcima i Stajićevu, u kojima je naredbom Uprave bezbednosti SNNO za zapovjednika logora postavio sebi podređenog potpukovnika Miroslava Živanovića, koji također nije poduzeo ništa da se osiguraju osnovni životni uvjeti zatočenih osoba, te nije spriječio da čuvari i pripadnici vojne policije JNA fizički i psihički zlostavljaju zarobljene osobe, nego su: - tijekom studenog i prosinca 1991., u logorima u Begejcima i Stajićevu, čuvar logora Ivica Vuletić zajedno s drugim čuvarima, pripadnicima JNA i srbijanske policije, tukao zatvorene civile i ratne zarobljenike šakama, nogama obuvenim u vojničke čizme, palicama po glavi i tijelu, gurao im policijsku palicu u usta, te ihprisiljavao na pjevanje srpskih pjesama, pri čemu je zarobljenicima zadavana velika fizička i psihička bol, pa je uslijed takvog fizičkog iživljavanja od zadobivenih ozljeda preminuo zarobljenik Ivan Kamerla,

- u razdoblju od 20. studenog do kraja prosinca 1991., u logoru u Stajićevu, čuvar logora Slobodan Bačić svakodnevno je fizički zlostavljao zarobljenika Ivana Krznarića tako da ga je tukao rukama, nogama i gumenom palicom po glavi i tijelu te mu prislanjao nož na vrat prijeteći da će ga ubiti, - u razdoblju od početka listopada do kraja prosinca 1991., u logorima u Begejcima i Stajićevu, čuvari su fizički zlostavljali ratne zarobljenike i neosnovano zatočene civile, pa su uslijed fizičkog premlaćivanja u logoru u Stajićevu od zadobivenih ozljeda umrli zarobljenici Branko Koch i Ivan Kunac, a u logoru u Begejcima Zlatko Brajer,

- u razdoblju od početka listopada do kraja prosinca 1991. u logorima u Begejcima i Stajićevu čuvari logora sustavno su i svakodnevno fizički i psihički zlostavljali ratne zarobljenike među kojima su bili Alen Došen, Bartol Domazet, Božidar Bošnjak, Branko Bos, Darko Škorić, Dragutin Kubijan, Dragutin Špac, Franjo Begonja, Goran Grgošević, Goran Pančić, Ivan Piskač, Ivica Dinjar, Ivica Dušanić, Ivica Medvedec, Josip Jurišić, Josip Pavošević, Josip Perković, Mario Benčić, Miroslav Tot, Stanko Penavić, Stjepan Čenan, Stjepan Kukec, Tomislav Galošević, Željko Krekić, Zlatko Vinogradac, Tomislav Serezlija, Davor Batrac, Damir Sluganović, Damir Plavšić, Milan Rubić, Julije Skeledžić, Žarko Pavletić, Danijel Rehak, Ivica Lukić, Mirko Sabljak, Predrag Matić, Zoran Šangut, Franjo Štalmajer, Krešimir Bušić, Ilija Ačkar, Renato Perković, Zlatko Adžić, Ivica Bajtal, Fanolj Gojani, Ivan Jozić, Ivica Jeger, Boris Žuvela, Petar Marić, Josip Jeger, Zvonko Dumendžić, Mato Vulčik, Domagoj Pavić, Drago Pranić, Josip Brkić, Ante Raspudić, Erdovan Pršlja, Josip Mišić, Zdravko Majstorović, Zoran Pištelek, Tihomir Lađa, Igor Koch, Đuro Horvatinec, Darko Posavec, Josip Blažević, Robert Horvat, Željko Lebar, Mario Glavurdić, Damir Antić, Slavko Vereš, Ivica Pavičić, Ivan Galić, Željko Junačko, Milan Turkalj, Nikola Čibarić,

