Na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu sudac Ivan Matančević odlučivao je u pravnoj stvari tužiteljice Ivane Biondić iz Zagreba a protiv I-tuženika Dragutina Biondića i II-tuženice Lane Biondić. Tužiteljicu je u sporu zastupalo  Odvjetničko društvo Marić Stajčić i Perkov iz Zagreba, Biondića Nataša Pećarević, odvjetnica iz Zagreba, a Lanu Biondić zagrebački odvjetnik Davor Galetović. Spor se vodio radi utvrđenja ništetnosti ugovora. Javna glavna rasprava zaključena je 28. veljače 2024. a presuđeno je 12. travnja 2024. godine. Presudom je proglašen ništetnim 'Ugovor o darovanju nekretnine sklopljen u Zagrebu dana 25. rujna 2013. između I. tuženika Dragutina Biondića iz Zagreba....i II. tuženice Lane Biondić iz Zagreba.... a na kojem Ugovoru o darovanju nekretnine su potpisi I. i II. tuženika ovjereni kod javnog bilježnika Vladimira Marčinka iz Zagreba, .... pod poslovnim brojem OV- 9058/13, kojim je I. tuženik darovao II. tuženici sljedeće nekretnine' - piše u presudi.

Pod pojmom sljedeće nabrajaju se darovane nekretnine, dakle vila s bazenom na zagrebačkom Gornjem Prekrižju, ukupne površine 5187 m2, livada u Gornjem Prekrižju, ukupne površine 5532 m2, suvlasništvo nad kućom broj 42 C i dvorištem u Gornjem Prekrižju, površine 1641 m2 a koji je povezan sa spremištem u razizemlju te garažno parkirno mjesto u prizemlju i parkirno mjesto.... a 'koje darovanje je u zemljišnim knjigama Općinskog građanskog suda u Zagrebu provedeno pod poslovnim brojem Z-43645/13'. Presudom je naložena 'uspostava prijašnjeg zemljišnoknjižno stanje kakvo je bilo prije upisa izvršenog temeljem Ugovora o darovanju nekretnine od 25.09.2013..... 'na način da se briše upis prava vlasništva II. tuženika Lane Biondić iz Zagreba uz istovremeni upis prava vlasništva u korist I. tuženika Dragutina Biondića iz Zagreba'.

Tužbeni zahtjev je odbijen u dijelu kojim je Biondićeva kći iz prvog braka tražila da se utvrdi 'da je ništetan i ne proizvodi pravne učinke Sporazum sklopljen u Zagrebu dana 25.09.2013. između I. tuženika Dragutina Biondića iz Zagreba, .... OIB:... i II. tuženice Lane Biondić iz Zagreba, ....., OIB: ..., a na kojem Sporazumu su potpisi I. i II. tuženika ovjereni kod javnog bilježnika Vladimira Marčinka iz Zagreba, Palmotićeva 43a, pod poslovnim brojem OV-9054/13' a predmet kojeg su iste te nekretnine. Tužiteljica Ivana Biondić odbijena je sa zahtjevom da 'joj tuženici na jednake dijelove nadoknade parnične troškove zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama'. Odbijen je i 'zahtjev II-tuženice da joj tužiteljica naknadi parnične troškove zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama'.

Sudac je odredio da svaka stranka sama snosi svoje parnične troškove. Iz obrazloženja je vidljivo kako 'tužiteljica u tužbi navodi da je ona kći I-tuženika iz prvog braka, da su nakon prestanka braka I-tuženika i njezine majke, tužiteljica i I-tuženik bili u zategnutim odnosima, da su I-tuženik i II-tuženica 17. svibnja 2002. sklopili brak nakon čega je I- tuženik zahladio odnose s tužiteljicom, iako je do tada postojala međusobna komunikacija, da je tijekom 2012. i 2013. između tužiteljice i I-tuženika često dolazilo do nesuglasica i svađa, zbog kojih su u jednom trenutku prekinuti svi izravni kontakti među njima i da je od tada nadalje I-tuženik odbijao sve susrete te svaki pokušaj kontakta s tužiteljicom.

