'Nema biznisa do biznisa s državnim i javnim institucijama RH' - tako bi mogla glasiti maksima svih koji znaju esencijalnu bit hrvatske ekonomije i društva. U naprednim kapitalističkim sustavima tipa SAD-a govore 'Kako nema biznisa do shobiza'. No, mi smo još u pelenama i kod nas iste osobe izlaze kao pobjednici iz sudskih postupaka, iste osobe čine sastavni dio društvene elite i moralnog suterena. Nisu krive te moćne persone koje su se izdigle unatoč suspektnim radnjama i sumnjivom moralu, nikada ne bi bile lansirane na tako visoke grane da sustav nije posrnuo na raznim razinama i da kako u istražnim, tako u pravosudnim kao i brojnim institucijam ne sjede pojedinci željni plavih kuverti u kojima je onaj novac iz crnih fondova za koji se povremeno dozna kada se otvori Pandorina kutija raznih afera i aferica. Upućeni tvrde kako je to samo prvi korak Ivana Ergovića te da će sljedeći biti iskorak na unosno tržište kanabisa jer mu suvlasništvo u B 4 B otvara vrata partnerstvu sa svjetskim kraljevima kanabisa koji su u našu zemlju već uložili. O tome je pisao 'Marijuana Observer' ili u prijevodu 'Marihuana promatrač' koji je nahvalio tvrtku koja je vodeća u svijetu za ekstrakciju CBD-a a koja je uložila u hrvatske plantaže. Vijest će zacijelo obradovati i Mirelu Holy koja se zauzima za legalizaciju kanabisa, doduše ona spoznajno kasni jer ne zna da ono što je njen program već kao trava zelena buja na hrvatskim plantažama partnera s kojim se ulaskom u B 4 B združio gazda Nexe grupe. Svaka država ima elitu samo u Hrvatskoj elita ima državu, nažalost i na štetu svih onih kojima je ta ista država maćeha. Slijede detalji.....

Lajkajte našu facebook stranicu

facebook.com/imperijal.net

Registar Trgovačkog suda u Zagrebu svjedoči kako je tvrtka B 4 B sustavi i aplikacije, 20. travnja ove godine  u vlasničku strukturu integrirala moćnog strateškog partnera. Tvrtka koja informatički održava sustave brojnih privatnih ali i proračunskih korisnika ojačana je investicijom pretočenom o suvlasništvo tvrtke Nexe. Možda neupućene ulazak novca Nexe-a u suvlasništvo tvrtke koja održava državnu riznicu i koja je strateška u smislu da radi za Ministarstvo financija, Ministarstvo znanosti i obrazovanja, HRT, Carnet.... Na popisu klijenata niz je hrvatskih i regionalnih giganata tipa Plive, Ine, Francka, Alkaloida Skoplje i sl. Stoga ne čudi da je gazda Nexe-a Ivan Ergović poželio biti dijelom moćne ekipe vlasnika te tvrtke. Prema podacima sa Sudrega to su redom: moćni zagrebački poduzetnik Mario Živković o čijem smo uspjehu, u srazu s policijskim nalogom na Općinskom prekršajnom sudu prethodno pisali, zatim slijede: Željko Lukač,  Maverick Partners, Andrija Lukač, Sven Vorih,  Davor Maras, Zlatko Dodić, Davor Dorić, B4B ESOP j.d.o.o., Andrej Plankar iz Grosuplja o kojem smo ranije pisali u kontekstu poveznica s milijunskim prijevarama na tržištu kriptovaluta, te još jedan stanovnik Slovenije Tomislav Mučić iz Ljubljane.

U to društvu kapitala s domaćim ali i međunarodnim iskustvom u nebrojeno puno različitih i naizgled posve nespojivih poslova tipa investicija, nekretnina, uzgoja kanabisa, kriptovalutnih i drugih unosnih poslova i metaposlova, Ivan Ergović  nije pao s kruške. Naime, predsjednik NO-a u njegovoj Nexe grupi je Željko Lukač, krupan financijski igrač iza kojeg se vuku i neki javnosti poznati makinacijski repovi. Tako je prije nešto više od deset godina Nacional secirao njegovu ulogu u Quaestusu Borislava Škegre. U članku koji je naslovljen sa 'Sedam Škegrinih prijevara' piše, među ostalim, i: 'DORH-u su dostavljeni dokumenti koji detaljno razotkrivaju kako se novac prikupljen za ulaganja u nekretnine koristio za financiranje projekata osnivača Quaestusa i njihovih partnera. Kad su vidjeli poslovnu dokumentaciju Quaestusa, menadžeri Erste Investa odbili su preuzeti upravljanje nekretninskim fondom "Dečki su se zaigrali i koristili su naš novac kao svoje samoposluživanje." Ta izjava visokopozicionirane osobe iz Quaestus Nekretnina sukus je kaznene prijave što je proslijeđena Državnom odvjetništvu protiv Borislava Škegre, Tomislava Matica i Željka Lukača, osnivača Quaestus Investa i prvog nekretninskog fonda u Hrvatskoj. 