Anđelko Papak, Marinko Posavčić, Ante Čulina, Ivan Krznarić, Zvonimir Ranogajec, Ante Kardum, Josip Goreta, Zdenko Sučić, Stjepan Žeđe, Vjekoslav Šarac, Mirko Griesbacher, Antun Keller, Predrag Kegelj, Ivica Mihaljčuk, Šandor Sileš, Zvonko Štibić, Tomislav Mrkonjić i mnogi drugi, odvodeći ih na ispitivanje danju i noću, pri čemu su zarobljenike udarali rukama, nogama i palicama, prisiljavali ih na radove izvan logora, psihički ih mučili odvodeći na lažna strijeljanja, te raznim drugim nehumanim načinima nastojali utjecati na psihičko slamanje zarobljenih osoba, - u razdoblju od početka listopada do kraja prosinca 1991. u logorima u Begejcima i Stajićevu čuvari logora sustavno su i svakodnevno fizički i psihički zlostavljali nezakonito zatvorene civile među kojima su bili Janko Žipovski, Petar Ravlić, Ivan Obradović, Krešimir Assodi, Stanko Šušak, Ivan Roguljić, Marko Prgomet, Franjo Veber, Vlaho Ivica, Ivan Grličić, Stjepan Pavlović, Ivan Žunabović, Mirko Kovačić, Ivan Mranak, Mario Molanr, Petar Traljić, Igor Švraka, Stipan Dumendžić, Dragan Švraka, Zdenko Horvat, Goran Pančić, Stjepan Borić, Andrija Molnar, Igor Lovrić, Damir Lili,

Željko Dvojković, Ivan Balen, Srećko Baćun, Mladen Lončar, Ksenija Piplica, Željka Radić, Luca Pančić, Đuro Miholjčanin, Stipe Pavlešević, Vinko Hemperger, Andrija Bartolović, Marko Lulić, Josip Kiš, Andrija Pančić, Damir Marjanović, Zlatko Panković, Tomislav Đuranec, Ivan Grljušić, Stjepan Rešicki, Marijan Balaž, Branko Šimunić, Mladen Kegelj, Josip Kosturik i mnogi drugi, odvodeći ih na ispitivanje danju i noću, pri čemu su zatočene civile udarali rukama, nogama i palicama, prisiljavali ih na radove izvan logora, psihički ih mučili odvodeći na lažna strijeljanja, zatočene žene sustavno i svakodnevno silovali te ih prisiljavali na druge sa spolnim odnosom izjednačene radnje, te raznim drugim nehumanim načinima nastojali utjecati na psihičko slamanje zatočenih civila, b) od kraja studenog 1991. pa do svibnja 1992., u logoru Sremska Mitrovica, nakon što je naredbom uprave bezbednosti SSNO za zapovjednika logora postavio sebi podređenog pukovnika

Jugoslava Maksimovića (pokojni), koji također nije poduzeo ništa da se osiguraju osnovni životni uvjeti zatočenih osoba, te nije spriječio da čuvari i pripadnici vojne policije te sami ispitivači fizički i psihički zlostavljaju zarobljene osobe, nego su: - tijekom noći 19./20. studenog 1991., dok su ratni zarobljenici u autobusima čekali na ulazu u logor, nepoznati pripadnici vojne policije iz autobusa izveli i pretukli zarobljenika Đuru Tvoreka, koji je uslijed zadobivenih ozljeda odmah preminuo, - u razdoblju od kraja studenog 1991. pa do svibnja 1992., čuvari i pripadnici vojne policije te ispitivači, svakodnevno su rukama, nogama i palicama tukli ratne zarobljenike, pa su uslijed stalnog fizičkog premlaćivanja od zadobivenih ozljeda umrli zarobljenici Božo Kelava, Josip Boldiš, Zlatko Cvitković, Damir Kiralj, Antun Plivelić, Niko Šoljić i Ivan Švraka, - u razdoblju od kraja studenog 1991. pa do svibnja 1992., čuvari i pripadnici vojne policije, svakodnevno su fizički i psihički zlostavljali više desetaka ratnih zarobljenika, među kojima su bili Alen Došen, Vlado Lulić, Branko Jelenić, Mato Nakić Alfirević, Željko Krekić, Dane Jolić, Stjepan Mačković, Dubravko Mikičić, Igor Hrček, Siniša Martinović, Mirko Mihaljević, Tomislav Serezlija, Branko Solin, Nebojša Balen, Luka Hrgović, Damir Plavšić,