Dalje navodi da je brak tuženika došao u krizu 2018. i da je tada I-tuženik počeo ponovno komunicirati s tužiteljicom te se njihov međusobni odnos popravio, da je tada tužiteljica saznala kako je I-tuženik 2013. veći dio svoje imovine darovao II-tuženici, svojoj tadašnjoj supruzi, i to s namjerom da onemogući tužiteljicu da jednog dana naslijedi tu imovinu kao zakonski ili barem nužni nasljednik svog oca. Navodi da su tuženici dana 25. rujna 2013. sklopili Sporazum kojim je utvrđeno da su nekretnine pobliže opisane u izreci presude bračna stečevina na jednake dijelove te Ugovor o darovanju kojim je I-tuženik predmetne nekretnine darovao II-tuženici, a isti su ovjereni kod javnog bilježnika Vladimira Marčinka pod poslovnim brojem OV-9054/2013 i OV-9058/2013.

Tužiteljica tvrdi da su predmetne nekretnine stečene prije braka I-tuženika i II-tuženice, odnosno da su iste stečene sredstvima koje je I-tuženik naslijedio iza svog oca te da je sva njegova imovina potekla iz darovane imovine. Nadalje, tužiteljica navodi da joj je I-tuženik, nakon što je 2018. saznala za raspolaganje predmetnom imovinom, rekao da je to učinio jer se naljutio na nju i zbog toga više nije želio s njom komunicirati, odnosno nije htio da ona naslijedi predmetne nekretnine. Tužiteljica ističe da je ona buduća zakonska nasljednica, a ujedno i nužna nasljednica I-tuženika te da su spornim raspolaganjima ugrožena njezina nasljedna prava, a raspolaganje imovinom učinjeno je u dogovoru I-tuženika i II-tuženice s namjerom da se tužiteljicu zakine u pogledu njezinih prava, što predstavlja nedopuštenu pobudu u smislu čl. 273. Zakona o obveznim odnosima.

Slijedom svega navedenog, tužiteljica traži da sud utvrdi da su Sporazum i Ugovor o darovanju nekretnine od 25. rujna 2013. ništetni i da ne proizvode pravne učinke te da naloži uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja. Traži i to da joj tuženici na jednake dijelove nadoknade parnične troškove zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama' - piše u presudi. Tuženik, njen otac Dragutin Biondić u odgovoru na tužbu priznao je sve navode pod točkom I. do IV. te pod točkom VI., VIII. i IX. tužbe. Citiramo: 'Navode pod točkom V. tužbe priznaje u dijelu u kojem se tvrdi da tužiteljica i I-tuženik u periodu od 2012. do 2013. nisu bili u uobičajenim odnosima oca i kćeri te da su među njima postojale određene nesuglasice, a ostale navode pod tom točkom poriče. Priznaje da je dio imovine darovao II-tuženici, priznaje navode tužiteljice vezano za način stjecanja predmetne imovine, priznaje da tužiteljica ima prava temeljem Zakona o nasljeđivanju, kao i navode vezane za raspolaganja II-tuženice s predmetnom imovinom.

Priznaje da je u ugovorima koje je sklopio sa II-tuženicom netočno navedeno da imovina koja je predmet Sporazuma predstavlja bračnu stečevinu tuženika' - piše u presudi. Lana Biondić u svom je odgovoru osporavala kako tužbu tako i sve navode iz tužbe. Citiramo: 'Navodi da je brak između tuženika sklopljen 17. svibnja 2002., da je u tom braku 22. studenog 2002. rođeno zajedničko dijete, da je njezina veza s I-tuženikom trajala godinama prije sklapanja braka i da su zajedno živjeli u njezinom stanu te da su potom zajednički kupili nekretninu na adresi Gornje Prekrižje 42 C, Zagreb. Navodi da je nekretnina (građevinsko zemljište u Gornjem Prekrižju) stečena 26. lipnja 2002. odnosno za vrijeme trajanja njihovog braka, dok je nekretnina na adresi Gornje Prekrižje 42 C, Zagreb, kupljena zajedničkim sredstvima, dijelom za vrijeme trajanja veze, a dijelom za vrijeme trajanja braka.

