Sutkinja Općinskog građanskog suda u Zagrebu Andrea Grahovac donijela je presudu u tužbi Sberbank of Russia  kojeg je zastupao odvjetnik Vice Mandić iz Odvjetničkog društvu Mandarić & Einwalter u Zagrebu, protiv prvotuženog Ivice Todorića zastupanog po punomoćnici Ani Noršić, odvjetnici u Zagrebu, drugotužene Ive Todorić (ranije: Balent) zastupane po istoj odvjetnici, trećetuženog Ante Todorića zastupanog po punomoćniku Franu Olujiću, odvjetniku iz Zagreba i četvrtotuženog Ivana Todorića zastupanog po punomoćnici Mateji Kolovrat, odvjetnici iz Zagreba. Tužbu je moskovska banka, inače krupan kreditor Agrokora u Todorićevo doba, pokrenula 'radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji'. Nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 18. listopada 2021. u prisutnosti punomoćnika stranaka, presuda je javno objavljena 10. prosinca  ove godine.

Nepravomoćnom presudom odbijen je zahtjev Sberbank o poništenju 'Ugovora o darovanju nekretnine sklopljen 29. lipnja 2015. između I. tuženika Ivice Todorića (sina Ante) s prebivalištem u Zagrebu..... kao darovatelja s jedne stranke te II. tužene Ive Balent (rođ. Todorić, kćeri Ivice) ......, III. tuženika Ante Todorića (sina Ivice) ......i IV. tuženika Ivana Todorića (sina Ivice), ..... kao daroprimatelja s druge strane, gubi učinak prema tužitelju SBERBANK OF RUSSIA, Moskva Russia, ....u dijelu u kojem je potrebno za ispunjenje tužiteljeva potraživanja prema I. tuženiku u iznosu od 62.778.303,22 EUR zajedno sa kamatama i sporednim potraživanjima temeljem Ugovora o kreditu od 21. veljače 2017. koji se odnosi na zajam s obročnom otplatom u iznosu od 100.000.000,00 EUR sklopljen između dužnika kao korisnika kredita, Agrokor Trgovina d.o.o., Jamnica d.d., Konzum d.d., PIK-Vinkovci d.d., Zvijezda d.d., Belje d.d. Darda, VUPIK d.d. i Konzum d.o.o. Sarajevo kao Izvornih jamca-plataca i Jamaca-plataca, Vjerovnika kao Izvornog Kreditora i Agenta. II. II. tuženica, III. tuženik i IV. tuženik su dužni dopustiti, svaki u 1/4 svog suvlasničkog dijela, da tužitelj svoje potraživanje prema I. tuženiku u iznosu od 62.778.303,22 EUR zajedno sa kamatama i sporednim potraživanjima temeljem Ugovora o kreditu od 21. veljače 2017. koji se odnosi na zajam s obročnom otplatom u iznosu od 100.000.000,00 EUR, sklopljen između Dužnika kao Korisnika kredita, Agrokor Trgovina d.o.o., Jamnica d.d., Konzum d.d., PIK-Vinkovci d.d., Zvijezda d.d., Belje d.d. Darda, VUPIK d.d. i Konzum d.o.o. Sarajevo kao Izvornih jamca-palataca i Jamaca-plataca, Vjerovnika kao Izvornog Kreditora i Agenta namiri prodajom odgovarajućih suvlasničkih dijelova slijedećih nekretnina'.

Dakle ruska banka tražila je poništenje ugovora kojim je Ivica Todorić darovao Kulmerov dvorac u Šestinama svojoj djeci Ivi, Anti i Ivanu. Nepravomoćnom presudom moskovska banka izgubila je mogućnost prodaje Kulmerovog dvorca i namirenje dijela Agrokorovog duga. Sberbank je tražila od tuženih 'da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplate parnični trošak tužitelja', no sutkinja Grahovac tužbeni zahtjev je odbila kao neosnovan. Samim tim naloženo je ruskoj banci isplatiti tuženicima, Ivici Todoriću i njegovij djeci  'parnični trošak u iznosu od 1.564.750,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 10. prosinca 2021. do isplate po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, u roku od 15 dana'.

Sutkinja je odbacila zahtjev Ivice i Ive Todorić za naknadom parničnog troška u iznosu od 230.175,00 kuna kao neosnovan. Sutkinja je naložila tužitelji Sberbank of Russia isplatiti trećetuženom 'Anti Todoriću iz Zagreba... prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.187.500,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 10. prosinca 2021. do isplate po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tripostotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, u roku od 15 dana'. U preostalom dijelu zahtjev III. tuženika za naknadom parničnog troška u iznosu od 250.000,00 kuna odbijen je kao neosnovan. Naloženo je Sberbanci da četvrtotuženom Ivanu Todoriću plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.125.625,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 10. prosinca 2021. do isplate po stopi....u roku od 15 dana. U preostalom dijelu zahtjev četvrtotuženika za naknadom parničnog troška u iznosu od 249.375,00 kuna odbijen je kao neosnovan.

Citiramo  obrazloženje u kojem je na početku navedeno kako je tužitelj Sberbanka '21. veljače 2017. s društvom Agrokor Zagreb kao korisnikom kredita te Agrokor Trgovina d.o.o., Jamnica d.d., Konzum d.d., PIK-Vinkovci d.d., Zvijezda d.d., Belje d.d. Darda, VUPIK d.d. i Konzum d.o.o. Sarajevo kao izvornih jamaca plataca i jamaca plataca sklopio, između ostalog, Ugovor o kreditu koji se odnosi na zajam s obročnom otplatom u iznosu od 100.000.000,00 EUR-a. Sukladno Jamstvu i Naknadi štete koji se odnose na taj Ugovor o kreditu I. tuženik je kao osobni jamac platac jamčio za obveze društva Agrokor d.d. kao korisnika kredita. Dana 10. travnja 2017. nad društvom Agrokor d.d. pokrenut je postupak izvanredne uprave temeljem rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu br. St-1138/17 od 10. travnja 2017. o otvaranju postupka izvanredne uprave nad društvom Agrokor d.d. i njegovim povezanim osobama nakon kojeg su nastupile sve posljedice propisane Zakonom o postupku izvanredne uprave nad društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku ("Narodne novine" br. 32/17 - dalje: ZPIU).