Pilip Karaula, Milan Rubić, Josip Jeger, Darko Grgošević, Zvonimir Džankić, Ante Zeko, Miroslav Petrović, Antun Gazafi, Ante Damjanović, Marko Deranja, Ivica Stojanović, Zvonko Dumendžić, Mato Vulčik, Vlado Pothorski, Anđelko Ključik, Antun Špar, Zoran Sušac, Franjo Brođanac, Dane Živković, Darko Škorić, Dragutin Špac, Ivan Piskač, Ivica Matanović, Mladen Novak, Darko Mihaljević, Ivan Dumendžić, Branko Jarić, Domagoj Pavić, Ivan Banožić, Anton Mihalić, Antun Car, Danko Maslov, Ilija Babić, Mato Banović, Mato Jozičić, Zlatko Abjanović, Drago Pranić, Zoran Pištelek, Franjo Grgić, Mihajlo Panković, Zdenko Bošković, Josip Brkić, Mario Ćuraj, Predrag Fundek, Milan Nikić, Goran Cvijan, Tomislav Anokić, Vitomir Garvanović, Zvonko Matanović, Antun Zečević, Vlado Kovačić, Josip Crnjac, Ivan Pavlović, Zdravko Komšić, Vilko Kolak, Ivan Marić, Karl Natkaj, Dubravko Gvozdanović, Rafo Alandžak, Franjo Neferanović, Ivica Lukić, Predrag Matić, Zoran Šangut, Franjo Štalmajer, Krešimir Bušić, Ilija Ačkar, Renato Perković, Zlatko Adžić, Ivica Bajtal, Ivan Krznarić, Fanolj Gojani, Ivan Jozić, Ivica Jeger, Boris Zuvela, Ante Raspudić,

Erdovan Pršlja, Josip Mišić, Zdravko Majstorović, Tihomir Lađa, Igor Koch, Đuro Horvatinec, Milan Turkalj, Nikola Čibarić i mnogi drugi, tako da su ih udarali rukama, nogama i palicama, te raznim drugim nehumanim metodama psihički slamali zarobljenike, - u razdoblju od kraja studenog 1991. pa do svibnja 1992., čuvari i pripadnici vojne policije, svakodnevno su fizički i psihički zlostavljali više desetaka nezakonito zatvorenih civila, među kojima su bili Ivan Zvonimir Plišo, Dragutin Berghofer, Boris Tintor, Verica Dujić, Ružica Erdelji, Krunoslav Skoko, Ljubo Pribudić, Tade Ištuk, Josip Brekalo, Janoš Horvat, Ivica Guzić, Ljubomir Pobran, Robert Matoušek, Ante Solin, Milan Meštrović, Ištvan Horvat, Igor Švraka, Srećko Bačun, Petar Lovrić, Ivan Balen, Štipan Dumendžić, Ivan Radić, Željko Šantić, Ivica Lerotić, Ivica lvaković, Nikola Mesić, Ivan Baketa, Želimir Juhas, Damir Beljo, Petar Tokić, Juraj Njavro, Željko Čolak Barač, Stjepan Gunčević, Emil Čakalić, Štipan Lovrinović, Eugen Tot, Ana Horvatinec, Marijan Mlinarić, Dragutin Toth Arvaj, Vladimir Menges, Božidar Šegec, Marko Prgomet, Franjo Veber, Ivica Vlaho, Ivan Grlićić, Stjepan Pavlović, Ivan Žunabović, Ksenija Piplica, Josip Kiš,

Andrija Pančić, Zlatko Panković i mnogi drugi, tako da su ih udarali rukama, nogama i palicama, zarobljene žene sustavno i svakodnevno silovali te ih prisiljavali na druge sa spolnim odnosom izjednačene radnje, te raznim drugim nehumanim metodama psihički slamali zatočene civile, c) od kraja studenog 1991, pa do veljače 1992., organizirao prebacivanje ratnih zarobljenika u logor u Nišu, koji se nalazio u dijelu zgrade zatvora u Nišu, gdje su čuvari i pripadnici vojne policije svakodnevno rukama, nogama i palicama tukli zarobljenike, među kojima su bili Alen Došen, Stjepan Mačković, Nebojša Balen, Davor Batrac, Damir Sluganović, Petar Marić, Darko Skorić, Danko Maslov, Dragutin Špac, Ivica Fabijanić, Ante Damjanović, Zoran Pištelek, Ivan Dumendžić, Drago Pranić, Damir Plavšić, Milan Rubić, Julije Skeledžić, Antun Zečević, Ivica Lukić, Mirko Sabljak, Predrag Matić, Zoran Šangut, Franjo Štalmajer, Krešimir Bušić,

