Službeni podaci kažu kako je Vladimir Arko (Zagreb, 16. rujna 1888. – Zagreb, 6. lipnja 1945.) bio istaknuti hrvatski industrijalac, ekonomist i kemičar, te jedan od ključnih organizatora gospodarskog života Zagreba i tadašnje Kraljevine Jugoslavije. Kad mu je Odbor za imenovanje ulica prošle godine oduzeo ulicu u medijima se oglasila i unuka njegova brata, liječnica Milica Krstić Burić. Ona je izjavila kako je Arko bio protivnik ustaškog režima. “Pa Vladimira Arka su ustaše hapsile! On je robijao radi otpora ustaškom režimu! U familiji su svi bili HSS-ovci, radićevci. Optužuju ga da je opskrbljivao vojsku… A kako bi sačuvao živu glavu da je odbio prodavati svoja pića Nijemcima?!”, upitala je liječnica.
Nakon što su ga partizanske vlasti optužile za suradnju s okupatorom, Arko je navodno počinio samoubojstvo u svojoj tvornici ispijanjem cijankalija, iako postoje i tvrdnje da je ubijen. Obitelj tvrdi da je pomagao partizanima, ali i da nije pripadao ni ustaškom ni komunističkom pokretu. Unuka njegova brata Ivana, pravnica Silvija Arko Gorski, naglasila je da je obitelj bila “istinski humanistički opredijeljena” i poznata po protivljenju nacizmu, ustašama i komunizmu. “U društvenom životu grada je bilo dobro poznato da je Vladimir Arko pomagao partizane”, rekla je. Pronašli smo točnu lokaciju - grobnicu u kojoj je pokopan taj industrijalac u čijoj je tvornici poslije II. svjetskog rata ustanovljena tvornica pića nazvana po partizanskom heroju Marijanu Badelu.
Magazin Lider je 6. lipnja ove godine napisao o Arku sljedeće: 'Na današnji dan ARKO: INDUSTRIJALAC KOJI JE RADIO U DVA REŽIMA, A STRADAO OD TREĆEG'. Tad su napisali: 'Arko je potekao iz zagrebačke trgovačke obitelji koja se bavila proizvodnjom i veleprodajom vina i žestokih pića. Nakon školovanja u Austriji i Italiji, ubrzo preuzima i širi obiteljski posao. Između dva rata izgradio je veliki industrijski sustav. Od 1915. samostalno vodi u to doba najmoderniju tvornicu i rafineriju alkohola, pjenice, kemijskih proizvoda, vinske destilacije, likera, etera, kvasca i proizvodnje bačava. Njegovi pogoni kasnije će postati jezgrom sustava današnjeg Badela 1862. Osnovao je i tvornicu emajliranog posuđa Gorica, koja je poslovala do likvidacije 2001.....
Arko nije bio samo industrijalac, nego i organizator sustava. Jedan je od osnivača Zagrebačke burze (1918.), bio je predsjednik Trgovačko-obrtničke komore (1923.–1928.), predsjednik Zemaljskog saveza industrijalaca i prvi predsjednik Industrijske komore u Zagrebu (1939.). Sudjelovao je i u pokušajima koordinacije gospodarstva na razini države, uključujući organizaciju prvog kongresa privrednika Kraljevine SHS/Jugoslavije.'. Lider je tada objavio Ii sljedeće: 'Paradoksi koji su pratili jugoslavensko orijentiranog Arka preko NDH do tragedije pod partizanskom vlašću nastavljeni su i nakon tog 6. lipnja 1945. Arkov biznis sa žestokim pićima uklopljen je s još nekoliko pogona u novoosnovanu tvrtku. Tvornice Pokorny, Patria, A. A. Baker & Co i Arkova Plemenika spojene su u Tvornicu likera i vinarstvo s pogonima u Vlaškoj ulici 116, na mjestu nekadašnjeg poduzeća Arko.
Već 1950. dolazi do nove integracije sa sesvetskom tvrtkom Marijan Badel (nekadašnja Braća Badel). Marijan Badel bio je sin jednog od osnivača, istaknuti partizan, koji je poginuo 1944. i proglašen narodnim herojem. Tako je nasljeđe Vladimira Arka, industrijalca koji je pred partizanima pobjegao u smrt, ugrađeno u sustav koji danas djeluje pod imenom Badel 1862. 'U spomen na privrednika i hrvatskog rodoljuba' Skupština grada Zagreba 1993. nazvala je Ulicom Vladimira Arka dotadašnju Ulicu Posavskog partizanskog odreda - partizanske postrojbe koja je među prvima 8. svibnja 1945. ušla u Zagreb. Ime Vladimira Arka zadržalo se u među zagrebačkim toponimima 32 godine. U jesen 2025. njegova je ulica na Žitnjaku preimenovana u Ulicu Srećka Lipohara.'