Vezano za nekretninu koja je prema tvrdnjama tužiteljice kupljena 1998., navodi da je tada kupljeno samo zemljište, dok su samu kuću na toj parceli zajedničkim sredstvima izgradili tuženici u razdoblju od 2004. do 2008. čime je nastala nova stvar pa stoga smatra da bi tužiteljica eventualno mogla postaviti obvezno-pravni zahtjev u visini vrijednosti zemljišta prijegradnje, a ne stvarnopravni zahtjev budući da je nekretnina sagrađena za vrijeme braka. Tvrdi da nekretnine koje su predmet raspolaganja predstavljaju bračnu stečevinu I-tuženika i II-tuženice, i to ne samo temeljem predmetnog Sporazuma. Osporava aktivnu legitimaciju tužiteljice, ističe da je tužiteljica nakon razvoda svojih roditelja stekla nekretninu - kuću na adresi ...., Zagreb, navodi da je I- tuženik na tužiteljicu prenio vlasništvo nad trgovačkim društvom Heruc d.d. pa stoga smatra da je tužiteljica višestruko namirena raspolaganjima I-tuženika za njegova života.

Osporava tvrdnju da bi tužiteljica u vrijeme sklapanja spornih pravnih poslova bila u lošim odnosima sa svojim ocem i da bi pobuda I-tuženika i II-tužiteljice prilikom sklapanja Sporazuma i Ugovora o darovanju nikretnine bila zakinuti tužiteljicu pri nasljeđivanju. Navodi da je njezina pobuda prilikom sklapanja spornih pravnih poslova bila regulirati pitanje bračne imovine i bračne stečevine, ističe da je dana 25. rujna 2013. osim Sporazuma ovjerenog pod brojem OV-9054/2013 i Ugovora o darovanju nekretnine ovjerenog pod borjem OV-9058/2013 sklopljen i Dodatak Ugovora o darovanju nekretnine koji je ovjeren pod brojem OV-9056/2013. Tvrdi da je svrha Sporazuma bila je da se osigura I-tuženik, odnosno njegovih 1/2 dijela nekretnina koji su formalno upisani kao vlasništvo II-tuženice, a s istom svrhom sklopljen je i Dodatak

Ugovora kojom je osnovano doživotno pravo plodouživanja predmetnih nekretnina u korist I-tuženika te zabrana raspolaganja nekretninama bez njegove suglasnosti. Navodi da su Sporazum i Dodatak Ugovoru o darovanju predani radi uknjižbe u zemljišnoj knjizi tek 2015. i 2017., dok je uknjižba temeljem Ugovora o darovanju nekretnine zatražena odmah po potpisivanju istog. Navodi da je stvarni razlog zbog kojeg je I-tuženik prenio svoju imovinu na II-tuženicu propast Centar banke d.d. i strah da bi zbog nepravilnosti u poslovanju Centar banke d.d. za eventualno potraživanje vjerovnika mogao odgovarati vlastitom imovinom, odnosno tvrdi da je upravo navedeno stvarna pobuda zbog koje je I-tuženik darovao svoj dio bračne stečevine II-tuženici. Tvrdi da je tužiteljica vlasnica većine dionica trgovačkog društva Heruc d.d., da je I-tuženik financirao njezino školovanje u inozemstvu i da joj je cijeli život financijski pomagao.

Slijedom svega navedenog II-tuženica predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan te traži da joj tužiteljica nadoknadi prouzročene parnične troškove zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama' - piše u presudi. Tijekom postupka izveden je niz dokaza a osim stranaka saslušani su i svjedoci: Sandra Kljunak, Zoran Marković, Davor Kršić, Gabrijela Levak i Lovorka Vučković. 'Budući da su sve bitne činjenice u dovoljnoj mjeri utvrđene na temelju izvedenih dokaza, sud je ocijenio da saslušanje ostalih predloženih svjedoka nije potrebno, odnosno da izvođenje daljnjih dokaza ne bi bilo ekonomično isvrsishodno. Sud nije posebno razmatrao činjenične navode stranaka i dokaze koji nisu bitni za predmet spora' - piše u presudi. Sudac je ocijenio kako je 'tužbeni zahtjev djelomično osnovan'.