Sukladno odredbi čl. 29. st. 4. ZPIU-a na dan 10. travnja 2017. dospjela su sva potraživanja tužitelja prema korisniku kredita - društvu Agrokor d.d. te je tužitelj sukladno odredbi čl. 24.16 Ugovora o kreditu obavijestio korisnika kredita Agrokor d.d. o dospijeću cjelokupnog kredita. Na dan 5. listopada 2017. tužitelj je potraživao iznos od67.778.303,22 EUR-a te je u skladu sa čl. 3.1.b Osobnog jamstva pismenim putem zahtijevao od I. tuženika kao jamca platca plaćanje navedenog dospjelog iznosa. I. tuženik je kao osobni jamac platac u obvezi ispuniti cijelu dospjelu obvezu korisnika kredita Agrokor d.d. što nije učinio, a što upućuje na zaključak kako I. tuženik nema dostatnih sredstava za podmirenje tužiteljevog potraživanja. Isti je 29. lipnja 2015. kao darovatelj sklopio Ugovor o darovanju svojih nekretnina koje se nalaze upisane u zk.uloške k.o. Šestine sa svojom djecom, II. do IV. tuženicima temeljem kojeg su besplatnim pravnim poslom stekli vlasništvo tih nekretnina, svaki u 1/4 dijela te je I. tuženik zbog poduzimanja navedene pravne radnje ostao bez dovoljno sredstava za podmirenje obveze prema tužitelju.

Budući da se radi o besplatnom raspolaganju u vrijeme kada je već bio na snazi Ugovor o kreditu sklopljen između društva Agrokor koncern d.d., Zagreb kao korisnika kredita te Agrokor Trgovina d.o.o., Jamnica d.d., Konzum d.d., PIK-Vinkovci d.d., Zvijezda d.d., Belje d.d. Darda, VUPIK d.d., Konzum d.o.o. Sarajevo, Ledo d.d., Ledo d.o.o. Čitluki Sarajevski Kiseljak d.d. kao izvornih jamaca plataca i jamaca plataca, Vjerovnika i Sberbank Europe AG kao izvornih kreditora i Sberbank Europe AG kao agenta, kako je kasnije izmijenjen, u iznosu od 600.000.000,00 EUR-a, kada su nastupile i financijske poteškoće zajmoprimca, kao što proizlazi iz revizorskog izviješća Agrokora za 2015., smatra da je I. tuženik znao da nanosi štetu tužitelju, a za pobijanje predmetne radnje ne traži se da je to II., III. i IV. tuženicima bilo poznato, mada je malo vjerojatno da im je to, kao djeci I. tuženika ostalo nepoznato. Slijedom navedenog, tužitelj u smislu odredbe čl. 66. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08. i 78/15. - dalje: ZOO) podnosi tužbu protiv I. do IV. tuženika kojom traži od suda da utvrdi kako navedeni ugovor o darovanju od 29. lipnja 2015. gubi pravni učinak prema tužitelju u dijelu u kojem je potrebno za ispunjenje tužiteljeve tražbine prema tuženiku u iznosu od 62.778.303,22 EUR-a sa zateznim kamatama i sporednim potraživanjima temeljem Ugovora o kreditu od 21. veljače 2017. te su II., III. i IV. tuženici dužni dopustiti svaki u svom suvlasničkom dijelu da tužitelj svoje potraživanje prema I. tuženiku u navedenom iznosu i sa sporednim potraživanjima namiri prodajom odgovarajućih suvlasničkih dijelova tih nekretnina, a kako je to pobliže navedeno u izreci presude uz zahtjev za naknadom prouzročenog parničnog troška u iznosu od 1.443.125,00 kuna. I. i II. tuženici u odgovoru na tužbu protivili su se tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti navodeći da namjera I. tuženika, kao niti ostalih tuženika nije bila da navedenom pravnom radnjom - darovnim ugovorom, oštete tužitelja kao vjerovnika u smislu da uslijed navedenog darovanja I. tuženik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikovog potraživanja u utuženom iznosu, kada je ugovor o darovanju nekretnina zaključen dvije godine prije zaključenja Ugovora o kreditu i to 29. lipnja 2015.

Da je I. tuženi imao namjeru oštetiti vjerovnike, onda bi bio raspolagao svom svojom imovinom a ne samo sa 3/4 dijela iste. S obzirom na navedeno smatra da je upravo tužitelj prilikom zaključenja ugovora o kreditu znao i morao znati da predmetne nekretnine nisu u cijelosti vlasništvo I. tuženika i da eventualno namirenje svog potraživanja ne može zahtijevati naplatom iz vrijednosti predmetnih nekretnina u cijelosti već iz samo jednog suvlasničkog dijela I. tuženika od 1/4. Predmetni Ugovor o darovanju je odmah bio i proveden u zemljišnoj knjizi pa je stanje vlasništva bilo poznato i tužitelju prilikom zaključenja navedenog Ugovora o kreditu, unatoč činjenici što prilikom zaključenja tog Ugovora nije zahtijevao niti od I. tuženika niti od ostalih tuženika osiguranje svog prava upisom založnog ili fiducijarnog prava vlasništva na nekretnini. Od trenutka zaključenja Ugovora o kreditu 21. veljače 2017. nije došlo do poduzimanja nikakvih pravnih radnji u vezi predmetnih nekretnina kojima bi došlo do promjene vlasničkih prava na istima, pa stoga nije poduzeta niti ikakva pravna radnja na štetu tužitelja kao vjerovnika u smislu da bi isti poduzimanjem pravnih radnji nakon zaključenja Ugovora o kreditu onemogućio ili otežao ispunjenje tužiteljevog potraživanja. Ugovor o darovanju od 29. lipnja 2015. zaključen je iz zahvalnosti I. tuženika prema ostalim tuženicima, odnosno radi se o zahvalnosti oca prema djeci s obzirom da isti dugi niz godina sudjeluju u poslovnim aktivnostima I. tuženika i u tome smislu su mu uvijek bili stručna i moralna podrška.

Na taj način sukladno odredbama ZOO-a isključeno je pobijanje takve vrste darovnog ugovora. Nadalje navodi da tužitelj nije ničim dokazao postojanje bilo kakve sudske odluke kojom je utvrđeno njegovo potraživanje, niti je dokazao da I. tuženik nema dovoljno drugih sredstava za namirenje eventualnogpotraživanja tužitelja. Također, po ugovoru o kreditu kao stranke istog i to u svojstvu jamaca-plataca, sudjelovalo je deset trgovačkih društava za koje tužitelj također nije dostavio dokaze da njihova imovina nije dovoljna za namirenje eventualnog potraživanja. Iz obavijesti o akceleraciji od 13. lipnja 2017. kojom je tužitelj proglasio je da su svi krediti dospjeli i plativi, proizlazi da je ista dostavljena jamcima-platcima, i to samo trgovačkim društvima zastupanim po izvanrednom povjereniku, ali nije dostavljen dokaz da je navedena obavijest dostavljena I. i III. tuženicima kao jamcima-platcima, dakle isti nisu obaviješteni o dospijeću obveze. Slijedom navedenog traže od suda da tužbeni zahtjev odbije u cijelosti kao neosnovan uz naknadu prouzročenog parničnog troška u iznosu od 1.794.925,00 kuna. III. tuženik u odgovoru na tužbu protivio se tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, kako u osnovi tako i u visini.