Netom, prije blagdana Svih Svetih 26. listopada ove godine službeno je sudski objavljen dokument pokojnim nasljednicima Vladimira Arka, Vladimiru i Emi Arko. U dokumentu piše: 'Republika Hrvatska Općinski građanski sud u Zagrebu Zemljišnoknjižni odjel
U IME REPUBLIKE HRVATSKE
RJEŠENJE
Općinski građanski sud u Zagrebu, po ovlaštenom zemljišnoknjižnom referentu Sanji Bočkaj, u zemljišnoknjižnoj stvari predlagatelja BADEL 1862 d.d., OIB: 36749512860, Ulica grada Gospića 7, Zagreb, zastupano po punomoćniku Jurčić Vujičić Petri, odvjetnici u Zagrebu, ...., radi brisanja zabilježbe upravnog postupka, dana 28. listopada 2026.
ri j e š i o j e I.
U zk.ul. 8178 k.o. Centar Novi, na nekretnini BADEL 1862 d.d., OIB: 36749512860, Ulica grada Gospića 7, Zagreb, koja se sastoji od kčbr. 6341/4 Vlaška ukupne površine 1919 m2 (dvorište površine 1029 m2, nadstrešnica površine 45 m2, kuća, Zagreb, Vlaška ulica 116 površine 845 m2), dopušta se sljedeći upis: Na temelju odredbe čl. 89. st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama (NN 63/19, 128/22, 155/23, 127/24) briše se zabilježba upravnog postupka koji se vodi pred Odjelom za upravno-pravne poslove, drugi odsjek, Gradskog ureda za imovinsko pravne poslove grada Zagreba (klasa: UP/I-942-01/97- 06/845) pokrenutog zahtjevom Arko Eme i dr. radi povrata oduzete imovine, upisana rješenjem posl.br. Z-4006/01.
II. Nalaže se provedba ovog rješenja. Zagreb, 28. listopada 2026. Ovlašteni zk. referent: Sanja Bočkaj
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ovog rješenja može se izjaviti prigovor. Prigovor se izjavljuje ovom sudu u roku 15 dana od dana dostave ovog rješenja, elektronički putem javnog bilježnika ili odvjetnika, kao obveznih korisnika elektroničke komunikacije sa sudom putem ZIS-a. Dostaviti: 1. BADEL 1862 d.d. po opunomoćeniku odvjetnica Petra Jurčić Vujičić 2. Arko Ema (putem e-oglasne ploče suda) 3. Arko Vladimir (putem e-oglasne ploče suda)' - piše u dokumentu.
Tako je stavljena točka na I konfiskaciji imovine Vladimria Arka koja se dogodila poslije II svetskog rata. Pronašli smo gdje počiva Vladimir Arko. Dakle, nesretnom smrću umro je u zatvoru sa samo 56 godina. Od tada počiva sam u znamenitoj mirogojskog grobnici, od 6. lipnja 1945. godine. Na njegovom posljednjem počivalištu nalazi se nadgrobna ploča s radom slavnog kipara Roberta Frangeša Mihanovića. Preostali članovi obitelji Arko, osobe koje su obilježile život Zagreba i Hrvatske, u raznim poljima, počivaju u zajedničkoj grobnici u mirogojskim Arkadama. Tamo počivaju i nasljednici Vladimira Arka, Vladimir i Ema koji su ulagali zahtjev za povrat imovine, a koji, kako vidimo, nisu dobili. Vladimir Arko imao je sestru Stanku Arko i braću: Milana, dr. Ivana, Branka i Vojka, znamenitog zagrebačkog ljekarnika.
U grobnici ispod Arkada redom počivaju: Ema Arko koja je preminula 2005. u 96-oj godini, Ivan Arko koji je preminuo 1981. u 82-oj godini, Ivanka Arko koja je preminula 1914. u 40-oj godini, Ksenija Arko koja je preminula 2017. u 98-oj godini, Radmila Kašicki Arko koja je preminula 2016. u 82-oj godini, Vladimir Arko koji je preminuo 2013. u 78-oj, Silvije Arko koji je preminuo 2007. u 73-oj, Ema Arko koja je preminula 2005. u 96-oj, Milan Arko koji je preminuo 1999. u 77-oj, Ivan Arko koji je preminuo 1981. u 82-oj, Milan Arko koji je preminuo 1977., Emilija Jemrić koja je preminula 1970. u 86-oj, Milica Arko koja je preminula 1966.u 71-oj, Stanka Slavetić koja je preminula 1964. u 71-oj godini, Vladimir Jemrić koji je preminuo 1953. u 83-oj, Vojko Arko koji je preminuo 1948. u 61-oj, Velimir Arko koji je preminuo 1926., Branko Arko koji je preminuo 1920. kao i Mijo Arko, Ivanka Arko koja je preminula 1914. u 40-oj i Marija Arko koja je preminula 1882. u 21-oj godini.