DOKUMENTI KOJE je Nacional pribavio i na osnovu kojih je napravljena prijava pokazuju da je u više od tri godine u upravljanju nekretninskim fondom kraljevao sukob interesa jer je novac ulagaca korišten za Quaestusove projekte, financiranje obitelji Perković, te kao kasica iz koje se novac uzimao prema potrebi i želji. Škegro se poigrao i s našim budućim mirovinama. Škegri, Matiću i Lukaču povjerovala su sva četiri mirovinska fonda i uložila 70-ak milijuna kuna, a dionica na burzi sada vrijedi tek jednu četvrtinu cijene. Regulatorna agencija Hanfa im je zbog svih nepravilnosti oduzela licenciju, a koliko su Škegro i partneri zabrazdili u svom ulaganju svjedoči i to što je Erste Invest, ugledno društvo za upravljanje fondovima, odustao od preuzimanja Quaestus Nekretnina kada su dobili uvid u poslovanje. Prijava se temelji na osnovi zapisnika i internih izvješća Hanfe' - pisalo je u Nacionalovom članku iz siječnja 2012. godine.

No, nije Željko Lukač izašao slabiji iz te priče. U zemlji besrpijekorne provedbe zakona, vladavine prava, nekorumpiranih istražitelja, sudaca, dužnosnika... sve štima pa tako svatko pravedno i pošteno odgovara ako je počinio neke propuste ili nezakonitosti. Prvada je u Hrvatskoj posebno spora, ali brojni slučajevi nikada ni ne dobiju priliku otići u zastaru. Zašto bi se sporovi vukli godinama s jednim ili nijednim ročištem godišnje kada oni koji znaju kako stavri funkcioniraju mogu jednostavnim potezom, primjerice telefonskim pozivom ili nekim tajnim sastankom osigurati nadasve korisnu stvar za funkcioniranje društva u cjelini a to je da brojni slučajevi nikada ni ne dobiju urudžbeni. broj na hrvatskim sudovima. Zbog toga je u Hrvatskoj toliki nesklad između podataka i dokumenata, osobnih svjedočanstava i tereta onoga što se nekome pripisuje u medijima i onoga što se u konačnici dogodi. Koliko su puta naivni građani Hrvatske pomislili kako je dovoljan teret dokaza koji se javno objelodani i onoga velikog ništa koji se dogodi kada se nekoga navodno i procesuira.

Zbog toga ne čudi da brojni moćnici u Hrvatskoj, bilo da dolaze iz korumpiranog dijela politike ili pak pripadaju financijskoj pa samim tim i društvenoj eliti (samo naivci misle kako to kod nas nije izjednačeno kao u nekim civliziranijim zemljama) nikada ne dožive bilo ozbiljno procesuiranje a kamoli da im se dogodi pravorijek. No, s druge strane sustav često demonstrira kako su u Hrvatskoj na djelu zakon i red pa sudske presude svjedoče kako sustav ne propusti procesuirati kradljivce hrane u marketima, kradljivicu oraha iz tuđeg dvorišta, sitne džeparoe i sl. No, taj dio nećemo produbljivati jer nitko nije kriv dok mu se ne dokaže suprotno pa tako tko smo mi da tvrdimo kako vlasnička struktura B 4 B ne reprezentira hrvatsku kremu ojačanu dvojicom iz susjedne Slovenije. Dakle, nadasve moćni Željko Lukač koji je zanat ispekao kod veterana hrvatskog financijskog tržišta i koji je našoj zemlji podario financijsko-poslovne gigante oličene u liku Martine Dalić i brojnih drugih, odnosno Borislava Škegre, idealne kombinacije hercegovačkog porijekla i stranačkog HDZ-ovog dresa, ujedno je i predsjednik Nadzornog odbora Ergovićevog Nexe-a.