Navodi da se tužitelj u tužbi poziva na odredbu čl. 66. ZOO-a, odnosno na opće pretpostavke koje moraju biti ispunjene kod podnošenja tužbe radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, ali ispušta iz vida posebne pretpostavke iz čl. 67. ZOO-a koje moraju biti ispunjene kumulativno s općim pretpostavkama. Tužitelj ne navodi niti okolnost iz koje bi proizlazila opća pretpostavka za podnošenje ove tužbe iz čl. 66.ZOO-a odnosno činjenice iz kojih bi proizlazilo da je dužnik, odnosno I. tuženik insolventan. Osim općih pretpostavki iz čl. 66. ZOO-a, kao uvjet za pobijanje dužnikovih pravnih radnji kod naplatnih raspolaganja potrebno je da je dužnik u vrijeme raspolaganja znao ili mogao znati da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu svojim vjerovnicima, koja se činjenica presumira kod besplatnih raspolaganja. Međutim, za utvrđenje ove pretpostavke čak i u slučaju presumpcije odlučan je trenutak raspolaganja. Raspolaganje koje tužitelj pobija poduzeto je 29. lipnja 2015. kada je I. tuženik kao darovatelj sklopio Ugovor o darovanju nekretnine sa II. do IV. tuženicima. I. tuženik je u vjerovničko dužnički odnos s tužiteljem stupio 20. veljače 2017. i to na način da je postao jamac za obvezu trgovačkog društva Agrokor d.d. koje je za isto društvo prema tužitelju nastalo temeljem Ugovora o kreditu od 21. veljače 2017. Ističe kako je jamstvo obveza akcesorne i supsidijarne prirode iz čega proizlazi da je I. tuženik postao tužiteljev dužnik najranije 20. veljače 2017. Stoga drži da nije ostvaren uvjet iz čl. 67. st. 1. i 3. ZOO-a jer I. tuženik 29. lipnja 2015. nije bio tužiteljev dužnik pa sukladno tome nije mogao znati da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku, niti se to u konkretnom slučaju može presumirati.

Ovo iz razloga što u vrijeme poduzimanja raspolaganja nije postojao nikakav pravni temelj koji bi na bilo koji način dovodio tužitelja u bilo kakav vjerovničko dužnički odnos sa I. tuženikom. Iz tog razloga nije ostvaren niti uvjet iz čl. 67. st. 2. ZOO-a budući da se na III. tuženika ne može primijeniti presumpcija o tome da mu je bilo poznato da I. tuženik poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku. Neovisno o svemu navedenom, III. tuženik smatra potrebnim ukazati i kako je I. tuženik u vrijeme poduzimanja raspolaganja bio vlasnik imovine koja je u tom trenutku vrijedila višestruko više od iznosa obveze prema tužitelju po preuzetom jamstvu. Nadalje ukazuje da tužitelj u tužbi navodi kako visina I. tuženikove obveze iznosi 62.778.303,22 EUR, ali u točki II. tužbenog zahtjeva navodi kako su tuženi dužni dopustiti da tužitelj svoje potraživanje u iznosu od 100.000.000,00 EUR namiri prodajom odgovarajućih suvlasničkih dijelova predmetnih nekretnina, pa u tom dijelu III. tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva. Također navodi kako je tužitelj u tužbi propustio navesti kako je i III. tuženik uz I. tuženika jamac - platac za njegovu obvezu sukladno Jamstvu i naknadi štete od 21. veljače 2017., odnosno tužiteljev dužnik, pa III. tuženik u tom smislu prigovara aktivnoj i pasivnoj legitimaciji, odnosno nedostatku pravnog interesa za vođenje ove parnice protiv III. tuženika. Ističe i prigovor presuđene stvari zbog postojanja pravomoćne odluke Suda za međunarodnu arbitražu u Londonu (LCIA) od 15. lipnja 2018, broj 173766.

Zbog svega navedenog traži od suda da tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan, a tužitelja obveže na naknadu parničnog troška u iznosu od 1.437.500,00 kuna. IV. tuženik u odgovoru na tužbu protivio se tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Ističe da nisu ispunjene zakonske pretpostavke nužne za pobijanje predmetnog ugovora. Sukladno zakonskim odredbama opće pretpostavke pobijanja pravne radnje dužnika, odnosno činjenice koje se moraju ostvariti da bi se moglo pristupiti pobijanju konkretne radnje su dospjelost tražbine, insolventnost dužnika, pravna radnja dužnika i postojanje oštećenja vjerovnika, s time da pobijanje omogućuje vjerovnikovo namirenje. Sve navedene pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene. Ističe da tužitelj nije ničim dokazao da su navedene pretpostavke ispunjene. Nije dokazao postojanje bilo kakve sudske odluke kojom je utvrđeno njegovo potraživanje niti da I. tuženik nema dovoljno drugih sredstava za namirenje eventualnog potraživanja. Također po Ugovoru o kreditu od 21. veljače 2017. i to u svojstvu jamca - platca sudjelovalo je deset trgovačkih društava za koje tužitelj također nije dostavio dokaze da njihova imovina nije dovoljna za namirenje eventualnog potraživanja.

Nadalje navodi da je predmetni Darovni ugovor zaključen 29. lipnja 2015., dakle dvije godine prije zaključenja Ugovora o kreditu pa takvom radnjom tužitelj nije niti mogao biti doveden u nepovoljan položaj u ostvarenju svoje buduće tražbine, a Darovni ugovor ne može predstavljati štetnu radnju kojom bi tužitelju bila nanesena šteta u smislu da je dovedeno u pitanje njegovo namirenje. Ističe da nije svrha pobijanja pravne radnje dužnika samo dokazivanje da je vjerovniku nastala šteta, već da je uslijed radnje dužnika došlo do negativne promjene u dužnikovoj imovini zbog čega je namirenje vjerovnika otežano ili onemogućeno. Navodi da namjera I. tuženika, a i ostalih tuženika, nije bila da navedenom pravnom radnjom oštete tužitelja kao vjerovnika u smislu da uslijed navedenog I. tuženik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikovog potraživanja. Upravo suprotno, tužitelj je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu znao i morao znati da predmetne nekretnine nisu u cijelosti vlasništvo I. tuženika i da eventualno namirenje svog potraživanja ne može zahtijevati naplatom iz vrijednosti predmetnih nekretnina u cijelosti već samo 1/4 suvlasničkog dijela, obzirom da je predmetni Ugovor odmah po zaključenju bio proveden u zemljišnim knjigama.

Od trenutka zaključenja ugovora o kreditu nije došlo ni do kakve pravne radnje kojima bi nastale promjene vlasničkih prava na navedenim nekretninama. Sam ugovor o darovanju zaključen je iz zahvalnosti I. tuženika prema II. do IV. tuženicima kao svojoj djeci. Također navodi da jeObavijest o akceleraciji od 13. lipnja 2017. dostavljena jamcima-platcima, ali samo trgovačkim društvima zastupanima po izvanrednom povjereniku, dok u spisu nema dokaza da je navedena obavijest dostavljena I. i III. tuženicima kao jamcima-platcima pa isti nisu obaviješteni o dospjelosti i plativosti kredita. Također ističe da je temeljna svrha instituta pobijanja pravne radnje dužnika da će njome vjerovnik moći namiriti svoje potraživanje na predmetnim nekretninama, dok je uvidom u zemljišnoknjižne izvatke u kojima su upisane predmetne nekretnine vidljivo da su na suvlasničkim dijelovima svih tuženika temeljem rješenja Županijskog suda u Zagrebu upisane zabilježbe zabrane otuđenja i opterećenja zbog čega je onemogućeno bilo kakvo raspolaganje tim nekretninama. Slijedom navedenog predlaže tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti, a tužitelja obvezati na naknadu parničnog troška u iznosu od 1.375.000,00 kuna' - piše u sudskom dokumentu.'