Renato Perković i drugi, a koji su uslijed navedenog zlostavljanja zadobili trajne zdravstvene posljedice, d) od kraja studenog 1991. pa do veljače 1992., organizirao prebacivanje nezakonito zatvorenih civila u logor u Nišu, koji se nalazio u dijelu zgrade zatvora u Nišu, gdje su čuvari i pripadnici vojne policije svakodnevno rukama, nogama i palicama tukli zatočene civile, među kojima su bili Ivan Zvonimir Plišo, Petar Ravlić, Ivan Obradović, Janoš Horvat, Ištvan Horvat, Nikola Mesić, Stipan Lovrinović, Srećko Bačun, Krešimir Assodi, Stanko Šušak, Ivan Roguljić, Eugen Tot, Josip Kiš, Andrija Pančić i drugi, a koji su uslijed navedenog zlostavljanja zadobili trajne zdravstvene posljedice, dok je zarobljeni civil Pero Mesić od posljedica batinanja i preminuo u navedenom logoru, e) od početka listopada 1991. pa do svibnja 1992. godine, u Kazneno- popravnom domu Stara Gradiška, u koji su dovedeni i protupravno zatočeni prethodno bespravno zarobljeni civili te pripadnici hrvatskih oružanih postrojbi, pripadnici vojne policije i čuvari u logoru svakodnevno su fizički i psihički zlostavljali gotovo sve zarobljenike udarajući ih rukama, nogama, pendrecima, drvenim i željeznim palicama, izvodili ih na pojedinačna

ispitivanja i premlaćivanja, lažna strijeljanja, predavali ih pripadnicima lokalne milicije koji su ih odvodili u Stanicu milicije u Okučanirna i tamo fizički zlostavljali do smrti, te dozvoljavali čuvarima KPD Stara Gradiška fizičko zlostavljanje i mučenje zatočenika, pa je uslijed toga kod zatočenika Marka Magića, Ivana Rendulića, Nikole Kalića, Pere Jurčevića, Mile Magdića, Pave Obajdina, Ivice Pontara, Ivice Salopeka, Jose Matešića, Ivana Cindrića, Nikole Gržana, Mirka Vukušića, Josipa Cindrića, Vinka Hrvojevića, Miroslava Radočaja, Mile Tomljenovića, Vladimira Kovačevića, Zdravka Kampića, Dane Biničkog, Ante Hodaka, Stipe Vukovića, Zvonka Badanjakovića, Nikole Marjanovića, Željka Puškarića, Jose Stepića, Tihomira Čopa, Tome Stepića, Bosice Cindrića, Nikole Nuića, Ivice Markovića, Darka Radočaja, Željka Vukovića, Zdravka Vukušića, Mile Krpana i Željka Grladinovića nastupilo teško narušavanje zdravlja, dok su teško tjelesno ozlijeđeni zatočenici Željko Žužić i Radenko Kliba, a Marijana Raužana su nakon premlaćivanja ubili pripadnici vojne policije u samom logoru, dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba, iako je bio dužan, propustio spriječiti da se civilno

stanovništvo protuzakonito zatvara muči, tuče, ubija, siluje i da se općenito prema njemu nečovječno postupa, te kršeći pravila međunarodnog prava, iako je bio dužan, propustio spriječiti da se ratni zarobljenici muče, tuku i ubijaju te da se prema njima općenito nečovječno postupa, čime je radnjama opisanima u točki a) alineja 5., točki b) alineja 4. i točkama d) i e) počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava

- ratni zločin protiv civilnog stanovništva, opisano u čl. 120. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 53/91, 39/92, 91/92, 31/93, 35/93, 108/95, 16/96 i 28/96  – u daljnjem tekstu: OKZ RH) u vezi čl. 28. st. 2. OKZ RH, kažnjivo po čl. 120. st. 1. OKZ RH, a radnjama iz točke a) alineja 1., 2., 3. i 4., točke b) alineja 1., 2., i 3. i točkama c) i e) počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv ratnih zarobljenika opisano u čl. 122. OKZ RH u vezi čl. 28. st. 2. OKZ RH, a kažnjivo po čl. 122. OKZ RH, sve uz primjenu čl. 43. OKZ RH, pa se opt. ALEKSANDRU VASILJEVIĆU, na temelju čl. 120. st. 1. u vezi čl. 28. st. 2. OKZ RH, za radnje opisane u točki a) alineja 5., točki b) alineja 4. i točkama d) i e), u t vr đ u je KAZNA ZATVORA U TRAJANJU OD 20 (DVADESET) GODINA a na temelju čl. 122. u vezi čl. 28. st. 2. OKZ RH, za radnje opisane u točki a) alineja 1., 2., 3. i 4., točki b) alineja 1., 2. i 3. i točkama c) i e), u t vr đ u je KAZNA ZATVORA U TRAJANJU OD 20 (DVADESET) GODINA te se opt. ALEKSANDAR VASILJEVIĆ, na temelju čl. 43. st. 2. toč. 2. OKZ RH, o s uđ uj e NA JEDINSTVENU KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 20 (DVADESET) GODINA.