Na web stranici te tvrtke piše kako je  rođen 1969. godine u Zagrebu, da je diplomirao na sveučilištu Mary Hardin Baylor u Beltonu u Texasu 1993. godine, smjer marketing i financije. 1995. godine završio je magisterij iz poslovnog upravljanja (MBA) na Sveučilištu Texas u Austinu. Nakon završetka magisterija kratko vrijeme radi u Americi, potom u Croatia Osiguranju, zagrebačkom uredu EBRD-a a zatim 2003. godine zajedno s partnerima osniva i vodi prvi hrvatski private equity fond - Quaestus Private Equity Kapital. Nije nimalo zanemarivo da je zanat kod Škegre ispekao i Nikola Perenčević, sin najbogatijeg Hrvata iz Putinovog najbližeg kruga Mihajla Perenčevića o kojem smo pisali i kao zakupcu tajnog Putinovog dvorca na obalama Crnog mora. Kako nijedna ozbiljna priča u Hrvatskoj ne može proći bez ljudi koji su milijarde obrnuli u Rusiji tako je nemoguće protumačiti i poslovni uzlet Ivana Ergovića bez činjenice da je njegov šogor jedan od najpoznatijih Hrvata u ruskom biznisu - Franjo Sremić. Potkraj Devedesetih godina prošlog stoljeća Sremić je kao predsjednik NO-a nekad moćnog ACM-a, dospio  na naslovnice kada je  otkriveno kako je uz bivše hrvatske premijere bio treći saveznik notornog ruskog gangstera Semjona Mogiljeviča koji je pod političkim patronatom dva bivša premijera od kojih je jedan pokojni dobio ne samo jednu već dvije hrvatske putovnice i to na različita imena.

Nikada se takvo što kod nas ne bi otkrilo jer je to u pravilu zaštićeno kao stroga državna tajna da američke službe nisu ušle u trag tim podacima. Kako Mogiljevič ne bi bio usamljen u naturalizacijskom postupku u Hrvatskoj velikodušno su dodijeljene i putovnice na lažna imena najmanje dvojici njegovih suradnika. No, Sremić je vrlo sposoban i s dobrim vezama što kod nas omogućuje reputaciju najviše vrste neovisno o tomu koje su stranačke ili koalicijske grupacije na vlasti. Tako on ponosno iznajmljuje svoje luksuzno imanje u Kravarskom a sve njegove sumnjive offshore transakcije prema poreznim oazama zameo je vjetar i prekrio nevidljivi institucionalni brisač tragova financijskih zlodjela tako krupnih hrvatskih igrača. Zašto bi uostalom snosili ikakve posljedice za sumnjive višemilijunske transakcije u porezne oaze Ivan Ergović ili Franjo Sremić kada je Ured za sprječavanje novca godinama vješto davao beskrajne mogućnosti zatiranja takvih kvalifikacija Ivici Todoriću sve dok je bio u milosti, kako smo pisali, kao i Emilu Tedeschiju i njegovoj sestri Ladi Tedeschi Fiorio. O tome smo detaljno pisali u prethodnim člancima

Zbog čega bi itko odgovarao ako sustavom vlada sistem spojenih posuda da se međusobno zna da ako ne odgovara jedan, doduše osuđen je samo Zdravko Mamić, zašto bi svi igrači s bogatstvom koji premašuje imovinu svih policijskih glavešina, dorhovaca i uskokovaca zajedno plus imovinu superbogatih hrvatskih sudaca - ikada odgovara za ono što netko od ovlaštenih iz inozemstva poput Egmonta prijavi našem nacionalnom uredu. Uostalom, svi koji provode takve transakcije znaju da nije važno koliko se ozbiljnih dokaza protiv njih skupi u inozemstvu i pošalje u hrvatski Ured za sprječavanje pranja novca kada o svemu u konačnici odlučuje naš ured koji ima potencijal primjene kreativnih ekskulpacija. Obično su takve transakcije nadležnim tijelima u inozemstvu opravdane iz naše zemlje službeno kao kupnje udjela i dionica, makar nije baš logično primjerice da je Todorić išao kupovati dionice vlastitih tvrtki iz sustava Agrokor dok je njima vladao, tako što je novce za kupnju tih dionica morao isisati iz Agrokora, transferirati u Švicarsku ili Britanske Djevičanske Otoke pa onda preko tih off shore tvrtki preuzimati dioničke pakete u Hrvatskoj.  No, kod nas se često čuje ona famozna 'Koga briga' ili 'nema dokaza'  pa sustav zato efikasno funkcionira na štetu malog i  na korist svakog jakog igrača.