Sud nije uzeo u obzir dokaze koje je u spis dostavio tužitelj uz podnesak od 13. prosinca 2019. (list 989-1035 spisa) budući da nije dokazao da ih bez svoje krivnje nije mogao predložiti do zaključenja prethodnog postupka (čl. 299. st. 2. i 3. ZPP-a), niti isti imaju ikakve veze sa predmetom spora. Štoviše, tužitelj navodi da se ne radi ni o kakvim novim dokazima jer je I. tuženik u posjedu istih i o njima ima saznanja. Dokaz u vidu rješenja Županijskog suda u Zagrebu br. P-5/19-3 od 2. srpnja 2019. sud je uzeo u obzir budući da taj dokaz tužitelj nije mogao predočiti sudu ranije do zaključenja prethodnog postupka, što proizlazi i iz datuma donošenja navedenog rješenja. 8. Uvidom u Ugovor o darovanju nekretnine od 29. lipnja 2015. utvrđeno je da je zaključen između I. tuženika kao darovatelja te II. do IV. tuženika kao obdarenika kojim je I. tuženik darovao II. do IV. tuženicima, svakom 1/4 dijela svojih nekretnina koje se nalaze upisane u zemljišnim knjigama za k.o. Šestine, zk.ul. ..... Uvidom u Ugovor o kreditu od 21. veljače 2017. utvrđeno je da je sklopljen između Agrokor d.d. kao korisnika kredita, Agrokor-Trgovina d.o.o., Jamnica d.d., Konzum d.d., PIK-Vinkovci d.d., Zvijezda d.d., Belje d.d. Darda, Vupik d.d., Konzum d.o.o. Sarajevo kao izvornih jamaca - plataca i jamaca-plataca te tužitelja kao izvornog kreditora i agenta, dok je uvidom u Jamstvo i naknadu štete od 20. veljače 2017. utvrđeno da su jamci-platci navedenog ugovora I. tuženi Ivica Todorić i III. tuženi Ante Todorić.

Navedenim ugovorom kreditor je ustupio korisniku kredita zajam s obročnom otplatom u iznosu od 100.000.000,00 EUR-a. Ove činjenice među strankama nisu niti sporne. Uvidom u rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu br. St-1138/17 od 10. travnja 2017. utvrđeno je da je otvoren postupak izvanredne uprave nad dužnikom Agrokor d.d. i njegovim povezanim i ovisnim društvima. Sukladno odredbi čl. 29. st. 4. Zakonom o postupku izvanredne uprave nad društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku (ZPIU-a) na dan 10. travnja 2017. dospjela su sva potraživanja tužitelja prema korisniku kredita - društvu Agrokor d.d. Uvidom u dopis Sberbank upućen Agrokoru d.d. kao korisniku kredita Agrokor- Trgovina d.o.o., Jamnica d.d., Konzum d.d., PIK-Vinkovci d.d., Zvijezda d.d., Belje d.d. Darda, Vupik d.d., Konzum d.o.o. Sarajevo, Ledo d.d., Ledo d.o.o. Čitluk i Sarajevski kiseljak d.d. Kiseljak od 13. lipnja 2017. proizlazi da je tužitelj iste obavijestio u svezi Ugovora o kreditu od 21. veljače 2017. u iznosu od 100.000.000,00 EUR da su 10. travnja 2017. Agrokor d.d. i neke od njegovih podružnica ili partneri predali zahtjev za prinudnom upravom prema Zakonu o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku ("Lex Agrokor") te je Vlada Republike Hrvatske imenovala izvanrednog povjerenika čije je imenovanje potvrdio Trgovački sud u Zagrebu te kao rezultat istoga došlo do jednog ili više događaja, nastanka statusa ne ispunjavanja obveza te se oni nastavljaju prema točki 24. Ugovora, uključujući, između ostalih, događaj nastanka statusa neispunjavanja obveza prema stavku (a) (i) točke 24.5 Ugovora.

Stoga jetužitelj prema uputama Izvornog kreditora obavijestio adresate da u skladu s točkom 24.16 Ugovora proglašava sve kredite, zajedno s nastalom kamatom, te sve ostale iznose koji su nastali ili predstoje prema dokumentima o financiranju trenutno dospjelima i plativima te traže trenutnu naplatu svakog kredita zajedno s nastalom kamatom te svim ostalim iznosima koji su nastali ili predstoje prema dokumentima o financiranju. Na dan 6. lipnja 2017. iznos predstojeće glavnice kredita iznosi 100.000.000,00 EUR, a neplaćena nastala kamata 1.525.493,44 EUR. Uvidom u dopis Sberbank upućen Agrokoru d.d., I. tuženiku Ivici Todoriću i III. tuženiku Anti Todoriću 12. listopada 2017. u svezi Ugovora o kreditu od 21. veljače 2017. na iznos od 100.000.000,00 EUR proizlazi da je tužitelj obavijestio adresate dopisa da je Agent u Obavijesti o akceleraciji, u skladu sa točkom 24.16 Ugovora i prema uputama Izvornog kreditora proglasio da svi krediti, zajedno s nastalom kamatom te svim ostalim iznosima koji su obračunati ili predstoje prema dokumentima o financiranju, dospijevaju i plativi su trenutno te je zatražio trenutno plaćanje svih tih iznosa od strane Korisnika kredita, da korisnik kredita nije platio iznose koji su traženi prema Obavijesti o akceleraciji te da u skladu sa točkom 3.1. (jamstvo i naknada) Jamstva zahtijevaju trenutno plaćanje svakog kredita zajedno s kamatom te svih ostalih iznosa koji su dospjeli ili predstoje prema dokumentima o financiranju od 5. listopada 2017. i to iznos predstojeće glavnice kredita od 61.059.692,26 EUR i zatezne kamate od 1.718.610,96 EUR.

