Medije je potkraj prošle godine obišla vijest kako je nakon 14 godina, koliko je prošlo od njihove posljednje suradnje, Sacha Baron Cohen ponovno angažirao Gorana Bregovića na svom novom filmu, nastavku "Borata", hita iz 2006. godine koji se također tiče Kazahstana. Najpoznatiji kazahstanski novinar filmski utjelovljen u interpretaciji britanskog komičara Cohena se vratio, a Bregovićeva pjesma "Ederlezi" iskorištena je već u samom uvodu filma.
Ta je pjesma bila i u prvom Boratu a u novom se našla i Bregovićeva pjesma Kalašnjikov. Obje te pjesme Brega je napisao za filmove Emira Kusturice, prvu za "Dom za vješanje" a drugu za "Undergound". Iako se Borat, urnebesna komedija koja parodira život vladara i naroda Kazahstana, čini kao plod bujne i kreativne mašte svjetski poznatog britanskog komičara, stvarnost i u ovom slučaju ispisuje nevjerojatne zaplete i čini poveznice na likove za koje bismo mislili kako žive samo u sferi Cohenove mašte i na filmskim platnima i tv ekranima.
No, to, barem što se tiče Hrvatske nije tako jer ćemo u nastavku teksta prikazati kako je pokojni zet dugovječnog kazahstanskog vladara Nursultana Nazabrayeva, prije svoje tragične smrti 24. veljače 2015. imao vitalnu poveznicu s našom zemljom. Naime, Rakhat Aliyev, suprug Dariga Nazabrayeeve, kćeri najmoćnijeg vladara Kazahstana koji je odstupio nakon desetljeća vladavine, poslovao je u Zagrebu a prema tvrdnjama nekih upućenih izvora i skrivao se u našoj zemlji kada je pao u nemilost kazahstanskog dvora te kada su za njim otposlane u zapadni svijet najmonstruoznije optužbe ne samo za financijske malverzacije već i za ubojstva.
Paradoks sudbine je taj da je u vrijeme nastanka prvog filmskog hita Borata Rakhat Aliyev bio ministar vanjskih poslova Kazahstana te je 2006. pozvao Saschu Barona Cohena u svoju zemlju kako bi se uvjerio u stanje 'države i nacije'. Šalimo se, naravno, pozvao ga je da vidi kako je Kazahstan moderna zemlja 'u kojoj žene voze auto, da se proizvodi vino od grožđa te da Židovi idu u sinagoge'. No, Cohen se tada nije odazvao a u godinam koje će uslijediti život Rakhata Aliyeva postao je nalik ne komediji već košmaru s tragičnim epilogom.
Naglasimo kako je Rakhat Aliyev osnovao tvrtku u Zagrebu sa sjedištem u stanu jednog od važnih sponzora bivšeg predsjednika Stjepana Mesića i njegovog vinara Envera Moralića, vlasnika Kutjeva i niza tvrtki. Moralić je poznat i kao vlasnik dvorca Štakorovec ali i ljetnikovca u Cavtatu te brojnih drugih vrijednih nekretnina i posjeda. U jednom o prethodnih članaka pisali smo o njegovoj povezanosti s obitelji bivše ukrajinske premijerke ali i kupnji udjela u hrvatskom brendu modnog nakita Borboleta.
Nikada nije potvrđeno da je Moralić pružio utočište Rakhatu Aliyevu kada je postao persona non grata u Kazahstanu i kada je doživio sudbinu progona te se rastao od najstarije kćeri tadašnjeg suverena Kazahstana. Ne znamo pouzdano je li istina da se, već šest godina pokojni, Aliyev prije bijega na Maltu skrivao sa svojom drugom suprugom Elnarom Shorazovom u jednom dvorcu u Hrvatskoj i ako jeste je li to bilo kod Moralića?
No, zanimljivo je kako je Viktor Khrapunov, bivši gradonačelnik nekadašnje kazahstanske prijestolnice Alma Ate, sada disident u Švicarskoj, optuživao jednog drugog prijatelja Stipe Mesića - bogatog Albanca sa švicarskom adresom Beghjeta Pacollija - da je on prao novac preko svoje tvrtke Mabatex u Švicarskoj za Timura Kulibayeva, drugog zeta Nursultana Nazarbayeva. Inače, nakon godina skrivanja te konačnog izručenja Austriji u Beču je početkom 2015. trebalo početi suđenje Rakhatu Aliyevu. To je suđenje, kao i cijeli slučaj, godinama bio u fokusu najvećih svjetskih medija.