Sudac je konstatirao kako je predmet spora darovni ugovor koji je po tvrdnjama tužiteljice sklopljen 'iz nedopuštene pobude te traži da sud zbog navedenog razloga presudom utvrdi da su isti ništetni i da ne proizvode pravne učinke te da naloži uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja. Sudac je konstatirao kako 'na temelju izvedenih dokaza nije moguće utvrditi da bi pobuda tuženika za sklapanje spornog Sporazuma o utvrđenju bračne stečevine i Ugovora o darovanju nekretnine od 25. rujna 2013. bila ta da tužiteljici onemogući ostvarenje njenih nasljednih prava i stjecanje predmetnih nekretnina. Iako su i tužiteljica i I-tuženik iskazali kako su njihovi odnosi nakon razvoda I-tuženika i tužiteljičine majke bili narušeni te da je do daljnjeg pogoršanja odnosa došlo nakon što je I-tuženik 2002. sklopio brak sa II-tuženicom, a isto su u bitnome potvrdili i saslušani svjedoci, sud nije prihvatio tvrdnju tužiteljice da bi njezin odnos s ocem bio u toj mjeri narušen da bi I-tuženik odlučio spriječiti da tužiteljica jednoga dana naslijedi njegovu imovinu, odnosno nekretnine koje su predmet spornih pravnih poslova. 

Izvedeni dokazi upućuju na zaključak da je nakon razvoda I-tuženika i tužiteljičine majke došlo do međusobnog udaljavanja, da su postojala neslaganja između tužiteljice i I-tuženika, kao i različiti pogledi na njihove profesionalne i životne odluke, međutim, nije životno logično da bi zbog tih razloga I-tuženik odlučio onemogućiti da tužiteljica jednoga dana naslijedi njegovu imovinu. Bez obzira na opisane probleme i nesuglasice, I-tuženik nije naveo niti jedan objektivan razlog zbog kojeg bi takva odluka bila shvatljiva. Štoviše on u svom iskazu uopće ne tvrdi da je bio povrijeđen od strane tužiteljice, ogorčen na nju i sl. I-tuženik svoj odnos s tužiteljicom u tom periodu opisuje kao problematičan, s puno uspona i padova, navodi kako je tužiteljica teško podnijela njegov razvod od njezine majke, kako nije uspio uklopiti tužiteljicu u svoju novu obitelj i kako je tužiteljici bilo teško sve to prihvatiti, dok je on njoj zamjerao manjak ambicija i nije se slagao s njezinim odlukama vezanim za njezino školovanje i profesionalni razvoj te je smatrao da ona ne cijeni dovoljno sve što joj je omogućio.

Iz svega navedenog može se zaključiti da je prije svega tužiteljica ta koja je zbog razvoda svojih roditelja i novog braka svog oca istome to zamjerala i predbacivala. Nije životno logično da bi zbog spomenutih razloga I-tuženik odlučio isključiti tužiteljicu od nasljeđivanja, a osobito da biistovremeno financijski pomagao tužiteljici i za života na nju prenio dio svoje imovine. Naime, tužiteljica nije osporila tvrdnje da je do sada od svojih roditelja stekla imovinu veće vrijednosti, među ostalim i nekretninu na adresi ...., Zagreb i dionice trgovačkog društva Heruc d.d., kao i to da joj je otac financijski pomagao tijekom školovanja u inozemstvu' - piše u presudi. Nadalje je sudac pribavio  'rješenja Hrvatske narodne banke od 6. kolovoza 2013.' iz kojeg je proizlazilo 'da je Centar banci d.d. naloženo izvršenje mjera za otklanjanja utvrđenih nezakonitosti i nepravilnosti u poslovanju banke'. Tim je rješenjem HNB-a 'zbog utvrđenih nepravilnosti uvedena je posebna uprava u Centar banci d.d. na vrijeme od 18 mjeseci'.