Ujedno pridržavaju pravo vršiti daljnja potraživanja za plaćanjem ako se prema dokumentima o financiranju utvrdi da predstoji još neki iznos. Stoga nije osnovan prigovor I. do IV. tuženika da I. tuženik nije obaviješten o dospijeću tražbine. Ovdje prije svega valja reći kako je neosnovan prigovor III. tuženika o promašenoj pasivnoj legitimaciji kao i njegov prigovor presuđene stvari. Naime, odredbom čl. 69. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08. i 78/15. - dalje: ZOO) propisano je da se pravna radnja dužnika pobija tužbom ili prigovorom, a tužba za pobijanje podnosi se protiv dužnika i treće osobe s kojom je ili u čiju je korist poduzeta pravna radnja koja se pobija, odnosno protiv njezinih sveopćih pravnih slijednika. Pri tome su dužnik i treća osoba jedinstveni suparničari u smislu odredbe čl. 201. ZPP-a pa nije od značaja činjenica što je i III. tuženik uz I. tuženika jamac-platac za obvezu sukladno Jamstvu i naknadi štete od 21. veljače 2017. Uvidom u odluku Suda za međunarodnu arbitražu u Londonu (LCIA) br. 173766 od 15. lipnja 2018. proizlazi da je istom odlučeno o osnovanosti i visini potraživanja Sberbank Russia protiv ovdje I. i III. tuženika temeljem Ugovora o kreditu od 21. veljače 2017. u iznosu od 61.059.692,00 EUR zajedno sa pripadajućim kamatama i troškovima postupka, ali predmet toga postupka nije bilo pobijanje dužnikovih pravnih radnji, pa se, dakle, ne radi o presuđenoj stvari. 

Svaki vjerovnik čije je potraživanja dospjelo za isplatu i bez obzira kad je nastalo može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika, a smatra se da je pravna radnja poduzeta na štetu vjerovnika ako uslijed njezina izvršenja dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikova potraživanja (čl. 66. st. 1. i 2. ZOO). Opće pretpostavke za pobijanje dužnikovih pravnih radnji jesu dospjelost tražbine vjerovnika prema dužniku, pravna radnja dužnika, insolventnost dužnika i postojanjeoštećenja vjerovnika time da pobijanje omogućuje vjerovnikovo namirenje. Navedene opće pretpostavke moraju biti ispunjene kumulativno, a zajedno sa njima mora biti ispunjena i jedna od posebnih pretpostavki iz čl. 67. st. 1. do 3. ZOO-a, znanje dužnika da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku koje se, kod besplatnih raspolaganja kao što je ovdje slučaj, predmnijeva, dok se ne zahtjeva da je trećim osobama (ovdje II. do IV. tuženicima) to bilo poznato ili moglo biti poznato. Dakle, pravna radnja dužnika mora dovesti do negativne promjene u dužnikovoj imovini zbog koje je namirenje vjerovnika postalo otežano ili potpuno onemogućeno.

Tužitelj tijekom postupka navodi da predmetni Ugovor o darovanju predstavlja besplatno raspolaganje imovinom, zbog čega se primjenjuje zakonska presumpcija da je I. tuženik znao da darovanjem uzrokuje štetu svojim vjerovnicima. Istovremeno u smislu odredbe čl. 67. st. 3. Zakona o obveznim odnosima za pobijanje besplatnog raspolaganja nije potrebno utvrđivati je li treća strana znala ili mogla znati da se radi o radnji na štetu vjerovnika. Navedena pravna radnja poduzeta je otprilike godinu dana prije nego što su javno otkriveni financijski problemi Agrokora, godinu dana nakon dovršetka akvizicije Mercatora kada je tuženicima postalo očigledno da su izostali pozitivni efekti akvizicije te u godini koju je Agrokor opisao kao jednu od zahtjevnijih u poljoprivrednom sektoru zbog sniženih cijena sirovina i globalnog disbalansa u ponudi i potražnji za gotovo svimpoljoprivrednim proizvodima. Budući da je I. tuženik bio svjestan financijskih problema Agrokora, tužitelj drži da je jasno kako njegova namjera prilikom zaključenja ugovora o darovanju nije bila nagrađivanje djece (ili barem nije bila jedina motivacija), već je njegova namjera bila da spasi svoju imovinu od potencijalnih ovršnih zahtjeva u budućnosti.

Zbog toga je činjenica da su 3/4 predmetnih nekretnina darovane prije veljače 2017. irelevantna i bespredmetna. Ovo i stoga što hrvatski Zakon o obveznim odnosima prihvaća koncept germanskih pravnih sustava koji dozvoljavaju pobijanje pravnih radnji dužnika neovisno o tome je li vjerovnikova tražbina nastala prije ili poslije pobijanog pravnog posla, pozivajući se na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 37/07-2 od 7. veljače 2007. Uvidom u Konsolidirano godišnje izvješće Grupe Agrokor za 2016. od 9. listopada 2017. proizlazi da je uprava društva Agrokor d.d. i njegovih podružnica zastupana po izvanrednom povjereniku Anti Ramljaku u svezi poslovanja u 2016. zaključila kako su se prihodi grupe Agrokor u 2016. u odnosu na prethodno razdoblje (2015. godinu) smanjili sa 45,7 milijardi kuna na 42,5 milijardi kuna, a gubitak prije oporezivanja povećao sa 3,2 milijarde kuna (prepravljeni iznos) na 11,2 milijarde kuna. Naveli su da su okolnosti u viduznačajnog povećanja troškova poslovanja zbog umanjenja vrijednosti nekretnina postrojenja i opreme i nematerijalne imovine, promjene fer vrijednosti financijskih instrumenata i priznavanje prethodno neiskazanih poslovnih i financijskih troškova konačno doveli do neodržive razine zaduženosti što je dovelo do insolventnosti novčanog toka u nekim poslovnim grupama, a što je dovelo do pokretanja postupka izvanredne uprave sukladno Zakonu.

Također je napomenuto da su tijekom sastavljanja godišnjih financijskih izvještaja napravljena brojna prepravljanja financijskih izvještaja Grupe za prethodne godine, a pojašnjenje toga nalazi se u Bilješki 2, Usklađenja temeljem MRS-a 8 (list 474 spisa) gdje se obrazlaže da se financijski izvještaji, uključujući usporedne podatke za prethodna razdoblja prepravljaju ako se utvrdi značajna pogreška prethodnog razdoblja.  I. tuženik Ivica Todorić iskazao je ne zna odgovoriti na pitanje je li kao jamac platac primio poziv od strane ovdje tužitelja na podmirenje dugovanja prema ugovoru o kreditu koji je zaključen između tužitelja kao banke te tvrtke Agrokor d.d. 21. veljače 2017., ali može pretpostaviti da je. To potraživanje prema tužitelju kao jamac platac nije podmirio. U trenutku zaključenja spornog ugovora o darovanju 2015. Agrokor d.d. nije bio u financijskim, odnosno poslovnim problemima, a nije bio niti kasnije. Tvrdi da mu je Agrokor oduzet na osnovu političkog korupcijskog plana, odnosno da mu je oduzet neprijateljski. U jednom trenutku bio je i medijski napadnut, uključujući i od strane ovdje Sberbanke. Rečeno je da Agrokor nije platio 6 milijarda kuna poreza, dok je on 12 milijardi kuna navodno pohranio na račun na nekim otocima.