Aliyev je inače do 2007. bio u službenom braku s Darigom Nazabajev i s njom dobio troje, sada već odrasle djece. Svjetski mediji su objavili kako je njegov sin Aisultan Nazarbayev nakon vijesti o Aliyevom vješanju konzumitrao droge kako bi prebolio tu situaciju. Prije nego što je zapao u nemilost državnog vrha te bivše sovjetske republike, koja svoj uspjeh duguje golemim nalazištima nafte i drugih prirodnih strateških resursa, Aliyev je bio neokrunjeni “kralj šećera” u Kazahstanu, Ukrajini i zemljama tog dijela Euroazije. Bio je i veloposlanik svoje zemlje u Beču od 2002., a odatle je pokrivao i Hrvatsku i Sloveniju.
Dakle, od pada u nemilost predsjednika Nazarbayeva i rastave od moćne Darige, bivši KGB-ov oficir Rakhat Aliyev postao je lovina preko kojeg su se lomila koplja visokih političkih krugova više europskih zemalja, ali i interesi tajnih službi, velikih korporacija, PR agencija, medija Dok je bio lovina, dakle tijekom osam godina života u egzilu na različitim luksuznim lokacijama, Aliyev nije mirovao nego se aktivno borio protiv teških optužbi protuoptužbama za kleptokraciju i korupciju protiv Nazarbayeva i svoje bivše obitelji.
Optužbe protiv Aliyeva su uključivale, pojednostavljeno rečeno, pljačku kazahstanske Nurbanke, ubojstvo dva ključna svjedoka njegovih navodnih prljavih radnji, menadžera banke, te još jednu tešku optužbu za mučenje i sudjelovanje u smrti bivše TV voditeljice s kazahstanske televizije, inače po tvrdnjama njezine majke, ujedno i osobe koja mu je rodila izvanbračnu kćer. Tu se radi o sudbini nesretne Anastasije Novikove, čiji je život završio skokom s balkona jedne višekatnice u glavnom gradu Libanona u lipnju 2004.
Ona je bila Ruskinja iz Uzbekistana koja je u bogatiji Kazahstan došla potražiti svoj komadić boljeg života. Prema optužnici, Aliyeva se tereti da je Novikovoj napravio dijete, potom ju nagovorio da se fiktivno uda za njegova rođaka Daniyara Estena, a zatim se s njim preseli u Libanon otkud je rodom Aliyev šogor Issam Hourani, suprug njegove sestre Gulšat. Navodno je Aliyev zlostavljao i seksualno mučio majku svoje navodne izvanbračne kćeri skupa s pomagačima sve dok jadnica nije odlučila spas od ovoga svijeta potražiti skokom s balkona.
Što je zapravo istina teško da će se ikada doznati, jer je pod misterioznim okolnostima u Beču 2005. poginuo jedan od ključnih svjedoka, navodni fiktivni muž i otac Daniyar Esten. Danas Novikova, osim na Wikipediji, egzistira kroz više internetskim stranica, od kojih je ključna ona pod imenom Pravda za Novikovu. Tamo možemo vidjeti i fotografije njezine majke koja u ruci drži malenu unučicu, a koja neodoljivo podsjeća na Aliyeva. Aliyev je prije nego što je završio u austrijskom zatvoru na temelju zahtjeva kazahstanskih službenih tijela živio kao Rakhat Shoraz sa svojom drugom suprugom Elnarom Shorazovom u jednoj vili na Malti.
U Beč je bio doputovao s Malte i mislio je kako je u toj zemlji siguran, budući da je Austrija već jednom bila odbila njegovo izručenje. Taj je slučaj aktualiziran kada je bivši hrvatski premijer Sanader bio zatočenik u austrijskom zatvoru jer se nagađalo hoće li Austrija odbiti i njegovo izručenje Hrvatskoj. Njegova druga supruga s kojom ima malu kćer je Kazahstanka, koja ima austrijsku putovnicu i koja je nekoć radila za kazahstansko veleposlanstvo u Beču u vrijeme dok je Aliyev bio veleposlanik. Prema optužnici i dokumentima koji su kasnije izašle na vidjelo, osim što je bila Aliyeva supruga ona mu je bila i partnerica u višemilijunskim transferima s računa različitih off shore tvrtki.