Također, HNB-ovim rješenjem od 4. rujna 2013. utvrđeno je 'da Centar banka d.d. zbog razloga izravno povezanih s njezinom financijskom situacijom nije sposobna isplaćivati dospjele depozite'. Zato je 30. rujna 2013. otvoren stečajni postupak nad trgovačkim društvom Centar banka d.d. Citiramo dio presude koji se odnosi na to: 'Iz prethodno navedenih isprava proizlazi da su tijekom 2013. utvrđene nezakonitosti i nepravilnosti u poslovanju Centar banke d.d. što među strankama i nije sporno, a ovu činjenicu potvrdio je i sam I-tuženik koji kao većinski vlasnik o tome ima neposredna saznanja. Svjedok Zoran Marković koji je kao odvjetnik i ranije zastupao I-tuženika iskazao je da je sastavio sporne ugovore od 25. rujna 2013., da mu se prethodno iste godine I-tuženik obratio vezano za probleme u poslovanju Centar banke d.d. jer se bojao da će zbog toga protiv njega biti pokrenut kazneni postupak, odnosno da će potraživanja vezana za navedenu banku biti naplaćena iz njegove osobne imovine.

U odnosu na Ugovor o darovanju nekretnine II-tuženica je iskazala da joj je I-tuženik svoj suvlasnički dio (1/2 dijela nekretnina) darovao s namjerom da zaštiti svoju imovinu od potencijalnih vjerovnika, a vezano za probleme u poslovanju Centar banke d.d. z citiranih iskaza, koji su u tom dijelu suglasni s drugim izvedenim dokazima, proizlazi da je u vrijeme poduzimanja spornih pravnih poslova, zbog problema u poslovanju Centar banke d.d., kod I-tuženika bio pristan strah da bi protiv njega mogao biti pokrenut kazneni postupak, da je sudbina navedenog društva bila neizvjesna te da se I-tuženik bojao da će vjerovnici svoja potraživanja namiriti iz njegove osobne imovine. Pravni poslovi koji su predmet ovog spora sklopljeni su u vrijeme kada je HNB utvrdio brojne nepravilnosti u poslovanju Centar banke d.d. zbog čega su opstanak društva i daljnje poslovanje bili ugroženi, a samo nekoliko dana kasnije nad društvom je otvoren stečajni postupak.

Sve navedeno upućuje na zaključak da je I-tuženik bio zabrinut da bi kao odgovorna osoba u tom društvu mogao odgovarati za utvrđene nezakonitosti i nepravilnosti te da će vjerovnici svoja potraživanja pokušati naplatiti iz njegove osobne imovine. Navedeno je u svom je iskazu potvrdio i sam I-tuženik, a u tom su djelu njegov iskaz i iskaz II-tuženice u bitnome suglasni.  Slijedom svega iznesenog utvrđeno je da su upravo problemi u poslovanju Centar banke d.d. te strah od kaznenog progona i mogućih zahtjeva vjerovnika, bili pobuda za sklapanje Ugovora o darovanju nekretnine od 25. rujna 2013. odnosno da je taj ugovor imao za cilj prikriti imovinu I-tuženika radi onemogućavanja naplate eventualnih potraživanja vjerovnika iz njegove osobne imovine. 

Odredbom čl. 273. Zakona o obveznim odnosima.....propisano je da pobude iz kojih je ugovor sklopljen ne utječu na njegovu valjanost, ali ako je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor i ako je to drugi ugovaratelj znao ili morao znati, ugovor će biti bez učinka. Besplatni ugovor nema pravni učinak i kad drugi ugovaratelj nije znao, ni morao znati da je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku njegova suugovaratelja. Odredba o nedopuštenosti činidbe primjenjuje se i na pobude za sklapanje ugovora. Sukladno odredbi čl. 322. st. 1. ZOO ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Odredbom čl. 327. ZOO propisano je da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba. 