U Hrvatskoj je važno samo izdržati te male sitne ubode tipa komarčevih koje povremeno tim moćnicima pristignu od medija. Tvrtke poput B 4 B znaju kako su mediji ponekad važni a ne baš sasvim minorni pa zato tvrtka B 4 B navodi na klijenta Europapress Holding iako se ta tvrtka već dulje zove Hanza Medija. No, i to je ilustrativno da tvrtka koja nudi sofisticirana informatička rješenja strateškim ustanovama RH poput Ministarstva financija nema niti čak ažurirane podatke na svojoj web stranici. No, moguće da to njima uopće nije bitno jer najkrupniji poslovi u Hrvatskoj za najvažnije proračunske korisnike ionako se dobivaju po kriteriju visoke tehnološke sofisticiranosti i pažljive brige za svaki detalj u komuniciranju prema vani. Da je to tako zar bi se ikada dogodilo da zagrebački ured europskog Olafa iza brave smjesti bivšu hrvatsku ministricu jer je namjestila informatički posao težak 20 milijuna kuna. Nije Željko Lukač, koji je bio zamjenik NO-a Nexe-a još 2005. kada je predsjednik istog bio Darko Marinac kasnije znan kroz uhićenje zbog Podravke, jedini iz kruga osoba koje je stvorio financijski alanfordovski Broj 1 mozak Borislav Škegro. Suvlasnik B 4 B je i Zlatko Dodić koji je nekad s Lukačem bio povezan preko tvrtke zgodnog naziva Verax Epulo. Naime, Quaestus i s njim povezane tvrtke bile su osnivači tvrtke GFG Gustus preko koje su držale suvlasništvo u Subwayu kojem nije bilo dugog vijeka.

U jednom trenutku iz vlasničke strukture iščezli su entiteti koji imaju veze s izrazom i suštinom Quaestusa pa se pojavila tvrtka Verax Epulo. Iz osnivačkih slijedova isplivala su imena poput Zlatka Dodića, ugostitelja Paška Polića te Željka Lukača. Neizostavno je navesti kako je Zlatko Dodić kralj plemenitih metala koji je milijune stekao trgujući i onim što ljudi vide kada se spomene termin zlatnih poluga. Trendsetericama ćemo ime Zlatka Dodića približiti preko lanca zlatarni odnosno 'srebrnarni' Zaks. Tu je i bivši direktor City Centra te menadžer brojnih uspjelih ali i neuspjelih u ugašenih nekretninskih i drugih tvrtki Sven Vorih. Među suvlasnicima B 4 B, tvrtke u koju je kao suvlasnik pristigao Nexe Ivana Ergovića je i Davor Dorić čiji je poduzetnički uspjeh nezamisliv bez faze u već spomenutom famoznom Škegrinom Quaestusu i vezanim tvrtkama. Na popisu onih čije je djelovanje Dorić obilježio svojim škegrijanskim umijećem je i Spačva. Kako je hrvatska bara mala a puno krokodila ne čudi da oni koji se dočepaju pozicija ponekad iskazuju gladijatorsku okrunost kako ni mali mikron unosnog kolača ne bi prepustili nekom outsideru.

Stoga ne čudi da takvim modelima ponašanja podučavaju i vlastite nasljednike. U fazi odrastanja potomke spomenutih krupnih igrača prepoznat ćemo po prijeziru kao dijelu kućnog odgoja koji iskazuju prema pripadnicima svoje generacije ako s njima ne dijele isti uzak krug u kojem se međusobno natječu lokacijama i arhitektonskim izvedbama svojih vila s bazenima, spa centrima, jaccuzijima čak i barkomorama. Ništa ispod 100.000 eura pa nadalje od voznog parka na četiri kotača nije dostojno za sjesti tek stasalim naraštajima. Zašto   ne iskazati prijezir prema onim neuspješnima koji nisu sebi i potomstvu osigurali vozni park od 100.000 pa naviše. Hrvatska elita dijeli stav kako ljetovanje bez krstarenja na najprestižnijim plovilima nije vrijedno spomena. Zbog toga ćete elitu i njihovo potomstvo prepoznati jer u trenucima dokolice vole na društvenim mrežama organizirati hajke na sve one koji nemaju istaknuti stil života. Prijezir ne ostaje u granicama virtuanoga.  