Prethodno je Aliyev alias Shoraz transferirao na desetine milijuna eura na račune na Malti, gdje je dobio azil i živio na visokoj nozi. U intervjuu u lipnju 2011. austrijskom Profilu tvrdio je kako mu je utočište pružila jedna zemlja koja gospodarski ne ovisi o Kazahstanu. Tek poslije se saznalo da je izabrao Maltu misleći da ona nije pod strateškim utjecajem Kazahstana. Kasnije se ispostavilo da je to bila njegova velika pogreška. Naime, to što je stekao iluziju da je stigao na siguran teritorij samo ga je u konačnici još fatalnije koštalo.
Sve Aliyeve netransaparentne transakcije isplivale su na vidjelo jer je on zbog iluzije o sigurnosti Malte kao svoje primateljice razotkrio svoje brojne financijske, dakako milijune eura teške, tajne. Kada je to shvatio i pokušao ishoditi ciparsko državljanstvo već je bilo kasno. Dok se snašao već je ležao u austrijskom zatvoru, s tim da više nije uživao privilegij austrijskog pravosuđa kao prvi put kada nije izručen zbog istih optužbi. Slučaj Aliyev ne bio bio toliko zanimljiv za Hrvatsku, zemlju koju je Kazahstanu nastojao što više približiti bivši predsjednik Stipe Mesić, da nije okolnosti koje slijede u nastavku teksta.
Izuzmemo li činjenicu da je Aliyev bio akreditirani veleposlanik svoje zemlje i za Hrvatsku i da Bečka konvencija zabranjuje diplomatima obavljanje poslovnih aktivnosti, već na početku nametnut će se paradoks da je Aliyev imao poslovne aktivnosti u našoj zemlji. To se događalo u vrijeme dok je još bio službeni zet Nazarbayeva, i prije nego što je Mesić ugostio predsjednika i prvu damu te zemlje u Dubrovniku tijekom Dubrovačkih ljetnih igara. To se dogođalo jasno i prije nego što je Mesić pohodio tu azijsku zemlju u ulozi predsjednika ali koju je posjećivao o trošku poreznih obveznika, kao bivši predsjednik, dok mu ured i te privilegije nisu oduzete.
Znakovito je da su okolnosti poslovanja Aliyeva u Hrvatskoj obavijene velom tajni. O tome ne žele pričati akteri niti njegovi bivši partneri. Tajkun Enver Moralić, nekadašnji sponzor Mesićeve predsjedničke kampanje. Moralić je u Kazahstanu poslovao dugi niz godina i više je puta isticao kako je to moguće jedino uz pokroviteljstvo suverenog vladara Nursultana Nazabrayeva. Igrom dramatične životne sudbine već tijekom zime 2007. Aliyev se u Kazahstanu našao na meti teških optužbi.
Osim za financijske bankarske malverzacije službene su ga vlasti optužile i za otmicu dvaju bankara te u odsutnosti osudile na 20 godina zatvora. Epilog je bio da se Aliyev sakrio u Austriju, gdje je prethodno bio kazahstanski veleposlanik, a iza njega u domovini ostali su supruga Dariga i troje djece. Činjenica da se radi o zetu i ocu njegovih unuka predsjednika Nazabrayeeva nije spriječila u egzekutorskim odlukama. U veljači 2003. predao je vjerodajnice tadašnjem hrvatskom predsjedniku Stjepanu Mesiću. Prethodno je Mesiću upravo Enver Moralić bio jedan od sponzora predsjedničke kampanje, a pretpostavlja se i da mu je pomogao u organizaciji posjeta Kazahstanu.
Nakon što je predao vjerodajnice, Aliyev je u siječnju 2004. ponovno došao u Zagreb, neobično za aktivnog diplomata, kako bi osnovao tvrtku Armoreal. Njegov je prvi direktor bio Nermin Moralić, bliski rođak Envera Moralića Kad je Kazahstan od Austrije zatražio izručenje Aliyeva, službeni Beč je to odbio, a Aliyeva je zastupao odvjetnik Gabriel Lansky, poznat kao odvjetnik Natasche Kampusch. No, kad su tijekom godina okolnosti za Aliyeva postale nepovoljne u Austriji, Lansky mu je otkazao punomoć te je počeo zastupati stranke protiv njega.