Nakon toga, Sberbanka je potrošila silan novac kako bi dokazala da je to istina, međutim ispostavilo se da u tome nikakve istine nema. Također želi dodati da je bio ucijenjen da potpiše tzv. „Lex Agrokor“. Razlog zaključenja darovnog ugovora bio je taj što je u vrijeme pred nastupanje 40. godišnjice braka sa svojom suprugom razmišljao o tome da njihova djeca nemaju u vlasništvu nikakvu imovinu te im je odlučio upravo na 40. godišnjicu braka pokloniti navedenu imovinu kako bi im osigurao neki krov nad glavom ako bi se njemu nešto dogodilo. Navedena imovina ujedno je jedina vrjednija imovina koju ima. Osim toga, ima u vlasništvu još nekoliko manjih njiva, ali ništa više. U trenutku kada je potpisivao ugovor o jamstvu sa Sberbankom zbog osiguranja plaćanja navedenog kredita, banka od njega nije tražila nikakav dokaz o osobnoj solventnosti, niti su ga pitali za vlasništvo nad nekretninama koje su ranije darovnim ugovorom prenesene u suvlasništvo djece. Međutim, u tom trenutku imao je dionice Agrokora i Mercatora, s time da su mu naknadno dionice Mercatora uzeli temeljem neke odluke o garanciji u arbitražnom postupku ili nešto tome slično. Iskazao je da je 10. travnja 2017. izišao iz Agrokora bez i jednog dokumenta i tako nepripremljen se pojavio na Arbitražnom sudu u Londonu.

Na odluku Arbitražnog suda nije se žalio jer više nije imao novaca za plaćanje odvjetnika, ali niti dokumentaciju koju je u međuvremenu pribavio te će se naknadno žaliti na to rješenje. Također je iskazao da u cijelosti osporava garanciju koju je dao Sberbanci temeljem navedenog ugovora o kreditu jer je bio izigran i naveden da je potpiše, a u svezi s time će pokrenuti i poseban postupak. Na poseban upit punomoćnika tužitelja iskazao je da je 29. lipnja 2015. u svom vlasništvu imao nekretninu koja je bila predmetom darovanja, dionice Agrokora bile založene za PIK zajam od 14.5.2014. koji je dospijevao je u kolovozu 2018. i dionice Mercatora koje nisu bile založene. Da predmetni dug nije bio plaćen, u svibnju 2017. bi na Londonskoj burzi mogao dobiti beskamatni zajam u bilo kojem iznosu koji bi zatražio, a isto tako ishodio bi prolongiranje dospijeća plaćanja. U vrijeme donošenja arbitražne odluke zaplijenjena je njegova imovina u Mercatoru čiji iznos ne zna, ali radi se o više desetaka milijuna eura, što znači da je imao novac na računu s kojim je mogao raspolagati i podmirivati sve svoje obveze. Kada je ostvario PIK kredit, odobreno mu je 485.000.000,00 EUR, a što se tiče dugovanja prema Invescu, sa njima su poslovali oko 30 godina tako da ne može reći otkada točno ovo potraživanje koje je zabilježeno u zemljišnim knjigama potječe.

Ne zna je li osporavao prijedlog za ovrhu koji je protiv njega pokrenuo Invesco. Točno je da je njegov sin Ante Todorić u vrijeme darovanja imao u svom vlasništvu stan na adresi Pantovčak 198, to je izgubio iz vida tijekom iskaza, a riječ je o njegovom nasljedstvu. Njegova kćerka Iva Todorić (ranije Balent) u tom trenutku bila je vlasnica stana od 50-ak kvadrata u Voćarskoj, također nasljedstvo. Nije bio osobno prisutan u trenutku pregovaranja o ugovoru o osobnom jamstvu. Da je naslućivao da će Agrokor biti u problemima, nikada ugovor o jamstvu od 20. veljače 2017. ne bi potpisao. 20. Na poseban upit punomoćnika I. i II. tuženika iskazao je da u vrijeme zaključenja darovnog ugovora 2015. protiv njega nije bio pokrenut nikakav parnični, ovršni ili bilo kakav drugi postupak. Tada nije razmišljao o tome niti mu je bila namjera zaključenjem darovnog ugovora osujetiti naplatu nečije tražbine u budućnosti. Što se tiče odobrenog PIK zajma, iskazao je da je bio osobni jamac i to jedini jamac po tom ugovoru budući da jeosobno primio novac od tog ugovora i uložio ga u Agrokor. Na poseban upit punomoćnika III. tuženika iskazao je da je teško reći na koji iznos je od strane međunarodnih financijskih institucija i kreditora Agrokora bila procijenjena vrijednost Agrokora 2015., ali misli da se radilo o iznosu između 6 i 10 milijardi EUR.

II. tužena Iva Todorić (ranije Balent) iskazala je da je bila zaposlena kao direktor marketinga u Agrokoru i prema njezinim saznanjima 2014. i 2015. svi prihodi i prometi firme ukazivali su na to da Agrokor odlično posluje te nije bilo nikakve naznake da bi moglo doći do problema u poslovanju. U trenutku zaključenja ugovora o darovanju njezini su roditelji navršavali 40. godišnjicu braka i otac ju je jednog dana pozvao i rekao da su on i mama odlučili da njima djeci daruju, svakome po 1/4 spornih nekretnina, u znak zahvalnosti za složne obiteljske odnose. Nije ni na koji način sudjelovala prilikom pregovaranja niti zaključenja ugovora o jamstvu temeljem ugovora o kreditu u iznosu od 100 milijuna EUR, tako da o tome nema nikakvih saznanja. Koliko joj je poznato, njezin otac, ovdje I. tuženi, nema druge imovine, odnosno sredstava temeljem koje bi platio potraživanje s osnova tog ugovora o kreditu, odnosno ugovora o jamstvu tužitelju. Na poseban upit punomoćnika tužitelja, iskazala je da misli, ali nije sigurna, da je 2015. njezin tadašnji suprug bio član uprave Agrokora. Godine 2017. sigurno je. Njezin brat Ante Todorić bio je član uprave Agrokora 2015. Njezin otac, ovdje I. tuženi u to vrijeme bio je predsjednik uprave Agrokora.

Osim što je bila direktor marketinga, bila je povezana sa prodajom i do veljače 2017. prihodi Agrokora rasli su iz mjeseca u mjesec. Na poseban upit punomoćnika III. tuženika iskazala je da se sjeća da je u siječnju ili veljači 2017. prvi medijski nastup u kojem se govorilo o tome da se Agrokor nalazi u financijskim problemima bio od strane tadašnjeg ruskog ambasadora. III. tuženik Ante Todorić iskazao je da je bio zaposlen u Agrokoru, a bio je i član uprave Agrokora 2014. i 2015. U to vrijeme Agrokor je uredno poslovao bez ikakvih problema, a u financijskim izvješćima bila je vidljiva pozitivna bilanca. Poznato mu je da je njegov otac zaključio ugovor o jamstvu sa Sberbankom u vezi sa ugovorom o kreditu u iznosu od 100.000.000,00 EUR. To mu je poznato jer je bio sudionik prilikom zaključenja tog ugovora kao jamac te je dao i svoje osobno jamstvo, a to je bilo u veljači ili ožujku 2017. Osim njega i njegovog oca svoje osobno jamstvo dala je i njegova bivša supruga. Iznenadio se kada je vidio da je tužen u ovome sporu budući da je Sberbanka sjela na sve njegove račune i blokirala ih, zbog čega je u Engleskoj u Londonu gdje sada živi prijavio osobni bankrot i svu svoju imovinu stavio na raspolaganje državi.