Zanimljivo je dakle kako pokojni zagrebački industrijalac Vladimir Arko jedini je počiva u zajedničkoj grobnici podno Arkada već na posebnom ali ekskuzivnom grobnom mjestu na Mirogoju. Gorbnicu njegove obitelji krasi nadgrobna ploča od crvenog granita u koju je postavljen umjetnički rad kipara Robert Frangeša Mihanovića. Naime, pokojnk nije imao nasljednika a bio je oženjen za Josipinu Bogomilu Tavčar, poznatiju kao Pipa koja je bila iz vrlo ugledne slovenske obitelji. Ispod Arkada počiva i Istaknuta hrvatska farmaceutkinja i medicinska biokemičarka Ksenija Arko. Ona je bila dugogodišnja šefica biokemijskog laboratorija Neurološke klinike KBC-a Zagreb. Godine 1965. postigla je doktorat iz medicinskih znanosti, pa se u literaturi često navodi kao dr. Ksenija Arko ili prof. dr. sc. Ksenija Arko Krstić. Podsjetimo što je 24 sata pisao o Vladimir Arku kad je izgubuo zagrebačku ulicu.
Citiramo: 'Vladimirov brat dr. Branko Arko bio je odvjetnik i dobar prijatelj tada mladog Vladimira Velebita, kasnije partizanskog časnika i diplomata, o čemu u knjizi "Svjedok historije" govori i Mira Šuvar, a spominje ga i sam Velebit u knjizi "Moj život". Treći brat Milan Arko odrastao je s Krležom, zajedno su bili i u kadetskoj školi u Pečuhu, a njegov istoimeni sin Milan, kemičar, pronalazač i skladatelj, išao je često Krleži u goste na Gvozdu kao suprug glumice Elize Gerner, ranije udane za velikana našega kazališta Tita Strozzija. O tom druženju pisala je Eliza Gerner u knjizi "Oproštaj s Gvozdom: razgovori s Krležom", a i sam Krleža u svojim djelima spominje oca i sina Milana. No spominje i Vladimira. Susret s Vladimirom Arkom 1914. na željezničkoj stanici u Zidanom Mostu, Krleža opisuje u prvom tomu Dnevnika, Arko se tada vraćao sa svojih ljubljanskih zaruka. Krleža kaže da je bio "pijan od zanosa". Pitamo unuku njegova brata Vojka nije li i Krleža mogao u danima poslije oslobođenja ponešto učiniti za Vladimira: - Ma što bi on učinio!?
Pa znate kako Krleža završava svoj tekst "Nad grobom Lenjina"? (nekrolog u povodu Lenjinove smrti izvorno objavljen 1924., op. au.). "Ti milijuni prostog i neukog svijeta osjetili su nagonom izbijene i upregnute životinje da se trgla jedna ruka da razbije hiljadugodišnji jaram, i od crnačkih kolonija na Kongu do Arkove tvornice likera u Vlaškoj ulici ustalasao se šapat pun mesijanskog ufanja i nade!". Krleža je u Arkovim tvornicama u tom trenutku vidio samo iskorištavanje radnika, premda nije tajna da je Arko u svojim tvornicama postavio za ono doba vrlo visoke standarde u poštivanju radničkih prava, na javnim skupovima Gospodarske komore upozoravao na premala primanja radnika. Krleža i Velebit očito Arku nisu mogli pomoći, ali Arko je, upozorava obitelj, pomagao partizane'- objavio je prošle godine 24 sata.
'Svi pokojni članovi obitelji Arko, koji više na žalost ne mogu reagirati, bili su istinski humanistički opredijeljeni i kao takvi nisu prihvaćali ideje nacizma, ustaškog pokreta i komunizma. A u društvenom životu grada je bilo dobro poznato da je Vladimir Arko pomagao partizane', navela je u svom reagiranju na preimenovanje ulica naša ugledna pravnica Silvija Arko Gorski, unuka Vladimirova brata Ivana Arka, odvjetnika i književnika čija je obitelj ostavila izuzetno bogat i važan trag i društvenom životu Dugog Sela. Istaknimo i kako je Badel 1862 zgradu Vladmira Arka u Vlaškoj 116 koja je znana i kao kuća Arko 2019. odlučio iznajmljivati Uskoku. Na stranici zagrebačka arhitektura piše:
'Jednokatnu kuću Simona Bayera u Vlaškoj 116 podigao je 1898. godine Karl Greiner. Kuću je 1911. kupio poduzetnik i veletrgovac vinom Mijo Arko. U periodu do 1927. stambeno-poslovna kuća tvornice alkoholnih pića “Arko” je više puta pregrađivana i dograđivana prema projektima Ignjata Fischera. Radove je uglavnom izvodilo “Gradjevno poduzetništvo Josip Dubsky i drug” uz nadzor arhitekta Otta Pristera. Na dograđenom istočnom i zapadnom pročelju ističu se jonski stupovi trijema u prizemlju i balkona na katu koji su zaključeni trokutnim zabatom. Nakon II. svj. rata tvornica Arko je nacionalizirana, a nakon toga fuzioniran sa sličnim tvornicama „Pokorny“, „Patria“ i „Industrija vrenja Marijan Badel” iz Sesveta u poduzeće „Marijan Badel tvornica likera i rafinerija”, danas Badel 1862.' Eto kako se sudbina poigrala sa životom ali i imovinom i zgradom tragično stradalog ZG industrijalca Vladimira Arka.