Aliyev je tvrdio da je za to obilato plaćen od jedne PR agencije. Zanimljivo je da je sin tajkuna Moralića, Maxim, u Hrvatskoj bio vlasnik stana na adresi Vinogradi 80 u Zagrebu na kojoj je bilo sjedište tvrtke Ameli – Adriatico. Tu je tvrtku vodio spomenuti Nermin Moralić, skupa s Nurgulom Nurmaganbetovim iz Kazahstana. Znakovito je kako je Nermin Moralić u hrvatski trgovački registar prijavio sarajevsku adresu. No, stranicam Inememoriam.hr nam otkriva kako je među ožalošćenima nakon smrti Safide Moralić koja je pokopana na zagrebačkom Miroševcu, tugovao i sin Nermin a da je među unukama navedena i Ameli. Samim tim je očito da se radi o istom Nerminu Moraliću čija je majka pokopana i umrla u Zagrebu a koji je tvrtku s kazahstanskim partnerom nazvao po imenu svoje kćeri.
Moralića je u Armorealu kao direktor zamijenio Myrzakhan Salikbayev. Maxim Moralić postao je poznatiji široj javnosti tek kada se počelo pisati o njegovoj vezi s Anom Rucner i kada se počelo spekulirati kako se zbog bogatog nasljednika raspada brak Rucner s Vladom Kalemberom. No, ta je veza, unatoč tomu što je medijski objavljeno kako se Maximova majka koja je Njemica i živi u njemačkoj i upoznala s Rucner.
Inače, tvrtka Armoreal protjeranog kazahstanskog zeta poslovala je na adresi Kemokompleksa Envera Moralića, u jednom od njegovih brojnih zagrebačkih stanova, u Perkovčevoj 2 u u zgradi koja većim dijelom pripada Hrvatskom novinarskom društvu. Tvrtka je u međuvremenu likvidirana, a ista tvrtka koju je registrirao u Austriji postala je dijelom službenog dokumenta koje je pribavilo austrijsko pravosuđe u predmetu u kojem se, između ostalog, dokazuju i nezakonite višemilijunske transakcije, odnosno dio optužnice da je Aliyev opljačkao Nurbanku te taj novac preusmjerio na račune off shore tvrtki pod svojim nadzorom.
Suđenje u Beču nikada nije razotkrilo i ulogu hrvatskih poslova Rakhata Aliyeva i što je bio cilj osnivanja zajedničke tvrtke u stanu kod jednog od Mesićevih važnih sponzora i omiljenog mu vinara Moralića. Kakogod bilo, ova nevjerojatna priča dokazuje da je Boratova komedija “mala maca” za životnu priču u kojoj se isprepliću sudbine vlasnika poznate kutjevačke vinarije – Kutjeva – i brojnih drugih hrvatskih tvrtki, Austrijanke koja je postala simbolom dječjeg zatočeništva, njezinog odvjetnika, prognanog zeta azijskog vladara i Britanca čiji je lik u fluorescentnom zelenom tanga kupaćem kostimu obišao svijet.
Scenarij premašuje maštu Barona Cohena, možda istinitu priču izrežira netko iz Hollywooda. No, što se tiče Hrvatske poveznice sa svijetom koji je postao planetarno poznat zahvaljujući Boratu tu ne prestaju. Naime, famozna zgrada u Vinogradima u kojoj su Moralićevi sinovi imali stan koji su kasnije prepisali na Daniellu Kordić, majku izvanbračne kćerkice Envera Moralića, nalazi se u istom ulazu u kojem živi i aktualni hrvatski premijer Andrej Plenković.
Prema podacima iz vlasničkog lista Emir i Maxim Moralić stan u suterenu površine 156,33 m2 prepisali su na Kordićku tako da ona u njemu živi s njihovom malenom polusestricom. Inače, tu je zgradu u Ulici Vinogradi gradio tajkun Zdravko Jurak koji je bio nekad partner Miroslavu Kutli i Ninoslavu Paviću. On je svoj stan prepisao na svog sina Dubravka koji je pak bio u braku s Alice Jurak, sestrom bivše Račanove glasnogovornice Aleksandre Kolarić a što smo spomenuli u posebnom članku.