Na temelju čl. 158. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12-odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 i 80/22 – u daljnjem tekstu: ZKP/08), oštećenici Ivan Krznarić, Olga Kamerla, Marija Kelava, Marija Brajer, Alen Došen, Ante Kardum, Antun Čulina, Nikola Ćibarić, Đuro Dominković, Josip Goreta, Mirko Griesbacher, Petar Gvozdanović, Željko Junačko, Marko Lulić, Tomislav Mrkonjić, Mladen Kegelj, Predrag Kegelj, Antun Keller, Mladen Lončar, Damir Marijanović, Ivica Mihaljčuk, Ivica Pavičić, Stipo Pavlešević, Marinko Posavčić, Zvonimir Ranogajec, Željka Radić, Branko Šimunić, Vjekoslav Šarac, Šandor Šileš, Zvonko Štibić, Zlatko Vinogradac, Stejepan Žede, Marko Prgomet, Mario Melnjak, Danijel Rehak, Darko Posavec, Zlatko Markovec, Andrija Molnar, Branko Vincelek, Janko Žipovski, Rafo Alandžak, Ilija Ačkar, Zlatko Adžić, Tomislav Anokić, Nebojša Balen, Damir Beljo, Stevan Brezovski, Davor Batrac, Josip Brekalo, Krešimir Bušić, Josip Crnjac, Goran Cvijan, Željko Čolak-Barač, Josip Čondić, Zvonko Dumendžić, Verica Dujić, Ružica Barbarić (Erdelji), Borislav Đurđević, Ana Horvatinec, Đuro Horvatinec, Luka Hrgović, Ivan Grličić, Ivan Guzić, Igor Hrček, Ivan Jozić, Ivica Jeger, Tade Ištuk, Branko Jelenić, Dane Jolić, Željko Krekić, Antun Legac, Vlado Kovačić,

Zdravko Majstorović, Siniša Martinović, Dubravko Mikičić, Zvonko Matanović, Robert Matoušek, Josip Mišić, Marijan Mlinarić, Krunoslav Mudri, Dragan Nacega, Mato Nakić Aliferović, Karl Natkaj, Vladimir Menges, Ivan Pavlović, Stjepan Pavlović, Petar Rac, Ljubo Pribudić, Erdovan Pršlja, Tomislav Serezlija, Krunislav Skoko, Božidar Šegec, Ivica Stojanović, Franjo Štalmajer, Igor Švraka, Milan Turkalj, Agan Subašić, Vlado Lulić, Anto Đapić, Stjepan Mačković, Ivica Matanović, Mirko Mihaljević, Branko Solin, Željko Čar, Josica Cindrić, Radenko Kliba, Marica Cvitković, Željko Ćurković, Mira Tvorek, Višnja Mišin, Stjepan Adanić, Pavo Crnjac, Zoran Bračić, Marin Živaljić, Marko Filković, Zoran Capan, Ivica Banožić, Nedeljko Kolar, Željko Pavošev, Ante Lozančić, Rudolf Kovačić, Josip Lošenc, Gabor Komorčec, Josip Mikličanin, Zdravko Džijan, Ignac Pančić, Antun Matković, Drago Knežević, Đuro Ivanković, Tihomir Bočkaj, Mladen Roguljić, Manda Matić, zaštićeni svjedok