Prikrivanje imovine radi onemogućavanja vjerovnika da naplate svoja potraživanja predstavlja nedopuštenu pobudu u smislu čl. 273. ZOO. Na temelju svih utvrđenih činjenica sud je utvrdio da je upravo namjera da spriječi ili oteža naplatu potraživanja potencijalnih vjerovnika bila presudna za odluku I-tuženika o darovanju svojih nekretnina II-tuženici. Budući da se radi o besplatnom pravnom poslu Ugovor o darovanju nekretnina nema pravni učinak bez obzira na to je li II-tuženica znala za nedopuštenu pobudu I-tuženika. Ipak, treba reći da iz iskaza II-tuženice proizlazi da je i ona kao drugi ugovaratelj (obdarenik) imala saznanja o pobudi za sklapanje Ugovora o darovanju nekretnine, što je i razumljivo kada se ima na umu da su tuženici u to vrijeme bili bračni drugovi. S obzirom na to da je Ugovor o darovanju nekretnine od 25. rujna 2013. sklopljen iz nedopuštene pobude za koju su znale obje ugovorne stranke, taj je ugovor protivan prisilnim propisima i moralu društva, a time je isti ništetnim u smislu odredbe čl. 322. ZOO.

Ovakav pravni stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-955/2021-2 od 14. rujna 2021. Pravne posljedice sklapanja predmetnog Ugovora o darovanju nekretnine reflektiraju se ne sve potencijalne zakonske nasljednike I-tuženika pa tako i na tužiteljicu jer imovina koja je predmet darovanja u slučaju smrti I-tuženika ne bi ušla u ostavinsku masu. Sukladno odredbi čl. 327. st. 1. ZOO na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana osoba (Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-955/2021). Dakle, tužiteljica kao kći i potencijalna zakonska nasljednica I-tuženika, ima pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti spornog ugovora koji je sklopljen iz nedopuštene pobude i kao takav je ništetan. S obzirom na prethodno izneseno, istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije nije osnovan. II-tuženica neosnovano smatra da je tužiteljica podneskom od 4. travnja 2023. preinačila tužbu.

Tužiteljica navedenim podneskom nije promijenila istovjetnost zahtjeva niti je povećala ili istaknula drugi zahtjev uz postojeći. Budući da nije došlo do preinake tužbe u smislu čl. 191. ZPP, protivljenje preinaci je bespredmetno. Treba istaknuti i to da sukladno odredbi čl. 186. st. 3. ZPP sud nije vezan za pravnu osnovu tužbenog zahtjeva ukoliko je istu tužitelj u tužbi naveo. Tužiteljica svoj tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da su sporni pravni poslovi sklopljeni iz nedopuštene pobude, a sud je u konačnici na temelju izvedenih dokaza utvrdio da je Ugovor o darovanju nekretnine od 25. rujna 2013. ništetan i da ne proizvodi pravne učinke upravo zbog toga što je isti sklopljen iz nedopuštene pobude. Dakle, radi se o istom razlogu ništetnosti na koji se tužiteljica poziva u tužbi, a tijekom postupka raspravljalo se i pobudi koju je tužiteljica navela u činjeničnom opisu tužbe (isključenje od nasljeđivanja), ali i o pobudi koju je sama II-tužiteljica navela u odgovoru na tužbu (oštećenje vjerovnika).

U tom smisla odluka pod točkom I. izreke nije protivna odredbi čl. 5. st. 4. ZPP. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci pod točkom I. i II. Iz dostavljenih isprava (glavni projekt, lokacijska dozvola, ponude izvođača itd.) proizlazi da je stambena građevina na adresi Gornje Prekrižje 42 C, Zagreb, izgrađena za vrijeme trajanja bračne zajednice između I-tuženika i II-tuženice. Imajući u vidu to da je dio imovine koja je predmet spornih pravnih poslova stečen za vrijeme braka tuženika, sud je prihvatio kao istinit iskaz II-tuženice kada tvrdi da je s I-tuženikom dogovorila način podjele bračne stečevine u slučaju razvoda braka i da je taj je dogovor pretočen u Sporazum o utvrđenju bračne stečevine od 25. rujna 2013. Njezin iskaz je uvjerljiv, životno logičan i nije doveden u sumnju drugim izvedenim dokazima. Sud nije posebno cijenio iskaze tužiteljice i svjedoka koji o ovoj činjenici imaju samo posredna saznanja. 