Sberbanka je inače njegov jedini vjerovnik i raspolaže s njegovom privatnom garancijom kojom je dao na raspolaganje i 25% udjela u darovanoj nekretnini, odnosno kući Himper 5/4 u Zagrebu i nije se protivio da Sberbanka naplati svoja potraživanja iz tih jamstava. Pokrenuta je i arbitraža u Londonu protiv njega i njegovog oca, ali u toj arbitraži nije aktivno sudjelovao jer stoji iza svojih izdanih jamstava. Darovni ugovor zaključen je na inicijativu njihovih roditelja jer su oni 12. srpnja 2015. obilježavali 40 godina braka i željeli su svojoj djeci darovati po 25% udjela u predmetnoj nekretnini, što smo oni prihvatili. Ne zna je li njegov otac osim imovine u Agrokoru i ove nekretnine imao u vlasništvu kakvu drugu svoju privatnu imovinu niti da li takvu imovinu ima danas. Na poseban upit punomoćnika tužitelja je li mu poznato je li se Agrokor 2014. i 2015. zaduživao kod hrvatskih banaka, odnosno je li mu poznato da Hrvatska narodna banka nije davala suglasnost za zaduživanja Agrokora kod hrvatskih banaka, iskazao je kako mu to nije poznato budući da je Agrokor dizao veliki broj kredita, a osim toga čini mu se da je Agrokor sa Sberbankom zaključio ugovor o kreditu upravo u Hrvatskoj, odnosno da im je Sberbanka davala veći broj kredita upravo 2014. i 2015., kao i ostale banke.

Ne zna točno je li prvi veliki ugovor o kreditu sa Sberbankom od 600.000.000,00 EUR zaključen upravo 2014. ili 2015., ali ponavlja da je bilo više takvih ugovora. Iskazao je da preuzimanje Mercatora nije opteretilo poslovanje Agrokora, upravo suprotno, doprinijelo je njegovom poslovanju, a banke su to preuzimanje odobrile i Agrokor je nastavio normalno poslovati. Misli da 2015. kada je zaključen darovni ugovor nije postojalo nikakvo sporno potraživanje prema njegovom ocu niti bilo kakav postupak koji bi se protiv njega vodio, ali siguran je da kada je zaključen darovni ugovor, on za bilo kakvo eventualno potraživanje nije znao te je ugovor zaključen bez postojanja bilo kakvih ograničenja. IV. tuženik Ivan Todorić iskazao je da je 2014. i 2015. bio predsjednik nadzornog odbora Agrokora. Prema njima dostupnim podacima nisu imali nikakvih saznanja da bi se Agrokor u to vrijeme nalazio u poteškoćama. Dapače, šest mjeseci prije toga napravljena je najveća akvizicija u povijesti kompanije i bila je podržana od strane svih partnera i banaka. Nije sudjelovao u pregovorima vezanim za zaključenje ugovora o kreditu sa Sberbankom u iznosu od 100.000.000,00 EUR.

Što se tiče zaključenja darovnog ugovora iskazao je da su ih roditelji pozvali i rekli da im žele darovati svakome po dio navedene nekretnine povodom njihove 40. godišnjice braka. Nikakvih daljnjih objašnjenja nije bilo, a njega je samo zanimalo je li nekretnina opterećena kakvim teretom, međutim takvog opterećenja na nekretnini nije bilo. U to vrijeme je živio u toj kući već 7 ili 8 godina i bilo mu je sasvim prihvatljivo da prihvati navedeni dar. Nije mu poznato da li njegov otac ima u vlasništvu još neku imovinu osim predmetne. Također nije mu poznato je li otac kao jamac platac primio poziv od tužitelja za podmirenje duga po navedenom kreditu i kada. Na poseban upit punomoćnika tužitelja iskazao je da je obnašao dužnost predsjednika nadzornog odbora Agrokora do trenutka izglasavanja "Lex Agrokora". Financijski izvještaji su im bili redovito dostavljani i na sjednicama redovito uredno izglasavani. Nije mu poznato da li je postojala izražena kakva sumnja oko urednog vršenja akvizicije od strane nezavisnih analitičara u to vrijeme. Takva saznanja do njega nisu došla. Oni su kao nadzorni odbor odobravali financijska izvješća za sve sastavnice Agrokora, a radilo se o više od 70 društava, a poslovanje putem mjenica bilo je uobičajeni način poslovanja još od 2000., a ne neka posebnost poslovanja 2014. i 2015. Bio je u redovitom kontaktu s dobavljačima te je poslovanje putem mjenica bio uobičajeni način poslovanja.

Na poseban upit punomoćnika IV. tuženika iskazao je da se na sastancima odbora redovito raspravljalo o financijskim izvješćima te da je u tim raspravama sudjelovao i član Europske banke kao jedan od dioničara Agorkora, a nakon rasprave uvijek je donošena jednoglasna odluka o usvajanju financijskog izvješća. Temeljem svih provedenih dokaza i utvrđenih činjenica proizlazi da je I. tuženik kao dužnik tužitelja 29. lipnja 2015. zaključio sa II. do IV. tuženicima darovni ugovor kojim je raspolagao nekretninama koje su predmet ovoga spora u 3/4 dijela, a za koju ne osporava da trenutno predstavlja njegovu jedinu vrjedniju imovinu. Predmetni Ugovor o kreditu I. tuženik je u svojstvu osobnog jamca-platca zaključio sa tužiteljem 21. veljače 2017., dok je potraživanje tužitelja po tom kreditu dospjelo 10. travnja 2017., sukladno odredbi čl. 29. st 4. ZPIU-a. Temeljem Konsolidiranog izvješća Grupe Agrokor za 2016. od 9. listopada 2017. proizlazi da su prihodi u prijašnjem promatranom razdoblju u 2015. godine bili veći za 3,2 milijarde kuna, a gubitak prije oporezivanja (prema prepravljenim iznosima koje je utvrdilo povjerenstvo) manji za 8 milijardi kuna. I. do IV. tuženici u svojim iskazima tvrde da Agrokor u 2015. nije bio u gubitcima, odnosno da o tome nemaju saznanja, međutim ovdje nije relevantno koja je bila pobuda I. tuženika za zaključenje darovnog ugovora jer jenedopuštena pobuda za sklapanje ugovora element koji može utjecati na valjanost ugovora pod uvjetima propisanim u članku 273. st. 2. i 3. ZOO-a, ali nije odlučna prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za pobijanje pravnih radnji.