Zašto bi kada elitaši i njihovi potomci uvijek s lakoćom pronalaze sljedbenike koji su tu da im svojim statiranjem i asistiranjem u svim pothvatima ma kakav oni predznak imali daju legitimitet tako što će sudjelovati i biti na strani zadovoljenja njihovih potreba da pripadaju višim, odnosno kako to vole reći 'elitarskim' krugovima. Naime, termin 'elitno' se očito u krugovima druge generacije takvih rasnih igrača ofucao pa njihovo potomstvo svijet na društvenim mrežama i stvarnom životu dijeli na one koji su elitare i one koji nisu. Onima koji nisu 'elitare' niti teže ulasku s inferiornih pozicija u krug tih i takvih 'elitara' preostaje izgradnja svijeta za sebe i svoju djecu u duhu onoga što je Dino Merlin otpjevao u duetu s Ivanom Banfić: 'Nešto je u nama, do pola sveto A od pola prokleto Nije sreća, para puna vreća To znaju oni što je imaju Nema puta od tijela do tijela Duše jedna drugoj putuju...' No, kako moćnici u Hrvatskoj imaju potvrdu kao i drugdje u svijetu dobiti javna i nejavna priznanja za svoje postignute uspjehe potcjenjujući zdrav razum svakog pametnog čitatelja metateksta između redova - istaknut ćemo i druge fantastične dosege i mogućnosti koje stoje pred gospodarom Nexe grupe.

Ivan Ergović ulaskom u mali krug odabranih koji održavaju sustav državne riznice i jednim klikom imaju uvid u sva plaćanja prema hrvatskim ministarstvima nije samo ulogom u B 4 B dospio na tu razinu. Spektakularne mogućnosti otvaraju mu se u pogledu možebitnih investicija u plemenite metale o čemu ga može podučiti suvlasnik Zlatko Dodić. No, ako se gazdi Nexe-a u nekom trenutku ukaže smanjeni priljev love od plasmana cementa i crijepa odškrinuo si je vrata u razvikani svijet kanabis plantaža i marketinški prenapuhanog balona zvanog CBD, ili ulja od legalnog kanabisa. Kao što svaka magična formulacija i prenapuhani čudotvorni dodatak prehrani marketinški predstavljen kao ljekoviti, dapače čudesni preparat, ima vijek trajanja, dok se ne razbiju iluzije oko ljekovitog potencijala ekstrakcija kanabisa, Ergović može od svog novog partnera u B 4 B krupnog zagrebačkog poduzetnika Marija Živkovića saznati za mogućnosti i tog dijela biznisa. Kako je prostora za ovaj članak premalo sve zainteresirane za tu temu upućujemo na prethodni članak koji je razjasnio kako u Hrvatskoj čak nije poznato koliko je kanabis biznis penetrirao na hrvatska polja i farme.

O tome više od hrvatskih medija znaju američki i kanadski pa čak i najrelevantniji u tom polju portal zvučnog imena 'Marijuana Observer'.  Oni su pohvalili činjenicu da su vodeći kanabis farmeri u Britanskoj Kolumbiji i Hrvatskoj proširili svoj kanabis biznis u Hrvatskoj. Očito je taj biznis već dosegao takve razmjere da se Mirela Holy čini posve neupućenom kada promovira legalizaciju i uzgoj kanabisa. Ona možda ne prati takve inozemne medije koji su eksperti za navedenu problematiku pa ne zna da platforma na kojoj ona misli vabiti od nje brojne netragom utekle glasače već živi i buja kao 'Trava zelena' u Severininom hitu na hrvatskim poljima. Za kraj bi bilo uputno reći kako Ivan Ergović 'ima nos' da namiriše gdje se vrti najveći potencijal i lova. Da živi u Francuskoj možda bi ga angažirala industrija parfema a tko zna možda bi nadmašio i tartufarski njuh koji je tako cijenjen i rijedak dar kod čovjekova najboljeg prijatelja. U svakom slučaju relevanti uspjesi zaslužuju pažnju na našem profilu pa čitatelji zasigurno neće ostati uskraćeni za informacije o daljnjim uspješnim pothvatima hrvatske financijske oligarhije kako to samo igrači tog lika i djela zaslužuje.