Sud nije prihvatio kao vjerodostojan i istinit iskaz I-tuženika i svjedoka Zorana Markovića u dijelu u kojem tvrde da su sva tri pravna posla od 25. rujna 2013. imala za cilj isključivo zaštitu imovine I-tuženika od trećih osoba u slučaju kaznenog progona i zahtjeva potencijalnih vjerovnika. Takva tvrdnja u suprotnosti je s iskazom II-tuženice, ali i drugim dokazima te činjenicama koje nisu sporne. S obzirom na to da je odmah nakon zaključenja spornih pravnih poslova zatražena i provedena uknjižba prava vlasništva u korist II-tuženice na temelju Ugovora o darovanju nekretnina i da je time ostvarena namjera prikrivanja imovine I-tuženika, nameće se zaključak da su Sporazum o podjeli bračne imovine i Dodatak Ugovoru o darovanju nekretnine, a koji su tek naknadno provedeni u zemljišnim knjigama, imali za cilj reguliranje međusobnih prava ugovornih stranaka, odnosno da je Sporazum sklopljen upravo s namjerom utvrđenja bračne stečevine i načina međusobne podjele zajedničke imovine.

 Imajući u vidu sve prethodno navedeno, utvrđeno je da je pobuda ugovornih stranaka za sklapanje Sporazuma bila ta da međusobno urede svoje imovinsko- pravne odnose i da utvrde koja imovina predstavlja njihovu bračnu stečevinu. Budući da se radi o dopuštenoj pobudi, tužbeni zahtjev u tom dijelu ocijenjen je kao neosnovan te je stoga odlučeno kao pod točkom II. izreke. Ovdje treba istaknuti da predmet ovog spora nije utvrđenje bračne stečevine I-tuženika i II-tuženice pa se stoga sud ovdje nije upuštao u ocjenu tvrdnji da i imovina koja je nastala ili je stečena za vrijeme trajanja braka potječe od osobne imovine koju je I-tuženik stekao prije braka s II-tuženicom. Ove tvrdnje i svi dokazi koji su predloženi na okolnost načina stjecanja pojedinih nekretnina, porijekla imovine i sredstava kojima su predmetne nekretnine kupljene i sl. relevantni su za spor o bračnoj stečevini koji se vodi pred ovim sudom pod poslovnim brojem Pob- 1151/2019. Budući da predmet ovog spora nije utvrđivanje bračne stečevine već utvrđenje valjanosti Sporazuma od 25. rujna 2013., u ovom je postupku bilo bitno utvrditi subjektivni odnos ugovaratelja prema poduzetom pravnom poslu, odnosno pobudu tuženika za sklapanje Sporazuma, a ne to je li imovina koja je predmet

Sporazuma doista bračna stečevina tuženika u smislu mjerodavnih odredaba Obiteljskog zakona  Odluka o naknadi parničnih troškova temelji se na odredbi čl. 154. st. 4. ZPP. Budući da su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, zahtjevi stranaka za naknadu parničnog troška su odbijeni te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka' - piše u presudi suca Ivan Matančević. Protiv te presude dopuštena je žalba o kojoj odlučuje nadležni županijski sud. Žalba se podnosi u roku od 15 dana od dana objave presude, a za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude. Inače, prethodno smo pisali o sudskom epilogu rata između Dragutina i Lane Biondić- link, tužbi tajkuna protiv bivše - link, ali i otvorenju osobnog bankrota nad njenim novim suprugom - link koji je u međuvremenu uspješno okončan te je isti oslobođen svih dospjelih dugova.