U trenutku donošenja presude u ovoj pravnoj stvari broj P-5698/2017-48 od 20. ožujka 2020. koja je ukinuta presudom Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-751/20-3 od 09. veljače 2021., ovaj sud se pozvao na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u odlukama broj Rev-46/08 od 04. ožujka 2009. i Rev-3270/14-2 od 14. ožujka 2018. prema kojima se darovni ugovor može pobijati samo za onu tražbinu vjerovnika koja je dospjela do trenutka izvršenja pravne radnje dužnika koja se pobija i to stoga jer samo za onu tražbinu vjerovnika koja je dospjela do trenutka besplatnog raspolaganja dužnika, dužnik može znati da takvim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku. 33. Drugostupanjski sud je u obrazloženju ukidne odluke zauzeo pravno stajalište da se pravna radnja dužnika može pobijati i u situacijama kada je tražbina dospjela nakon zaključenja pobijanog pravnog posla, pozivajući se na pravno shvaćanje zauzeto na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su IV-308/2020 od 05. studenog 2020., zaključivši da se prvostupanjska presuda temelji na pogrešnom pravnom shvaćanju suda prvog stupnja da tražbina vjerovnika mora biti dospjela već u trenutku poduzimanja pravne radnje I. tuženika Ivice Todorića.  Ovaj sud prihvaća zauzeto pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koje je obvezujuće za sudove nižeg stupnja, tim više što je čl. 66. st. 1. ZOO-a propisano da svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela za isplatu može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika, bez obzira kada je nastala.

Ovdje se, međutim, postavlja pitanje dosega tumačenja navedene zakonske norme, odnosno pitanje proteže li se mogućnost primjene instituta pobijanja dužnikovih pravnih radnji i na situacije kada je pravna radnja poduzeta prije nego li je nastao pravni odnos iz kojeg tražbina proističe. Sud je na stajalištu da odgovor na ovo pitanje treba potražiti u smislu odredbe čl. 67. ZOO-a u čijem je st. 1. propisano da se naplatno raspolaganje može pobijati ako je u vrijeme raspolaganja dužnik znao ili mogao znati da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu svojim vjerovnicima i ako je trećoj osobi s kojom je ili u čiju je korist pravna radnja poduzeta to bilo poznato ili moglo biti poznato. U st. 2. istog članka propisano je da ako je treća osoba dužnikov bračni drug, ili krvni srodnik u ravnoj liniji, ili u pobočnoj liniji do četvrtog stupnja, ili po tazbini do istog stupnja, smatra se da joj je bilo poznato da dužnik poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku, osim ako dokaže suprotno, dok se kod besplatnih raspolaganja i s njima izjednačenih pravnih radnji smatra se da je dužnik znao da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku, i za pobijanje tih radnji ne zahtijeva se da je trećoj osobi to bilo poznato ili moglo biti poznato (čl. 67. st. 3. ZOO-a). Prema tome, kod besplatnih raspolaganja kao što je ovdje slučaj, znanje dužnika da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku se predmnijeva, dok se ne zahtjeva da je trećim osobama (ovdje II. do IV. tuženicima) to bilo poznato ili moglo biti poznato.

Pri tome pravna radnja dužnika mora dovesti do negativne promjene u dužnikovoj imovini zbog koje je namirenje vjerovnika postalo otežano ili potpuno onemogućeno. . Tijekom postupka je utvrđeno da je darovni ugovor između I. tuženika kao darovatelja i II-IV tuženika kao obdarenika zaključen 29. lipnja 2015., a Ugovor o kreditu između Agrokor d.d. kao korisnika kredita te Agrokor Trgovina d.o.o., Jamnica d.d., Konzum d.d., PIK-Vinkovci d.d., Zvijezda d.d., Belje d.d. Darda, VUPIK d.d. i Konzum d.o.o. Sarajevo kao izvornih jamaca plataca i jamaca plataca koji se odnosi na zajam sa obročnom otplatom u iznosu od 100.000.000,00 EUR sklopljen 21. veljače 2017. te da je tražbina po tom Ugovoru dospjela 10. travnja 2017., danom donošenja rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu broj St-1138/17 i to u iznosu od 62.778.303,22 EUR (pri čemu se na glavnicu odnosi 61.058.692,26 EUR te na kamate 1.718.610,96 EUR). Pri tome je nesporno da imovina koja je bila predmetom raspolaganja Ugovorom o darovanju predstavlja jedinu vrjedniju imovinu kojom I. tuženik raspolaže, što bi značilo, zaključivanjem argumentum a contrario, da I. tuženik zbog poduzete radnje nema dovoljno imovine za ispunjenje vjerovnikove tražbine, za koju kao jamac platac odgovara vjerovniku kao glavni dužnik za cijelu obvezu u smislu čl. 111. st. 3. ZOO-a.  

Slijedom navedenog sud zaključuje da su u konkretnom slučaju kumulativno ispunjene sve pretpostavke za pobijanje pravnih radnji dužnika na štetu vjerovnika propisane čl. 66. st. 1. i 2. ZOO-a. Međutim, da bi dužnik mogao poduzeti pravnu radnju na štetu vjerovnika, u prvom redu je potrebno egzistiranje pravnog odnosa iz kojeg proističe potraživanje vjerovnika prema dužniku. Ovo stoga što, prema stajalištu ovoga suda, bez postojanja vjerovničko- dužničkog odnosa ne može postojati niti volja niti svijest o poduzimanju pravne radnje na štetu vjerovnika (čl. 66. st. 1. ZOO-a) pa samim time niti predmnijeva o postojanju takve svijesti (čl. 66. st. 3. ZOO-a). Sud je mišljenja da u tom svjetlu treba primijeniti i pravnostajalište zauzeto na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su IV-308/2020 od 05. studenog 2020. prema kojem se pravna radnja dužnika može pobijati i u situacijama kada je tražbina dospjela nakon zaključenja pobijanog pravnog posla, ali pod uvjetom da je raspolaganje poduzeto u trenutku ili nakon zasnivanja pravnog odnosa između dužnika i vjerovnika, jer je isto u duhu smisla odredbi čl. 66. i 67. ZOO-a. S obzirom da je predmetni darovni ugovor sklopljen 29. svibnja 2015., a da je pravni odnos između tužitelja i I. tuženika iz kojeg proizlazi predmetno potraživanje nastao trenutkom zaključenja Ugovora o kreditu od 21. veljače 2017. u kojem je I. tuženik je kao osobni jamac platac jamčio za obveze društva Agrokor d.d. kao korisnika kredita, iz čega proizlazi zaključak da je raspolaganje poduzeto prije nastanka pravnog odnosa između tužitelja i I. tuženika, tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a tako što je sud priznao I. i II. tuženicima pravo na trošak zastupanja po kvalificiranom punomoćniku odmjeren temeljem Tbr. 7.1.Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika .......' - piše među ostalim u sudskom dokumentu od 10. prosinca 2021. Na tu odluku stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana po primitku pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u 4 primjerka pismeno Županijskom sudu u Puli.