"Cetina", zaštićeni svjedok "Ruda", Ivica Medvedec, Marin Đurčinović, Željko Ošust, Miroslav Žeravica, Alen Maljak, s imovinskopravnim zahtjevom upućuju se u parnicu. Na temelju čl. 148. u svezi čl. 145. st. 2. toč. 1. i 6. ZKP/08, opt. Aleksandar Vasiljević obvezuje se na plaćanje troškova kaznenog postupka, a o visini troškova kaznenog postupka sud će odlučiti posebnim rješenjem....' - piše u početnom dijelu presude. Što na kraju reći nego da se radi o specifičnom hrvatskom pravosudnom apsurdistanu. Po kojem ispada da će ruka pravde sustići prije Mamiće osuđene za gospodarske malverzacije nego što će ikada Aleksandra Vasiljevića osuđenog za ratne zločine. Kao i mnoge druge vasiljeviće. Dok bivši zloglasni šef KOS-a Vasiljević živi svoje ugodne umirovljeničke dane, obitelji njegovih žrtava danas se s tugom na Dan sjećanja prisjećaju svojih mrtvih ali i nestalih. Nose svoj ovozemaljski križ. S druge strane tu je i revno hrvatsko pravosuđe i aparat državnog odvjetništva koji će puno efikasnije pronaći način da goni, pod optužbama za lažne iskaze Luku Modrića i Dejana Lovrena, nego kršitelje Ženevske konvencije i počinitelje strašnih homicida. Kad bismo bili zlobni mogli bismo napisati da dok je ovakvog hrvatskog pravosuđa krvnici Domovinskog rata mogu mirno šetati ali će zato ruka pravde nesmiljeno sustizati bivšeg gazdu Dinama i naše Vatrene.

Na kraju recimo kako je zanimljiva i klima koja je producirana u medijima u svezi zahtjeva za izručenje srbijanskih državljana optuženih za ratne zločine u Hrvatskoj. Tako je Večernji još u travnju 2011. napisao kako Srbija ne može izručiti Vasiljevića. U članku se kao isticala izjava Brune Vekarića, glasnogovornika Tužiteljstva za ratne zločine, koji je tada za beogradski dnevnik rekao kako je izručenje optuženih, generala Vasiljevića i potpukovnika Živanovića Hrvatskoj nemoguće. U tom je članku objavljeno: 'Hrvatska neće tražiti izručenje srpskih državljana, generala JNA Aleksandra Vasiljevića i potpukovnika Miroslava Živanovića, protiv kojih je Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku prije dva dana podiglo optužnicu zbog ratnih zločina nad hrvatskim zarobljenicima na teritoriji Srbije budući su optuženi državljani Srbije i prema srbijanskom zakonodavstvu, za navedene zločine može im se suditi samo pred domaćim sudom'. Večernji se pozivao na beogradski Danas.

Postavlja se pitanje onda čemu presuda Aleksandru Vasiljeviću, je li riječ samo o pro formi presudi? S druge strane Hrvatska nije tražila niti izručenje Zorana Tadića koji je do 2019. živio mirno u Australiji dok nije došla hrvatska optužnica. O tome svjedoči i naš članak objavlje točno prije godinu dana na Dan sjećanja pod naslovom: 'ŠEŠELJEV KLAONIČAR Krvnik iz Škabrnje kandidat za život na vagi, zaradio penziju u Australiji i king size krevet, Županijski sud u Splitu ne može mu uručiti optužnicu na ćirilici'. U podnaslovu tog članka naveli smo: 'Zoran Tadić (62), jedan od odgovornih za smrt 43 Škabrnjana, 26 godina uspješno se skrivao od hrvatskog pravosuđa u zapadnom Sydneyu, tek je 25. travnja 2022. podignuta optužnica protiv njega, iz Australije je utekao u Srbiju a kako je predebeo jedva je stao u avion'.

S druge strane sudac Zvonko Vrban nije postao poznat široj hrvatskoj javnosti po presudi zloglasnom Vasiljeviću već po prozivkama koje je 2021. na njegov račun upućivao Zdravko Mamić koji ga je nazvao Frutek i prozivao za bogaćenje. O sucu Vrbanu objavili smo krajem rujna članak 'TAJNE BOGAĆENJA Šef Županijskog suda u Osijeku Zvonko Vrban zatajio u imovinskoj kartici ugovor o suvlasništvu svoje žene sa socijalnim slučajem, Gordanom iz Jagodnjaka koja se hvali Kafanskim fakultetom'. Početkom listopada objavili smo i članak pod naslovom: 'GOSPODARI GLASOVA Osječki suci koje je prozivao Zdravko Mamić sudjelovali u namještanju izborne pobjede u korist HDZ-a - vidi se to iz Odluke Ustavnog suda kojom su poništeni lokalni izbori'. U podnaslovu smo naveli: 'Da se zagrebačka odvjetnica Višnja Drenški Lasan nije žalila na izborne nepravilnosti na izborima za gradonačelnika Belišća u ime Glavaševog kandidata, odnosno krađu glasova u korist HDZ-ovca, u čemu je sudjelovao i sudac Zvonko Vrban, nikad ne bismo dokumentirano saznali kako se kroje izborne pobjede s fantomskim listićima'.